Intervju sa Jasnom Brkic-Pasic nekadasnjom rukometasicom Mladosti
Banjalucki zenski rukomet. Jedan pojam koji mnogi ljudi ne poznaju. Sve sta se rukometnog sporta tice, bilo je vezano za muski spol. Nazalost, rekao bi jedan iskreni sportista. Za zenski rukomet je rijetko ko pokazivao interes, kako sponzori, tako i gledaoci. A ne smije se zaboraviti da je "Mladost" igrala u 1. ligi, da su sa drugarstvom i skromnim sredstvima, te mile djevojke, napravile cudo. Jedna izvanredna rukometasica iz te "zlatne" generacije bila je svakako Jasna Brkic, koja je, sa svojom sestrom Senom, bila garancija uspjeha i dobrog stimunga u ekipi. Interesantno je podsjetiti se na to divno doba u ovom intervjuu.
-Kakvi su bili vasi rukometni poceci?
U svojoj 13 godini pocela sam se baviti rukometom.Do tada sam bila uclanjena u gimnasticarsku sekciju, trenirala sam i tenis tako da nisam bas bila naklonjena rukometu.Medjutim kada je 1972 godine za trenera juniorske selekcije Mladosti postavljen Abaz Arslanagic u meni se javila zelja da pocnem da treniram rukomet.
Arslanagic je dakle uticao da se konacno opredjelim za rukomet i Mladost.
-Koliko je trajala igracka karijera?
S malim prekidima ukupno sam igrala rukomet oko 20 godina.Kao sto sam rekla moji rukometni poceci su bili 1972 godine.
Do 1985 godine sam redovno igrala u Mladosti , bez izostanka, a onda sam tri godine pauzirala jer sam se udala i rodila dijete.
Na parket sam se ponovo vratila 1987 godine a karijeru sam zavrsila dvije godine kasnije u 30. godini zivota.
-Bili ste i trener Mladosti?
Da, bilo je to u sezoni 1982/83 kada je Mladost nastupala u republickoj ligi.
Kako je vrijeme prolazilo i kako sam sazrijevala kao igrac i covjek sve vise sam shvatala da imam trenerskog talenta.U toj sezoni ja sam bila igrac i trener sto nije bio nimalo lak zadatak.Iako nije bilo velike razlike u godinama izmedju mene i ostalih rukometasica imala sam autoritet kod saigracica.
Odlicno smo se slagale i bio je to divan period u zivotu.Ta trenerska sezona je uticala da se kasnije ukljucim u dvije skole rukometa u Banjaluci te da pohadjam i Visu skolu za trenere.S obzirom da volim raditi s djecom nadam se da cu u skorijoj buducnosti zavrsiti trenersku skolu i da cu trenirati djecu.
Na to me stalno nagovaraju prijateljice koje kazu da ce u rukometnu skolu u kojoj ja budem radila odmah upisati i svoju djecu.
-Mladost je u tri navrata (1964, 66, i 67 godine) bila nadomak plasmana u 1. ligu Jugoslavije.Medjutim san svih rukometasica iz Banjaluke ostvarila je generacija u kojoj ste i vi igrali i to 1978 godine?
Te godine smo nastupali na kvalifikacionom turniru u Novom Mestu.Atmosfera u ekipi je bila fenomenalna.Bile smo motivisane ali istovremeno i uplasene od imena protivnika:Vesna, Zamet i Danilovgrad.
Bile smo slozne, nastupale smo pod parolom: Sve za jednu jedna za sve.Pred odlazak za Novo Mesto naravno da smo zeljele i da smo se potajno nadale plasmanu u 1. ligu ali imena rivala stvorile su dozu sumnje.
Ipak, valjda nas je taj strah dodatno motivisao da nacinimo podvig.Sjecam se da smo poslije prvog susreta i prve pobjede, od trenera Branka Jankovica dobili odobrenje da odemo na bazen da si damo malo oduska.Na kraju smo ostvarili dvije pobjede protiv Zameta i Danilovgrada te jedan poraz od somborske Vesne sto nam je bilo dovoljno da se plasiramo u 1.ligu.
Time smo ostvarile svoj san.Priznajem da u pocetku nismo vjerovale da smo clan najaceg ligaskog nivoa u Jugoslaviji ali mozda razlog lezi u tome sto smo bile zaista mlada ekipa.
Takodje moram reci da je Uprava kluba uvijek bila uz nas, da je bdjela nad nama i trudila se da nam omoguci neophodne uslove za rad, tako da je njihov doprinos u ovom uspjehu takodje veliki.
-Nakon velikog uspjeha ispred hotela Bosna u Banjaluci priredjen vam je docek?
Iako se docek priredjen nama ne moze porediti s docecima fudbalera, rukometasa, Benesa, masu ljudi koja se okupila ispred Hotela Bosna pamticu do kraja zivota.
Bio je to zaista prelijep dogadjaj za nas igracice.Mi smo bili mala ekipa s Pilane odnosno curice koje bile predvodjene skolskim nastavnikom tako da se nismo nadale takvoj proslavi naseg ulaska u 1.ligu.
-U elitnom drustvu zadrzali ste se samo godinu dana.Koji su po vama razlozi?
Neiskustvo je ucinilo svoje.Mozda nije bilo ni dovoljno novca da se izbori opstanak u 1.ligi.Mi nismo imali novca da kupimo nekoliko iskusnih rukometasica koje su sve druge ekipe imale.Nakon toga ekipa se vec pocela osipati.Neke igracice su otisle u druge klubove a konacan raspad nase generacije uslijedio je vec sljedece godine kada smo izgubili i status drugoligasa.
-Profesor Branko Jankovic tvorac je istorijskog uspjeha ZRK Mladost.Vase mislje o njemu?
Sve pozitivno.Mislim da je svaka od nas sretna sto je bila u njegovoj blizini i sto je mogla uciti od njega.Nemam nijednu primjedbu ni zamjerku na njega.On ne samo da je bio vrhunski trener vec je za nas predstavljao i roditelja, vaspitaca, nastavnika.
Branko Jankovic je izuzetno dobar covjek koji nas je mnogo cemu dobrom naucio.
-S vama u ekipi bila je i sestra Sena.Kakav je vas odnos bio ekipi?
Sena je bila mladja godinu i po dana od mene.Odlican odnos iz zivota prenijele smo i na parket.Sjajno smo se slagale.Ja sam igrala srednjeg beka a ona krilo ili pivota.
Dovoljno je bilo samo da se pogledamo pa da znamo kako da odigramo.Bile smo sjajan tandem.Ja se uvijek salim da je ona bila bolja rukometasica od mene ako je mjerilo broj postignutih golova.
-Sta danas sestre Jasna i Sena rade ?
Ja sam Visi asistent na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci a Sena zivi u Puli od 1995 godine.Zanimljivo je da smo 1997 godine igrale na turniru veterana u Umagu za ekipu Pulske rivijere.Sena jos uvijek igra turnire veterana a ja nemam vremena za to.
Senina kcerka takodje se bavi rukometom.Nastupa za Arenu iz Pule koja je clan 1. hrvatske lige.Na dresu nosi broj 7 kao sto sam i ja nosila dok sam igrala za Mladost.
-Da li se vas sin bavi sportom?
Nazalost vise ne.On se puno dvoumio koji sport da izabere.Prvo je igrao fudbal u Skoli fudbala Dzaja u Banjaluci.Kada smo se preselili u Rijeku igrao je rukomet.Zatim je 4 godine trenirao kosarku.Kada smo se vratili u Banjaluku pola godine bio je clan kosarkaske ekipe Radivoje Korac i onda je prestao s kosarkom i uopste sportom.
-Koji vam je najsretniji trenutak u karijeri ?
Svakako ulazak u 1.ligu Jugoslavije.
-Najtezi trenutak ?
Taj trenutak takodje je vezan za plasman u 1.ligu.Pred sam polazak za Novo Mesto povrijedila sam skocni zglob tako da na kvalifikacionom turniru nisam mogla igrati punom snagom.Povreda mi je zaista tesko pala.
-U vasem sportskom zivotu vjerovatno je bilo dosta anegdota.Mozete li izdvojiti neku od njih?
Tacno tako, zaista ih je bilo mnogo.Stariji ljubitelji rukometa vjerovatno se sjecaju da su sudije prije pocetka utakmice provjeravale duzinu noktiju kod rukometasica.U nasoj ekipi bilo je dosta rukometasica s dugim noktima a medju njima je bila i moja sestra Sena. Kada bi sudija prilazio njima one bi pocele da vezu pertle na patikama, da se saginju, protezu.Ukoliko bi sudija uvidjeo da neka od njih ima duge nokte onda su doticne rukometasice morale da sjednu na klupu i da ih odsjeku.Osim sto su nokte morale da sijeku doktorskim makazama koje nisu bile za ruke te djevojke morale su da prezive i prekore od trenera Jankovica sto je bio i tezi dio posla.
-ZRK Mladost sada se takmici u 1.ligi Republike Srpske.Da li pratite sadasnja desavanja u klubu?
Ne pratim desavanja u klubu ne zato sto ne zelim vec zato sto sam dugo bila odsutna. Uz to imam i mnogo obaveza na poslu.Kad odradim profesionalne obaveze ponovo cu biti na terenu i bicu na usluzi ljudima u klubu.
-Da li ste culi za nasu internet stranicu i vase misljenje o stranici?
Mislim da je sjajna ideja formiranje ove internet stranice.Ukoliko budem mogla da doprinesem da sajt bude jos kvalitetniji i sadrzajniji svakako da cu to uraditi. Treba cijelom svijetu pokazati da je Banjaluka grad sporta.
-I na kraju poruka Banjalucanima ?
Samo zelim da kazem da Banjalucani ma gdje god da se nalazili da ne misle nista lose o nasem gradu
Vulture Team Banjaluka
Godina 2004.
