13.09.2007.
VOJNIK BORCA
Kada je davne, 1964. godine, iz travničkog Metalca stigao na Gradski stadion, 19-godišnji Josip Pelc nije ni sanjao da će se u Banjoj Luci srkrasiti za cijeli život, da će mu Borac postati druga kuća.
U Borac me doveo Miroslav - Meho Brozović, klub je igrao u Drugoj ligi zapad. Starosjedioci su bili Spasojević, Fazlić, Alagić, Nalić, O. Jusić, Miljuš... Svi su me sjajno prihvatili, ubrzo sam i prigrabio dres standarnog prvotimca - sjeća se Pelc.
Vojevao je s Borcem mnoge fudbalske bitke, bilo je i tužnih i radosni trenutka. Cijeli život, kaže, pamtiće one čuvene čačanske kvalifikacije.
- Koga god da pitate iz moje generacije da vam kaže koja mu je utakmica ostala u sjećanju siguran sam da će mnogi reći da su to one dvije s Borcem iz Čačka. Tada smo po drugi put postali prvoligaši. To se pamti, to se ne zaboravlja. A, tek kakav su nam dočeke priređivali navijači. Od Gradiške do Banje Luke dočekvali su nas, a na Gradskom stadionu su nas iznosili iz autobusa i na ramenima nosilili. To je najlješi trenutak u mojoj karijeri.
Punih deset godina (odigrao više od 500 utakmica) branio je boje Borca, uglavnom u prvoligaškom društvu, a 1975. godine je odlučio da okači kopačke 'o klin'. Iz fudbala nije otišao i posvetio se trenerskom pozivu.
- Iskren da budem, mislio sam a i želio da budem inženjer - nastavlja Pelc. Ali, ljubav prema fudbalu bila je jača od toga, pa sam se opredijelio da mi buduće zanimanje bude trenersko.
Prošao je kao trener sve selekcije Borca od onih najmlađih, do seniorskog tima. Mnogi igrači su pod njegovom dirigentskom palicom načinili prve fudbalske korake.
- Mnogo je njih koje sam uveo u tajne fudbala. Neki su napravili sjajnu igračku karijeru, neki nisu, ali su, a to mi je veoma važno, odabrali drugo zanimanje, postali su dobri ljudi. Drago mi je kada mi se jave i pozdrave, i jedni i drugi, prilikom susreta u gradu.
Kada god Borac nije imao rješenja za trenera uvijek je onda u vatru bacao domaće kadrove. Tako je bilo i s Pelcom. Ovo mu je treći put da preuzima kormilo tima.
- Vodio sam Borac kada je zbog rata igrao u Srbiji, potom u prvenstvu Republike Srpske. U drugom šampionatu nismo doživjeli poraz, ali na kraju smo bili drugi, titula je pripala Modriči. S klubom sam osvojio dva Kupa Republike Srpske. Posebno mi je u sjećanju finale s Rudarom iz Prijedora kada smo na Gradskom stadionu u uzbudljivom meču, pred oko 15.000 gledalca stigli do trofeja.
Jedno vrijeme je morao privremeno da napusti Gradski stadion.
- Ne volim toga ni da se sjećam. Bilo pa prošlo, važno mi je da sam ponovo u klubu, sad mi je duša puna, a srce na mjestu.
Poslije odlaska Stanislava Karsija "vrući krompir" privremeno je dobio Pelc. Imao je uspješan debi u Zvorniku, Borac je osvojio bod.
- Nisam uopšte opterećen da li ću ostati trener Borca. Došao sam da pomognem i uvijek ću to čini. Ljubav između mene i kluba, nije od juče, nego traje više od četiri decenije. Samo mi je važno da Borc igra dobro, da postiže rezultate, da se ponovo vrati u Premijer ligu BiH. A, moje je da, mu kad god mu treba uvijek budem od pomoći.
Tako priča Josip Pelc. Borčev vojnik, koji je uvijek u njegovoj fudbalskoj službi. To je dokazao i u minule 43 godine. Malo je takvih, malo...
Ž. TICA
Vulture Team
septembar, 2007.
__________________________________________________________________________________________________________
Banjalučki Sportski Portal
Copyright © 2001
