Bio je clan generacije RK Borac koja je osvojila prvu titulu i Kup u istoriji kluba. Bio je dugogodisnji kapiten kluba i reprezentacije. Bio je i trener Borčeve ekipe koja je kasnije osvojila evropski vrh, bio je i prvi Banjalučanin selektor reprezentacije. Velika ljudska velicina i jedan od najboljih borcevih rukometasa svih vremena.
PETAR-PERO PEROVIĆ
- Kako su izgledali vasi sportski počeci ?
Kao djecak sam vjezbao u Sokolskom domu. Sve do 1938. godine sam se tamo bavio gimnastikom. Uglavnom su to bila djeca dobi od 8 do 10 godina. Bio je to veoma lijep period u mom zivotu. Cesto smo isli na izlete, osim gimnastike znali smo da u Sokolu igramo i kolo. Ljudi koji su nam organizovali izlete znali su u prirodi da vjezbaju s nama. Medjutim onda je uslijedio II svjetski rat i pauza od 5 godina.
- Nakon zavrsetka rata ponovo ste se vratili u "Sokolski" ?
Nastavak je bio u "Partizanu" (Sokolski dom je promijenio, nakon rata, ime u DTV Partizan) u malo drukcijoj formi. Pomalo sam se bavio gimnastikom, atletikom, odbojkom, fudbalom. Bavljenje razlicitim sportovima mnogo nam je kasnije pomoglo u rukometu. Ti ljudi koji su prosli kroz Partizan mogli su da se bave bilo kojim sportom. Igrao sam i fudbal u Zeljeznicaru iz Predgradja i to sve do Republicke lige.
- Kad ste se poceli baviti rukometom ?
1949. godine Hamdija Kadunic donio je prvu rukometnu loptu u Banjaluku. On nam je bio i drug, i trener, i roditelj, i profesor. Tih godina igrali smo veliki rukomet. U ekipi je bilo 11 igraca. Bio je to dobar sport za razvoj rukometasa ali monoton za gledanje.
- Kad ste zaigrali rukomet kakav se danas igra ?
1952. godine pojavljuje se tzv. mali rukomet. Clanovi moje generacije vecinom su se opredjelili za taj sport. Povremeno se igrala Republicka liga a 1957. godine po prvi put se formira Savezna liga. Novinar beogradske Politike Vojislav Vojinovic bio je Generalni sekretar RSJ. Sada mogu da kazem da boljeg u istoriji naseg rukometa nije bilo. Te prve godine liga je bila sastavljena od 8 klubova. Imali smo srecu da pored veoma kvalitetnih ekipa uspijemo da se uguramo u saveznu ligu. Bilo je veoma interesantno. Parovi prvog dijela prvenstva odredjivani su zrijebom pa je npr. jedna ekipa mogla je da igra vecinu utakmicu u gostima a istovremeno druga vise utakmica kod kuce. Te prve godine tavorili smo na dnu prvenstvene tabele. Na kraju smo uspjeli da obezbjedimo opstanak. Bila je to neiskusna ekipa koja nije mogla vise da uradi u tom trenutku u prvenstvu. Medjutim rukometasi su imali srecu sto se kosarkasi dva puta zaredom nisu plasirali u Saveznu ligu pa su odlucili da napuste kosarku i pocnu se baviti rukometom. Medju njima su bili Karadza, Prohaska, braca Stanivukovic, Racki...
- Iako ste 1957. godine s mnogo muke izborili opstanak, te godine uspjeli ste da osvojite prvi Kup u istoriji Borca ?
Da, te godine smo uspjeli da osvojimo Kup i to nam je dalo podstrek u narednim godinama. U polufinalu smo bili bolji od Primorja. Slavili smo pobjedu od 15-11. U finalu nas je cekao beogradski Zeleznicar. Utakmica je odigrana na Stadionu sportskih igara u Banjaluci pred 4 hiljade gledalaca. Ljudi su se penjali na drveca, na prozore kuca kako bi nas gledali. Mi smo pobijedili sa 15-13 a bas sam ja sa 5 golova bio najefikasniji u Borcu.
- Vec 1958. godine slijedi i prva titula ?
Ekipa je vec bila sazrela. Bila je to kompaktna cjelina sastavljena od sjajnih momaka koji su neizmjerno voljeli klub i grad. Prvenstvo smo osvojili sa bodom prednosti ispred bjelovarskog Partizana i sarajevske Mlade Bosne.
- Iste godine ste po drugi put zaredom osvojili Kup Jugoslavije ?
Za razliku od prvenstva gdje smo s dosta muke osvojili titulu u kupu smo bili neprikosnoveni. Briljirali smo te godine. Nakon sto smo u polufinalu deklasirali Mladi radnik sa 30-14 u finalu smo ponovo bili uvjerljivi i slavili pobjedu nad Partizanom iz Bjelovara 21-11. Utakmica je odigrana u Zagrebu a svi smo pruzili sjajnu partiju.
- 1959. godine ponovo titula sampiona ?
Da, to je bila moja druga i posljednja igracka titula sampiona. Ta godina je u potpunosti protekla u nasem znaku. Napravili smo seriju od 17 pobjeda i kolo prije kraja obezbjedili titulu. Onda smo otisli u Bjelovar gdje smo dozivjeli i jedini poraz. Nisu igrala dva kljucna nasa igraca i tako smo izgubili, ali smo naravno svi bili presretni sto smo ponovo donijeli titulu u Banjaluku.
- 1960. godine nastavlja se niz Vasih trofeja. Sa Borcem ste ponovo najbolji u Kupu ?
U polufinalu Kupa nismo imali mnogo problema. Vec nakon prvog poluvremena duela sa Prvom petoletkom znali smo da cemo igrati finale. Na kraju polufinalnog meca bilo je 25-9 za nas. U finalu smo igrali protiv Zagreba. Znali smo da ce to biti neizvjestan duel. Igralo se gol za gol a mi smo prvo poluvrijeme dobili sa 7-6. U nastaku smo sve konce igre drzali u nasim rukama i po treci put trijumfovali u Kupu. Junak finalne utakmice bio je Hamdija Saracevic sa 6 postignutih golova.
- Do kada ste nosili dres Borca ?
U Borcu sam igrao do 1964. godine. Tada sam vec bio pomalo umoran i nisam imao motiva vise da igram. Cijeli svoj sportski vijek proveo sam u Borcu na sto sam ponosan.
- Osim sto ste bili nosilac igre Borca vi ste bili i standardni reprezentativac ?
Nakon dobrih igara u Borcu 1958. godine pozvan sam da zaigram za reprezentaciju. Debitovao sam na utakmici Jugoslavija – Austrija odigranoj 17. decembra 1958. godine u Becu. Izuzev na ovoj utakmici na ostalim mecevima za nacionalnu reprezentaciju nosio sam kapitensku traku. Za reprezentaciju sam odigrao 22 utakmice i postigao 21 gol.
- Bili ste i prvi savezni selektor reprezentacije iz Banjaluke ?
Bilo je to u periodu od 1964. do pocetka 1966. godine. Nakon zavrsetka moje igracke karijere dobio sam ponudu da budem selektor i ja sam je prihvatio. Nekoliko godina ranije takodje mi je nudjena selektorska funkcija ali ja nisam tada bio spreman za taj posao. Moja zamisao kao selektora bila je da stvorim kompaktnu ekipu Jugoslovena. Imao sam velikih problema jer su neki klubovi bojkotovali reprezentaciju. Smatrao sam da treba spojiti znalce, spojiti iskustvo i mladost. U reprezentaicju sam uveo Hrvoju Horvata i Branislava Pokrajca koji tada jos nisu imali ni 18 godina. Njih dvojica vise nikada nisu ispali iz reprezentacije i bili su nosioci igre. Takodje sam kasnije u reprezentaciju uvrstio Fajfrica i Seleca a u mladu selekciju Karalica, Dujmica i ostale koji su kasnije postali vrhunski rukometasi.
- Kako je doslo do prekida saradnje ?
Samostalno sam napustio reprezentaciju jer su ljudi koji se ne razumiju u ovaj posao pokusali da nametnu neki svoj nacin rada koji se meni nije dopao. Smatrao sam da je cast igrati za reprezentaciju ali tadasnje novije generacije to nisu osjecale. Zato sam i napustio selekciju. Na kraju mi je posebno drago sto je kostur te ekipe kasnije osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu 1972. godine.
- Nakon toga ste vodili i Borac, sve do 1968. godine ?
1966. godine radio sam kao trener juniorskog tima Borca. To je bila moja velika zelja. Zelio sam da radim s mladima i da im prenosim svoje iskustvo. Selektirao sam djecu, gledao njihov razvoj i u potpunosti uzivao. Medjutim zbog teske situacije u prvom timu koji je u 13 kola osvojio samo 9 bodova morao sam da pomognem klubu pa sam preuzeo prvu ekipu. Nisam bio sretan zbog toga jer sam morao da ostavim veoma talentovanu djecu koja bi za 2-3 godine bila vrhunska ekipa. Kada sam preuzeo prvi tim, nekako smo spojili djecu i ove iskusnije igrace kojih je bilo veoma malo. Radilo se zestoko i na veliku muku smo ostali u ligi. Mislim da je to veci uspjeh Borca nego titule prethodnih godina jer igrati sa djecom nije bilio nimalo lako.
- Cime ste se kasnije bavili ?
Kasnije sam radio po sportskim forumima, u klubu, SOFK-i, raznim savezima. Gdje je sport bio-tu sam bio i ja. Bio sam i predsjednik Savjeta za sport grada Banjaluke u zadnjem mandatu sam clan tog savjeta. U posljednjih nekoliko godina uspjeli smo da povecamo sredstva predvidjena za sport sa 300 000 KM na 850 000 KM s tendecnijom da dodje do 1 500 000 KM. Predlozili smo da se formira Direkcija za sport grada Banjaluke koja bi se bavila svim bitnim pitanjima za nas sport (finansiranje, struka, objekti...). Banjalucki sport je propao. Grad je to uvidjeo i na sve nacine pokusavamo da rijesimo trenutnu krizu.
- Da li imate funkciju u RK Borac ?
Clan sam Nadzornog odbora kluba koji ima slab uticaj na donosenje odluka. Nadzorni odbor se nije sastao vec godinu dana a trebao bi da se okuplja svaki mjesec. U klubu nije sjajna situacija i s ovakvim nacinom rada tesko ce se izaci iz krize.
- Poredjenje danasnjeg shvatanja rukometnog sporta i shvatanja iz vaseg perioda ?
Zanimljiv je ovaj detalj. Sad je misaona imenica da pored ponuda ostanete u svom klubu dok su u moje vrijeme Karadza, Vlado Jovic, Racki odbijali velike pare od Zagreba jer su voljeli Borac i Banjaluku. Putovali su vozom-drvenjakom, to vam je treca klasa prevoza, da bi iz Zagreba sa skolovanja dosli u Banjaluku na utakmicu pa se potom ponovo vracali u Zagreb. I u moje vrijeme bilo je ponuda ali smo mi s ljubavlju prisli rukometu. Danasnji rukometasi gledaju samo na novac. Shvatam ja njih da moraju i oni da zarade ali ne moze novac biti jedino mjerilo.
- Najdrazi trenutak u karijeri ?
Ima ih dosta. Ulazak u Saveznu ligu 1957., osvajanje prvog Kupa te godine, zatim ostanak u ligi. Posebno mi je draga i pobjeda u gostima nad njemackim Gepingenom.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Kad sam kao trener morao djecu da ostavim i da preuzmem prvi tim Borca.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu ?
Nisam cuo za nju. Ja sam malo stariji pa i ne posjecujem internet ali cu sada natjerati ove mladje da mi pokazu vas ulozen rad i napor. Ovom prilikom pozdravio bih sve Banjalucane sirom svijeta.
Z.P.
Novembar 2004.
Poštovani posjetioci
O Peri Peroviću, banjalučkoj rukometnoj i sportskoj legendi, mozete dodatno procitati i na našoj stranici pod: RK BORAC - LEGENDE, ili klikom na Legende-Perović
