PRIČE NAVIJAČA
Doživljaji i sjećanja navijača sa utakmica, putovanja...
"SINA SA ISTOKA"
Piše: Siniša Vujaković - Sina Lešinar
e-mail: jovanaijelena@sbb.co.zu
Priča 7
"ŠARENA PRIČA – SJEĆANJA, FRAGMENTI"
Kako smo se izborili za svoje mjesto i popularnost
Mnogi se vjerovatno i ne sjećaju da se velika rasprava vodila gdje ce Lešinari biti smješteni na domaćim utakmicama. U opticaju je bilo nekoliko varijanti, od toga da budemo smješteni na sjeveru iza gola, zatim na istoku gdje smo i bili smješteni, na sredini ili na istoku desno u ćosku iznad prvog ulaza.
Mnogo se tu vodilo polemike ali smo to zajednički riješili bez većih nesuglasica. Zajednički smo odlučili da iza gola ne dolazi u obzir iz dva razloga: tribina je mala, jako niska ne bi imali pregled igre a i glasnost navijanja se 'razbijala' i ne bi se tako dobro čuli. Jednom smo tamo bili smješteni kad smo štrajkovali protiv uprave na utakmici sa Slobodom iz Titovog Užica i uvjerili se da ta pozicija ne dolazi ni slučajno u obzir.
Probali smo, na utakmici protiv Bačke iz B.Palanke, i na poziciji gore desno u ćosku iznad prvog ulaza ali ni tu nam nije bilo zadovoljavajuće jer nam je tu bilo previsoko. Borac je tu utakmicu dobio sa 4:0, a igrači kako su davali golove morali su bez potrebe tračati u to ćoše, do nas, da zajednički proslavimo pogodak.
Na jednom od sastanaka, tada smo vec pravili sastanke subotom ujutro na 'istoku' Gradskog jer smo brojčano prerasli 'parkić' ili mjesnu zajednicu, smo definitivno odlučili da se poziciniramo na središnjem dijelu istočne tribine.
Na toj poziciji imamo najbolji pregled igre, terena, najbolje se čujemo i imamo dovoljno prostora za sve naše navijačke aktivnosti.
Da budem pošten, ta pozicija nam je odgovarala i zbog vlastitog publiciteta jer nam je ta pozicija osiguravala 'pratnju' tv-kamera i to tokom cijele utakmice.
S obzirom da se u tadašnjem tv - sportskom pregledu, nedeljom uveče, prikazivao izvještaj sa svih prvoligaških, ali i nekih drugoligaških, utakmica, a skoro uvijek i iz Banja Luke bez obzira na rang takmičenja, znali smo otici do tv - snimatelja i zamoliti ga da nas malo prikaže što je ovaj kad-kad i činio. Iako su snimci bili vrlo kratki nama je u to vrijeme to mnogo značilo jer smo na taj način bili prezentovani cijeloj državi, od 22 miliona stanovnika, kao ozbiljna navijačka grupa koja postoji u Banja Luci.
Prednost 'istoka' bila je i u tome što je tribina ogromna pa su se i ostali gledaoci 'stapali' sa nama i pojačavali naše navijanje a vizuelno je izgledalo da nas ima veoma puno, da smo brojčano istinski velika navijačka grupa (iako u početku to nije bilo baš tako), a i murija nikada nije mogla pokriti taj dio tribina sa svojim ljudstvom i na taj način smo bili na određen način i 'zaštićeni' od murije koja je uporno tražila način da nas se 'smjesti' negdje gdje ćemo biti 'izolovani' i njima pristupačni za 'kontrolisanje' našeg ponašanja. Uporno su nastojali da nas smjeste na 'sjever' ali mi smo ostali pri svojoj odluci i sa te ogromne istočne tribine smo mogli raditi šta nam je volja jer smo se s te pozicije uvijek mogli, zbog velike mase gledalaca, lako 'izvuči' od murije, pa smo odatle bez većih problema i rizika po nas mogli koristiti sva pirotehnička sredstva koja smo bacali na atletsku stazu, ali i na sam teren - iskren da budem.
Iako smo bili navijači drugoligaškog kluba uspjeli smo da privucemo medijsku pažnju i na taj način steknemo opštu popularnost. Tako, zahvaljujući poziciji, našem načinu navijanja, pirotehnici i, ponajviše, tv - kamerama 'Lešinari' postaju poznati u cijeloj Jugi!
Tadašnje sportske novine i revije, kao primjera radi 'Tempo' i 'Sprint', uveliko pišu o nama, a time i o gradu Banja Luci i Borcu. Ta uspješna medijska promocija omogućila nam je da konačno steknemo status i ugled i u rođenom gradu. Javljaju se pozitivne vibracije u gradu i mi više nismo tamo neka grupica huligana koja pravi dreku i belaj već postajemo 'faktor' u sportskoj Banja Luci, posebno kad je u pitanju FK Borac.
Inaće, samo nepunu godinu dana prije te uspješne medijske promocije mi smo svašta negativnog doživljavali u svom gradu, komšiluku, školama....
Sjećam se da je jedan komšija, navodno dobronamjerno, rekao mojoj staroj da malo pripazi na mene jer sam se po njegovim 'saznanjima' ja učlanio u neku sektu !
Ma svasta su ljudi pričali, u početku ništa pozitivno.
I u školi su se ostali učenici pomalo odvajali od nas! Dragić, Ismar i ja smo išli u istu školu, srednja Metalska škola, i koristili smo svaki odmor između časova da pravimo planove i smišljamo šta i kako na slijedećoj utakmici. Njih dvojica su bili mlađi od mene, bili su tek prvi razred a ja sam pohađao treći razred.
Banjalučki šminkeri su nas sa prezirom gledali posebno kad su prolazili sa trebama, a mi sjedili u "parkiću" i kovali planove. Nama je tad Borac bio i 'treba' i mama i tata i brat i sestra.
Poslije godinu dana kad smo stekli široku medijsku popularnost situacija se drastično okrenula u našu korist i ti isti šminkeri polako počeše dolaziti na stadion k'o pickice, jer su tad i trebe počele da nas simpatišu.... pa postali smo 'face' iz novina i sa tv - ekrana i znalo se za nas u cijeloj Jugi!
Murija
Drugi dio ove priče posvećujem našim, to naravno od milja kažem, pandurima, drotovima, muriji, orgnima javnog reda i mira, pripadnicima banjalučke milicije.
Svi mi znamo kakvi su onda drotovi bili, neki od njih su i imenovani u nekim od intervju s navijačima.
U to vrijeme su drotovi imali velika ovlascenja, tj drot je mogao da učini svašta, i prema pravilima službe ali i na svoju ruku i da zato ne odgovara. Razbije te i još ti kaže ćuti i navijaj!
Tada su muriji najveće muke na stadionu u B.Luci pravili Said (Đuzel) i Šarin (Mirsad Hadžišabić), oba obavezno pod dejstvom 'vatrene vode' napušavali su sve drotove redom od komandira pa do običnog 'liparoša'. I pored stvarno velikih 'ovlaštenja' bilo je zanimljivo da su drotovi imali određen strah od pomenute dvojice!? Izbjegavali su da se kače sa njima i obično su se pravili da ih ne vide!
Dobri drot – Ivica
Da u 'žitu ima kukolja', odnosno 'da u kukolju ima i žita' - da je bilo i dobrih murjaša ja ću vam ilustrovati putem jednog primjera. Ne zato da se zbog nečeg 'perem' ili foliram jer mi ne pada napamet da branim banjalučku miliciju s kojom sam imao poprilično problema i podosta sam ja pretrpio od pripadnika SUP-a, ali želim biti korektan koliko je to moguće.
Bio je jedan drot po imenu Ivica. Prošlo je već 20 godina od toga pa mogu da kažem (bez ikakve štete za njega), a mislim da ga se mnogi 'Lešinari' sjećaju. Imao je pravo velike brkove i uvijek je stajao ispod nas sa psom vučjakom. Znali smo da je u duši bio zakleti Borčevac pa smo ga lako pridobili za naše interese, a uz to bio je i ljubitelj 'dobre kapljice' i nije bilo većih problema da 'brko Ivica' postane naš.
Naime, zbog sve češćih prekida utakmica zbog velike količine korištene pirotehnike počele su sve rigoroznije kontrole prilikom ulaska na stadion. I pored svih tih strogih kontrola mi smo uvijek uspijevali da unesemo skoro 100% onog što smo ponijeli od pirotehnike! Murija je ludila jer nas nije mogla, ni znala kako, spriječiti da unesemo pirotehniku. Posebno ih je nerviralo otkud tolika količina pirotehnike, kako je to stiglo do nas i do tribina?
Mi smo, u početku, najviše te pirotehnike provlačili zahvaljujući Aidi i ostalim našim 'Lešinarkama' ali su ubrzo drotovi to skužili pa nam je taj kanal presušio... Morali smo skontati neki novi način unošenja pirotehnike i skontali smo da dva dana prije utakmice donesemo, po noći, na stadion svu pirotehniku i zakopamo je na nekoliko lokacija ispod tribina na istoku. To je 'palilo' jedno 5-6 utakmica a onda su i to drotovi skužili pa su odlučili da uhvate nas nekoliko njima znaninih 'Lešinara' i da u 'njihovoj pratnji' sat prije utakmice obiđemo teren ispod istočne tribine i otkrijemo im gdje je zakopana pirotehnika. Bila je to mudra odluka murije i mi smo se pravo našli u 'gabuli' ali...
Međutim, uvijek i u nevolji ima neke sreće. Nama se posrećilo da nam kao 'pratnju' dodijele, naprijed spomenutog i opisanog, milicionera 'brku' Ivicu sa njegovim vučjakom.
Ivica je radio u stanici Mejdan. Za vrijeme radnog vremena kao ulična patrola Ivica je najviše vremena provodio u jednoj kafani, koja se nalazila na početku naselja Starčevica, i tu cug'o. U toj kafani je radio debeljuškasti konobar Selmanović koji je 1/1 bio 'naš čovjek'. Počeli smo i mi da 'visimo' u toj kafani i tako smo se, uz pomoć konobara Selmanovića, sjaranili s Ivicom a mnogo je pripomogla 'vatrena vodica', tako da smo ga znali naliti toliko da ga je njegov službeni jaran 'vučjak' vodio do stanice da preda smjenu!
Elem, Ivica je postao 'naš', pogotovo što je stvarno obožavao Borac i to je ustvari bilo presudno za naše 'jaranstvo'.
Poslije, na utakmicama Ivica bi sa svojim vučjakom išao s nama u kontrolu terena i traženje pirotehnike. Naš Brko bi onako strogo profi išao sa psom za nama i kao tražimo pirotehniku, a Ivica bi se krajičkom usne smijuljio nedavši psu ni da njuška i na kraju pretrage bi 'mrtvo-hladno' podnio izvještaj komandiru da je sve u redu i da ništa nije nađeno!
Nakon manje od sat vremena stadion bi 'gorio' i svi murijaši su u čudu gledali kako se opet sve to nađe na tribinama!?
Jednom smo prilikom, želeći da mu odamo priznanje, skandirali njegovo (Ivcino) ime, a on nam je prišao koliko je mogao i dreknuo: ''Mamicu vam jebem ludu, hoćete da izgubim pos'o zbog vas!''
Odmah smo prestali, valjalo je sačuvati i Ivicu i njegovu službu.
Na utakmici protiv Proletera njegov pas sasvim slučajno nanjuši jednu od naših skrivenih kesa i poče da obigrava i kopa po tom mjestu a Ivica ga onako đentlmenski puče po glavuši, povuče kaiš i produži dalje kao da ništa nije bilo!
Ivica, brko, murijaš, Borčevac, je bio sila od čovjeka, ljudina prava. Raja.
Ovaj dio o milicioneru Ivici pišem jer želim da se ne zaboravi niko ko je bio raja, Borčevac i ko nam je na bilo koji način pomagao. Ivica je bio jedan od takvih, garantujem.
Bilo je još ljudi koji su nam na razne načine pomagali a da za to malo ko zna i to je na jedan način šteta. Nadam se da će priča o Ivici biti neka vrsta 'priče' o svima njima.
Da, sjetih se provilgaške utakmice protiv Dinama kad su murijaci izbacivali sa Gradskog stadiona navijače Dinama poznate "BBB" (Bad Blue Boys). Nas nekoliko se proguralo kroz silu obezbjeđenja do sjeverne tribine gdje su bili 'BBB' i tad nam je jedan drot dobacio zastavu "BBB" koju smo odnijeli na naš 'istok' i tamo trijumfalno zapalili!
Komandir
Jednom prilikom smo se malko 'primirili' što je poprilično iznenadilo miliciju na stadionu. Onda smo počeli da skandiramo: ''RIJAMU DALABU'', a komandir koji se nalazi tačno ispod nas na atletskoj stazi se okrenuo, nakezio, i reče nam: ''Vidiš kako možete biti dobri i kako ne morate uvijek psovati i vrijeđati. Samo tako nastavite i nemojte da se međusobno tučete.''
Ništa jado nije skonto. Nek' mi oproste, nije što su bili naši, al' su bili ekstra glupavi. Nekoliko puta su među nas ubacivali i drotove u civilu i to je tek bio cirkus. Mi bi onda stalno igrali EVRIGO, oni bi padali ko ćuskije nisu se uopšte snalazili, niti im je išta bilo jasno pa su se ubrzo prestali 'ubacivati' među nas.
A i to je bio dio "navijačkog folklora" - neraskidiva veza: Klub-Navijači-Murija
Prva liga
U drugom dijelu prvenstva vidjevši da je vrag odnio šalu, tj da će Borac voditi glavnu riječ za ulazak u Prvu ligu, Banjlučani su se 'trgli' i iz utakmice u utakmicu stadion je bio sve puniji i puniji. Na utakmice je krenulo i mlado i staro bez obzira na vremenske uslove i stadion je sve češće bio pun ko šibica.
Sjećam se utakmice protiv Sutjeske.
Srijeda, radni dan, 18,30 sati, kiša lije k'o iz kabla a na tribinama 12.000 gledalaca! Navijanje za '10', bakljada, dimne zavjese, čitava koreografija, reflektori... i šta da čovjek kaže? Ma, ljepota prava a vremenski uslovi nikakvi!
Potom dolazi Kikinda a na stadionu 15.000 ljudi! Kikinđani kad su istrčali na travnjak Gradskog šokirani i iznenađeni jer ni u Prvoj ligi nije bilo lako nabrati 15.000 gledalaca a kamoli u Drugoj ligi. Sumnjam da su do tad ikad i igrali pred toliko ljudi i to ljudi koji neprestano i gromoglasno navijaju!
Posebno u sjećanju mi je ostala utakmica protiv Šibenika.
Noćna tekma, reflektori blješte, nebo se 'otvorilo' a na tribinama nagurano 20.000 gledalaca. Ludnica, ljudi moji. Niko od prisutnih nije ni pokušao da se skloni, osim nekoliko starijih ljudi za koje je takav prolom oblaka ipak bio previše pa smo im pomogli pronalazeći im bilo kakve kišobrane da se makar malo zaštite. Jedan star čiko, kojeg sam poznavao, je na toj utakmici zaradio debelu prehladu i podugo je bio bolestan, kašljao, imao visoku temperaturu al' nije žalio kako mi je sam rekao. Navijanje je bilo bučno da ne pamtim da je cijeli stadion doslovno grmio!
Navijački rekviziti
O našoj pirotehnici asm pisao u svojoj drugoj priči, ali nadam se da mi nećete zmajeriti što ću to ponovo spomenuti, pa ponešto, već napisnao, i ponoviti.
Vrlo često su mnogi pitali otkud nam tolike 'dimne bombe' ili 'dimne zavjese'? Govorili su nam da imamo toga za izvoz! I imali smo, istina.
Banja Luka je u to vrijeme bila grad kasarni i mi smo se tih godina trudili da upoznamo što više vojnika. Pružali smo im maksimalno gostoprimstvo i pažnju – od klope do civilke, što je u to vrijeme bio 'bingo' za svakog vojnika. Tako sam upoznao izvjesnog Saleta. Ne sjećam se odakle je bio ali je služio vojni rok na Krčmaricama gdje je bio glavni magazin vojne pirotehnike. Sale nam je preko ograde prebacivao, 'kapom i šakom', sve što je tamo bilo. Čak smo i birali boje! Sjećam se da je Dragić uvijek tražio žute i narandžaste 'dimne bombe'.
Po Saleta i njegove drugare mi bi dolazili subotom ujutro na kapiju kasarne, uvijek dovodeći neku od naših cura kao lafo došla im djevojka pa da dobije 'izlaz s prenoćištem'. Tako smo im uzvraćali za njihove pirotehničke darove.
Jednom dođem kući i kažem staroj da mi da jedne moje farmerke a ona mi odbrusi: "Nema, jutros bili oni tvoji vojnici i obukli sve tvoje farmerke."
Bože moj, koliko sam puta zbog tog išao u grad u bermudama i to uvečer!
Inaće, u to vrijeme veliki broj 'Lešinara' je imao svoje 'jarane' u kasarnama tako da smo na polju pitotehničkih sredstava (a vojska ih je imala najviše i najbolje) bili veoma dobro snabdjeveni, možda i najbolje od svih navijačkih grupa.
Što se tiče zastava, transparenata i ostalih potrepština tu smo snalazili kako smo mogli i znali. U tom segmentu je prednjačila raja s Hiseta i Bulevara, tako da nismo oskudjevali ni u tim stvarima.
Kad su u pitanju navijačke pjesme banjalučka raja je bila veoma talentovana po tom pitanju. Nije džabe postojala ona uzrečica: ...kroz Banja Luku ne pjevaj... Većina pjesama je nastala spontano, a neke smo dumali, smišljali.
Naša 'uloga'
Bili smo, prvenstveno, navijači FK Borac, ali i ostalih banjalučkih klubova, i bili smo zaista odlično i profesionalno organizovani. 'Vulturesi' su imali brojno članstvo i dobru podršku i polagano smo postajali 'institucija' kad su u pitanju navijanje, navijači, organizacija, i po tome poznati u cijeloj Jugi.
Bilo je i nesporazuma s upravama Borca, najčešće oko transparenata! Prigovarali su nam da naši transparenti prekrivaju reklame njihovih sponzora i kao sponzori se ljute i neće da daju lovu!? Možda su folirali, a moguće da su se neke firme i pobunile, jer ta 'naša' strana je bila udarna za tv - kamere i fotoreportere i tu je bilo zaista mnogo reklama koje su se 'gubile' ispod naših transparenata.
Na kraju rasprave po tom pitanju naša je bila uvijek 'zadnja' jer su ljudi iz uprave shvatili da im je jaka navijačka podrška ipak najvažnija.
Smatram da smo mi 'Vulturesi' mnogo pomogli voljenom Borcu u to vrijeme borbe za ulazak u Prvu ligu (što je i ostvareno) jer je navijanje mnogo značilo svima, igračima posebno, a i pokrenuli smo, slobodno to mogu tvrditi, 'lavinu' ostalih navijača. Animirali smo svu raju, širili navijačku propagandu, pisali grafite na svakom mogućem vidljivom mjestu. Jednostavno, čini mi se da smo pokrenuli banjalučku raju da opet krenu na utakmice i zdušno navijaju za svoj Borac.
Naravno, da bi se sve 'kockice složile' bilo je potrebno i da Borac dobro igra i upravo se to i desilo. Borac je imao jednu sjajnu generaciju, vrhunskog trenera, i rezultati su počeli stizati kao i publika na tribine. Osvojen je Kup i ostvaren je plasman u Prvu ligu nakon dugogodišnjeg tavorenja u Drugoj ligi.
Banjalučani su uvijek volili i poznavali sport tako da je samo bilo potrebno da Borac počne da igra kako treba a mi smo bili ona 'inicijalna' kapsula da privučemo što više publike na tribine. Svi smo uspjeli i svima koji vole Borac i Banja Luku je to vraćeno s kamatama.
Pozdrav svim 'Vulturesima' i Banjalučanima, ma gdje bili!
Sina ''Lešinar''
Sombor, april 2008. godine
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Banjalučki Sportski Portal
Copyright © 2001
__________________________________________________________________________________________________________________________________
KOMENTARI - 121.11.2008. u 18:02 od Nemanja
sina kralju cjeni te ekipa sa hiseta
