RAZGOVOR S BOJANOM UNČANINOM RUKOMETAŠEM BORCA
Ime i prezime: Bojan Unčanin
Datum i mjesto rodjenja: 08.08.1979., Banjaluka
Sport: rukomet
Klubovi: Borac (Banjaluka), Partizan (Beograd), Prijedor (Prijedor)
- Rukometni počeci ?
Počeo sam 1990. godine, kada sam imao 11 godina. RK Borac tada nije imao pionirsku kategoriju ali je moj otac Rade, te godine, okupio stotinjak dječaka i oformio pionire. Tako sam krenuo trenirati a zanimljivo je da su od te moje početne generacije trenutno u klubu, osim mene, još Malić i Bijelić.
- Debi za prvi tim Borca ?
1994. godine prvi put sam trenirao s prvom ekipom a u februaru te godine prvi put sam odradio i pripreme s najboljim timom. Ipak na debi sam čekao do 1995. godine kada sam na ljeto odigrao prvu zvaničnu utakmicu. Sjećam se da je, u to vrijeme, prvi trener bio Stojan Atlagić. U narednih 11 godina, do danas, s manjim prekidima bavim se rukometom.
- U Borcu si ostao do 1997. godine. Kako bi okarakterisao taj period ?
1995. godine još smo se takmičili u ligi Srbije. Veoma često smo putovali a s obzirom da sam tada bio srednjoškolac teško sam uskladjivao obaveze u klubu s obavezama u školi. Jednostavno, bili smo domaćini u Bačkoj Palanci pa smo znali i po 3-4 dana provesti u srbiji. Zbog toga te 1995. godine nisam odigrao nekoliko utakmica. Već sljedeće 1996. godine odustali smo od takmičenja u Srbiji i vratili smo se u Banjaluku. Igrali smo šampionat Republike Srpske. Tu sezonu sam postao standardan prvotimac i onda je uslijedio odlazak u Partizan iz Beograda.
- Kako je došlo do transfera ?
Gotovo kompletna moja porodica preselila se 1997. godine u beogradski partizan. Otac Rade bio je pomoćnik treneru prve ekipe i trener juniora Partizana. Brat Dejan i ja smo trenirali s prvom ekipom. Prve godine mog ugovora s Partizanom nisam imao nastupa za prvi tim ali već naredne 1998. godine uspio sam da se izborim za minutažu. Iako sam na svojoj poziciji krila imao sjajnu konkurenciju u vidu Vladana Matića uspio sam da se nametnem treneru. Bio je to veoma uspješan period za mene. Osvojili smo titulu prvaka SR Jugoslavije a interesantno je da sam se 7 dana prije dodjele medalja i pehara, zbog bombardovanja, vratio u Banjaluku tako da nisam dobio ta priznanja a učestvovao sam u osvajanju titule.
- Nakon povratka u Banjaluku nisi se više vraćao u Partizan. Zašto ?
Kada sam se vratio u Banjaluku odlučio sam da odslužim vojni rok. Mislio sam da ću se poslije toga vratiti u Beograd. Medjutim tadašnja situacija je bila specifična. Zbog bombardovanja u Borac su se vratili Nešo Golić, Mladen Bojinović, Igor Radjenović i drugi. S njima sam učestvovao u osvajanju titule prvaka RS a uporedo sam bio na odsluženju vojnog roka. Medjutim u vojsci nisam imao previše vremena da se posvetim treninzima tako da sam nakon vojske ipak odlučio da ostanem u Banjaluci.
- Narednih godina s Borcem si nastupao u prvim poslijeratnim nastupima u Evropi. Vjerujem da se posebno sjećaš utakmice sa Sandefjordom ?
1999. godine, nakon vojske, vratio sam se u Borac koji je trenirao otac Rade. Te godine igrali smo u Evropi, ispali od Grčkog Kilkisa, a u zajedničkom šampionatu BiH osvojili smo drugo mjesto. Nakon Rade, na mjesto trenera, došao je Dokić koji je preuzeo ekipu u martu 2000. godine. S njim smo osvojili kup RS i u razigravanju na nivou BiH bili ponovo drugi. U Evropi smo nastupali u Kupu EHF gdje nas je u 1/8 finala na nesrećan način eliminisao Sandefjord. To je bila utakmica koja se pamti do kraja života. Prepun Borik, frenetično navijanje a na kraju samo nas je jedan gol dijelio od velikog rezultata.
- Trener Dokić te je s krilne pozicije prekomandovao na mjesto srednjeg beka. Koliko ti je ležala ta pozicija i koja ti je draža ?
Kada je Trivundža otišao iz kluba Dokić nije imao igrača za tu poziciju i odlučio je da me prekomanduje s krila na srednjaka. U principu svejedno mi je da li igram na mjestu krila ili srednjeg beka. Na krilnoj poziciji imao sam dosta dobrih utakmica posebno u dresu Partizana a na mjestu srednjeg beka već sam pet godina i nekako sam se navikao na tu poziciju. Kao srednji bek s Borcem sam osvojio posljednju titulu prvaka RS u sezoni 2001/02 i to je bio posljednji trofej za nas. U posljednje tri sezone igrali smo dva finala Kupa BiH, jedno polufinale Kupa BiH a u prvenstvu smo završavali na 3., 4. i prošle sezone na 6. mjestu.
- Prošao si veliku finansijsku krizu u klubu. Kako je biti igrač u „nenormalnim“ uslovima ?
Teško je to objasniti. Dodješ na trening pun problema a trener od tebe traži maksimum. Finansijska kriza prouzrokovala je i niz sukoba i sitnih svadja. To je bilo neminovno jer smo u prošloj sezoni primili samo jednu platu. Ali opet sve smo to nekako izdržali, nismo ispali iz lige a igrali smo i finale Kupa BiH. Podsjećam da smo ovu sezonu počeli bez priprema . Sada smo peti i nadamo mo se da ćemo se plasirati u Ligu šest.
- U prvom kolu nastavka prvenstva poraženi ste. Imate težak raspored. Koliko je trenutno realan plasman u Ligu šest ?
Borićemo se svim silama da ostvarimo taj cilj. Medjutim imamo pregršt problema s povredama. Mogu slobodno reći da je samo pet igrača odradilo kompletne pripreme. Ja sam pauzirao mjesec i po dana, Šaule nije bilo 2,5 mjeseca, golman Grahovac ne trenira već 25 dana, po 20 dana izvan trenažnog procesa bili su Ljubišić i Crnomarković a Djoge nema već tri mjeseca. Situacija je izuzetno teška a ono što dodatno otežava stanje je i veoma težak raspored. Medjutim vjerujemo u sebe i nadamo se da ćemo prevazići ove probleme i izboriti nastup u Ligi šest.
- Koji je po tebi uzrok ovih povreda ?
Jedan jedini razlog je što smo sezonu počeli bez priprema. Tokom cijelog jesenjeg dijela prvenstva smo radili na fizičkoj snazi i sada je došlo do zamora organizma što se reflektovalo kroz povrede.
- Koliko se situacija popravila kako je Abas Arslanagić postao trener ?
Arslanagić je svojim autoritetom doprinijeo da igramo znatno bolje. Moram napomenuti da smo mi prvih 4-5 kola igrali bez trenera, tačnije vodili su nas Crnomarković i Malić. Medjutim za rezultate sistematičnog rada kakav provodi Arslanagić potrebno je vrijeme. Sada smo na pola a dodatni elan dao bi nam plasman u Ligu šest.
- Kratko si boravio i u Prijedoru ?
U Prijedoru sam proveo jednu polusezonu (2003/04). Bilo je to odličnih pola godine za mene. Na početku smo igraliu odlično ali se zbog finansijskih razloga raspala ekipa. Igrao sam zajedno u tandemu sa Obradovićem i redovno smo bili najefikasniji na utakmicama. Nakon toga vratio sam se u Borac gdje sam odradio korektnu sezonu pod vodjstvom Zeljkovića.
- Trener od kojeg si najviše naučio ?
Imao sam svakakvih trenera u karijeri. Od oca Rade, kao i većina mojih vršnjaka, naučio sam prve rukometne korake i stekao prvo rukometno znanje. Od ostalih trenera izdvojio bih Jovicu Elezovića koji je, radeći sa mnom u Partizanu, ostavio najjači utisak
- Kako se tvoj otac Rade ponašao prema tebi ? Da li je bilo ustupaka ?
Rade se prema meni ponašao najblaže rečeno kao i prema drugima ako ne i strožije. Nije imao nikakvih popusta prema meni i mislim da je to bilo ispravno jer ne bih kasnije igrao kod drugih trenera da sam imao odredjene privilegije kod Rade.
- Najsrećniji trenutak u karijeri ?
Specifično drage su mi titule prvaka RS jer su to moji prvi trofeji. Posebno lijepe trenutke pamtim iz nastupa u Partizanu kada samo dospjeli i do ½ Kupa pobjednika kupova a prethodno smo eliminisali Nijemce u četvrtfinalu.
- Najteži trenutak u karijeri ?
Sigurno poraz od Sandefjorda u 1/8 finala Kupa EHF. Bio sam emotivno ispražnjen nakon tog poraza i veoma mi je žao što smo eliminisani jer smatram da je to bio susret moje generacije.
- Odnos s navijačima ?
Uvijek sam imao dobar odnos s navijačima. Značili su mi puno, baš kao i mojim saigračima. U svakom sportu, pa i u rukometu, navijač je igrač više. Često me je znala atmosfera ponijeti da dam i 150 % svojih mogućnosti. Posebno pamtim evropske utakmice a izuzetno mi je drago da se Banjalučani polako vraćaju u Borik na naše utakmice. To nam daje vjeru i podstrek da nastavimo da radimo u ovom ritmu.
- Planovi u budućnosti ?
Što se tiče klubova iz BiH nemam ambicija da odem iz Banjaluke u neku od ekipa iz BiH. Što se tiče inostranstva ako bude neka zanimljiva ponuda prihvatio bih je ali bih naravno prije toga dobro promislio. Kada završim karijeru volio bih da ostanem u sportu ali s obzirom kakvo je kod nas stanje teško je to predvidjeti.
- Najbolji tim Borca svih vremena ?
Pokušaću da sastavim idealan tim Borca iako je to izuzetno teško jer se bojim da ću nekog izostaviti. U svoju idealnu sedmorku uvrstiću najviše igrača koje sam uživo gledao. Taj idealan tim bi ovako izgledao:
Arslanagić, Koso, Popović, Aco Knežević, Elezović, Radjenović, Z.Saračević.
- Anegdota ?
Bilo ih je zaista mnogo, posebno na putovanjima. Jednom kada smo išli u Norvešku na aerodromu je stajao veliki plakat Zabranjeno pušenje. Medjutim naš trener Dokić je baš pored njega zapalio cigaru. Naravno mi smo se nasmijali a možete samo zamisliti šta je fizioterapeut Vrle onda učinio Dokiću.
- Da li si posjetio naš portal i mišljenje o njemu ?
Nisam posjetio a otac i brat mi se nisu hvalili da su i s njima radjeni intervjui. Sada ću to sigurno učiniti. Mislim da je ideja dobra i da treba da istrajete u tome jer grad Banjaluka to zaslužuje. Slavu Banjaluke je 50 godina sport pronosio po svijetu a sada je sport pao na najniže grane. I ovaj sajt je neka vrsta afirmacije našeg sporta i pokušaj da se on izvuče iz trenutne letargije.
- Poruka Banjalučanima ?
Težite svom cilju, pratite ga i ne odustajte od njega.
P.Z.
Banja Luka, februar 2006.
Vulture Team
