SINA

"SINA SA ISTOKA"

Piše: Siniša Vujaković - Sina Lešinar

e-mail: jovanaijelena@sbb.co.zu

Priča 4

FINALE KUPA "MARŠALA TITA"

Maj 11. srijeda, godine 1988. Beograd. Stadion JNA, gledalaca 25.000. Na terenu C.Zvezda i Borac. 'David i Golijat'. Pištaljka u ustima Blaže Zubera, 'Lale iz Bačke Palanke'.

I na kraju utakmice – David (kako po legendi i treba) pobijedio Golijata (a i 'pištaljku' iz Bačke Palanke...). BORAC, drugoligaška ekipa iz 'male Banja Luke' nadigrala i golom Senada Lupića pobijedila Crvenu Zvezdu u po Beograda! Pehar 'Maršala Tita' u rukama Špice, Hune, Kare, Ćele, Sene, Lipeta, Božura, Sulje... ode u veliku Banja Luku!

To su cinjenice, to je istorija sa 'zelenog travnjaka' Partizanovog stadiona, pardon – stadiona JNA.

Navijači

O finalu Kupa je sve receno kad je u pitanju utakmica, dogadjaji na terenu, i ja tu nemam ništa za dodati nakon silnih novinskih napisa, izvještaja, priča aktera, navijača...

Ali, ja ipak moram ispričati i svoje viđenje onog što se događalo oko terena tog famoznog finala Kupa, o navijačima i navijanju na toj finalnoj utakmici čiji sam sudionik bio.

U Beograd, na finale, je krenula hrpa Banjalučana. Naravno i mi 'Lešinari'. Priznajem da smo skoro svi bili pesimisti. I pored ogromne ljubavi prem svom Borcu tu smo utakmicu 'otpisali' i molili Boga da Zvezda osvoji prvenstvo kako bi naš Borac išao u Evropu kao finalista Kupa...

Pored nas, obaveznih, 'Lešinara' na finale u Beograd je krenulo još dosta raje, Banjalučana. Vozom je otišlo oko 300 navijača, autobusa pun kyrac ko će se sjetiti broja, ni na taj dan nisam mogao procijeniti njihov broj, a kamoli znati, koliko je busova stiglo iz Banja Luke. Znam da su svi nekako bili ugurani na parking ispred Memorijanlnog centra '25. maj' i da je tu bila opšta ludnica. Uz Autoprevozove busove i svaka veća banjalučka firma, koja je imala vlastite autobuse, poslala je svoje radnike na finale kao na neku ekskurziju.

Uz sve to stiglo je tu podosta naših 'zemljaka' koji su zivjeli, radili, studirali, u Beogradu.

Kad se to sve smjestilo na stadion JNA pola 'juga' je bilo popunjeno našim navijačima.

Nažalost, ta brojčano povelika ljudska masa nije bila uopšte organizovana niti pripremljena za pravo navijanje i skoro sve je islo nekako spontano iako nas je, po mojoj procjeni, bilo oko 3.000! Zavidna brojka ali...

Na 'istoku' i 'zapadu' je takodje bilo dosta Banjalučana ali nam se te 'pickice' (oprostite na izrazu, drugi za takve nemam) nisu htjele pridružiti, što iz straha što iz kvazi sramote od nas 'divljaka'!?

Sjevernu tribinu, po običaju, su ispunili 'Cigani' – razni Ultrasi, Red Devilsi, Konjarnik, Vračar.... ko će znati odakle nisu stigli. Svi su bili jedinstveni i gromoglasni, opremljeni svim navijačkim rekvizitima...

Mi, 'Vulturesi', smo stvarno izgledali jadno i čemerno naspraman njih. Pokušavali smo na sve načine da organizujemo i pokrenemo svu tu našu raju koja je stigla iz Banja Lukle. Nije išlo, na našu žalost. Sve su to bili 'penzioneri' i na sve naše pokušaje odgovarali bi nam u stilu – ma daj djeco sjedite ništa ne vidimo od vas i ostala 'kulturna' bla, bla...

Ispod mene sjedili su radnici iz Čajaveca, poznavao sam neke, razmotali u krilu beogradske 'Večernje' i stavili na njih mesne odreske, poneku glavicu crvenog luka...čak i soli ponijeli! Pa zar su na ovakvu utakmicu sve to iz Banja Luke nosili, majko mila!

A onda sam skonto da su mnogi od njih stvarno ovo shvatili kao jedan besplatan izlet kojim su ih častile njihove firme – Čajavec, Univerzal, Incel, Metal, Unis... Dabogdba da su oni imali pojma o fudbalu?

Već u predigri finalne utakmice, kad su igrali omladinsko finale Kupa Osijek i OFK Titograd, 'cigani' (Zvezdini navijači) su nas dočekali 'na nož'. Mi smo onako, radi zagrijavanja, navijali za Osijek a oni za Titograd i već smo se tu podobro zakačili. Bili su brojčano daleko jači i u navijanju im nismo mogli parirati, a naši 'penzioneri' su sjedili, ćutali, gledali...ničim ih nismo mogli pokrenuti da i oni pocnu navijati. Jebaji ga, ko da su dosli u pozorište a ne na finale Kupa.

Zoran Dragišić i ja smo, ko dva krelca, potrošili grlo na predigri i prije početka glavne utakmice bili smo totalno promukli! A naši još ni na teren nisu istrčali, majko mila!

Pomoć 'Grobara', navijača Partizana!?

Sve je to posmatrala jedna grupa od 50-ak momaka, koja je stajala ispod semafora, a interesantno je bilo da su svi bili odjeveni isto! Svi su bili u svijetlim farmerkama sa tregerima i crnim 'rolkama' i kad je počela finalna utakmica momci nam se pridružiše i krenuše sa skandiranjem. Prvo što su skandirali bilo je: ''Svima nama Piksi kyrac pušio... svima nama Vaske (trener Vasović) kyrac pušio..!''

Na sjevernoj tribini su 'cigani' doslovno proključali jer je Piksi bio njihova 'ikona'.

Sad je i nama bilo mnogo lakše navijati, jer su ovi momci zaista bili pravi navijači (Partizanovi naravno, hehehe) i pravo su nam pomogli na utakmici, a pridružili su nam se svojim navijanjem i ostali 'Grobari'. Kako se utakmica odvijala i Borac igrao sve bolje i bolje probudili su se i ovi naši 'penzioneri' tako da je navijanje s 'juga' postalo pravo navijanje i 'cigani' više nisu bili toliko nadmoćni.

U drugom poluvremenu, kad je Borac nastavio da dominira, 'cigani' su počeli skandirati: ''Čekamo vas napolju''!

Mi smo svi bili u pravom transu i ništa nismo bendali, pogotovo kad je Zuber (koji ni sa nepostojećim penalom nije uspio pomoći Zvezdi) odsvirao kraj. Tad je nastao delirijum na 'jugu', a kad je Špica podigao pehar... totalna ludnica i na terenu i na tribinama. Slavlje je trajalo dva sata nakon završetka utakmice! Da, tačno 2 sata, nije greška u pisanju – garantujem.

Hej! Drugoligaš Borac iz Banja Luke je osvojio Kup! David je opet pobijedio Golijata.

Kako do voza i autobusa?

A onda – trebalo je otići do željezničke stanice a 'pola Beograda' nas čeka na tom putu!? Murije je bilo toliko da ne znam da sam ih ikad u životu vidio toliko na jednom mjestu ali smo odmah skontali da nemaju namjeru da nas stvarno zaštite od brojčano mnogo, mnogo, jačih domaćih navijača. Neki od murijaša su nam se čak i obratili s komentarom. ''Koji ste kyrac i dolazili?''

Čak su se i 'Grobari' (Partizanovi navijači) koji su na utakmici zajedno s nama navijali, ali samo zato što mrze Zvezdu, udružili protiv nas nakon utakmice! I s njima smo nakon te utakmice postali NEPRIJATELJI i nismo više bili u dobrim odnosima.

Stigli smo do voza a kako, i kako smo prošli – to je sad ružno i pisati.

Sejo

Najgore je prošao moj jaran Sejo i o SEJI ću pisati zasebnu priču, zaslužio je moj Sejo svoju priču, a iz te priče će te možda moći stvoriti svoju sliku našeg 'beogradskog prolaza'.

Stigli smo mi, i pored svega, svojoj kući, u svoju Banja Luku.

Eh, kakav je doček Borčevcima, pobjednicima namjasovnijeg fudbalskog takmičenja u bivšoj državi, Banja Luka sutradan organizovala na trgu... to se nikad ne zaboravlja.

Analiza snimka utakmice

Kad su se strasti stišale, vjerujte da sam 'milion' puta gledao (dok se traka nije izlizala)i 'studirao' tu finalnu utakmicu koju sam imao snimljenu na video-kaseti.

Tek sam na snimku utakmice vidio da se nismo obrukali kao navijači i da smo poprilično dobro parirali mnogbrojnijim domaćim navijačima. Pokazali smo kakvi su banjalučki navijači, kakvi su 'Vulturesi'. Na snimku sam vidio da smo, de facto, ispunili cijeli 'jug' (istina uz nešto pomoći i navijača Partizana) i da se naše navijanje solidno čulo među gromoglasnim navijanjem domaćih navijaća. Nismo bili 'neprimjetni' kako mi se u nekim trenucima činilo dok sam bio na tribinama.

Beograd, a Zvezda pogotovo, je dobro zapamtio Borca, Banjalučane, Vulturese. Njihovu veliku Crvenu Zvezdu pobjedio je, i nadigrao, jedan drugoligaški klub koji se grčevito, te godine, borio u Drugoj ligi – 'Zapad' za plasman u jedinstvenu Drugu ligu SFR Jugoslavije!

To finale, ta pobjeda 'malog' drugoligaša Borca je bila istinsko čudo do tad neviđeno, a ni poslije nikad ponovljeno od bilo koje ekipe.

Put do tog famoznog finala bio je popločan trnjem i zaista je bilo 'teških' utakmica, a bogami i sreće. Sreća prati hrabre, stara izreka se uvijek potvrdi.

Sjećam se da je fantastični Anton Jakovljević, naš Tončo, bio najveći 'krivac' što smo stigli do finala Kupa. Tončine odbrane penala protiv Spartaka, Osijeka i Prištine su bile presudne za prolaz do finala.

Tončo i Hunina "bomba"

I onda, večer prije same finalne utakmice, trener Hune Fazlić hladno saopšti da će u finalu braniti veteran Karalić, a dotadašnji junak kup takmičenja Tončo ide na klupu!

Tončo je doslovno popizdio na tu odluku i samovoljno se iste večeri vratio u Banja Luku, a iz Banja Luke je hitno, na sam dan utakmice, stigao Željko Babić kao rezervni golman.

Skoro nikome nije bila jasna i razumljiva Hunina odluka. Mnogi, i mi 'Vulturesi' pogotovo, su ga žestoko kritikovali ali Hune je samo šutio i ostao dosljedan svojoj odluci.

Finalna utakmica i osvajanje Kupa je pokazalo da stari majstor Hune nije pogriješio. Naprotiv! Njegov, zaista u tom trenutku čudan ali i hrabar potez, se pokazao kao krajnje ispravan i mudar postupak. Iskusni Karalić je branio tu utakmicu fenomenalno. Čak je i poklon penal sudije Zubera uspio odbraniti. I ne samo odbraniti – Kara je doslovno uhvatio loptu koju je sa 'bijele tačke' šutirao čuveni Piksi Stojković!

U svim novinskim izvještajima Karalić je dobio ocjenu 10 (desetku)!

Nakon toga svi su hvalili Huninu odluku o stavljanju Kare na gol, ali stari majstor i Borčeva legenda nije ni tad mnogo komentarisao svoju odluku. Samo je u jednom trenutku rekao da je imao osjećaj da će Kara biti jedan od ključnih igrača na toj utakmici i ništa više. Bio je 100% u pravu.

Ipak nam je bilo žao i Tonče jer je momak dao ogroman doprinos Borčevom uspjehu ali kasnije je i on sam priznao da mu je žao što je emotivno reagovao i što nije bio bio prisutan toj istorijskoj utakmici makar i na klupi, zaslužio je to nesporno. I pored svega, Tončo je ostao zapisan u Borčevoj istoriji u tom pobjedničkom pohodu ka osvajanju Kupa.

I na kraju, da spomenem da su Borčevi igrači na finalnu utakmicu krenuli u ponedjeljak (utakmica se igrala u srijedu) i to iz gornjeg dijela 'parkića', između Doma kulture i kafića Arija, a mi smo ih ispratili kako dolikuje, pa čak prosuli i kantu vode za sreću po starom običaju iako, iskreno, nismo vjerovali da će uspjeti ostvariti ono što su uspjeli te majske srijede u Beogradu.

Iako to ima zapisano na više mjesta, naravno i na ovom našem sajtu, spomenuću POBJEDNIKE iz te, već daleke, 1988. godine.

Karalić, Malbašić, Mataja, Bilbija, Lipovac, Špica, Durgutović, Matejić, Beširević, Popović, Lupić, Lemić i Šijaković na čelu sa trenerom Husnijom Fazlićem.

Svaka im čast!

Pozdrav svim 'Vulturesima' i Banjalučanima, ma gdje bili!

Sina ''Lešinar''

Sombor, januar 2008. godine

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Banjalučki Sportski Portal

__________________________________________________________________________________________________________________________________