PRIČE NAVIJAČA
Doživljaji i sjećanja navijača sa utakmica, putovanja...
"SINA SA ISTOKA"
Piše: Siniša Vujaković - Sina Lešinar
e-mail: jovanaijelena@sbb.co.zu
Priča 3.
PRIŠTINA, 1988 – POLUFINALE KUPA!
Poslije Novog Sada Lešinari nastavljaju svoja putovanja za svojim Borcem. Istina, bilo je to tad za mnoge 'posmatrače' nešto kao ludost jer nas je bilo vrlo malo, ali svaki početak je težak...
Nakon fenomenalnog revanša u Banja Luci kad je Vojvodina fasovala 6:1 naredna utakmica Kupa bila je s Prištinom. Polufinale Kupa !
Prva utakmica se igrala u Prištini i odlučimo nas šestorica (6 'Lešinara'!) da idemo na tu tekmu. Vođa puta bio je Greba. Krenuli smo u ponedjeljak uvečer, tri puta presjedali, namučili su u putu ko nikad do tad. U Prištinu smo stigli dva sata poslije ponoći – bila je već srijeda! Do jutra smo gluvarili po Prištini i ujutro otišli 'kampovati' pred Grand hotel gdje su bili smješteni igrači Borca. Kad su fudbaleri krenuli na doručak prvi su nas primjetili Lipe (Zvonko Lipovac) i Popović i njih dvojica su nam donijeli nekakve pakete u kojima je bio upakovan doručak, nešto kao 'lanč-paket'.
Poslije doručka mi smo krenuli na dnevni obilazak Prištine i lagano kretanje prema stadionu. Jedva smo čekali da dođe taj trenutak kad počinje ulazak na prištinski stadion. I dočekasmo. Domaćih navijača je bilo prepun stadion ali činjenica je da oni tad nisu imali svoju organizovanu navijačku grupu. Iako nas je bilo svega šestorica bili smo vrlo brzo primjećeni s našim navijačkim rekvizitima i pošteno kazano – nismo imali ama baš nikakvih problema s domaćim navijačima. Naprotiv, bili smo čak dočekani sa simpatijama! Bio je to fin osjećaj... nas 6 a njih na hiljade i sve super.
I na terenu nije bilo nekih 'varnica'. Igra oba tima je bila ujednačena igralo se vrlo oprezno. Ulog je bio ogroman – finale Kupa! Ipak, domaći prvi zabijaju gol i vode 1:0. Urnebes na tribinama, mi tužni ali i dalje navijamo, pjevamo. Nekad se uopšte ne čujemo ali naša upornost rezultira i naše navijanje je ipak primjetno.
Borac je igrao odlično i bili smo ubjeđeni da neće ostati 1:0 za Prištinu. Naše nade i ubjeđenje ubrzo je 'potvrdio' Albert Pobor koji je, iz drugog plana, jedan nabačaj iz kornera glavom sproveo u mrežu domaćih. Tajac na stadionu, samo nas šestorica urlamo i skačemo k'o mahniti. Pjevamo, radujemo se... finale je naše iako utakmica još traje a valja odigrati i revanš u Banja Luci. A Priština je tad imala veoma kvalitenu ekipu.
Prvo polufinale se završilo povoljno za sve nas, ostao je rezultat 1:1 a mi presretni jer smo vjerovali da u Banja Luci, u revašu, neće biti nikakvih problema. Ali! U revanšu, na Gradskom stadionu Priština je uspjela, također, odigrati neriješeno (0:0) i o daljem prolazu, prolazu u finale Kupa, morali su odlučivati penali! Borac je bio mnogo uspješniji prilikom izvođenja penala i pobijedio Prištinu sa 4:1.
Povratak
Ako smo se pravo napatili na putu za Prištinu tako nam je povratak bio skroz suprotna priča.
Nakon završetka utakmice nas šestorica smo ostali ispred stadiona da sačekamo igrače i čestitamo im. Prvi je izašao trener Hune (Fazlić Husnija) i kad nas je vidio, onako iznenađen upitao je Grebu kako smo uopšte došli do Prištine i koliko nas ima. Greba reče koliko nas je stiglo na šta Hune kaza da nema smisla da se opet tri dana maltretiramo s prevozom i da idemo nazad s njima makar se svi malko i 'pogurali' u busu.
Istina, autobus je bio pun jer je pored igrača i stručnog štaba bilo dosta ljudi iz Uprave kluba ali svi do jednog su se složili da idemo s njima nazad u Banja Luku. Bio je to istinski lijepa gesta Borčeve ekspedicije, a posebno glavnog inicijatora Hune, Borčeve legende.
Autobus
Autobus je bio, za to vrijeme, kao iz bajke. Nikad nismo ni vidjeli takav 'bus' a vjerujem da bi i dan danas mnogi klubovi poželjeli takav autobus. U toku vožnje smo saznali da je to ustvari bus od Agrokomerca (Velika Kladuša), odnosno da je bus vlasništvo Fikreta Abdića (!?) koji se u to vrijeme nalazio u istražnom zatvoru zbog nekakve frke oko te firme. Kako je Borac došao do tog 'super busa' nismo saznali ali znam da ga je Borac koristio sve do kraja drugoligaške sezone i plasmana u Prvu ligu, nakon čega je autobus na volšeban način nestao iz Borčevog voznog parka. Izgleda da je tu bila ona narodna - Kako došlo tako i otišlo.
Ipak, taj bus mi je ostao i dan danas u pamćenju. Nije to bio običan bus, to je bila 'perverzija' od busa!
U donjem dijelu je imao svega 20-tak super udobnih sjedala, a u gornjem dijelu, na galeriji, su bili 'separei' sa tv aparatima i bife-šankom. Naravno bio je tu i pravi WC i znam da je neko od nas (ne sjećam se tačno ko) svo vrijeme proveo u tom WC-u, i spavao je u njemu!
U autobusu je bila super atmosfera, igrači, a i mi s njima, su se stalno zezali a najviše je 'meta' bio strijelac izjednačujućeg gola Albert Pobor, koji je, iako mlad, bio proćelav i koža mu se na tom mjestu baš caklila. Zezali su ga, a najviše Senad Lupić, da je dao go zato što ima tu ćelavu glavu koja se caklila i zasljepila golmana pa je lopta samo skliznula u mrežu.
Bilo je još zezancije ali svi su bili super zadovoljni i gotovo sigurni da idu u finale Kupa. Kako je put bio poprilično dug, bacila se i pokoja partija karata, pokera naravno i to u pravu lovu. Dobijalo se, zijanilo se, ali niko se nije ljutio. Tadašnja ekipa je bila super raja, Voljeli su Borac, izgarali na terenu mada su im plate i premije kasnile i po 4 mjeseca!
Stigli smo, poprilično izmoreni ali sretni i zadovoljni, nazad u svoj grad. Svako na svoju stranu a sutra opet svi u carsiju, druzenje, pripreme za slijedeću utakmicu... 'Lešinari' su zaživjeli, igrači (pogotovo) i uprava su nas, na neki način, prihvatili kao dio kluba...
Zbog toga ponavljam i tvrdim – prvo zvanično gostovanje 'Vulturesa' bilo je u Novom Sadu protiv Vojvodine u ¼ Kupa, pa onda ½ finale Kupa u Prištini, treće u Beogradu, finale Kupa, a slijedeće, četvrto, u Prijedoru 05.06.1988. godine.
Nakon toga slijedi takmičenje u jedinstvenoj Drugoj ligi i gostovanja širom bivše Juge.
Sve poslije je istorija.
Pozdrav svim 'Vulturesima' i Banjalučanima, ma gdje bili!
Sina ''Lešinar''
Sombor, decembar 2007. godine
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Banjalučki Sportski Portal
Copyright © 2001
_________________________________________________________________________________________________________________________________
KOMENTARI - 0
