Ime i prezime: Duško Vrhovac
Datum i mjesto rođenja: 03.06.1941., Čelinac
Sport: rukomet (rukometni sudija)
- Vi ste poznat kao rukometni sudija. Da li ste se aktivno bavili ovim sportom ?
U Srednjoj školi kod profesora Kadunića i petričevića sam počeo igrati rukomet. Kasnije, po završetku školovanja igrao sam malo za Mladost, ali je to bio veoma kratak period. Branko Janković me je usmjerio u sudijske vode tako da sam od 60-ih godina radio kao rukometni sudija.
- Kako je izgledalo u tim počecima Vaše sudijske karijere ?
Na moju sreću rukomet je tada bio masovan sport, počev od školskih pa do ligaških takmičenja, tako da se ukazivala potreba za sudijskim kadrom. Suđenjem su se tada samo bavili profesori fizičkog vaspitanja tako da je bila velika oskudica za rukometnim sudijama.
- Jeste li tada mislili da ćete doći do najvišeg sudijskog nivoa ?
Nisam mislio da će sve ići tim tempom i da će doći do toga do čega je došlo. Vrijeme je činilo svoje. Već 1967. godine kao republički sudija došao sam na listu sudija prve savezne lige SRFJ. Od naredne godine u rukometu je uvedeno pravilo da pravdu dijele dvojica, umjesto trojice, sudija na jednom meču tako da se još više otvorio prostor za napredak. Nenad Knežević i ja smo, kao par, ušli na listu sudija prve lige i taj posao smo zajedno obavljali narednih 12 godina. Inače, moram reći da sam prošao sve promjene koje su vezi sudija. Dijelio sma pravdu kada je na rukometnim utakmicama sudio samo jedan sudija na meču, bio sam tu i kada su trojica arbitara bila na parketu i a najveći dio sam proveo u situaciji kao što je sadašnja kada su dvojica sudija na parketu.
- Kako je dalje tekao Vaš napredak ?
1968. godine sam postao savezni sudija. 24 godine sam neprestano sudio prvu ligu. U to vrijeme je to bila najjača liga na svijetu, što su nedvosmisleno pokazivale sve svjetske rukometne rang liste. 1979. godine postao sam internacionalni sudija u paru sa Delalićem. Postao sam prvi internacionalni sudija u Banjaluci. Sudijskim poslom sa se bavio sve do 1991. godine, a nekako se okončanje moje karijere poklopilo sa početkom ratnih zbivanja na ovim prostorima.
- Sjećate li se sudijskog debija ?
Kako da ne. Bilo je to na utakmici u Zagrebu. Inače, ovom poslu sam od početka prilazio ozbiljno i profesionalno. Već od početka su me primijetili mediji jer sam primijenjivao sva važeća pravila među kojima da pregledam i opremu igračicama. Znalo se desiti da rukometašicama pregledam i nokte, pa su mnoge sjekle ili grizle nokte pre početak utakmice. Poznati urednik Sportskih novosti, gospodin Vinek, me je podržavao u tome što mi je, naravno, olakšavalo posao jer bi se djevojke našle na novinarskim stupcima.
- U Vašoj bogatoj sudijskoj karijeri bilo je mnogo zanimljivih utakmica ali se posebno pamti pražnjenje dvorane u Šapcu.
Da, bilo je to 1979. godine. U to vrijeme postao internacionalni sudija, a prva zvanična utakmica bila Metaloplastika – Partizan Bjelovar. To su bile ponajbolje ekipe u državi sa mnoštvom vrhunskih rukometaša i reprezentativaca. Atmosfera u dvorani je bila maksimalno naelektrisana. Svaka odluka se komentarisala. Zaista teško je bilo dijeliti pravdu. U jednom trenutku sam procijenio da više ne postoje regularni uslovi za nastavak utakmice tako da sam 13 minuta prije kraja odlučio da ispraznim dvoranu. To je bilo prvo pražnjenje dvorane u svim jugoslovenskim sportovima. Kasnije se vodila velika polemika, a rukometni stručnjaci su procijenili da smo donijeli ispravnu odluku. Recimo i da je u toj utakmici u Šapcu na kraju pobjedu slavio bjelovarski Partizan.
- Imali ste priliku da dijelite pravdu i rukometašima Borca. Koliko je to težak posao?
To je sigurno za mene bio ponajteži zadatak u mojoj sudijskoj karijeri. Bio sam u prilici da Borcu sudim utakmice protiv najjačih jugoslovenskih ekipa, u Boriku protiv Zagreba, Proletera, Metaloplastike, a u Beogradu protiv Crvene Zvezde. Jedina olakšavajuća okolnost za mene je bila da su sve te utakmice bile prenošene na državnoj televiziji pa su se svi mogli uvjeriti u ispravnost i objektivnost mojih odluka. Međutim, u svakom slučaju jako je bilo suditi takve utakmice.
- Znate li tačnu brojku koliko ste ukupno sudili utakmica ?
U karijeri sam odsudio 1850 utakmica. To je impozantna brojka.
- Tolike utakmice ste sudili. Je li ikada bilo fizičkih napada ?
Neskromno je ali moram istaći da nikada nisam bio fizički napadnut na utakmici. Time se malo sudija može pohvaliti. To je neka moralna satisfakcija za sve što sam tolike godine radio.
- Šta ste radili po završetku sudijske karijere ?
Ostaje žal što sam 1991. godine završio sa aktivnim bavljenjem suđenjem. Dostigao sam limit broja godina. Imao sam 50 godina. U to vrijeme nismo bili udruženi u Rukometni savez BiH pa me zato niko nije predložio kao delegata na međunarodnoj listi, iako sam ispunjavao sve uslove i bio jedini internacionalni sudija u BiH. Tek 2002. godine, kada je došlo do ujedinjenja saveza, mogao sam da budem predložen ali tada je već bilo kasno zbog mojih godina. Zbog toga sam trenutno jedino delegat na premijerligaškim utakmicama u BiH.
- Kako komentarišete nešto slabije sudjenje i uopšte rukomet sada ?
Današnja omladina sada ima više izbora za zabavu i razonodu nego ranije. Zato ne prilaze sportu sa ljubavlju i profesionalnošću kako smo mi nekada prilazili. Međutim, uvijek ima svjetslih primjera tako da mi je izuzetno drago što je jedan mlad sudija, Saša Pandžić, postao prvo evropski a potom i internacionalni sudija. Pred njim je velika i blistava karijera. A što se tiče sporta, rat je učinio svoje. Došlo je do velikog pada, oscilacija, nedostatka kvalitetnih utakmica, što su jednim dijelom uticale i migracije stanovništva. Publika se promijenila tako da treba dosta vremena da se npr. naš banjalučki rukomet vrati na stare staze slave. Eto, i muški i ženski Borac su trenutno u vrhu BH rukometa i nadam se da će se tu dugo i zadržati.
- Šta ste po struci ?
Mašinski inženjer. Taj studij sam završio u Banjaluci.
- Najsrećniji trenutak u karijeri ?
Izdvojiću utakmicu Crvena Zvezda – Zagreb u Beogradu 1989. godine. 5-6 minuta prije kraja susreta kulminirala je atmosfera na tribinama. Prijetilo je velikim skandalom, na parket su bacane flaše i baklje, situacija je izmicala kontroli. Međutim, u dogovoru sa igračima obiju ekipa nismo prekinuli utakmicu i za živo čudo sve se završilo na najbolji način, mada su mediji kasnije sugerisali da se taj susret trebao prekinuti. Međutim, ovaj meč izdvajam iz razloga jer mi je bilo izuzetno drago što sam ispoštovao naša rukometna pravila koja kažu da svim silama treba težiti da se meč završi na terenu, a ne za zelenim stolom.
- Najteži sportski trenutak u karijeri ?
To je nezgodno pitanje jer smo mi sudije poseban soj ljudi i u čiji se posao miješaju mnogi drugi nekompetetni ljudi (političari, navijači, klupski funkcioneri...). To nam svakako otežava donošenje odluka na terenu. Međutim, neću te pojedince isticati već ću reći da mi je ipak najteže što nisam otišao na Olimpijske igre. Ostaje veliki žal što je u moje vrijeme bilo zaista mnogo kvalitetnih sudija koji su dolazili iz najvećih jugoslovenskih gradova i imali su prednost ispred nas.
- Najbolji banjalučki rukometaš svih vremena ?
Jerolim Karadža je najbolji i najatraktivniji rukometaš kojeg je Banjaluka ikad imala. Bilo je dosta sjajnih Borčevih igrača iz raznih generacija, ali kada sam bio mlad Karadža me je opčinjavao. Takođe, Rađenović je bio idol mnogih mladih jer je osvojio sve što jedan rukometaš može da osvoji.
- Da li ste posjećivali našu internet stranicu ?
Nisam, ali ću to rado učiniti.
- Poruka Banjalučanima ?
Želio bi da s eizgradi jedna rukometna dvorana gdje bi mladi mogli da se znatno više nego sada bave ovim sportom. Dosadašnja istorija je pokazala da se domaći rukometaši mnogo više zalažu za boje svog kluba i grada nego stranci. Takođe, bih želio da ne bude nekih trzavica, ogovaranja i podmetanja klipova u točkove kao što je bilo do sada, posebno među rukometašima. Te intrige su mi posebno smetale.
Z.P.
Banja Luka, Decembar 2007.
VT
