Citav zivot vezao je za rukomet i Borac. U njemu je poceo, u njemu je i zavrsio karijeru zacinjenu trofejima i medaljama. To je naravno Milorad Karalic, jedan od najljepsih Borcevih rukometnih izdanaka. Sa svojim Borcem zario je i palio te osvojio sve sto se tada moglo osvojiti.
1. Kada ste poceli baviti rukometom?
Bilo je to 1957. god.Tada sam imao 11 godina i zelio sam da igram rukomet. Moj prvi trener bio je prof. Brane Jankovic.
2. U Borcu ste poceli i zavrsili karijeru.Bilo je to u periodu od 1960. do 1978. god. Koje ste sve trofeje osvojili u Jugoslaviji?
Dok sam igrao za RK Borac ukupno sam osvojio 9 trofeja: 4 titule prvaka Jugoslavije i 5 osvojenih kupova.Posebno mi je drag osvojen Kup 1969. god. jer je to bio prvi trofej koji je osvojila moja generacija u jugoslovenskim takmicenjima. Nakon tog kupa svi smo nekako predosjecali da mozemo da ostvarimo mnogo toga, ne samo u jugoslovenskom prvenstvu vec i u evropskim takmicenjima.
3. Evropske ambicije vec ste nagovjestili u sezoni 1974/75. ali niste imali srece da dodjete do kraja?
U toj sezoni kao sampioni Jugoslavije nastupali smo u Kupu evropskih sampiona i uspjeli doci do polufinala. Utakmice sa Lokomotivom iz Sofije i danskim Arhusom bile su neka vrsta zagrijavanja.U cetvrtfinalu smo igrali sa mocnom Steauom ali smo u dva meca izborili polufinale gdje nas je cekao Forverc iz Frankfurta. Mec je odigran u Dortmundu a izgubili smo sa 19-17. I sada kad se sjetim tog susreta i dalje mislim da smo bili kvalitetniji sastav i da smo trebali pobijediti.Ipak platili smo danak neiskustvu i nismo se plasirali u finale.
4. Vec naredne sezone naplatili ste sve pehove i oktili ste se evropskom klupskom titulom?
Naravno 1976. god. i titula pobjednika Kupa evropskih sampiona su mi najdrazi trenuci u zivotu. Poslije pobjeda na Cervenom Zvijezdom i spanskom ekipom Kalipsa u polufinalu nas je cekao i najtezi moguci protivnik Gumersbah. Bili smo toliko dobri da nismo podlegli pritisku 14 hiljada njemackih navijaca i plasirali smo u finale. gdje smo za protivnika imali Fredericiju iz Danske. Finalni susret odigran je 11. aprila 1976. god. u prepunom Boriku pred oko 5 hiljada gledalaca. S obzirom da smo bili domacini finalnog meca imali smo i veliku obavezu ali i pritisak. Igrali smo u velikom grcu ali smo na kraju u sjajnoj atmosrefi slavili sa 17-15.
5. Kakva je atmosfera vladala medju vama igracima?
Mi smo tek nakon 11 godina zajednickog igranja uspjeli da dodjemo do titule sampiona Jugoslavije.Tada smo svi osjecali da mozemo pokoriti Evropu. Kod nas je vladala drugarska atmosfera. Kako smo dugo bili zajedno odlicno smo poznavali, disali smo kao jedna porodica, bili smo jedna cjelina. Gotovo da smo znali gdje se ko nalazi na terenu a da i ne gledamo.
6. Igre u Borcu bile su preporuka za nastupe u jugoslovenskoj reprezentaciji u kojoj ste debitovali 1967. god. u mecu Jugoslavija-Bugarska. Vrhunac reprezentativne karijere dozivjeli ste 1972. god. kada ste u Minhenu osvojili olimpijsko zlato?
Tadasnja generacija u kojoj su jos osim mene bili: Zivkovic, Arslanagic, Lazarevic, Popovic,Lavrnic... djelovala je zaista kompaktno. U 6 meceva na Olimpijadi ostvarili smo svih 6 pobjeda. Najtezi mec bio je u polufinalu kada smo savladali Rumuniju sa 14-13. To je bilo finale prije finala. U finalu na megdan nam je izasla mlada selekcija Cehoslovacke a mi nismo imali problema i pobijedili smo ih sa 21-16.
7. Koji su ostali reprezentativni uspjesi ?
Izdvojio bi bronzanu medalju sa Svjetskog prvenstva u Frankfurtu 1970. godine. Tada smo dokazali da vrijedimo. Ovim rezultatom iskocili smo na na svjetsku rukometnu scenu, gdje smo ostali dugo.
8. U dva navrata bili ste i trener RK Borac?
Da, prvi put je bilo od 1976. do 1980. god. U tom periodu, 1979. godine, osvojili smo Kup Jugoslavije i izborili nastup u Kupu pobjednika kupova. U ovom takmicenju dogurali smo do polufinala, a za nas je koban bio njemacki Gumersbah koji je bio bolji u dva meca. Drugi put sam bio trener u sezoni 1986/87.
9. Da li je lakse biti trener ili igrac ?
Sigurno je lakse igrati jer samo razmisljas o sebi da sto bolje odigras. Kad si trener moras sve da uzmes u obzir: taktiku, igrace, da ih poslozis u cjelinu koja mora da dobija.
10. Najtezi trenutak u karijeri ?
Bilo je to u sezoni 1973/74. kada smo u cetvrtfinalu Kupa sampiona eliminisani od Cervene Zvijezde iz Cehoslovacke. Ja sam tada bio na odsluzenju vojnog roka ali sam od vojnih vlasti dobio dopust da igram u revansu. Minus iz prvog susreta nismo u revansu mogli da nadoknadimo.
11. Ko je od trenera ostavio najbolji utisak na vas?
Sigurno da je to bio prof. Branko Jankovic. On me je naucio rukometnim pravilima, da savladam ovu igru i njemu dosta toga zahvaljujem. Izdvojio bih jos i Peru Janjica koji je bio i moj saigrac. On je kao mlad pekao trenerski zanat a odnos Pere i nas igraca bio je vise prijateljski.
12. Izdvojite najkvalitetnijeg rukometasa kojeg ste trenirali ?
Zlatan Saracevic.
13. Sad ste Predsjednik RK Borac. Ovaj klub se nalazi u ne bas sjajnoj situaciji jer ima dosta finansijskih problema. Da li Borac moze da se vrati na staze uspjeha?
Moze i mora.To je obaveza prema navijacima i ljubiteljima rukometa koji su navikli na trofeje.Tradicija se ne smije zaboraviti i Borac mora ponovo da bude u Evropi. Naravno da je najveci problem finansijske prirode ali i to cemo rijesiti.
14. Sta ocekujete od ove sezone koja nije bas najbolje pocela?
U prvom dijelu sezone imali smo 2 neplanska poraza. Ipak vjerujem da mozemo da budemo medju 4 prvoplasirane ekipe u BiH sampionatu i izborimo plasman u Evropu.
15. Da li u RK Borac postoji dugorocni plan razvoja kluba ?
U svakom slucaju da postoji. Bez toga nema ni rezultata. Prosle godine odrzali smo skolu rukometa, a tako ce biti i ove godine kada cemo odrzati prvenstva po osnovnim skolama u Banjaluci. Imamo kadrove i vjerujem da cemo ponovo stvoriti rukometase svjetskog kalibra.
16. Da li ste u kontaktu s igracima iz zlatne generacije Borca?
Pa naravno da se cujem sa nekadasnjim saigracima. Prije svega svakodnevno se cujem Radjenovicem, Golicem i Uncaninom koji zive u Banjaluci, ali i sa onima koji su u inostranstvu. Tu mislim na Braciku Vujinovica i Petkovica koji su u Njemackoj, te Boru Golica koji je u Francuskoj.
17.Da li ste culi za nasu internet stranicu?
Naravno da sam cuo. Zelio bih da pozdravim sve Borceve navijace sirom svijeta. Moja zelja je da se kao nekada svi opet nadjemo u Evropi kada Borac bude nastupao u Ligi sampiona.
18. Poruka Vulturesima ?
Porucio bih im da se jos malo strpe. Stari navijaci srecu me na ulici i pitaju me: Kada cemo ponovo u Evropu? Hocemo li osvajati trofeje? Ja im porucujem da je RK Borac na putu povratka na stare staze slave i zato samo jos malo trazim strpljenja.
Mart 2004
Z.Prnjatovic
Vulture Team Banjaluka
