4
Kup: Borac - Vojvodina = 6-1
Jednom prilikom je cuveni Britanski radio DJ Jonh Peel, inace veliki naavijac Liverpool-a, rekao da je fudbal/nogomet jedina religija. Potpune se slazem sa njim, a evo i zasto. Te 87-e Borac je zavrsio takmicenje u drugoj ligi zapad pobjedom nad Splitom od 9:1. Uzasno vruc dan, na stadionu oko 200 najvjernijih Borcevih fanatika, nas nekolicina sa istoka ( prije pojave Vulturesa zvali smo se Borcevi huligani) urlali smo iz sveg glasa staru navijacku, na fazon US vojnika:
Borcevi smo huligani i kod kuce i na strani Borac to je ljubav nasa imacemo prvoligasa Nista ljepse u zivotu nego kad Suljo zakuca loptu Jebo mater, jebo oca ko ne voli naseg Borca.......
Svima nam je bio pun k***c tavorenja u drugoj ligi, i prizeljkivali smo da se borac konacno sastavi sa glavom i nogama i pocne igrati fudbal. No, nova 87/88 sezona pocela je traljavo i do polovice oktobra onih 10,000 sa pocetka sezone spustilo se na "standardnih" 2000. Usprkos svemu, nekako smo se progurali do cetvrtfinala kupa u kojem smo se sastali sa Vojvodinom. Zacudo TVSA je prenosila prvu utakmicu iz Novog Sada. Nadao sam se da cemo izbjeci debakl, no Borcevci su igrali nekako traljavo i bezvoljno, te je utakmica zavrsila 3:0 za Vojvodinu (moglo je i gore). Revans je zakazan za 9/12/87. Tjedan prije tekme pustene su karte u prodaju. Moja karta, "djeca i vojnici" nosila je serijski broj 0001. Nisam mogao vjerovati da raja nije zainteresovana za tekmu; nakon svega Vojvodina je ipak bila prvoligas. Uzaludno sam pokusavao nagovoriti raju iz razreda da idemo na tekmu, supci su imali razlicite izgovore, te "sta ces to gledati, ionako je gotovo", te "padace snijeg,hladno je"... ma ko ih j**e, ja idem, to je MOJ Borac.
No, uspio sam nagovoriti svoje stare frendove, Kovaca i Cibeta. Dogovor je bio da ih pokupim pola sata prije pocetka tekme(zivili su blizu stadiona). Kvaca sam pokupio ali je Cibe taj dan razbio glavu u skoli, pokusavajuci da dohvati neki luster, koji mu je pritom pao na tintaru, tako da jadnik nije mogao ici. Na stadionu se okupilo oko 1500 Borcevih najvjernijih (ko nije bio na ovoj temi nek se ne konta lesinarom), snijeg krpata, mazija prava, neko od raje donio kanister "ruma sa cajem", da se malo zagrijemo. Zbog snijega moralo se igrati crvenom loptom. Ne sjecam mnogo toga u prvih 40 minuta tekme, no u 41oj minuti crvena lopta je pukla, a nije bilo rezervne, tako da se tekma morala nastaviti bijelom loptom. U 42. minuti 1:0 za Borac. Popovic sa desne strane pronalazi Lupica koji neobranjivo pogadja mrezu Curcica. Na stadionu odusevljenje, na poluvrijeme odlazimo ubijedjeni da su cuda moguca, cuga se, pjeva se, prava atmosfera. E, to drugo poluvrijeme necu zaboraviti dok sam ziv. Islo je nekako kao na filmu:: Popovic 2:0, Lupic 3:0, Suljo (malim mozgom) 4:1, Lupic 5:1, Lupic 6:1.
Na stadionu ludilo, raja se grli, urla od srece, svi pjevamo BOrac, Borac...odrasli ljudi placu (od srece, nasrecu),svi smo kao jedan, svi smo Borcevci. J**o ti sve droge ovog svijeta, fudbal je najveca gudra ikada, ovakvo osjecanje euforije se ne dozivljava svaki dan, ovo vise nije BL, ovo je Brazil, ovo je neka druga planeta... Borac, Borac... Nakon tekme Kovac i ja smo otisli da proslavimo pobjedu velikom porcijom cevapa (kod Tofke). I dok smo cekali na meso mogao sam cuti spikera sa radio Sarajeva kako cita rezultate cetvrtfinala. " I na kraju" rece on, "prvojerili smo rezultat iz Banjaluke, Borac je pobijedio Vojvodinu 6:1". Boze moj, mislio sam, oni moraju da provjeravaju rezultat, oni ne mogu da vjeruju. Znao sam da smo na pragu necega velikog. I kao sto ce to moje putovanje u Beograd 11/5/88 potvrditi, zaista smo i bili.
by E. Vojic Sep. 10, 2003.
