Razgovor s Dejanom Unčaninom, ljevorukim rukometašem, "dijetetom" Borca i čnaom "rukometne porodice - Unčanin". Oca Radu, nekadašnjeg dugogodišnjeg prvotimca slavnog Borca,, "rukometno" su naslijedili oba sina - mlađi Bojan, prvotimac Borca, i stariji Dejan koji je dostojan nasljednik svog oca.
"Lična karta":
Ime i prezime: Dejan Unčanin
Datum i mjesto rodjenja: 30.03.1977. godine u Banja Luci
Sport: rukomet
Klubovi: Borac (BL-BiH), Vrbas, Partizan, Lovcen i Sintelon (SiCG), Altea (Spanija), Konversano i Merano (Italija)
- Rukometni poceci ?
Kao djecak fudbal mi je bio najljepsi sport. Volio sam da branim. Miljus je u to vrijeme vodio pionire Borca i ja sam poceo da treniram. Medjutim vec na prvom treningu, odlucio sam da prekinem s treninzima. Neko mi je nesto dobacio na treningu, kako slabo branim, i ja to nisam mogao podnijeti pa sam prestao ici na treninge. Poslije 3-4 mjeseca, negdje u februaru 1990. god., otvorena je pionirska sekcija Rukometnog kluba Borac u kojoj je trener bio moj otac Rade. Tako sam i ja kao djecak odlucio da pocnem da treniram rukomet.
- Debi u prvom timu RK Borac?
1991. godine ekipu je preuzeo Zoka Trninic. Vrijedno se treniralo i putovao sam sa ekipom u Doboj. Ipak zvanicno sam prikljucen prvom timu 1992. godine poslije borcevog turnira na vojnom stadionu na kojem sam izabran za najboljeg igraca turnira.
Tako sam se u ljeto 1992. godine prikljucio prvom timu koje je vec tada preuzeo Peca Dosen. U mojoj generaciji jos su bili Neso Golic, Branko Petkovic i dr.
- Kao i mnogi banjalucki sportisti, i ti si prosao ratne godine, nastupajuci paralelno u Republici Srpskoj i SR Jugoslaviji. Koliko je bilo naporno ?
Februara 1993. godine igrali smo u Kikindi. Rat je vec bjesnio kod nas i po povratku u Banjaluku vecina igraca je odlucila da ostane u SR Jugoslaviji, da se ne vraca. Vratilo se samo nas pet mladih rukometasa. Maksic, Vunjak i Mulabdic ostali su u Zvezdi, takodje i Marinkovic se nije vratio tako da smo mi najmladji dobili pravu sansu. Ekipu je dvije sezone trenirao Stojan Atlagic. Svake godine u Ligi Republike Srpske sa Prijedorom smo vodili veliku borbu za sampionsku titulu i kup RS. Uzeli smo prvi kup a za Borac su te godine osim mene jos igrali Spiric, Bojan Ljubisic, Vidimlic, Neso Golic a Zlaja je branio. Paralelno smo igrali i u SR Jugoslaviji. Prve godine ekipe su i dolazile u Banjaluku ali kako rat nije prestajao jugoslovenski klubovi nisu vise zeljeli da gostuju u Boriku. Tako smo i mi morali da se selimo po Srbiji pa smo bili domacini u Tikvari u Backoj Palanci.
- Kratka ocjena perioda provedenog u Borcu ?
Svakako, to je bio nezaboravan period. Bili smo veoma mladi a ratna desavanja uticala su da disemo kao jedan. To se, iz ove perspektive, ne moze ni rijecima najbolje opisati.
Npr. pri odlascima u SR Jugoslaviju veliko pitanje je bilo da li su svi igraci u autobusu imali kod sebe 30 KM. To je jednostavno neopisivo. To je za nas tada jos uvijek bila igra. Drzali smo se zajedno. Iako to paradoksalno zvuci, mislim da je to za sve nas bilo bezbrizno vrijeme. Sada se ipak sve svodi na profesionalizam i nema te neke opustenosti koja nas je krasila u Borcu.
- Nakon Borca promijenio si dosta ekipa. Prva na redu je Vrbas ?
Vrbas je te godine imao veoma dobru ekipu. Npr. igrali su Momic, Kovacevic koji je kasnije bio i reprezentativac SR Jugoslavije. Ono sto je bilo kljucno za moj prelazak u Vrbas je cinjenica da je trener Vrbasa bio Jovica Elezovic koji je htio ekipu sa ljevakom. Znao me je jos od ranije a poslije dobojskog rukometnog turnira dobio je preporuku od Nine Adzica koji je bio u Doboju. Bila je to godina moje potpune afirmacije. Vrbas je imao odlicnu sezonu poslije koje me je vecina prvoligaskih klubova trazila. Kao vatreni Partizanovac cekao sam da me i oni pozovu. Kada je Momo Mandic dosao na celo kluba, iz Partizana sam dobio poziv i tako se ispunio moj veliki djecacki san.
- Uncanin i RK Partizan ?
Beogradjani su stvorili kvalitetan Partizan. Proveo sam dvije sjajne godine u kojima sam stekao mnogo prijatelja. U klubu je vladala sjajna atmosfera a sa Jovicom Elezovicem stigli smo i do ½ finala Kupa pobjednika kupova. Prve sezone osvojili smo kup protiv Lovcena a naredne sezone smo bili i sampioni SR Jugoslavije. Zanimljvivo je da smo do sampionske titule dosli a da nismo odigrali posljednje kolo. 5-6 kola prije kraja sampionata imali smo bod vise od Lovcena. S obzirom da je pocelo bombardovanje liga se nije mogla igrati tako da su celnici saveza proglasili Partizan za novog prvaka. Ostaje zal sto to nismo ostvarili na parketu.
- Put u Spaniju – pa povratak u SR Jugoslaviju ?
Moj sljedeci klub je spanska Altea. Imao sam 23 godine i kao da je sve teklo po nekim idealnim planovima. Poslije dobrih igara u Partizanu slijedi odlazak u jednu od najjacih svjetskih liga – Spaniju. Na kraju prvenstva bio sam 4. strijelac lige ali ni to nije bilo dovoljno za nastavak saradnje. Razlozi su moje neiskustvo i ljudi koji su gledali iskljucivo svoje interese. Izvisio sam na svim poljima i ostao sam bez angazmana.
Ipak na kraju sam zavrsio na Cetinju u Lovcenu. Igrali smo finale plej ofa a bez obzira sto smo u trecoj odlucujucoj utakmici bili domacini porazeni smo od Partizana pa je titula otisla za Beograd. Mjesec dana poslije slavili smo u kupu savladavsi u finalu Sintelon koji je ranije eliminisao Partizana.
- Igrao si u vodecim klubovima SR Jugoslavije tog perioda. Nije te mimoisao i Sintelon ?
Nakon Lovcena dobio sam ponudu od Sintelona iz Backe Palanke. Tesko je bilo odbiti sjajnu ponudu posebno sto je u Sintelonu bila vecina igraca koje sam od ranije poznavao i s kojima sam vec igrao. Bio je to tadasnji krem jugoslovenskog rukometa. Potpisao sam dvogodisnji ugovor ali nazalost nasa saradnja nije trajala duze od pola godine. Rukovodstvo Sintelona odlucilo je da zbog troskova prodaju 3 igraca tako da smo polusezonu zavrsili igrajuci samo u Srednjoevropskoj ligi. Zao mi je sto i sa Sintelonom nisam dosao do sampionskog trona.
- Potom ponovo slijedi odlazak u inostranstvo ?
Nakon epizode u Sintelonu nadao sam se Spaniji. U medjuvremenu propale su dvije ponude iz Francuske i vec me pomalo hvatala jeza od mogucnosti da ne nadjem dobar inostrani angazman. Medjutim nekadasnji pomocni trener Lovcena Dumnic pozvao me da dodjem u Italiju u sampiona Konversano. Iako nisam ozbiljno razmisljao o tom pozivu na kraju sam zavrsio u Konversanu. U ekipi je bio moj bivsi golman, nekoliko bivsih saigraca, kao i Zeničanin Zaim Kobilica, biši reprezentativac BiH i legenda italijanskog rukometa, koji je u toj zemlji bio vec 15 godina.
- Umjesto parketa - postelja ?
Vec u 3. kolu sam se povrijedio protiv ekipe „Prato“. Povreda se na kraju zakomplikovala pa sam poslije operacije 2 mjeseca bio u bolnici. Tesko sam prezivio taj period. Doktor mi je rekao da cu u bolnici biti 3-4 dana a eto ostao sam dva mjeseca. Nisam bio psihicki spreman na to. Poslije 3 mjeseca povrede poceo sam rehabilitaciju tako da sam se oporavio tek pred pocetak plej ofa.
- Poslije Konversana opet Italija, klub Merano ?
Konversano je te godine igrao finale plej ofa protiv Merana i osvojio titulu prvaka Italije.
Clan Merana je bio Kovacevic Jovan s kojim sam igrao u Vrbasu. Na njegovo insistiranje i na njegov obraz otisao sam u Merano iako nisam bio 100 % spreman. U pocetku je bilo dosta tesko ali kako je vrijeme odmicalo igrao sam sve bolje i na kraju bio jedan od najzalusnijih za titulu prvaka. U finalu smo nanijeli prvi poraz Trstu u istoriji kluba na domacem terenu.
- Nisi imao tu srecu da nastavis saradnju sa Meranom. Koji je razlog ?
Po zavrsetku prvenstva uslijedili su pregovori sa rukovodstvom Merana kako bi se poboljsali moji uslovi. Nakon dugo vremena uspjeli smo da dodjemo do dogovora koji je zadovoljavao obe strane. Medjutim na moju nesrecu Rukometni savez Italije tada je donio odluku da u ekipi moze biti samo odredjen broj stranaca. Kako je ta kvota bila popunjena moj angazman je izvisio. U medjuvremenu opet je promijenjeno to pravilo ali je Merano veoma brzo angazovao jednog igraca izvan italijanskog podrucja tako da moram da trazim novu sredinu.
- U Banjaluci si, ima li ponuda ?
Ima ponuda i nadam se da cu uskoro pronaci novi klub. Do tada treniram sa prijateljima iz Borca za koje se nadam da ce im krenuti bolji dani.
- Najsretniji trenutak ?
Posljednji trofej u Meranu u kojem sam najvise ucestvovao. Bio je to veliki povratak nakon operacije. 10 minuta poslije finalnog meca plakao sam od srece. Bilo je to veliko olaksanje za mene.
- Najtezi trenutak ?
Kao i svaki igrac teze prebolim poraze. Kod mene je specificno da mi tesko padaju i porazi od znatno znacajnijih ekipa.
- Naj trener u karijeri ?
Jos od vremena iz Borca gdje su me rukometu ucili moj otac Rade, Stojan Atlagic, Dosen. Moje misljenje je da odlika svakog igraca treba da bude da uzme od trenera sta je njemu najbolje i da svako misli svojom glavom. Sad ovako kad razmisljam o tome izdvojicu Jovicu Elezovica koji mi je odgovarao i kao trener i kao covjek.
- Uticaj Rade Uncanina na Dejana ?
On se mijesao manje nego sto bi on volio a vise nego sto bi ja htio. U nekim situacijama mi je cak i odmogao. Rukomet je njegov zivot. Rade zna da prica o rukometu 24 casa ali nije mu zamjeriti jer zeli najbolje.
- Banjalucki navijaci ?
Ja nisam imao tu srecu da kao igrac dozivim atmosferu Vulturesa. Dok sam bio clan Borca igrali smo ceto izvan grada. Nisam imao bliske kontakte sa nasim navijacima tako da mi je tesko komentarisati. Ono sto je sigurno je da pravi ljubitelji rukoemta i sprota zale za sretnijim vremenima kada su i navijaci punili dvoranu i stadion.
- Anegdota u karijeri ?
Ima dosta anegdota koje su u vezi sa mnom ali je tesko sada se sjetiti neke. Mislim da je svako putovanje s Borcem bila anegdota i dozivljaj. Isto tako i period u Partizanu je bio izuzetno zanimljiv.
- Povratak u Banjaluku ?
S moje strane ima pomisli o povratku u Borac. Medjutim zelja mora da bude obostrana. Glavni uslov je da se Borac digne iz ovog pakla. Mislim da bi jedna sezona u dresu Borca bila slag na tortu u mojoj karijeri.
- Poruka Banjalucanima ?
Nadjite nacina da budete zadovoljni sami sobom.
- Misljenje o sajtu ?
Posjecivao sam sajt bas kad sam citao intervju koji ste radili s mojim ocem. Pozdravljam inicijativu i vjerujem da sete o Banjaluci i u narednom periodu psiati u najljepsom svjetlu.
P.Z.
Septembar, 2005.
Vulture Team
