Od svoje sesnaeste godine igrao je za prvi tim RK Borac. Trenirali su ga brojni vrhunski treneri. Nakon uspjesne sezone u sarajevskoj Bosni otisao je u inostranstvo, u Italiju, gdje trenutno pruza zapazene partije. Praznike je proveo u rodnoj Banjaluci pa smo iskoristili priliku da razgovaramo sa rukometasem
DAVORINOM LJUBIŠIĆEM
- Na pocetku ovog razgovora zelim ti srecnu i uspjesnu Novu 2005. godinu ?
Hvala, i ja vama isto zelim.
- S dosta uspjeha nastupas u 2. italijanskoj ligi. Kako si se snasao u inostranstvu ?
Moj klub je clan 2. italijanske lige. Zove se Tigulio Regalbuto iz gradica Regalbuto. Snasao sam se odlicno. Nakon prvog dijela sezone nalazimo se na vrhu drugoligaskog karavana. U prvih 12 kola ostvarili smo 11 pobjeda i zabiljezili jedan poraz i to u 3. kolu kada smo izgubili od Mesine. Od drugoplasiranog Palerma imamo 7 bodova vise.
- Kakve su ambicije u nastavku sampionata ?
Prve utakmice u drugom dijelu sezone bice odlucujuce. U prva cetiri kola proljetnog dijela sampionata igramo sa nesto jacim ekipama. Upravo nam vec na pocetku u Regalbuto dolazi drugoplasirani Palermo i vjerujem da cemo u toj utakmici zabiljeziti pobjedu i pobjeci im na 10 bodova. Medjutim bez obzira na rezultat tog susreta s 90% sigurnosti tvrdim da cemo se plasirati u Prvu ligu jer ove sezone Prva liga se prosiruje, pa ce iz Druge lige plasman u visi nivo takmicenja obezbjediti tri ekipe. Mi smo glavni favoriti da budemo medju te tri ekipe.
- Koliko je kvalitetna 2. liga Italije ?
Moram priznati da ova liga nema nekog pretjeranog kvaliteta. Takmici se deset klubova, a svaka ekipa moze da angazuje po jednog stranca. Npr. ja sam jedini stranac u svom timu. Ostali rukometasi u mom klubu su pretezno amateri. Rade u svojim firmama, a jednom dnevno treniraju u klubu. Medjutim Prva liga Italije je znatno kvalitetnija. Ima dosta stranaca, 4-5 po ekipi, i ukoliko uspijemo da se plasiramo u elitno drustvo bice zanimljivo igrati u toj ligi.
- Rijec dvije o tvojoj ekipi ?
Rekao sam da sam ja jedini stranac u timu sto se tice igraca. Trener nam je iz Hrvatske. Izuzetno dobar covjek koji mi je dosta pomogao da se priviknem na Italiju. Zahvaljujuci njemu veoma brzo sam naucio italijanski jezik. Ja sam prvi strijelac ekipe sa 115 postignutih golova. Veci dio ekipe su mladji rukometasi pa tako igramo brz rukomet s dosta kontranapada. Osim mene koji sam zaduzen za realizaciju i postizanje golova u ekipi igra jos srednji bek koji je dugo godina igrao u Prvoj ligi Italije. Medjutim, on je vec u poznijim igrackim godinama. Ima 36-37 godina.
- Grad Regalbuto je na Siciliji ? Kako su te prihvatili Sicilijanci ?
Za sada ni jedne zamjerke nemam. Sve je prelijepo. Odlicno sam docekan. Svi su prijateljski raspolozeni i moram reci da su Italijani slicni nama. Dosta su temperamentni tako da mi nije bilo tesko da se priviknem na zivot na Siciliji. Npr. za moj rodjendan priredili su mi iznenadjenje, kupili poklon. Takodje jednom prilikom smo preko BHT-satelita pratili utakmicu Borca u Celendz kupu. Moj brat Bojan, koji je golman Borca, branio je odlicno i ljudi iz mog kluba su mu poslali jaknu. Vec su izrazili zelju da i on dodje u Italiju u ovaj klub. Osim toga klima je super, stalno je toplo a imam prelijep pogled iz stana jer vidim vulkan Etnu. Inace rijec je o malom gradicu u kojem je zivot mnogo mirniji nego u Banjaluci.
- Da li ima jos sportskih kolektiva u tom gradu ?
S obzirom da je Sicilija siromasniji dio Italije u Regalbutu egzistira jos jedna zenska rukometna ekipa i klub u malom fudbalu.
- Kakvi su bili tvoji poceci ?
U Osnovnoj skoli sam napravio prve rukometne korake. Naravno igrao sam kod nastavnika, a onda sam presao u klub "Prvi veteran" kod Brace Pavlisina. Nakon toga sam sa svojih 14 godina presao u Borac II, a trener mi je bio Rade Uncanin. Za prvi tim Borca sam debitovao 1993. godine a trener je tada bio Stojan Atlagic. Potom slijedi dugi niz godina provedenih u Borcu da bih 2002. godine otisao u šabacku Metaloplastiku. Zbog bolesti sam se vratio u Borac, a onda presao u sarajevsku Bosnu. Nakon Bosne otisao sam u Italiju. Tako izgleda moj dosadašnji rukometni put.
- Vratimo se sada tvom maticnom klubu Borcu. Proveo si u njemu 12 godina. Kako sada gledas na taj period ?
U Borcu sam sve naucio - od rukometa pa do ljudskih kvaliteta. Pocevsi od trenera Uncanina, Atlagica, Dokica, koji su me naucili rukometnom zanatu do ljudi iz Uprave, Mire Bijelica i Mome Golica, koji su meni i mom bratu Bojanu nebrojeno puta pruzali pomoc u toku rata i poslije njega. To je bio period mog zivota koji se ne zaboravlja. Medjutim, kad je na celo kluba dosao Milorad Karalic imali smo veoma lose medjusobne odnose tako da sam odlucio da zbog njega odem iz kluba. Medjutim sve kada se sumira sigurno je da je Borac moja ljubav jer sve sto znam naucio sam u tom klubu.
- Kako podnosis ovu sadasnju situaciju u Borcu ?
Izuzetno mi je tesko kada vidim sta se sada desava u klubu. Veoma mi je zao tih momaka koji danas igraju u Borcu. Stanje u banjaluckom sportu je katastrofalno i ne mogu da vjerujem da velikani poput RK i FK Borac, te mog velikog prijatelja i kuma Drazenka Ninica, koji je svjetski i evropski prvak, imaju tako los tretman u gradu. Oni su jednostavno zaboravljeni i mislim da nemaju perspektivu u Banjaluci.
- Nakon Borca kratko si bio u Metaloplastici a onda si otisao u sarajevsku Bosnu ?
U Bosni je bilo fino. Za 1,5 godinu koliko sam bio u Sarajevu osvojio sam 3 trofeja: Dva pehara Kupa i jednu titulu prvaka BiH. Igrao sam Ligu sampiona, upoznao mnogo prijatnih ljudi, upoznao Sarajevo kao grad. I dan danas se cesto cujem sa svojim prijateljima, pojedinim igracima i clanovima Uprave kluba iz Sarajeva. Imao sam dobar tretman u klubu i zelim Bosni da sto duze bude u vrhu rukometa BiH.
- Trenirali su te brojni treneri. Koga bi izdvojio ?
To je veoma tesko uciniti. Imao sam srecu da me treniraju vrhunski treneri. Pocevsi od Pavlisina, pa preko Uncanina, Atlagica, Dokica i na kraju svjetskih asova Abasa Arslanagica i Kasima Kamenice koji su sa mnom radili u Bosni. To mi je jedno veliko bogatstvo u karijeri. Ne smijem zaboraviti ni sadasnjeg trenera koji je jako dobar. On je "nasa" skola rukometa i s njim je uzivanje saradjivati.
- Najdrazi trenutak u karijeri ?
Ima dosta titula koje su mi drage. Medjutim najdrazi ali istovremeno i najtezi trenutak u karijeri je utakmica protiv Sanderfjorda kada smo za jedan gol eliminisani iz evropskog takmicenja. To je utakmica za koju se zivi. To je utakmica u kojoj se igra i srcem i glavom. Medjutim na nesrecu nismo prosli dalje. Takodjer, veoma draga situacija je da sam sa bratom Bojanom igrao u jednom klubu. I na kraju moram da kazem da mi je najdraze sto sam odrastao u Borcu i imao cast da branim boje voljenog kluba.
- Da li si cuo za ovu internet stranicu ?
Nisam cuo za nju ali cu je, kasnije, vjerovatno posjetiti.
Z.P.
Banja Luka, 2005.
