ODLOMI SE JOŠ JEDNA BANJALUČKA BISER GRANA...
Negdje u januaru ove godine je došao iz Sarajeva u Filadelfiju, gdje mu je sin-jedinac Aras imao odbranu doktorske disertacije iz fizike. Došao je, kao što je to činio svake godine ranije, da vidi sina, snahu Mersihu te unuke Merjem, Halimu i Fatimu. A, prije nego se konačno nastanio u našem glavnom gradu, živio je u Ankari, odakle je izvještavao najprije za RTV BIH (tijekom agresije), pa onda za novinsku agenciju iz Sarajeva MINU, te zagrebački Vjesnik i ljubljansko Delo. U Ankaru je otišao iz Beograda, gdje je radio u tadašnjoj novinskoj agenciji one Jugoslavije - TANJUG. Naravno, tih ranih 90-tih, pomela je i njega Miloševićeva fašistička metla.
Salih Konjhodžić, rođeni Banjalučanin, je svoju plodnu novinarsku karijeru započeo 1966. godine na tada ustanovljenoj Radio Banja Luci, kada je postao prvim glavnim i odgovornim urednikom Informativno-političkog programa. Nije proteklo mnogo vremena kada mu je ponuđeno da radi za TANJUG, što je bio i prihvatio.
Nekoliko godina je za spomenutu novinsku agenciju izvještavao iz Bagdada, gdje ga je zatekao rat između Irana i Iraka. Bio je Tanjugov dopisnik iz Ankare u vrijeme vojnog puča u toj zemlji, predvođenim Kenanom Evrenom.
Salihov drugi povratak u Ankaru, ranih 90-tih, je bio na neki način iznuđen. Za vrijeme agresije na našu zemlju dao je svoj puni ljudski, patriotski i profesionalni doprinos u Turskoj, lobirajući za matičnu domovinu i njene napaćene građane. Njegov doprinos u diplomatsko-političkim krugovima te zemlje i u ambasadama drugih zemalja u Ankari za Bosnu, također je nemjerljiv.
Iako je u toj zemlji na neki način bio pustio korijenje, zov Domovine je bio dovoljno jak da je sanjao dan kada će se penzionisati i vratiti Bosni. Pošto je njegova, moja i naša Banja Luka još uvijek pod četničkom čizmom, Salih je izabrao Sarajevo kao svoju povratničku destinaciju. Nije se bio skoro ni skrasio u svom novom ovozemaljskom životnom staništu, pohitao je sinu u Filadelfiju i - razbolio se.
Teška ga je bolest iznenada napala. Njegova borba za život je trajala oko mjesec dana da bi u utorak, 10. aprila, ispustio svoju plemenitu dušu. Dženaza i ukop su obavljeni tamo gdje mu je "pukla zemlja" - u Filadelfiji. I njegovi mnogi snovi su ostali nedosanjani.
A ono što, vjerovatno, nikada nije ni u snu pomislio jeste da će mu vječno počivalište biti u nekakvoj Americi, u Pensilvaniji. Jer, kako reče njegov jedinac Aras, "moj babo je planirao da kada preseli na ahiret da ga se ukopa kod Gazanferije džamije u Banja Luci... ali..."
Rahmetli Salih je bio jedan fini, prefinjeni, gospodin, miran, staložen te naglašeno čovjekoljubiv i bogobojazan. Svoje etičke i moralne manire je koristio i u profesiji kojom se cijeli životni vijek bavio. Takvih je novinara, naročito danas i naročito u Bosni, sve manje i manje.
Za njega se s punim pravom može reći da u svojih 65 godina ovozemaljskog života bukvalno nije mrava zgazio. Veoma rijetko u ovakvim prilikama koristim frazu, ali nakon nedavnog odlaska slikara, pjesnika i boema Alojza Lojze Ćurića, te nakon što nas napusti i naš dragi Salih, mogu i hoću da kažem:
Odlomi se još jedna banjalučka biser grana i - pade.
Ali, zato sam uvjeren da je mehka i plemenita duša moga sugrađanina Saliha Konjhodžića otišla svome Gospodaru zadovoljna i srećna, te da će i On njome biti zadovoljan.
Uporište za to uvjerenje nalazim i u izrekama mnogih koji uputiše izraze suosjećanja Salihovom jedincu Arasu, a naročito u izreci jedne Banjalučanke koja trenutno živi u Ankari, kada je napisala: "Budi ponosan na svoga babu, dragi Aras, kao što je i on bio ponosan na tebe."
Ponosni na rahmetli Saliha mogu biti i njegova braća Adem i Hajrudin, te svi mi koji smo ga poznavali, poštovali i voljeli.
Neka je vječni Božiji rahmet na dušu Saliha Konjhodžića i neka je Svevišnji nagradi ozračjem džennetskih ljepota.
A m i n !
Bedrudin Gušić
