Ime i prezime: Mehmedalija Dado Mulabdić
Datum i mjesto rođenja: 20.06.1967., Sisak
Sport: rukomet
Pozicija: golman
- Vaši rukometni počeci ?
Sa 11 godina sam počeo trenirati rukomet u Bosanskom Novom u RK Srednjoškolac. Profesor Nedo Muftić je vodio školu rukometa i on je najviše uticao na mene da se opredjelim za ovaj sport. U Srednjoškolcu sam trenirao sve do drugog razreda Srednje škole.
- Da li ste onda prešli u Banjaluku ?
Ne, nisam tada došao iako je u Borcu postojalo interesovanje za mene. Otišao sam u prijedorsku Bosnamontažu i tu proveo dvije godine.
- Kada ste prešli u Borac ?
U sezoni 1986/87 došao sam u banjalučki Borac. Tada je Ermin Velić branio kao prvi golman u ekipi ali je veoma brzo, poslije godinu i po dana, otišao iz Borca. Veoma brzo sam došao do respektabilne minutaže i odmah su uslijedili odlični, bolje reći, vrhunski rezultati.
- Sigurno su Vam u najljepšem sjećanju ostali uspjesi u Evropi, odnosno, osvajanje Kupa IHF ?
Svakako, to je bio vrhunac za nas mlade igrače. Niko nije očekivao takav rezultat. Bio je cilj da se naša mlada i perspektivna ekipa zadrži što duže u Evropi. Time bismo stekli neophodno iskustvo za naredne poduhvate. Te 1991. godine bili smo najmlađa ekipa u bivšoj Jugoslaviji tako da nismo u Kupu IHF, barem na početku, mogli praviti ozbiljne planove. Međutim, odlična selekcija ekipe, sastavljene od vrhunskih asova, uticala je da se upustimo u borbu za sam trofej Kupa IHF. Na kraju smo u finalu bili bolji od moskovskog CSKA i prigrabili trofej kupa IHF. Kako se radilo u klubu i koliko je dobar bio izbor mladih igrača dovoljno govori podatak da smo već sljedeće 1992. godine osvojili i nacionalni Kup Jugoslavije.
- Je li postojao sistem rada u Borcu i da li su ga svi u klubu poštovali ?
Svakako da je sistem postojao. Da nije bilo sistema i hijerarhije vrijednosti ne bi bilo ni takvih rezultata kakve je Borac bilježio. Moram napomenuti da je naša generacija igrala i finale plej ofa protiv zrenjaninskog Proletera ali, iako smo imali prednost domaćeg terena, nismo stigli do titule prvaka države. Sistem vrijednosti u Borcu je bio na visokom nivou, postojala je ljubav prema klubu a bio je izgrađen i profesionalan odnos igrača prema Borcu. O svemu se pazilo i vodilo računa. U Borcu se znalo šta se hoće i šta se može i rezultat takvog pristupa su svi ti trofeji. Osvajanje Kupa IHF i nacionalnog Kupa je vrhunac naše generacije. Nažalost, uslijedio je rat i nismo mogli da se popnemo i na vrh Evrope, tj. da osvojimo Kup evropskih šampiona.
- Šta se dešavalo kada je rat počeo ? Gdje ste vi završili ?
Cijeli klub je otišao za Srbiju i tamo nastavili takmičenje. Klubovi nisu željeli da dolaze u Banjaluku da igraju utakmice i zbog toga smo morali da se odselimo za Srbiju. Bili smo domaćini u Obrenovcu. U međuvremenu se ekipa rasula, pola igrača je ostalo u sa Borcem u Srbiji, pola je otišla u Hrvatsku a nekolicina su se otisnula u Evropu. Godinu dana smo bili stacionirani u Obrenovcu. Igrali smo ligu koja je, uslovno rečeno, bila regularna ali se, nezvanično, znalo da je Borac van konkurencije. Već se tada znalo da će se Borac vratiti u Banjaluku i nastaviti takmičenje na svojoj teritoriji. Takve odluke donesene su iz vrha tadašnje SR Jugoslavije. Bio je to težak period i finansijski i igrački. Period neizvjesnosti u kojem je sve bilo u magli. Klub je na kraju morao da se vrati u Banjaluku. Tada se naša generacija u potpunosti rasula. Neki igrači su otišli za novcem u inostranstvo a neki su se vratili u Banjaluku.
- Ko je u to ratno vrijeme bio trener Borca ?
Predrag Peca Došen koji je izvrstan trener. Ostavio je dubok trag u Borcu. Pod njegovom dirigentskom palicom osvojena je zadnja titula nacionalnog Kupa Jugoslavije, na finalnom turniru u Svetozarevu. U klubu su još bili Zdravko Rađenović i Zlatan Arnautović.
- Poslije Borca ste prešli u Sintelon.
U Sintelonu sam bio sedam godina, od 1992. do 1999. godine. Sintelon iz Bačke Palanke je ekipa koja je u to vrijeme napredovala i igrački i organizaciono. Veliki entuzijazam je vladao u ekipi. Na mjesto trenera je došao Peca Došen koji je nastavio sa radom iz Borca. Međutim, nakon samo jedne godine Došen je otišao u Njemačku jer ljudi iz Sintelona nisu imali smisla da sačuvaju velikog čovjeka i rukometnog trenera.
- Sintelon je uvijek bio pri vrhu ali nikad na vrhu. Zašto ?
Klub je tada prolazo dječije bolesti. Bilo je mnogo lutanja u dovođenju trenera i igrača tako da sam za tih sedam godina promijenio najviše trenera u karijeri. Međutim, nije bilo titula. Stizali smo do finala ali nikako se nismo okitili titulom.
- Poslije toga ste još kratko vrijeme proveli u Srbiji.
Da, samo godinu dana sam branio za novosadsku Vojvodinu a onda sam odlučio da se otisnem u inostranstvo.
- Vaša inostrana karijera ?
Prvo sam nastupa u Turskoj gdje sam branio za jedan ozbiljan klub koji je bio na evropskom nivou. Igrali smo Ligu šampiona i bili dominantni u Turskoj. Poslije toga sam branio i u Italiji a na prije povratka u Borac nastupao sam u Austriji.
- Poređenje inostranog i domaćeg rukometa i načina života ?
Ja sam najveći dio svoje rukometne karijere proveo na relaciji BiH – Srbije. Između toga sam natupao po inostranstvu. Mogu reći da sam prošao i Evropu i svijet, što kao reprezentativac, što kao klupski igrač. Kada poredim život u inostranstvu sa životom u doba bivše Jugoslavije, mogu da sa 100% sigurnosti kažem da smo mi kvalitetnije i sadržajnije živjeli od stanovnika ozbiljnih evropskih zemalja. Da ne pričam o zemljama tzv ’’Istočnog bloka’’. Nažalost, sada se sve promijenilo.
- Sada ste ponovo u Borcu. Kako je došlo do transfera ?
Kontakt je nastao onog trenutka kada me je profesor Arslanagić nazvao i predložio da se vratim u Borac. Inače, Arslanagić je glavni krivac i kada sam prvi put dolazio u Borac. Ja sam profesoru Arslanagiću predočio svoje ambicije i rekao da imam želju da budem i trener golmana. Najmanje se razgovaralo o materijalnoj strani i veoma brzo smo postigli dogovor na obostrano zadovoljstvo.
- Pomenuta je solucija da budete i trener golmana u Borčevoj golmanskoj akademiji. Koliko ima istine u tome i da li ste voljni da se podredite i tome ?
Borac je uviejk bio rasadnik dobrih golmana. Inače, sa Zoranom Ivićem sam jedno vrijeme imao odličnu saradnju, što se tiče rada golmana, tako da sam već tada osjetio da bi po završetku aktivne karijere mogao i dalje da ostanem u tom poslu. Što se tiče Borca moraju se postaviti stvari tako da Borac ponovo bude prepoznatljiv brend. Postoji dobra volja na nivou kluba ali se naravno moraju ostvariti i svi ostali, neophodni uslovi. Trenutno Borac ima 4 golmana a nedovoljno prostora za trening pa ne možemo kvalitetno da radimo. Dakle, postoji alternativa za golmanskom akademijom, ja sam voljan da se latim tog posla ali isto tako moraju se napraviti svi uslovi (dvorana) kako bismo mogli da kvalitetno radimo. Svjestan sam da ne mogu, a i nemam namjeru, da u narednih deset godina budem golman Borca. Zato podržavam ideju za golmanskom akademijom Borca.
- Ima li starosnih granica u današnjem sportu ?
Ja sam jedini član one Borčeve generacije koji je još uvijek aktivan u rukometu. Dok god se osjećam dobro braniću. Pa, jedan Lavrov je sa 44 godine branio na najvažnijim evropskim i svjetskim takmičenjima, da ne govorim o našim primjerima poput Radomirovića... Kod nas i dalje postoji primitivna balkanska podjela na mlad – star, stranac – domaći... Na Zapadu toga nema. Tamo je samo bitno je li igrač dobar ili loš i na osnovu toga se vrednuju sportisti.
- Kakve su mogućnosti ovosezonske ekipe Borca ?
Realno je da Borac može bolje i da ovi rukometaši znaju da igraju. Ako se mogu pružiti kvalitetne partije protiv Kreteja i Ademar Leona onda se može dobro odigrati i protiv Tunisa i Sloge. Mislim da kod nas je mnogo veći psihološki problem nego kvalitet ekipe. Ako se sve kockice poslože može se doći daleko u šampionatu BiH. Naravno, uz jedinstvo i maksimalnu ozbiljnost svih igrača u ekipi bitno je da nas mimoiđu povrede.
- Banjaluka nekad i sad ?
Banjaluka se mnogo promijenila u odnosu na nekadašnji period. Nezahvalno je govoriti da li su te promjene na bolje ili na gore. Ovdje se preselio isti trend iz Srbije tako da je gotovo sve isto na kalup. Ovaj ružičasti kalup mora da ima svoj kontrast. Tek kada to bude postojalo onda će doći do sadržajnijeg načina života. Sve se svodi na materijalno a ne neki drugi dio života. U ono moje vrijeme je bilo mnogo više duha a mnogo manje materijalnog. Počevši od muško – ženskih odnosa pa do ostalih stvari ne mogu reći da imam zamjerki ali mogu konstatovati da je sve to stvar trenda.
- Najsrećniji i najtužniji trenutak u karijeri i nastupi u reprezentaciji ?
Osvajanje Kupa IHF i Kupa Jugoslavije. Taj Kup mi je ostao u veoma lijepom sjećanju jer sam proglašen i za najboljeg golmana završnog turnira u Svetozarevu. Imao sam strašnu konkurenciju ali sam bio ispred reprezentativaca Perića, Đurđića i Stojanovića. Tada sam dobio i poziv u reprezentaciju od profesora Jezdimira Stankovića. Išao sam na pripreme za Olimpijske igre u Barseloni. S obzirom da se Đurđić povrijedio trebao sam biti učesnik Olimpijskih igara. Međutim, kako su SR Jugoslaviji date sankcije nismo mogli učestvovati na Olimpijadi i to je moj najveći sportski maler. Inače prvi put sam pozvan u reprezentaciju još 1989. godine za turnir u Francuskoj. Uvijek sam bio među 3-4 najbolja golmana u Jugoslaviji a pamtim da smo jednom bili i šampioni Mediteranskih igara.
- Da li ste posjećivali našu stranicu ?
Jesam, pročitao sam nekoliko intervjua. Mislim da je jako bitno da klub bude brend Banjaluke. Došlo je do velike migracije ljudi, u Banjaluku su došli mnogi ljudi koji i ne znaju šta je Borac. To se mora prevazići. Borac mora biti nešto iznad ličnog. Borac je i meni pomogao u karijeri i to moraju shvatiti i ostali mladići.
- Poruka Banjalučanima ?
Banjaluka je grad svih ljudi koji je vole i koji su je na bilo koji način doživili. To svi moramo da shvatimo. Moramo da se izdignemo iznad ovog primitivnog rata koji nas je zadesio. Ako to prevaziđemo krenućemo naprijed, a samim tim i Borac i Banjaluka.
Z.P.
Banja Luka, 2007.
