Mnogim ljubiteljima rukometa u Banjaluci jos uvijek su u svjezem sjecanju briljantne igre Gorana Stupara u dresu Borca. Iako veoma mlad bio je jedan od najboljih igraca one sjajne generacije crveno-plavih koja je 1991 godine osvojila Kup IHF i koja ce zlatnim slovima biti upisana u siv knjigama banjaluckog sporta.
Goran Stupar je proteklih nekoliko sezona igrao u drugoj ligi Njemacke. Medjutim ove godine odlucio je ipak da zavrsi karijeru.
- Koji je razlog ?
Osnovni razlog je umor, bolje reci premor. Ne mogu vise, nemam vise motiva da se opirem povredama. Imao sam silnih problema sa povredama a one su nesto najgore za sportistu. Prije nekoliko godina sam uspio nekako da izdrzim u tom ritmu ali je sada sve kulminiralo i odlucio sam da prestanem sa aktivnim igranjem rukometa. Ali dobro kada se sve sagleda zadovoljan sam svojom karijerom i mogu reci da mi je rukomet mnogo toga pruzio.
- Kako ste proveli posljednje godine. Sta ste radili ?
Protekle dvije godine proveo sam u Njemackoj, u Drugoj ligi. Bio sam clan Fihzea iz Berlina. Ostace zapisano da sam u ovom klubu zavrsio karijeru. Sve u svemu bio je to period u kome sam se vise bavio sa rehabilitacijom nego sa rukometnim ucinkom.
- Kada su pocele da Vas muce povrede ?
Moze se slobodno reci da sam jos 1998. godine napustio profesionalni rukomet. Tada sam dozivio tesku povredu koljena koja me je duze vrijeme odvojila od parketa. Tada je vec bilo jasno da se blizi kraj moje rukometne karijere i da sam izgubljen za rukomet. Bila je to bolna povreda koja je bila kljucna po moje nastupe na rukometnim terenima. desilo se ono sto svi sprotisti najvise mrze a to je kraj karijere ne zbog moje zelje vec zbog silnih povreda.
- Ipak vratili ste se na parket 2002. godine ?
Da, nakon 4 godine vratio sam se na parket. Mislio sam da sam skupio snage i da sam se oporavio. Odlucio sam da nastavim igrati ali je prevelika pauza ostavila traga na moju igru. Nisam bio onaj pravi, jednostavno slabije sam igrao. Koliko god sam zelio ipak nisam mogao da pruzim maksimum. Kraj je bio neminovan i on je veoma brzo uslijedio.
- Šta radite trenutno, gdje zivite ?
Zivim u Berlinu i bavim se ugostiteljstvom. Imam restoran a uskoro treba da otvorim jos jedan. Sve u svemu zadovoljan sam. Sve za sada dobro funkcionise i ne smijem se pozaliti.
- U Borcu ste osvojili posljednji medjunarodni trofej za banjalucki klub. Kako je to sve izgledalo ?
Bio je to sjajan rezultat. U situaciji kada je Borac podmladio ekipu mi smo ostvarili veliki rezultat - osvojili smo Kup IHF. To niko nije ocekivao. Nismo bili svjesni svojih kvaliteta ali eto pod trenerskom palicom Velimira Petkovica osvojili smo taj kup.
U prvom mecu finala u Banjaluci smo savladali ruski CSKA sa 20-15. Pet golova pred revanš ni malo ni puno. Medjutim u revanšu smo odigrali sjajno. Izgubili smo sa 24-23 i tako prigrlili pehar namijenjen pobjedniku ovog evropskog kupa. Tako smo nastavili nisku trofeja koje su osovjili nasi slavni prethodnici. Bio je to veliki rezultat za nas. Inace u toj ekipi osim mene jos su izmedju ostalih igrali Prtina, Andrej Golic, Arnautovic, Knezevic, Peric, Jovic itd.
- Zahvaljujuci ovom trofeju te godine izabrani ste i za najboljeg sportistu Bosanske Krajine ?
I dan danas sam ponosan na taj uspjeh. Bio sam veoma mlad kada sam dobio Glasovo priznanje. Ono mi je mnogo znacilo u nastavku karijere. Tih uspomena rado se prisjecam. Biti najbolji u Banjaluci, u gradu koji su u svijetu proslavili sportisti, je bila velika cast. Naci se medju svjetski priznatim sportistima nije bila mala stvar za mene.
- Mnogi rukometni strucnjaci smatraju da bi Vasa generacija dostigla slavu one iz 1976. godine koja se popela na krov Evrope ?
Ne slazem se sa tim. Istina je da sam igrao sa vrhunskim asovima ali ne vjerujem da bi bilo koja generacija uspjela da ponovi uspjeh iz 1976. godine. Ipak da nije bilo nesrecnog rata i da smo ostali na okupu, ko zna ?
- Nakon Borca gdje ste igrali ?
Iz Borca sam otisao u Beograd, u Partizan. Tamo sam proveo dvije godine a onda sam odlucio da se okusam na internacionalnoj sceni. Otisao sam u inostranstvo da pokazem svoje znanje. Prvo sam otisao u njemacku Prvu ligu u ekipu Ejtru Kasel. Tu sam se zadrzao dvije sezone, a onda sam odlucio da promijenim klupske boje. Presao sam u Fredenbek.
- Da li ste zadovoljni nastupima u njemakcoj Prvoj ligi ?
Kada igras u najjacoj ligi svijeta onda moras biti zadovoljan. Ispunio mi se san svakog rukometasa da igram protiv najboljih svjetskih igraca, da se radujem ali i tugujem u jednom velikom svjetskom takmicenju.
- Ulazete u rukometne talente. Jedan ste od osnivaca Škole rukometa "Cepelin" u Banjaluci ?
Rad sa mladima je pravo zadovoljstvo. Mi u Cepelinu na sve nacine trudimo se da mladim rukometasima prenesemo svoja iskustva. Nece biti lako vratiti rukomet na stare staze slave. Za to ce biti potrebno mnogo vremena i strpljenja. Ipak nas nekolicina vjerujemo u ovaj projekat i sigurni smo da cemo uspjeti podici banjalucki rukomet tamo gdje mu je i mjesto. Da tako ne mislimo ne bismo ni otvarali ovu skolu koja ima perspektivu. Mislim da je to jedini nacin da duboko poljuljani banjalucki sport izadje iz sivila. Nije ovo recept samo za rukomet vec i ostale sportove. Jedino se tako moze podici kvalitet.
- Reprezentacija?
Kao clan omladinske reprezentacije SFR Jugoslavije osvojio sam zlatnu medalju na Omladinskom svjetskom prvenstvu. Osim mene tim uspjehom jos se moze pohvaliti i Bozidar Jovic.
- Da li ste posjecivali ovu internet stranicu ?
Nisam je do sada posjecivao
Z.P.
Banja Luka, 2004.
