IN MEMORIAM
Prvog aprila navršavaju se dvije godine otkako nas je napustio Spaho
OSMAN SPAHIĆ - SPAHO
2006. – 2008.
Prvog aprila 2006. godine preminuo je jedan velikan banjalučkog sporta i čaršije, svima znan pod imenom Spaho. Danas, 1. aprila, su pune dvije godine od tog tužnog dana kad je, u tuđini, prestalo da kuca srce nekadašnjeg fudbalskog zaljubljenika, čovjeka koji je doslovno živio za fudbal koji mu je u nekim periodima njegovog bogatog i plemenitog života bio čak i 'životni - No.1!'
A naš Spaho, kako su ga svi zvali a mnogi i 'tvrdili' da mu je to prezime, je rođen 31.12.1928. godine u Banja Luci kao Osman Spahić. Rođen u čaršijskoj mahali znanoj pod nazivom Pobrdje gdje je proveo i najveći dio svog života. Osman je i u svojoj mahali i svojoj Banja Luci, a i šire, bio poznat po nadimku Spaho, i samo Spaho..
Mogao si mnogim poznavaocima fudbala, i onim 'ne-fudbalskim' Banjalučanima, pričati o fudbalskom majstoru i zaljubljeniku Osmanu Spahiću i svi bi te, garant, gledali 'blijedo' !
Ali, kad bi kazao da je to Spaho – svi bi ti odmah zabrundali: "Pa što odmah tako ne kažeš, šta nas tu driblaš !"
Da, u Banja Luci, a bogami i šire, je bilo dovoljno samo kazati – Spaho, i svi su odmah znali o kome se radi! Malo je takvih bilo, malo, koje je čaršija i fudbalski svijet po nadimku poznavao. Trebalo je to zaslužiti, dostići.
Spaho se veoma rano počeo 'družiti' s fudbalskom loptom, ili preciznije 'krpenjačom' jer u to vrijeme prava lopta je bila raritet. Sa svojim vršnjacima igrao se razno-raznih igara ali nogomet je svima, manje-više, bio na prvom mjestu.
Sa svojih desetak godina mladosti, davne 1938. godine, počeo je trenirati u BSK-u klubu kojem je 'gravitirala' i njegova mahala.
Pionirska karijera nije dugo trajala jer je ubrzo započeo Drugi svjetski rat. Iako dječarac Spaho se u toku rata priključuje antifašističkoj NOB!
Po završetku rata, tada već u juniorskoj dobi, Spaho nastavlja trenirati fudbal ali u Borcu s obzirom da BSK nije još bio obnovljen. Izuzetno nadaren, onako onižeg rasta, vižljast, bio je pravi umjetnik u baratanju s loptom a krasila ga je i kolektivnost u igri pa je vrlo brzo postao pravi 'paker' za svoje saigrače.
U to vrijeme nosioci Borčeve igre bili su čuveni fudbaleri braća Švraka, Suad i Ratib, Aco Mastela, Vaso Tešanović, Dedo i Emin Čejvan, Bojer i Kerim Kadenić.
Spaho je sa svojih 17 godina uspio, zahvaljujući svom talentu i radu, da se ubaci među tadašnje Borčeve velikane i debituje za prvi tim kao do tad najmlađi igrač - prvotimac.
Ubrzo u Borcu dolazi do smjene generacija i pored već standardnog Spahe prvom timu Borca se priključuju i njegovi vršnjaci, nove mlade snage: Mehmed Krajišnik-Papek, Mladen Stipić-Stipara, Alojz Popović-Lojzo, Herga...
U to vrijeme Borac postaje član Republičke lige BiH i rad u klubu dobija jednu novu, mnogo ozbiljniju, dimenziju u svim segmentima a posebno kada su treninzi u pitanju, mada je to vrijeme još uvijek bilo vrijeme amaterskog fudbala.
Spaho nastavlja sa svojim odličnim igrama i majstorijama, a u arhivama je ostalo zapisana njegova briljatna 'partija' na jednoj od najvažnijih tadašnjih Borčevih utakmica u Brčkom protiv Jedinstva, 1955. godine kada je Borac slavio sa 2:1. Na toj utakmici Spaho je briljirao a svoju igru krunisao je i pobjedonosnim golom za svoj Borac.
Ulaskom Borca u Drugu ligu Spaho postaje 'profesionalni' igrač najpopularnijeg banjalučkog kluba koji te godine osvaja drugoligaško prvenstvo. U kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu Borac je za nijansu bio slabiji od Proletera (Osijek) i Odreda (Ljubljana) i Prva liga je ostala smo pusti san.
Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za plasman u Prvu ligu u Borcu dolazi do osipanja igračkog kadra. Između ostalih klub napušta i Spaho jer i pored sve ljubavi prema svom gradu i Borcu nije mogao odliti pozivu mostarskog Veleža.
U tom periodu Spaho je nastupio i za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i to na utakmici protiv reprezentacije Crne Gore.
U Veležu Spaho provodi dvije odlične sezone ali duša i srce su ga 'vukli' nazad u Banja Luku i njegov Borac tako da nakon dvije sezone u Veležu Spaho se odlučuje i vraća svojoj najvećoj ljubavi – Borcu i svom rodnom gradu gdje i završava igračku karijeru.
Međutim, Spahinim venama 'teče fudbal' i on se posvećuje trenerskom pozivu. U Sarajevu se školuje za fudbalskog trenera i 1968. godine uspješno završava školu i dobija trenersku diplomu.
Prvi trenerski posao dobija u Živinicama (!), potom u Tuzli, nakon čega slijedi rad u Tesliću i onda pravac rodna Banja Luka i njegov Borac.
Godinama je, ma skoro do kraja svog života, Spaho bio u "trenerskim vodama", najduže u svom Borcu ali i u ostalim banjalučkim klubovima. Radio je sa svim kategorijama fudbalera . od pionira do prvog tima.
Ipak, najviše je volio da radi s mladjim kategorijama -djecom, omladinom. Bio je izuzetan fudbalski pedagog i čovjek za uzor mladjim naraštajima. Mnogo je generacija fudbalera prošlo kroz Spahine "ruke". Mnogo, zaista mnogo, je banjalučkih fudbalera, i onih koji su to željeli postati, Spaho fudbalski odškolovao, ali ne samo fudbalski nego i ljudski što je poseban kvalitet svakog ko radi s mladim naraštajima, a Spaho je po tom segmentu - segmentu pravilnog ljudskog odgoja mladih naraštaja bio jednako uspješan kao i u pogledu svog fudbalskog umijeća koje je prenosio na mlade.
Osman Spahić-Spaho i Alija Osmančević-Haha su dva Banjalučanina koje su znala i zapamtila sva banjalučka dječurlija koja su šutala loptu i sanjala da postanu igrači. Mnogi su u tom i uspjeli upravo zahvaljujući ljudima kao što su to bili Spaho i Haha.
Spaho je, čitav svoj život, bio i srcem i dušom uz i u fudbalu, pa i u trenucima kad je bio 'samo' gledalac.
Da, Spaho je bio i porodican čovjek.Za života je stekao četvoro djece koji su postali uzorni ljudi, osobe kao i njihovi roditelji. Očevi 'fudbalski geni' su velikim dijelom prešli na na sinove, a imali su i od koga da uče i nauče sve fudbalske tajne, ali radinost u onom čime se bave.. Najstariji sin Smail, kojeg su takodjer zvali 'Spaho', prvi je nastavio očevim stopama i bio je odličan fudbaler-centarfor, golgeter. Igrao je i u Borcu ali ne zadugo, jer je klupska politika preferirala igrače 'sa strane' tako da su Borčeva djeca bila u drugom planu i najčešće su bili 'posudjivani' ostalim banjalučkim klubovima. Spahin Smail je kratko igrao i za BSK, a onda se otisnuo u pečalbu, u Tursku i tamo napravio solidnu dugogodišnju karijeru.
I najmladji sin Damir je nastavio tradiciju porodice Spahić kad je fudbal u pitanju. Igrao je, vrlo uspjesno, u švedskom Kalmaru, sa kojim je za dvije godine 'protutnjao' dva ligaška ranga i završio u najjačoj švedskoj nogometnoj ligi – 'Allsvenska', i bio najbolji strijelac svog kluba Kalmara.
Ali!
Spaho nije bio isključivo fudbaler i fudbalski trener. Mnogi, moguće, ne znaju da je Osman Spahić-Spaho bio i vrstan šnajder, krojač. Eh, kad ti Spaho skroji i sašije odijelo.... mada nije imao mnogo vremena za svoje zanatsko umijeće - fudbal je vazda bio preći. Takav je bio naš Spaho.
Osman Spahić je, zajedno s porodicom, morao početkom devedesetih, ratnih, godina napustiti svoju Banja Luku i otići u tuđinu. Ostatak svog života proveo je u Švedskoj, a na današnji dan, prije dvije godine, prestalo je, u njegovoj 78. godini, da kuca srce ovog istinskog Banjalučanina, Borčevca, čaršinlije...
Hvala mu za sve što je uradio za svog života, hvala mu za sve što je podario svojoj Banja Luci, Borcu i banjalučkom fudbalu.
I svi vi koji ga pamtite, onako vižljastog ali uvijek tip-top sredjenog, pa bio u trenerci ili odijelu, pričajte o njemu, spominjite našeg majstora Spahu, sačuvajte ga od zaborava jer tako će te od zaborava sačuvati i sebe i svoju nekadašnju Banja Luku. Danas su, nažalost, rijetki ljudi poput Spahe i njemu sličnih, pogotovo u sportu, u fudbalu.
SLAVA MU !
Jasmin
1.april, 2008.
Vulture Team
__________________________________________________________________________________________________________
Banjalučki Sportski Portal
Copyright © 2001
