Cijeli zivot posvetio je sportu i radu s mladima. Iz njegove rukometne škole izrasli su mnogi svjetski asovi. Igrao je, na poziciji lijevog i desnog krila, za banjalučke rukometne klubove Borac i Mladost, a nakon završetka igračke karijere nastavio je rad kao nastavnik i rukometni trener u školi rukometa Osnovne škole Braća Pavlić, i paralelno sa radom u školi kao trener u vise banjalučkih rukometnih klubova.To je
Nikola - Braco Pavlišin
- Kad ste se poceli baviti sportom ?
S obzirom da su sportovi ranije bili u vezi sa vojskom i policijom ja sam se kao djecak prvo bavio dzudom. Dzudo je bio pri vojsci i na pocetku sam se opredjelio za njega. Potom je na red dosao tenis. Bila su dva terena za tenis a cim se ovaj sport pojavio u Banjaluci odmah su se svi djecaci moje dobi preorijentisali za ovaj sport. S 12 godina sam se bavio kosarkom. Prvi kontakt s loptom imao sam kod Ace Jurica. Kroz djetinjstvo sam prosao opste sportsko obrazovanje tako da sam se kasnije mogao opredjeliti za bilo koji sport. Inace moram da istaknem da sam kao djecak igrao folklor u KUD "Veselin Maslesa", ali na nagovor mog kuma Mire Bjelica ostavio sam folklor i poceo trenirati razne sportove.
- U pocetku ste trenirali razne sportove. Kako ste se opredjelili za rukomet?
U 8. razredu na nagovor drugova otisao sam u RK Borac. Kompletno moje drustvo te godine pocelo je igrati rukomet. Moj prvi trener bio je Bartol Rodin nekadasnji reprezentativac i sjajan pedagog. S djecom je dosta napravio. Imao je dobar pristup radu s omladinom i djeca su ga voljela.
- Kad ste zaigrali za prvi tim Borca ?
Nakon 2-3 godine, sa svojih 17 godina, zaigrao sam za najbolji tim Borca. Isao sam s Borcem na par pripremnih turnira. Tada je u Borcu trener bio Vojo Misavljevic. U tom periodu Borcevu ekipu sacinjavala je starija generacija rukometasa i moja procjena je bila da tada ne bih mogao izboriti status standardnog prvotimca. Zato sam odlucio da odem u Mladost gdje sam proveo 4 godine. Mladost je tada trenirao Branko Jankovic. On je bio vrhunski trener. Od njega sam mnogo naucio. Bio je entuzijaista, radio je i u muskoj i zenskoj ekipi Mladosti. Tih godina obucio je veoma veliki broj djece i od njih napravio dobre rukometase. Taj period mi je zaista mnogo pomogao. U Mladosti sam igracki sazrio i onda je uslijedio povratak u Borac.
- Kako je doslo do povratka u Borac ?
Kad je Pero Perovic dosao na kormilo Borca, zelio je da dodjem u klub. Ja sam to objerucke prihvatio. Vratio sam se u Borac i tamo ostao do kraja karijere. Odigrao sam naredne 4 godine i s 27 godina zavrsio karijeru. Mozda bi igrao jos duze, medjutim, tada je vladalo nepisano pravilo da rukometas koji pridje 30-toj godini nema vise kvaliteta za vrhunsku igru.
- U tom periodu bilo je i trofeja ?
Da, s Borcem sam osvojio titulu prvaka drzave i Kup. Bila je to dupla kruna u sezoni 1972/73. Titulu smo osvojili bez vecih problema. Ostavili smo drugoplasiranu Crvenku 4 boda. U Kupu smo u polufinalu savladali Partizan sa 26-23 a u finalu smo bili bolji od Dinama 23-20.
- Nakon igracke karijere posvetili ste se radu s mladma ?
Ja sam bio svestran sportista. Jos dok sam aktivno igrao za Borac zavrsio sam školu za nastavnika fizickog vaspitanja. S 27 godina sam zavrsio igracku karijeru i vec tada sam se posvetio radu s mladima. Prvo sam radio u skoli u Gornjem Šeheru, i to punih 10 godina, potom jednu godinu u Piskavici, a onda sam dosao u skolu Braca Pavlic gdje sam i dan danas.
- U vasem periodu bio je sistematican rad u osnovnim skolama. Koliko je to znacilo za razvoj banjaluckog sporta ?
Sistematican rad je mnogo znacio. U pocetku je mnogo djece proslo kroz nasu skolu. Tada su bile organizovane "Male olimpijske igre" pa se znalo dogoditi da godisnje iz skole Braca Pavlic za to takmicenje se napravi i 20 ekipa: rukometna, fudbalska, kosarkaska, odbojkaska, atletska, stonoteniska, plivacka itd. Po mojoj evidenciji prosao sam najmanje 4 ciklusa rada po 4 godine. Nakon tih "Malih olimpijskih igara" vec u srednjim skolama formirani su sportisti koji su igrali za prve ekipe banjaluckih klubova. Nasa skola je iznjedrila mnoge rukometase, kosarkase, fudbalere... Rezultati naseg rada bili vidljivi vec u srednjim skolama.
- Kada poredite tadasnje i sadasnje vrijeme kako bi to izgledalo ?
Ranije je mnogo vise novca bilo predvidjeno za sport. Drustvo i drzava odvajali su dosta sredstava za sport. Ja sam imao srecu sto sam radio u takvim okolnostima gdje je iz masovnosti izlazio kvalitet. U posljednje vrijeme nista se ne odvaja i zato je sport pao na niske grane. Zivi se na donacijama i sponzorstvima. Na takav nacin se ne moze finansirati kvalitetni i vrhunski sport. Sada je cest slucaj da roditelji placaju obuku svoje djece. Takoreci roditelji finansiraju masovni sport sto je zaista premalo. Takodjer, i interes djece je daleko manji. Nekada sam imao 80 polaznika skole a sada ih jedva sakupim 20-ak.
- Da li se moze banjalucki sport iscupati iz ove agonije ?
U ratnom vremenu doslo je do pada sporta jer je otislo po mom misljenju 4 generacije sportista. Potrebno je da prodje 20 godina kako bi se banjalucki sport vratio na stare staze uspjeha. Naravno, uz to je potreban sistematski i kvalitetan rad i ulaganje vise sredstava u sport.
- Vi ste se opredjelili za rukomet i cijeli zivot se bavite ovim sportom. Da li ste ikada zazalili zbog toga ?
Nikada. Posvetio sam se radu s mladim rukometasima i rukometasicama samo zato sto sam to zelio. Nikad nisam zazalio sto sam tako odlucio. Meni je bila najveca cast kada izadje jedan generacija djecaka i djevojcica iz OŠ Braca Pavlic i kasnije napravi dobru karijeru. To je satisfakcija mom radu. Jedna od ekipa koje sam osnovao bila je RK "Rade Licina" koja se kasnije utopila u RK "Mladost". Zatim sam osnovao ZRK Borac koji je trenutno najjaci zenski klub u Banjaluci. U Borcu trenutno igra veliki broj clanova moje rukometne skole. Osim Borca i RK "Vrbas 2000" je poprilicno popunjen s nasim djecacima i djevojcicama. U Mladosti ima 25 djevojcica iz Brace Pavlic. To je ono sto meni daje dodatnu snagu i elan za radom. Zelim da pomognem toj djeci da u ovim teskim uslovima okrenu se sportu i pokusaju kroz sport da izgrade svoju buducnost i svoju lisnost.
- Trenutno ste i trener rukometasa "Kosig DO". Da li garantujete opstanak u Premijer ligi BiH ?
Celnici Kosiga doveli su me da ih spasim od ispadanja. Prosle godine vodio sam rukometasice "Vrbasa 2000" i uspio sam da obezbjedim opstanak. Ucinicu sve da to ostvarim i u Kosigu. Medjutim u ovom klubu vlada izuzetno teska materijalna situacija. U takvim uslovima veoma je tesko kvalitetno raditi sa igracima i pokusati im dici moral. Zato ne mogu nista da obecam.
- U karijeri ste trenirali mnogo sportisa. Izdvojite najpoznatija imena ?
Aco Knezevic, Goran Stupar, Nebojsa i Andrej Golic, Bozidar Jovic, Almir Kahriman, Mirza Šaric, Irfan Smailagic i tako dalje.
- Da li medju sadasnjom omladinom ima talenata ?
Trenutno moja zenska ekipa je najkvalitetnija u BiH. Pokusacu da obezbjedim sredstva da ih odvedem negdje u inostrantvo, npr. u Italiju ili Madjarsku. Od djevojcica bih izdvojio sestre Jovanu i Jelenu Vujasinovic, Romanu Radakovic, Natasu Maricic i Olju Andulajevic. Sto se tice djecaka, najkvalitetnije odmah prebacujem u Kosig. Izdvojio bih i u ovoj ekipi par imena: Pucarevic, Vranjes, Milos Jojic, Šironjic, Goran Bibic, Filip Dimitrijevic i unuka od nekadasnjeg rukometasa Borca Milorada - Rade Kekerovica.
- Imate dvoje djece. Gdje su oni sada ?
Dragana zivi u Americi a Mišo je u Njemackoj. Zanimljivo je da su oboje trenirali rukomet. Mišo je igrao u Borcu, potom u Njemackoj a prije dvije godine zavrsio je s aktivnim igranjem.
- Najdrazi trenutak ?
Bilo ih je dosta. Posebno bih izdvojio svaki kontakt i rad s djecom. Zatim tu je osvojena dupla kruna. Takodje izuzetno drago mi je bilo kada su me poveli u Cehoslovacku na utakmicu sa Cervenom Zvijezdom. Draga mi je i pobjeda Borca nad rukometasicama iz Milica. Ipak najdrazi perod mi je bio kada sam s veteranima isao na turnir u Umag.
- Najtezi trenutak ?
Najzalija mi je sadasnja situacija u sportu. Ovu sportsku patnju i ja prozivljavam.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu ?
Nisam cuo. Sada kada se budem dopisivao sa Draganom i Mišom pogledacu je. Ovom prilikom pozdravio bih sve ljude koji su s ovih prostora, a posebno Banjalucane. Porucio bi im da nastave tradiciju Banjaluke i sire banjalucku kulturu.
Z.P.
Banja Luka
Novembar 2004. godine
