Ime i prezime: Marinko Torbica
Datum i mjesto rodjenja: 22.03.1959., Drvar
Sport: rukomet
Igračka karijera: Borac (Drvar), Željezničar (Sarajevo), FAP (Priboj), Iskra (Bugojno)
Trenerska karijera: trener pionirske, kadetske i juniorske reprezentacije BiH; sve mladje kategorije RK Borac; ŽRK Borac SP (Banjaluka); Kosig DO; trener u juniorskoj reprezentaciji SR Jugoslavije; selektor svih ženskih selekcija SR Jugoslavije; Borac (Uroševac), Župa Trajal, Milicionar (Novi Sad), Čelik (Bački Jarak), ŽRK Temerin.
- Rukometni počeci ?
Rukometom sam se počeo baviti 1974. godine. Nakon što sam sa Borcem iz Drvara osvojio treće mjesto u Skenderiji dobio sam prvi poziv sa juniorsku reprezentaciju BiH za turnir Bratstva i Jedinstva 1978. godine. Prvo okupljanje bilo je u Bugojnu a tadašnji treneri bili su mi Srdjan Praljak i Josip Glavaš. Neizmjernu zahvalnost za napredak dugujem Seadu Hasanefendiću i Halidu Demiroviću koji su mi pomogli da u okviru svojih mogućnosti napravim bogatu karijeru.
- Kada ste prešli u Željezničar ?
U sarajevskom Željezničaru sam igrao od 1976. do 1981. godine. U tom periodu odigrao sam i oko 15-ak utakmica za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Bila je to generacija Bašića, Šarčevića, Vujovića... To su bile najljepše godine jer sam imao odlične trenere od kojih sam mogao da učim rukometni zanat. U Želji me je trenirao i Ante Kostelić (otac i trener svjetski poznatih skijaša Janice i Ivice, p.p.) čiji rezultati sve govore. Najveći uspjeh bila je osvojena titula šampiona Jugoslavije.
- Potom slijedi odlazak u Priboj ?
Odlaskom u FAP iz Priboja 1981. godine imao sam tu sreću da mi trener bude Zoran-Tuta Živković. Kaže se da je Pokrajac najbolji rukometni teoretičar na svijetu a da je Tuta najbolji zanatlija. Ta serija rada sa odličnim trenerima završena je u Iskri iz Bugojna gdje mi je strateg bio Ekrem Jaganjac. On me je naučio radu, redu i disciplini.
- Kada ste završili igračku karijeru ?
Bilo je to 1994. godine odigravši ponovo za Drvar.
- Promijenili ste dosta klubova ali niste zaigrali za Borac. Je li bilo prilike ?
Moja velika želja je bila da dodjem u Borac i Banjaluku. Čak je bilo i naznaka o transferu ali su me naprasno odveli u Sarajevo.
- Da li ste mogli još više napraviti u igračkoj karijeri ?
Mogao sam napraviti još više da sam 1979. godine otišao iz Želje u Metaloplastiku. Tada je Hasanefendić udario temelje velike Metaloplastike a ja sam imao ponudu da dodjem.
- Početak trenerske karijere ?
1988. godine prvi put sam uplivao u trenerske vode. Moj klub Iskra bio je jedan od finansijski najmoćnijih klubova u bivšoj državi. Kvalitetno su se nosili prema svojim igračima. Na nagovor Mahmuta Obralića (velika šteta što trenutno ne radi u rukometu BiH) i Ekrema Jaganjca završio sam trenersku školu i počeo raditi sa mladima u Bugojnu.
- Daljnje destinacije ?
U Uroševac sam otišao 1994. godine. Tadašnji trener Aleksić je poginuo u helikopterskoj nesreći tako da sam dobio poziv da ga zamijenim. Preuzeo sam Borac iz Uroševca u Prvoj saveznoj ligi SR Jugoslavije i tamo bio do 1996. godine. Onda sam otišao u Župu Trajal i bio dvije godine. Župa je bila juniorski prvak SR Jugoslavije a u ekipi su igrali Ivan Lapčević, Nenad Marković i drugi. Potom sam 1998. godine prešao u Milicionar iz Novog Sada gdje sam dobio zadatak da sakupim sve juniorske reprezentativce Vojvodine i selektiram ih u Milicionar. Imali smo fenomenalne uslove za rad. Iz godine u godinu pravili smo odlične rezultate. Bio sam u Novom Sadu četiri godine a prije svega sam bio zadovoljan što su i mladi igrači bili prezadovoljni. U tom vremenu uveli smo trenažni centar u rodnom mjestu Arpada Šterbika, u Adi. Uz svesrdnu pomoć Jovice Elezovića, Branislava Zeljkovića i Vojislava Radje dizali smo nivo znanja toj djeci, i muškoj i ženskoj. Učestvovao sam, kao trener, u radu pionirske, kadetske i juniorske selekcije. Prije povratka u BiH i dolaska u Banjaluku imao sam kratku epizodu u Bačkom Jarku i Temerinu.
- Kakve ste rezultate postigli sa banjalučkim klubovima ?
18. avgusta 2004. godine vratio sam se u Banjaluku i preuzeo ŽRK Borac SP. Vodio sam rukometašice Borca jednu polusezonu. Nisam se sporazumio sa ljudima koji su mi obećavali da će pomoći u formiranju jake ekipe. Nažalost, i tada se potvrdilo da je ovo sredina u kojoj neko uživa tudji rad. Nakon toga postao sam trener RK Kosig DO i mogu reći da smo napravili malo čudo za kratko vrijeme. Prvi put smo dobili Borca i igrali zapaženu ulogu u BiH. Zahvaljujem se gosp. Kerkezu na punoj podršci i razumijevanju. Mnogi bi trebali da uče od njega kako se vodi klub. Otud i ne čudi veliko poštovanje od svih klubova BiH prema tom čovjeku. Ostali smo te godine u ligi i napravili dobre rezultate. Ne petljam se u politiku kluba ali mislim da je Kosig trenutno na mjestu na kojem nije trebalo da završi.
- Sada radite sa mladjim kategorijama u RK Borac. Kako je došlo do saradnje ?
Zahvaljujući prof. Arslanagiću, koji prepoznaje način i kvalitet rada, preuzeo sam sve mladje kategorije Borca. Prvog septembra zvanično počinje rad tih selekcija po raznim kategorijama. U rad će biti uključena 3-4 trenera a ja ću biti koordinator svih poslova. Radićemo i rukomet 3 na 3 u osnovnim školama.
- Da li postoji dugoročna strategija u klubu ?
Dolaskom prof. Arslanagića uspostavljeno je pravilo da svaki igrač koji bi trebalo da zadovolji kriterije igranja u Evropi mora da prodje period od šest godina razvojnog ciklusa. Ja ću imati strpljenja da to ispoštujem.
- Ima li talenata u Banjaluci ?
Talenata je uvijek bilo i ima ih i sada. Bitno je samo da se dogovorimo da ne otimamo posao jedni drugima. Mislim da Banjaluka već sada ima 7-8 momaka koji će, ako bude strpljenja, u Evropi ponovo naslijediti svoje prethodnike. Prije svega tu mislim na Panića, Miljevića, Dimitrijevića, Jojića, Vranješa... Da nam je bio Vranješ i reprezentacija BiH bi se sigurno kvalifikovala za ovo prvenstvo u Estoniji.
- Spomenuli ste reprezentaciju BiH. Vi ste sada trener pionirske, kadetske i juniorske selekcije. Ima li rukomet BiH perspektivu ?
Zahvaljujući Vojislavu Radji stigao sam u reprezentaciju. Mislim da je njegova odluka da se pokrene okupljanje mladjih kategorija pun pogodak. U juniorskoj reprezentaciji Junuzović je šef struke a ja sam prvi trener. Moramo se izboriti da ta selekcija preraste u olimpijsku. Ima tu mnogo perspektivnih rukometaša. Isak Omerčević je već nosilac igre i na njega selektor mora najbozbiljnije računati. Tu su još Ćakić iz Bosne (V), Alibegović koji na liniji pruža maksimu, Alić iz Krivaje, Pucarević koji svojim radom i ozbiljnošću uživa puno povjerenje, zatim Kosta Savić, Goran Suton, Avdić. Mora im se naći prostor da budu ponovo zajedno jer bi to trebalo da bude kičma reprezentacije BiH u budućnosti. Takodje kadetska selekcija je osvojila sve simpatije u Evropi. Ova generacija bi trebalo da prokrči put i napravi temelje bh. rukometu u Evropi. Nažalost posljednje kvalifikacije su pokazale u kakvim uslovima mi radimo a u kakvim ostatak Evrope. Ovi momci (kadeti) su heroji i bogatstvo koje treba da se čuva. Nažalost o njima niko ne vodi računa. Sada ću spomenuti imena iz kadetske selekcije jer oni to zaslužuju: Edin Tatar, Stanko Sabljić, Domagoj Pehar, Mirza Mimić, Rudi Ilić, Milan Duvnjak, Damir Selman, Esad Zečević, Andrej Kolobarić, Goran Šarenac, Amer Dedić, Adi Kamberović, Emir Suhonjić, Marko Perić, Vladimir Vranješ, Filip Jojić, Milan Vulinović, Denim Dedić. Nekoliko njih dobilo je od pojedinih zemalja ponude da uzmu njihovo državljanstvo. Nadam se da toga neće doći jer bi to bila nenadoknadiva šteta za naš rukomet. O pionirskoj selekciji da i ne pričam jer tu tek dolaze šampioni.
- Najsrećniji sportski trenutak u karijeri ?
Osvajanje titule prvaka Jugoslavije sa ekipom Željezničara.
- Najtužniji sportski trenutak u karijeri ?
Ne ulazak sa Iskrom u Prvu saveznu ligu Jugoslavije.
- Osim sa rukometašima nedavno ste radili i sa kik-bokserom Draženkom Ninićem pripremajući ga za profesionalne mečeve. Kako je sa njim raditi ?
Sa takvim čovjekom nije teško saradjivati. Rodio se u Štutgartu i žao mi je što nije ostao tamo jer ovakav čovjek i talenat zaslužuje da srećno živi. On jeste srećan čovjek ali nažalost njegovu sreću koriste ljudi da bi preko njegovog znoja i rada izgradili svoju karijeru.
- Dugo ste u rukometu. Kako biste Vi posložili idealan tim Borca svih vremena ?
- Golmani: Abas Arslanagić, Zlatan Arnautović
- Desno krilo: Dobrivoje Čečavac, Miro Bjelić
- Desni bekovi: Dobrivoje Selec, Branko Štrbac
- Srednji bekovi: Momo i Nebojša Golić
- Lijevi bekovi: Zdravko Radjenović, Jovica Elezović, Milorad Karalić
- Pivotmeni: Jerolim Karadža, Nebojša Popović
- Mišljenje o našem sajtu ?
Mislim da je ovaj sajt pun pogodak. Navijači su danas 90% kluba. Svaka kritika i svaki savjet je dobro došao a posebno se to odnosi na sport BiH jer i sami znate koliko naše neidentifikovane djece pravi rezultate po svijetu. Zahvaljujući Fanatikosima dobili smo 4-5 igrača za koje nismo ni znali. Takodje ovaj sajt održava bogatu sportsku istoriju Banjaluke.
- Poruka Banjalučanima ?
Pomognite Borcu finansijski, stručno i svim ostalim mogućnostima da svoju rasutu djecu u okviru svojih mogućnosti vrati kući. Sačuvajmo prof. Arslanagića i pomognimo mu da istraje na svom putu kako bi opet imali redove pred Borikom.
PZ
Vulture Team
Banja Luka,august 2006.
