S reprezentacijom je osvojio zlatnu olimpijsku medalju, zauzeo je drugo i trece mjesto na Svjetskom prvenstvu a dva puta je bio zlatni i na Mediteranskim igrama. Od klupskih trofeja okitio se titulom prvaka Evrope a bio je pobjednik i Kupa EHF. Ovim uspjesima moze da se podici jedan izvanredan rukometas, danas èlan Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine:
Zdravko Radjenovic
- Kakvi su bili Vasi rukometni poceci?
1966. godine, kao cetrnaestogodisnjaka, Zivko Ikonic me je prvi doveo na rukometne terene. Ikonic je bio dobar ocev prijatelj a pošto sam bio visok upisao me je u rukometnu skolu u Backoj Palanci. Tada sam isao u 7. razred a moram priznati da sam volio i fudbal. Ipak zahvaljujuci Ikonicu zavrsio sam u dvorani i poceo sam se baviti rukometom.
- Nakon 5 godina provedenih u Backoj Palanci slijedi odlazak u Rijeku i RK Kvarner?
Da, ja sam u Rijeci proveo dvije godine od 1971. do 1973. godine. U Kvarner sam otisao na poziv Vlade Stemca tadasnjeg trenera Rijeke. Bila je to veoma mlada i perspektivna ekipa. Stemac je doveo veliki broj mladih igraca iz cijele Jugoslavije. Sjecam se prvih priprema u Delnicama. Na pripremama je bilo 25 mladih, ambicioznih rukometasa. Pripreme su bile veoma teske i naporne a posljednjeg dana u Lovackom domu gdje smo bili smjesteni pojedini igraci imali su stomacnih problema. Poslije rucka Vlado Stemac je odredio ekipu koja ce ostati u Rijeci a ostali su se morali vratiti kucama. Kvarner se u te dvije godine borio za opstanak u prvoj ligi Jugoslavije.
- 1973. godine presli ste u banjalucki Borac. Kako je doslo do transfera?
U februaru 1973. godine dobio sam poziv za reprezentaciju. Ucestvovao sam na na turniru 4 nacije. Bio je to prvi poziv i velika cast za mene da igram za selekciju koja je bila olimpijski pobjednik u Minhenu 1972. godine. Tada su plavi dres nosili: Popovic, Arslanagic, Karalic i oni su vec tada poceli da vrse pritisak na mene kako bi me doveli u Borac. To je bilo veliko priznanje za mene kao 22-godisnjaka jer je Borac tada bio najznacajniji klub u Jugoslaviji. Karalic, Popovic i Arslanagic su dobro odradili posao i ja sam presao u Borac. Tadasnji sekretar kluba Miro Bijelic doveo me iz Rijeke. Bilo je malih problema ali se sve ipak zavrsilo na moje zadovoljstvo.
- Kako su vas prihvatili u Banjaluci?
Kada sam dosao imao sam podrsku svih igraca. Nije bilo distance izmedju mene i njih. I ja sam sa svojim odnosom i znanjem doprinijeo da saradnja bude korektna.
- To je bilo zlatno doba Borca u kojem je osvojeno sve sto je moglo biti osvojeno?
Da, mi smo u periodu 1973.-1976. godine osvojili tri duple krune u Jugoslaviji. Slag na tortu dogodio se 1976. godine kada smo osvojili Kup evropskih sampiona. U finalu smo pobijedili dansku Fredericiju. To je bila kruna klupske karijere. Igrati finale Kupa sampiona u Boriku koji je bio prepun i to je bio jedinstven dozivljaj. Vjerujem da se vecina starijih posjetilaca vaseg sajta sjeca tog detalja i te utakmice. Titulom klupskog prvaka Evrope pruzili smo opste zadovoljstvo svim ljubiteljima rukometa u Banjaluci i Jugoslaviji. Ta utakmica protiv Fredericije nosi jedan veliki pecat u mojoj klupskoj karijeri.
- Nakon toga uslijedio je mali post sto se tice trofeja?
1976. godine doslo je do reza u ekipi. Uprava kluba odlucila se na podmladjivanje ekipe i dovodjenje novih igraca. Rezultatski post trajao je do 1981. godine. Tada smo nakon 5 godina ponovo osvojili titulu prvaka. Trener je bio profesor Pero Janjic a za klub su npr. igrali: Arnautovic, Strbac... Ta generacija je mogla da nastavi niz rezultata koje je Borac imao prije njih.
- 1981. godine otisli ste u inostranstvo. Na koji nacin ?
Da,1981. godine otisao sam za Njemacku u klub MTSV Svabing koji je igrao u 2. ligi. Za taj klub igrao je Hrvoje Horvat, moj rukometni uzor, i on me pozvao da predjem u Njemacku. Ja sam to objerucke prihvatio. U Borcu je bilo nekih neslaganja i to me na neki nacin natjeralo da odem u Minhen. Tada je vazilo pravilo da igrac moze napustiti Jugoslaviju tek kada napuni 29 godina, sto nije slucaj danas. Prve godine mog ugovora usli smo u 1. ligu i igrali smo veoma zapazenu ulogu. 1986. godine osvojili smo Kup Njemacke nakon sto smo u finalu pobijedili tada neprikosnoveni Gumersbah. U toj ekipi bilo je igraca koji su kasnije bili njemacki reprezentativci. Poslije tog osvojenog kupa 1986. godine prvo zbog bolesti a kanije zbog smrti moje majke presao sam u jedan klub iz 4. njemacke lige da bih mogao biti sto vise u Jugoslaviji.
- Poslije toga slijedi povratak u Banjaluku i Borac?
Da, vratio sam se u Borac kada je nas klub bio u veoma teskoj situaciji. U sezoni 1989/90. na parketu je bila generacija Borcevih igraca koja je, kako je vrijeme kasnije pokazalo, mogla da zasjeni rezultate Borca iz 70-ih godina. Ali rat je uticao da Puc, Cavar, Aco Knezevic, Markovic, Stupar, Jovic, ne pokore Evropu u dresu Borca. 1991. godine Borac je osvojio 10. jubilarni Kup na finalnom turniru odrzanom u Jagodini. Tada je za Borac branio Mulabdic.
- Kada ste zavrsili karijeru ?
Bilo je to 1990. godie. Imao sam 38 godina i odlucio sam da prestanem s profesionalnim bavljenjem sportom.
- Sta ste radili u ratnom periodu?
Kada je poceo rat 1992/93. godine mi smo napustili Banja Luku i igrali u 1. ligi Jugoslavije. Nazalost ucestovao sam zajedno s ostalim igracima u ispadanju ekipe iz 1.lige. Mnogima je to tada odgovaralo u Jugoslaviji. Mi smo se vratili u Banjaluku a mnogi su napustili klub. U izuzetno teskim uslovima izrasla je generacija koja je ispostavilo se kasnije bila veoma kvalitetna. Dres Borca u ratnom periodu nosili su: Nebojsa Golic, Mladen Bojinovic, Dejan Uncanin, Danijel Saric, Mane Lavrnic, Igor Radjenovic (Zdravkov sin, p.a). Raditi bez vode, struje, je bilo gotovo nemoguce ali ti igraci su dokazali da u ovom gradu uvijek ima talentovanih momaka koji mogu da uspjesno naslijede prethodnike.
1995. godine po zavrsetku rata otisao sam u RK Sintelon iz Backe Palanke, u mjesto gdje sam poceo karijeru. Na nagovor predsjednika kluba ja sam dosao na mjesto sportskog direktora. Napravila se ekipa s mnogo mladih i kvalitetnih igraca. Ipak ta ekipa osvojila je samo jedan kup. Nakon privatizacije firme koja je bila sponzor ekipe, Sintelon se raspao a ja sam se 2002. godine ponovo vratio u Banjaluku.
- U reprezentaciji ste debitovali 1973. godine na mecu Jugoslavija-Danska. Osvojili ste olimpijsko zlato 1984. godine u Los Andjelesu, srebrnu i bronzanu medalju na svjetskim prvenstvima (1982. i 1974. ) te 2 zlatne medalje na mediteranskim igrama. Kako ukratko opisati taj period ?
Igrao sam u 3 generacije koje su ostavile pecat u jugoslovenskom rukometu. Poceo sam sa Horvatom, Lazarevicem, Pokrajcem, Popovicem, Arslanagicem, zatim sam igrao sa svojom generacijom koju su cinili Krivokapic, Pavicevic, Bojovic a zavrsio sam reprezentativnu karijeru 1984. godine sa Arnautovicem, Bašicem, Rnicem, Vujovicem, Zovkom, Kalinom, Vukovicem... Reprezentativna karijera bila je uzbudljiva, kvalitetna i tesko je izdvojiti bilo koji od ovih perioda.
- Kakav je bio odnos prema reprezentaciji ?
Tada je postojao kult reprezentacije. Znalo se 16 igraca koji su na spisku reprezenattivaca i koji ce biti na tom spisku u 4-godisnjem ciklusu. Nije se pravio spisak kao sada od 40 igraca na njemu. Niko nikad nije postavljao pitanje umora na priremama. Sigurno da je bilo tesko iz Makedonije doci na pripreme u Ljubljanu ili iz Slovenije u Beograd. Pokojni Ivan Snoj je to sve odlicno organizovao i pitanje je da li ce ponovo u rukometu raditi covjek s takvim organizacionim sposobnositma. Sada nametati takve obaveze reprezentativcima bilo bi zaista nemoguce.
- Kojeg biste trenera izdvojili ?
Uvijek se pocinje s prvim trenerom. Imao sam srecu u svojoj karijeri da imam kvalitetne trenere. 1971. godine dosao sam pod ruku Vlade Stemca da bi kasnije u Banjaluci radio s profesorom Perom Janjicem. U reprezentaciji jako puno sam naucio od Josipa Miljkovica nekada izvanrednog igraca. Kasnije su me trenirali: Pokrajac, Zivkovic koji vaze za vrhunske svjetske strucnjake. Kada bih morao izdvojiti trojicu trenera to su: Stemac, Pero Janjic i Josip Miljkovic.
- Jedno vrijeme bili ste trener Borca odnosno, clan strucnog staba. Kako je bilo na toj poziciji ?
Pred sam rat i u toku rata, u sezonama 92/93. i 93/94, ja sam bio sef strucnog staba Borca. Petkovic je otisao u Njemacku a ekipu je vodio prvo Rade Uncanin a kasnije Predrag Dosen. U to vrijeme sportski direktor Borca bio je Arnautovic. Dok sam bio igrac uvijek sam govorio da necu biti trener i na kraju to nisam ni postao. S ove vremenske distance mislim da sam napravio gresku.
- Osvojili ste pregrst trofeja. Koja je dobitna formula ?
Veliko odricanje, rad i velika sreca da nemas velikih povreda, zatim sreca da imas pozitivno okruzenje u kojem radis i da imas ljude koji ce ti ukazati na greske. Potrebno je veliko odricanje od svakodnevnog zivota. Mladi ljudi sada zele da u 20-oj godini zivota rijese sve egzistencijalne probleme ali to ne ide tako brzo. Ne mogu se na pocetku karijere zaraditi pare kao sto sada zaradjuju Peric, Perunicic, Sterbik, Dusebajev...
- Najljepsi trenutak u karijeri?
San svakog sportiste i cilj je zlatna medalja na Olimpijskim igrama. Ja sam to uspio da ostvarim 1984. godine u Los Andjelesu gdje sam bio kapiten. To je najljepsi osjecaj koji se ne moze opisati. To je bio i kraj moje reprezentativne karijere. Bilo je jos pokusaja da odem na Svjetsko prvenstvo 1986. u Svajcarskoj ali sam cvrsto odlucio da kraj mojim nastupima u reprezentaciji bude u Los Andjelesu.
- Najtezi trenutak u karijeri?
Svakom covjeku je tesko da shvati da su stigle godine i da vise nisi taj koji je u centru paznje. Velika je stvar kada covjek to moze da shvati. Taj trenutak mi se dogodio u polufinalu plej ofa prvenstva Jugoslavije 1990. godine kada nismo u 2 susreta uspjeli da pobjedimo Proleter i da osvojimo titulu. Ostao je zal za titulom koja bi bila veoma lijepi oprostaj od karijere koja je bila bogata, uspjesna.
- Da se vratimo malo sadasnjim desavanjima u RK Borac. Zavrsena je sezona i Borac je osvojio 4. mjesto u ligi a igrao je i finale Kupa BiH. Da li ste zadovoljni sezonom ?
Sigurno je da smo zadovoljni sezonom. S obzirom na sve ono sto se izdesavalo u klubu i na neredovno finansiranje mislim da smo ostvarili mnogo. Stvarali smo ekipu i rezultati u drugom dijelu sezone dokazuju da se moze raditi nesto vise u buducnosti. Bitno je da se samo poboljsa odnos sponzora prema Borcu. Daljnja perspektiva zavisi od toga da li ce i koliko ce Telekom Srpske finansirati klub. Ukoliko Telekom to ne bude zelio tesko ce biti zadrzati igrace. Ukoliko bude manje sredstava odreci cemo se usluga sadasnjih prvotimaca, vraticemo se radu s mladima a s njima je tesko ostvariti velike rezultate.
- Rijec, dvije o vasoj djeci ?
Igor je rukometas. Trenutno igra za ALKOBANDAS iz Madrida koji je prvoligas Spanije. U ovom klubu ce provesti i naredne dvije godine. Bio je kadetski i juniorski reprezentativac Jugoslavije. Kcerka Andrea malo je igrala kosarku u Mladom Krajisniku. Prije godinu i po dana prestala je sa treninzima i aktivnim bavljenjem sportom.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu ?
Nisam cuo ali ako je ono tacno sto si mi rekao da se na tom sajtu mogu pronaci i aktuelnosti iz sadasnjeg banjaluckog sporta ali i istorijiski momenti onda ja to podrzavam. Posjetioci sajta vjerovatno se sjecaju fudbalera, rukometasa, boksera, kosarkasica koji su donosili medalje u Banjaluku. Ovom prilikom zelio bih da uputim pozdrav iz Banjaluke koja je zelena, divna, puna mladosti ali i s malo kvalitetnih sportskih rezultata.
- Poruka navijacima RK Borac?
Strpljenja, jer nista se ne desava preko noci. Porucujem sponzorima da se vise ukljuce u finansiranje ne samo RK Borac vec i ostalih banjaluckih sportskih klubova.
Z.P.
Banja Luka, 2004.
