Razgovor s Goranom Malićem, ljevorukim rukometašem banjalučkog RK Borac. Goran, rođeni Banjalučanin i član RK Borac od pionirskih dana, je jedan od naiskusnijih i najboljih igrača u ekipi Borca, a zanimljivost je to što je, zajedno sa svojim saigračem Bojanom Crnomarkovićem, u prva dva kola Premijer lige BiH u ovoj sezoni bio i trener ekipe u kojoj igra. Malić je bio i član reprezentacije Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je selektor bio Abas Arslanagić. Goran igra na poziciji desnog krila, a u posljednje vrijeme i na poziciji desnog beka, zbog trenutnog nedostatka kvalitetnog igrača na toj poziciji.
"Lična karta":
Ime i prezime: Goran Malić
Datum i mjesto rodjenja: 02.09.1978. godine, Banjaluka
Sport: rukomet
Klubovi u karijeri: Borac (Banjaluka), Insbruk (Austrija)
- Rukometni počeci ?
Rukometom sam se počeo baviti 1990. godine, kao klinac, sa 12 godina. Poceo sam da treniram kod Rade Unčanina u pionirskoj selekciji Borca. U svim banjalučkim školama bili su oglasi u kojima su djeca pozivana da treniraju rukomet. Tako sam i ja dosao na ideju da sa svojim drugarima odem u RK Borac.
- Debi u prvom timu ?
Za prvi tim debitovao sam 1994. godine. Imao sam 16 godina i s obzirom da je rat već bjesnio većina igraca otisla je iz kluba tako da smo mi mladji dobili šansu. Ne sjećam se rivala protiv kojeg smo igrali ali je sigurno da sam debitovao u 1. ligi SR Jugoslavije.
- Ratni period i RK Borac ?
Bio je to veoma tezak period za sve banjalucke sportske klubove pa tako i za nas. Nije bilo ni struje, ni vode, ni grijanja. Medjutim, ni takvi uslovi nisu uticali da se kod nas smanji zelja za treninzima i prije svega druzenjem. U klubu se radilo kvalitetno i u ratu. Nije prekidan rad ni u jednoj uzrasnoj kategoriji. Čak, sta više, u svim uzrasnim kategorijama RK Borac je bio prvak. Takodje smo se, jedno vrijeme, takmicili paralelno u SR Jugoslaviji i RS. Redovno smo osvajali titule prvaka u Republici Srpskoj, a u SR Jugoslaviji smo nastupali u 1. B ligi. Borac je u ratnim godinama iznjedrio mnogo odlicnih rukometasa koji su kasnije postali reprezentativci SR Jugoslavije i rukometasi koji su poznati ne samo u nasem gradu vec i u svjetskim okvirima. Uglavnom bilo je to veliko iskustvo za mene.
- RK Borac poslije rata ?
Poslije rata polako su se stvari konsolidovale u Bosni i Hercegovini. Rukometni radnici iz Republike Srpske i Federacije BiH dogovorile su «plej of» za predstavnike Bosne i Hercegovine na evropskoj sceni. Borac kao najbolja ekipa Republike Srpske bila je redovan ucesnik tih razigravanja. Prvi naš izlazak na evropsku i medjunarodnu scenu bio je u Kupu gradova protiv grckog Kilkisa. Eliminisani smo vec u 1. kolu, ali to je bio uvod u narednu sezonu u kojoj smo izborili ucesce u Kupu IHF. Dogurali smo do 3. kola. Na pocetku takmicenja bili smo bolji od belgijskog predstavnika, a potom smo eliminisali i ukrajinski Šahtjor. U 3. kolu cekao nas je redovni ucesnik Lige sampiona Sandefjord.
Utakmice za pamcenje, posebno revans susret. Prepun Borik, navijanje koje se rijetko dozivljava. Nazalost bili smo slabiji za jedan gol i tu je zavrsen nas evropski pohod. Medjutim, mogu reci da je to bio najbolji poslijeratni sportski trenutak RK Borac. Time je dokazano da je sacuvano ime i rejting Borca u teskim ratnim uslovima.
- Komentar finansijske krize RK Borac ?
Finansijska kriza u nasem klubu morala se dogoditi kad tad. To je bilo neizbjezno. Godinama su gomilani dugovi i nerealno je bilo ocekivati da ce finansijski krah zaobici naseg rukometnog velikana. Glavni razlozi takvog stanja, koje je zamalo dovelo i do gasenja kluba, je nestrucnost ljudi koji su dugo vodili RK Borac. Pocev od rata pa sve do 2003. godine, kada je ona kulminirala i fakticki pocela. Te 2003. godine imali smo najbolju ekipu i morali smo biti prvaci drzave. Medjutim, kao sto sam vec rekao zahvaljujuci neznanju ljudi koji su rukovodili klubom Borac ne samo da nije bio prvak vec je i stvoren je finansijski dug koji je danas ogroman. Tada je kriza pocela, a u prosloj sezoni je dozivila svoj najtezi oblik. Nevjerovatno je da je klub sa toliko trofeja i takvim renomeom u svijetu stigao na tako niske grane. Ali nadajmo se da ce biti bolje. Ima vec nekih naznaka.
- Koje su to naznake za bolju buducnost RK Borac ?
Dug prema igracima se polako isplacuje. Uprava nam je duzna jos 5 plata sto je u odnosu na onih 10 mjeseci dugovanja veliki pomak. U posljednja dva mjeseca isplaceno nam je 5 plata. Mislim da sa ovim rukovodstvom ide nabolje. Veliku zahvalnost, mi igraci, dajemo Miroslavu Mikešu, novom predsjedniku Skupstine kluba, koji je uspio da animira poslovne ljude da pomognu Borcu. Ocekujemo da ce ubrzo biti formiran i novi Upravni odbor koji ce vratiti Borac tamo gdje mu je i mjesto. Igraci ce sigurno dati svoj maksimum i neće razocarati novo rukovodstvo. Svojim ponasanjem na terenu i izvan njega opravdacemo ugled i ime kluba i tako pomoci ambicioznim ljudima da trgnu RK Borac iz letargije.
- Ambicije Borca u ovoj sezoni ?
Čini se da iz kola u kolo igramo sve bolje. U prilog ovoj konstataciji ide i rezultat iz Ljubuskog gdje smo sa aktuelnim šampionom Izvidjačem remizirali. Da nije bilo čudnih odluka sudija ko zna šta bi bilo, mozda bismo osvojili cijeli plijen. Ipak najbitnije je da se situacija polako konsoliduje i da Borac izlazi iz krize. Ove sezone naš maksimum bi bio plasman u "Ligu 6" za prvaka BiH. Ova godina trebalo bi da bude godina opravka na svim linijama kluba, od organizacionog do igrackog. Poslije svih pehova i nedaca trebali bismo da izadjemo jaci i vec u sljedecoj sezoni sa nekoliko pojacanja, prije svega bivsim igracima Borca, pokusamo da se vratimo u vrh bosansko-hercegovackog rukometa.
Moram da napomenem da je Borac, bez obzira na katastrofalnu situaciju, dva puta igrao finale Kupa BiH. Jednom je od nas uspjesnija bila sarajevska Bosna, a drugi put dobojska Sloga. Ovo govorim, kako bih ukazao, da u Banjaluci i dalje ima rukometnih znalaca koji su svojom ljubavlju prema klubu i gradu sacuvali Borac od gasenja.
- Na početku sezone zajedno sa Bojanom Crnomarkovićem s trenerske klupe predvodio si Borac. Kako je biti trener drugovima ?
S obzirom da smo Boka Crnomarković i ja imali jedini zavrsenu trenersku školu saigraci su trazili da ih predvodimo s trenerske klupe. Svi moji drugovi na treninzima su radili maksimalno. Dali su sve od sebe i nikakvih problema nije bilo. U dvije utakmice ostvarili smo po jednu pobjedu i poraz. Za naš rad dobili smo dosta pohvala od poznatih trenera jer poznato je da su igraci Borca u prvenstvo ušli bez priprema. U ta dva kola pokazali smo da smi jedna velika klapa i drustvo.
- U karijeri si jednu sezonu proveo u Austriji. Kratak osvrt ?
U 2004. godini bio sam clan austrijskog prvoligasa Insbruka. Za taj transfer zahvalan sam bivsem igracu Borca Milanu Vunjku koji me je preporucio. Tu sezonu odigrao sam zaista dobro ali sam imao peh da zadobijem jednu bezazlenu povredu koja me sprijecila da produzim ugovor sa Austrijancima. Dakle, ostaje žal što dobre partije nisam iskoristio za dobar ugovor i nastavak saradnje.
- Poredjenje Prve lige Austrije i BiH ?
Lige Austrije i Bosne i Hercegovine su izjednacene. U Austriji, bas kao i u BiH, postoje 2-3 kluba koja se bore za prvaka. Te ekipe kvalitetom odskacu od ostalih. Mislim da je što se tice kvaliteta rukometaša liga BiH, ipak, za nijansu bolja ali isto tako ono što daje prednost Austrijancima je organizacija takmicenja i klubova. Ona je na vrhunskom nivou. U austrijskoj ligi takmici se 10 klubova. Poslije ligaškog dijela prvenstva ekipe se u plej ofu bore za prvaka i opstanak što daje posebnu draz sampionatu.
- Da li se po zavrsetku igracke karijere vidis i dalje u rukometu ?
Po zavrsetku karijere planiram da ostanem u ovom sportu. Vidim se u buducnosti kako vodim juniorski pogon Borca, a kasnije, zasto ne, i prvi tim mog kluba.
- Koga bi izdvojio od trenera koji su te učili rukometnoj vještini ?
Na samom pocetku Rade Unčanin uveo me je u rukometnu igru. Potom me je Stojan Atlagić nadogradio, a kod Zorana Dokića sam kao i većina mojih saigrača najviše napredovao. Posebno mjesto medju trenerima zauzima prof. Abas Arslanagić koji me je trenirao u reprezentaciji BiH i Borcu. S njim sam dotakao čari rukometnog sporta.
- Najdrazi sportski trenutak ?
Mnogobrojne titule u Republici Srpskoj i utakmica protiv Sanderfojrda. U tom susretu srce mi je bilo puno kada sam vidio 6 hiljada ljudi u Boriku. To je utakmica koja se i dan danas prepričava i po kojoj se moja generacija pamti.
- Najtezi sportski trenutak ?
Upravo ta utakmica protiv Sanderfjorda jer smo bili slabiji za samo jedan gol. Još jedan trenutak je peh koji koji sam imao sa povredom u Insbruku. Zbog te povrede sav trud koji sam ulozio nije se vratio na način na koji sam očekivao.
- Anegdota ?
Anegdota je bilo zaista puno, posebno kada nam je fizioterapeut bio Boris Vrhovac-Vrle. Bila smo velika i skladna druzina tako da anegdota nije nedostajalo. Smijesnih scena posebno je bilo na putovanjima. Tako kada smo putovali za Ukrajinu samo smo gledali kada će se avion pokvariti.
Izdvojio bih i dogadjaj iz Žepča. Kada smo se jednom prilikom vraćali iz Sarajeva, pauzirali smo u Žepču. Nakon kratkog odmora krenuli smo kući i tek nakon 15 kilometara shvatili da u autobusu nema golmana Ljubišića. Morali smo da se vratimo u Žepče po njega jer smo jednostavno zaboravili na Bojana.
- Tvoj odnos sa navijačima ?
Samo imam rijeci hvale za njih. Na svim znacajnijim utakmicama imali smo ogromnu podrsku od Vulturesa. Mislim da sam imao bratski i ljudski odnos sa navijacima. Posto sam rodjeni Banjalucanin, odrastao sam uz Vulturese i redovno sam isao navijati na utakmicama FK i RK Borac. Mozda je i to doprinijelo da sa njima imam odlican odnos.
- Da li si čuo za naš sajt i mišljenje o njemu ?
Nisam čuo za njega. Ideja je dobra i treba je njegovati. Ukoliko je samo riječ o sportu, bez politike i bilo kakvih insinuacija, podrzavam tu ideju jer je Banjaluka i njen sport to zasluzila.
- Poruka Banjalučanima širom svijeta ?
Mogu biti ponosni što su rodjeni u Banjaluci jer je ovo specifican grad, grad sporta i lijepih žena.
P.Z.
Oktobar, 2005.
Vulture Team
