Odigrao je 344 utakmice u dresu Rukometnog kluba Borac. S ovim klubom osvojio sve sto se moze osvojiti. Bio i trener u omiljenom klubu, a sinovi su nastavili njegovim stopama. Procitajte razgovor s Radetom Uncaninom.
-Prije desetak dana preuzeli ste kormilo u Zenskom rukometnom klubu Borac Srpske Poste. Kako je doslo do saradnje i sta ocekujete u nastavku sampionata?
Poslije ostavke Marinka Torbice direktor kluba Ranko Gligoric pozvao me da preuzmem klub i ja sam prihvatio. Ekipa nije ispunila ocekivane rezultate. U narednom periodu naravno cu nastojati da poboljsam trenutno stanje na tabeli Premijer lige BiH, a posto smo se plasirali u polufinale Kupa BiH pokusacemo i da nacinimo veliki uspjeh i plasiramo se u finale.
-U svojoj trenerskoj karijeri vodili ste i rukometase Borca, Dubocice i Prijedora. Kakve ste rezultate ostvarili?
Vodio sam RK Borac u vise navrata. Prvi put je to bilo 1982. godine kada sam nakon ostavke Karalica preuzeo klub u proljetnom dijelu sampionata. Za 40 dana doveo sam Borac do finala Kupa Jugoslavije u kojem smo izgubili od Medvescaka.
1985. godine bio sam trener mladjih selekcija. Kada je poceo rat ostali smo bez kompletne talentovane generacije. Oformili smo ekipu sacinjenu od mladih perspektivnih igraca poput Nebojse Golica, Bojinovica, Dejana Uncanina, Sarica i igrali smo uporedo ligu Republike Srpske i Jugoslavije. Ovaj period mi je posebno drag jer vecina od ovih rukometasa postali su vrhunski igraci i vjerujem da ima barem malo mog udjela u tome.
U sezoni 1997/98 bio sam pomocni trener beogradskog Partizana a naredne sezone vodio sam Dubocicu iz Leskovca. U ovom klubu takodje mi je bilo predivno a Dubocicu sam uveo u 1. jugoslovensku ligu. U sezoni 1999/2000. ponovo sam bio trener Borca, kasnije Prijedora a sada sam Generalni sekretar Rukometnog saveza RS.
- Da li je lakse biti trener ili igrac?
Daleko je lakse biti igrac jer tada samo treba da vodis racuna o svojim igrama, treba da volis sport kojim se bavis i da se njemu posvetis. Kod trenera je problem sto ima takvih 18 igraca i sto treba da vodi brigu o svakom pojedincu. Trenerski posao je izuzetno tezak i odgovoran a najcesce zbog lose organizovanih klubova trener ispasta.
- Da li imate nekog trenerskog uzora?
Izdvojio bih neke kao npr. Pero Janjic legendarni trener Borca, zatim Zoran Zivkovic nekadasnji selektor jugoslovenske reprezentacije, te Velimir Petkovic koji posjeduje dosta njihovih kvalitetnih osobina i postize kvalitetne rezultate u Njemackoj.
- Da se vatimo vasoj igrackoj karijeri. Kako i kada ste se poceli baviti rukometom?
1966. godine sa jednog skolskog takmicenja Pero Perovic, u to vrijeme igracka velicina i kapiten Borca, pokupio je 10-ak klinaca. Od te ekipe jedini sam ja prosao. 1968 godine prvi put sam debitovao za seniorsku ekipu Borca i to pod rukovodstvom Pere Perovica. Karijeru sam zavrsio u decembru 1984. godine.
- Ko vas je sve trenirao i ko je ostavio najjaci utisak na vas?
Prvi trener bio je Pero Perovic koji me je i uveo u rukomet. Najvise sam naucio od mojih saigraca koji su me kasnije trenirali: Karalica, Seleca, Popovica, Arslanagica, Bore Golica. Osim njih trenirali su me i jednu polusezonu Zdravko Malic i jednu sezonu Josip Glavas.
- Trofeji?
Osvojio sam po pet titula i kupova Jugoslavije. Kup sam osvajao 1972, ‘73, ‘74, ‘75 i ‘79 godine, a prvenstvo 1973, ’74, ’75, ’76 i ‘81 godine. Naravno tu je i Kup evropskih sampiona 1976. godine.
-1976. godine Borac se popeo na vrh Evrope. Da li ste vjerovali u takav poduhvat i kakva je atmosfera vladala u ekipi?
Godinu dana prije nego sto cemo postati klupski prvaci Evrope izgubili smo finale i bili smo jako razocarani. Medjutim vjerovali smo da mozemo osvojiti ovu titulu. Imali smo strasno jaku ekipu sa 4 olimpijska pobjednika iz Minhena. Na krov Evrope smo se popeli bez ijednog poraza. Finalna utakmica je ostala u sjecanju kako nama igracima tako i ostalim ljubiteljima rukometa ne samo u Banjaluci vec i sire. Ta noc je za pamcenje.
-Nakon toga uslijedila je susni period od 5 godina, pa je titula prvaka Jugoslavije u Banjaluku stigla u sezoni 1980/81. Ko je cinio tu ekipu?
Nakon sto smo osvojili Kup evropskih sampiona 1976. godine doslo je do raspada generacije. Arslanagic je otisao u Njemacku, a 1977. u Borac je doslo 5 novih mladih i perspektivnih igraca kojima je trebalo vrijeme da se uigraju i da pokazu svoje znanje. Ti igraci bili su: Velic, Strbac, Elezovic i Koso. Od starosjedioca u ekipi smo ostali samo ja, Radjenovic i Popovic. Igrali smo dobro i osvojili smo titulu.
-Titulom prvaka Jugoslavije izborili ste pravo ucesca u Kupu evropskih sampiona. Medjutim niste se dugo zadrzali, eliminisani ste u cetvrtfinalu. Koji su razlozi?
Poslije osvojene titule iz kluba je u Njemacku otisao Radjenovic. Poslije njegovog odlaska 7-8 godina Borac nije imao pravog srednjeg beka. Iako smo imali dobar sastav nismo imali igraca kalibra tipa Radjenovica i ispali smo u cetvrtfinalu od Grosvaldstata.
Nakon tih godina uslijedila je dominacija Metaloplastike. Povratkom Radjenovica 1989. u Borac uz domace perspektivne igrace, poput Ace Knezevica, stvorena je veoma kvalitetna ekipa. Da nije bilo ovih ratnih zbivanja smatram da bi ta generacija po rezultatima nadmasila sve Borceve generacije.
- U reprezentaciji ste debitovali 1974. godine. Odigrali ste 5 zvanicih utakmica ali niste napravili znacajniju reprezentativnu karijeru. Koji su razlozi?
Debitovao sam na turniru u Madjarskoj 1974. godine u mecu protiv Cehoslovacke..Odigrao sam pet zvanicnih utakmica i postigao 3 gola. Osim ovih nastupa jos sam odigrao 10-ak utakmica na turneji u Kini. 1974 godine ucestvovao sam na prvom Svjetskom kupu u Svedskoj koji je Jugoslavija osvojila. Nazalost nije mi se ostvarila zelja da sa reprezentacijom odem na neko veliko svjetsko takmicenje.
- Osvojili ste mnogo trofeja i igrali dosta utakmica. Sta po vama jedna rukometna ekipa treba da ima, osim igrackog kvaliteta, da bi ostvarila najvece rezultate?
Klub mora imati vrhunsku upravu, logistiku koja ce obezbjediti sve neophodne uslove. Poslije uprave sklapa se mozaik tako sto se dovode vrhunski igraci i trener. Pozitivna atmosfera, drugarstvo, prijateljstvo, medju igracima i jedan zajednicki cilj su preduslovi za dobre rezultate.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
Ima ih vise. 1973. godine finalna utakmica Kupa u Sarajevu kada sam u 2. poluvremenu usao umjesto Mire Bijelica, odigrao dobro i od tada postao standardan clan ekipe.
Zatim poziv u reprezentaciju 1974. godine. Naravno osvajanje Kupa evropskih sampiona 1976. godine. Inace dok sam igrao u Borcu svakoj pobjedi smo se radovali i nastojali smo da sto manje dozivimo poraza. Pamticu i prvi odlazak na turneju 1971. godine u njemacki Nojkirhen sto je inace bio i moj prvi izlazak u inostranstvo.
- Najtezi trenutak u karijeri?
Poraz u finalu Kupa evropskih sampiona 1975. godine od Forverca iz Frankfurta.
Nerado se sjecam i 1973. godine i poraza u cetvrtfinalu Kupa evropskih smapiona kada nas je izbacila Cervena Zvijezda. Takodje mi je tesko palo i finale Kupa u Zagrebu 1981. godine kada nas je Medvescak nakon boljeg izvodjenja sedmeraca pobijedio.
- Anegdota?
Dok smo igrali u Kupu evropskih sampiona pred jedno putovanje poslije redovnog treninga receno nam je kad se polazi. Islo se redovnom autobuskom linijom do Zagreba a onda bi se avionom prebacili do odredista. Posto sam cuo da autobus krece u 11 casova ja sam dosao 10 minuta ranije i na autobuskoj stanici nasao Karalica. Medjutim onda smo saznali da je autobus otisao u 10 casova i 30 minuta i mi smo odlucili da u Zagreb odemo sa Karalicevim autom “Mini Morisom”. Na kraju smo stigli prije autobusa i saigraca.
Pri kraju igracke karijere jednom smo isli vozom do Doboja a onda je dosao autobus po nas u kom su bili i kadeti Borca. Trebali smo da u Brodu odigramo kup utakmicu a kadeti bi nastupili u predigri. Ja sam na pauzi otisao u toalet gdje sam se zadrzao. Kada sam izasao nije bilo ni autobusa ni igraca a s njima je otisla i moja jakna i dokumenta. Bilo je malo prohladno a jedino rjesenje da dodjem u Brod bio je auto-stopom. Uz pomoc dva kamiona na vrijeme sam stigao do Broda.
-Vasi sinovi Dejan i Bojan nastavili su vasim stopama. Da li ste zadovoljni onim sto su oni uradili u rukometu?
Jesam zadovoljan. Dejan je bio omladinski reprzentativac Jugoslavije. Igra na poziciji desnog beka a nastupao je u najkvalitetnijim ekipama Jugoslavije: Partizanu, Lovcenu i Sintelonu. S Partizanom je osvojio titulu i kup, a s Lovcenom kup. Jednu sezonu proveo je u spanskoj Altei. Trenutno je u Konversanu prvaku Italije i povrijedjen je. Bojan igra za Borac.
- Da li ste culi za ovu internet stranicu i vase misljenje o njoj?
Jesam, cuo sam a nedavno sam je i posjetio. Mislim da treba jos neke stvari poboljsati ali bi pohvalio osnivace sajta i njihovu ideju jer se ne smije zaboraviti banjalucki sport.
Z.P.
Banja Luka, 2004.
