"U vrijeme kad je rukomet u BiH bio obavezan u školama, od četrnaest prvoligaša u Jugoslaviji, pet ih je bilo iz Bosne i Hercegovine. Mi u Banjoj Luci imali smo sreću da je profesor Branko Janković svojim radom i entuzijazmom očuvao taj sport.", riječi su rukometne legende prof. Abasa Arslanagića izrečene jula 2002. godine u intervjuu magazinu BH Dani.
Trebali bio šta dodati Akinim riječima? Ne, sve bi bilo suvišno a najbolje je da pročitate šta jedna istinska legenda banjalučkog, bosnaskohercegovačkog i ex-jugoslavenskog rukometa i sporta Branko Janković sam kaže o svom životnom opredjeljenju - sportu, rukometu posebice.
Biografski podaci:
Ime i prezime: Branko Janković
Datum i mjesto rodjenja: 02.08.1936., Drenova, Prnjavor
Sport: fudbal, rukomet
Igračka karijera: FUDBAL: Derventa, Gračanica
RUKOMET: Derventa, Gračanica, Banjaluka
Trenerska karijera: Partizan, Gračanica, Mladost, omladinska reprezentacija BiH, omladinska reprezentacija Jugoslavije, Al Arabi, Banjaluka
- Počeci ?
Kada sam se počeo baviti sportom lopta je bila još krpenjača. U to vrijeme rijetki su pojedinci koji su imali lopte. Iako sam rodjen u selu gdje se malo pažnje posvećivalo sportu ipak sam zavolio tu društvenu granu. Kada sam pošao u školu zavolio sam sport na poseban način. Prvo sam igrao fudbal u Ljubiću iz Prnjavora. Zatim sam bio ozbiljan igrač u Derventi u FK Tekstilac. Čak sam i dogurao do omladinskog reprezentativca Bosne i Hercegovine. Završio sam učiteljsku školu u kojoj je kao profesor radio Josip Bešlić. On je donio rukomet u Derventu i on je jedan od najzaslužnijih što sam se uopšte našao u rukometu.
- Kakvi su bili uslovi za treniranje na samim počecima ?
Uslova za bavljenje rukometom nije bilo. Mi, mladići, smo išli sami u šumu i sjekli drva i od toga pravili stative. Tako smo pravili teren na kojem smo igrali rukomet. Meni je to bilo neobjašnjivo zanimljivo i tako sam zavolio ovaj sport. Na ovim prostorima se igrao veliki rukomet. Kod nas mladića u Derventi se budila želja za tim sportom a ona je dostigla vrhunac nakon što smo odigrali jednu prijateljsku utakmicu velikog rukometa izmedju ekipa Učiteljske i Gimnazije. To je bio vanserijski dogadjaj za nas jer je u Derventi na tom susretu bilo više od hiljadu gledalaca. Rukomet je bio u ekspanziji pa je npr. u Banjaluci na utakmicama Gimazije i Tehničke škole bilo preko 3 hiljade gledalaca.
Dakle, iz velikog rukometa smo kasnije prešli na dvoranski rukomet, onaj kakav se igra i dan danas.
- Da li ste se osim fudbala i rukometa bavili još nekim sportom ?
Jesam, gimnastikom. U tom sportu sam takodje imao dobre rezultate ali nisam mogao uporedo trenirati sva tri sporta (rukomet, fudbal i gimnastiku) tako da sam se na kraju opredjelio za rukomet.
- Da li ste poslije Dervente došli u Banjaluku ?
Ne, poslije Dervente sam otišao u Gračanicu. Tamo su me izabrali za načelnika 'Partizana' i to je za mene, u tim godinama bilo veliko priznanje. Kada sam postao načelnik imao sam problem kako da očistim zgradu. S obzirom da se uporedo birao i Omladinski komitet Gračanice kao profesionalni fudbaler prijavio sam se za tu funkciju. Medjutim, na izbornom sastanku niko me nije spominjao, niti računao na mene pa sam se sam predložio za predsjednika. To je njima u Gračanici bilo nepojmljivo. Medjutim kada sam im saopštio svoje planove i stavio do znanja da jedino omladina može da očisti tu zgradu i stvori uslove za treniranje prihvatili su me. Od zgrade u kojoj su bili konji i žito napravili smo teren. Pravili smo stative a košarkašku tablu napravili smo od školske table. Za šest mjeseci je napravljeno igralište a u Gračanici i dan danas znaju ko sam ja i šta sam uradio za to mjesto.
- Kada ste onda došli u Banjaluku ?
U to vrijeme u Banjaluci je bili škola koje nisu imale nastavnike fizičke kulture. Konkurisao sam za posao nastavnika u školi 'Ranko Šipka' i nadao se da ću ga i dobiti. Medjutim, desilo se nešto nepredvidjeno za mene. Primili su me da radim ali u četiri škole u kojima nije bilo nastavnika. Tada sam imao jedan mali bicikl i uz pomoć njega sam išao od škole do škole i držao časove. Dakle, prvo radio sam uporedo u četiri škole, zatim dvije godine u tri, pa potom u dvije škole da bi se konačno zaustavio u školi 'Ranko Šipka'.
- Rekli ste da ste putovali biciklom. A gdje ste živjeli ?
Stanovao sam na Pilani u stanu uz školu 'Ranko Šipka'. To je bila moja kuća u kojoj sam zbog silnih obaveza provodio jako malo vremena.
- Vi ste tvorac Mladosti. Kako se sve to dogodilo ?
Kada sam došao na Pilanu znao sam ko je Borac i kakav rejting ima, pošto sam imao prijatelja u Borcu Peru Perovića. Medjutim, radeći u školama a posebno u 'Ranko Šipki' osjetio sam potrebu da u Banjaluci treba još klubova. Tako sam 1960. godine formirao mušku ekipu 'Mladost' a dvije godine kasnije i ženski rukometni klub 'Mladost'. S obzirom da je dosta djece pohadjalo tu školu odlučio sam da osnujem i Sportsko društvo 'Mladost' u kojem su osim rukometa od sportova bila zastupljene i sekcije atletike, gimnastike... To je na neki način omogućilo da djeca koja ostanu u rukometu budu svestrana.
- Vi niste samo stvorili Sportsko društvo 'Mladost' već i uslove za rad ?
Kada sam došao na Pilanu tu nije bilo ničega. Malo, pomalo napravili smo dobre uslove za rad. Npr. Pilana je 1963. bila osvjetljena, dakle, prije stadiona Malih olimpijskih igara. Od tri radionice fabrike drveta 'Vrbasa' napravili igrališta i teren. Sve sam to uradio zajedno sa djecom koja su mi bili neizmjeran motiv. Ja nikada nisam slagao djeci i mislim da je to bio jedan od razloga zašto smo to sve uspjeli. Moram da kažem da sam uz sportsko društvo i uslove za treniranje rukometa, napravio i prvo tenisko igralište pri školi u bivšoj Jugoslaviji. U tome su mi pomogli pokojni Toše Papić i Dule Crnogorac. Kada je to igralište napravljeno sva djeca su morala da prodju i školu tenisa. Tako sam ja na neki način i pionir, odnosno začetnik, banjalučkog tenisa.
- Da sada nešto više kažemo u muškoj ekipi Mladosti. Kako je ona formirana ?
Za mušku ekipu Mladosti u prvoj generaciji i sam sam igrao. Nastavnik je bio Branko Glavičić a Milorad Karalić je kao dijete u to vrijeme krenuo u školu. Kasnije radeći kao nastavnik skupio sam učenike i formirao ekipu. Odmah smo ušli u sistem takmičenja. Tada je to bila Krajiška liga. Kasnije smo se probili do Republičke lige BiH grupa 'Zapad' da bismo ostvarili i najveći uspjeh kluba – plasman u 2. saveznu ligu bivše Jugoslavije. To je bio najviši rang takmičenja u istoriji kluba. U Drugoj ligi smo igrali od 1973. godine pa narednih 6-7 godina. Bila je to veoma jaka liga, inače grupa 'Zapad', u kojoj se izmedju ostalih takmičila i ekipa Celja sa veoma priznatom generacijom rukometaša.
- Mladost je bilježila najbolje rezultate u istoriji kluba a Borac bio na krovu Evrope. Kakvi su bili medjusobni odnosi ?
Tadašnji medjusobni odnosi su primjer kako bi i danas trebalo da bude. Četvrtkom smo imali termin od 2 sata kada je Mladost igrala protiv Borca. Nekada bi se desilo da ne dodju moji svi igrači na prijateljski meč a Borac bude kompletan. Onda bismo golmane ubacili da igraju i tako je stvarano veliko drugarstvo izmedju nas. Uvažavali smo jedni druge. Mi bismo kroz utakmice sa Borcem napredovali igrački a tada, moćni, Borac bi isto tako mogao da održava formu igrajući sa nama. U to vrijeme postojala je 'piramida uspjeha' po kojoj se znalo ko šta treba da radi u sportu. Sistem 'piramide' je bio idealan i jednim dijelom zahvaljujući toj piramidi banjalučki rukomet je zabilježio sve te rezultate. Znalo se ko se gdje takmiči a na vrhu piramide je bio Borac, u koji su dolazili najkvalitetniji igrači iz ostalih klubova. Tako je potrebno i danas raditi.
- S kojim imenima RK Mladost se može podičiti ?
Mladost ima mnogo priznatih igrača koji su nosili njen dres. Imamo dva osvajača olimpijskih medalja: Milorada Karalića i Irfana Smajlagića. Zatim Viktor Anušić i Smajo Arapović osvojili su Kup Jugoslavije. Interesantno je da su i otac i sin igrali u Mladosti (Viktor i Dalibor Anušić). Oni su bili moji učenici. Zatim Milan Straživuk je sa Crvenom Zvezdom osvojio šampionat. Milenko Vuksan je imao značajnu ulogu i dobre rezultate sa sarajevskom Bosnom. Svi su oni nastupali za Mladost.
- Spomenuli ste da je Borac u to vrijeme dostigao evropske i svjetske visine. Koji je recept za to ?
Zahvaljujući fenomenu sporta ni do dan danas nije odgonetnuto kako je došlo do tih rezultata. Svojski se trudim da pronadjem rješenje i mislim da sam uspio da dodjem do njega. Smatram da je do sjajnih rezultata došlo afirmacijom rukometa već u školama odakle smo stvarali igrače. Danas mi u Centru za sport zajedno sa novoformiranim Gradskim rukometnim savezom pokušavamo ponovo da taj koncept oživimo. Pripremili smo anketu koju ćemo poslati svim školama da vidimo kolika je zainteresovanost za ovaj sport. Kada to uvidimo slijedi formiranje školskih takmičenja jer od toga polaze vrhunski rezultati.
- Prećićemo sada na Ženski rukometni klub Mladost koji ste uveli u 1. ligu Jugoslavije.
Ženski rukometni klub je bio specifikum kao što je specifikum da Banjaluka ima više zlatnih olimpijskih medalja od Pariza. Ulice Pilanska i Česma iznjedrile su prvoligaša. Iz grada su samo došle Milka i Nada Vojnović dok su sve ostale djevojke bile sa Pilane. Poslije su još dolazile neke igračice iz okoline ali srž Mladosti, kao što sam već rekao, činile su rukometašice s područja Pilane i Česme. Medju tim igračicama koje su pristizale iz okoline bila je i Vejnović iz Svodne kod Novog Grada koja je bila reprezentativka BiH a kasnije je prešla u zagrebačku Lokomotivu. Osim nje i Marijana Radić je otišla u Lokomotivu iz Zagreba i ostvarila zapaženu karijeru. Što se tiče ŽRK Mladosti ona je bila dio Sportskog društva Mladost. Dok se takmičila u Republičkoj ligi BiH istovremeno sam bio trener i muške i ženske ekipe. Kako je muška ekipa Mladosti napredovala tako sam ja shvatao da je sve teže i teže voditi istovremeno dvije ekipe. U pomoć su mi, zbog toga, često uskakali Smajo Arapović i Stevo Virovac koji su vodili rukometašice.
- ŽRK Mladost je s Vama na čelu ušla u Prvu saveznu ligu Jugoslavije a RK Mladost u Drugu ligu. U kojoj konkurenciji je bilo teže ostvariti kvalitetnije rezultate ?
U ženskom rukometu je bilo mnogo lakše i brže doći do uspjeha, tačnije do višeg ranga takmičenja. U Bosni i Hercegovini je bio veoma slab kvalitet ženskog rukometa. Faktički nije ni bilo kvalitetnih ekipa tako da smo mi često dolazili u priliku da igramo kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Plasman u elitno takmičenje obezbjedili smo tek iz četvrtog pokušaja, 1976. godine, kada smo u Novom Mestu slavili na finalnom turniru. Bili smo drugi a u odlučujućem meču savladali smo Danilovgrad 18-14.
- Kakav je bio osjećaj i da li je bilo teško u tim četvrtim po redu kvalifikacijama za plasman u Prvu ligu ?
Zanimljivo je da su sve igračice prije polaska na kvalifikacije morale da pokupe sijeno, čini mi se kod Hejpeterke, jer njen otac nije mogao nikako sam da stigne da uradi to pa je tražio da mu kćerka ostane. Onda sam rekao djevojkama da im pomognemo i one su to rado prihvatile. A pred samu utakmicu ušao je veliki strah u igračice. Kako bih ih rasteretio, ušao sam u svlačionicu, i rekao da skinu patike. One su me blijedo gledale i pomislile da sam poludio. Zatim sam im rekao da izvuku pertle iz patika. Tek tada nisu znale šta se dogadja sa mnom. Kada su to uradile osjetio sam da su opuštenije i rekao sam im da uvuke pertle i obuku patike jer ne mogu bez njih igrati. Kada su ušle u dvoranu na početku sam im davao nekakve akcije koje nismo niti uigravali, samo da bih im ulio dodatno samopouzdanje. Na kraju smo, kao što svi znamo, slavili protiv Crnogorki. To je samo jedan banalan detalj koji pokazuje kakva je atmosfera bila medju nama i kako trener mora biti i psiholog a ne samo taktičar.
- ŽRK Mladost se samo jednu sezonu zadržala u Prvoj ligi. Zašto ?
U tom momentu pojavila se jedna vrsta ljubomore u RK Borac u smislu da ćemo trošiti zajednički novac. Ja ne tvrdim da je na ispadanje uticao RK Borac ali je sigurno bila prisutna neka vrsta ljubomore. Mi smo pet utakmica u Boriku izgubili sa po golom razlike a da smo samo dvije utakmice manje izgubili ostali bismo u Prvoj ligi. Razlog gubljenja statusa prvoligaša je i neiskustvo ekipe. Prosjek godina kod igračica je bio 18. Takodje nismo imali finansijskih mogućnosti da dovedemo samo dvije rukometašice koje bi podigle kvalitet i bile nam značajne u Prvoj ligi. To su sve razlozi zbog kojih smo se u Prvoj ligi zadržali samo jednu godinu.
- Koga biste izdvojili iz te generacije Mladosti ?
U toj generaciji Mladosti igrale su i stasavale kao ličnosti: sestre Pašić, sestre Zrnić, sestre Lolić, sestre Jurić, sestre Šurlan, Kova Milovanović, Zdenka Hejpeter, Jadranka Blaženović... U jednoj skromnoj sredini iznjedrile su se, ne samo kvalitetne spotistkinje, već i kvalitetni ljudi koji su ostavili veliki trag u našem gradu. Interesantno je da se većina njihove djece bave sportom.
- Bili ste i selektor omladinske reprezentacije BiH. Jeste li zadovoljni tim radom ?
Od 1962. do 1965. godine bio sam trener omladinske reprezentacije Bosne i Hercegovine. I dan danas kada pogledam fotografiju iz Ohrida na kojoj su u okviru te reprezentacije od Banjalučana bili: Karalić, pokojni Momo Golić, ... prisjetim se prelijepog perioda. Svakako da sam prezadovoljan tim periodom. Bila je to na neki način i čast za mene da radim u omladinskoj reprezentaciji BiH.
- Kako ste izdržavali sve obaveze u to vrijeme jer ste vodili i mušku i žensku ekipu Mladosti te omladinsku reprezentaciju BiH ?
Naravno da je bilo teško odradjivati sve poslove ali bio sam mladji a i bilo je to drugo vrijeme, vrijeme entuzijazma. Imao sam veliku podršku od porodice i zahvaljujući porodici stigao i sam do velikih rezultata u karijeri. Tako sam npr. kada sam postao selektor omladinske reprezentacije BiH dobio prednost u odnosu na rukometne radnike iz Sarajeva. To je za mene imalo neprocjenjivu vrijednost.
- Bili ste i u Kataru. Kako je bilo privići se na udaljenu zemlju ?
U Kataru sam bio dvije godine od 1988. do 1990. godine. U to vrijeme sam bio predsjednik Stručnog savjeta Rukometnog saveza Jugoslavije. Godinu dana prije nego što sam ja stigao u daleki Katar tamo je kao trener radio Abas Arslanagić. On me je pozvao da dodjem tamo. U prvo vrijeme bio sam mu pomoćnik a onda sam samostalno vodio Al Arabi. Bilo je to novo iskustvo za mene i veoma značajno u mom životu. U početku je bilo teško privići se na njihov sistem rada. Došao sam iz Banjaluke gdje se dnevno treniralo i po 6 časova a u Kataru se tokom dana radilo samo 2 sata. Poslije treninga me spopadne muka šta da radim dalje. Bilo je praznih dvorana za raditi ali Arapi nisu željeli da više treniraju. Bili su materijalno obezbjedjeni i nisu željeli da se preforsiraju. Inače u njihovoj ligi se takmičilo 8 klubova po četverostrukom sistemu bodovanja a mnogo pažnje se davalo i mladjim kategorijama. U cijeloj takvoj situaciji trebalo se snaći.
- Kako ste se snašli sa arapskim jezikom ?
Bilo je to izuzetno vrijedno pedagoško iskustvo za mene. Kada sam došao, shvatio sam da oni ne znaju ili neće da pričaju na engleskom jeziku. Medjutim, naši ljudi snadju se svagdje. Moji prethodnici napravili su improvizovani rječnik arapskog jezika koji mi je mnogo pomogao u konverzaciji sa tamošnjim ljudima. Da naučim arapski jezik još mi je pomogao i asistent nastavnika koji je znao engleski. Preko njega i tog rječnika sam naučio minimum riječi koji mi je bio potreban za treniranje. Vrhunac mog učenja tog jezika je bio u finalu Arapskog kupa. U jednom trenutku u svlačionicu je upao neki čovjek koji je ličio na šeika. Stajao je i slušao me, onako ljutitog, kako dajem savjete igračima. Kasnije se ispostavilo da je to bio novinar i njemu je bilo interesantno kako ja na arapskom jeziku objašnjavam igračima. Organizovao je samo za mene konferenciju za novinare na kojoj sam u bukvalnom smislu propričao arapski. To je moć javnog govora. U drugoj godini bilo je daleko lakše raditi.
- Trenersku karijeru ste završili u ŽRK Banjaluka ?
Dvije godine, od 1994. do 1996. godine, vodio sam ŽRK Banjaluka. Imao sam već i godina a i operisano srce. Medjutim kada se radi sa zadovoljstvom sve se može podnijeti. Na neki način i tadašnji i sadašnji angažman me podmladjuje. Često sam u kontaktima s mladima i to me posebno raduje. To mi daje neku novu snagu i energiju ali istovremeno i izazov. Koristim iskustvo da pomognem mladima a isto tako i od njih učim nove mogućnosti, metode za rad i razvijam se u svakom pogledu.
- Kada je RK Borac ušao u najveću krizu od osnivanja i bio pred gašenje Vi ste bili u grupi za, da tako kažemo, spas giganta. Šta ste preduzeli ?
Prošle godine dogodila se najveća kriza u istoriji Borca. Mene su pozvali da budem u toj Radnoj grupi i prihvatio sam bez dvoumljenja. Prvo šta sam uradio je plan šta ta Radna grupa treba da čini. Na taj moj plan su kasnije dodate samo dvije stavke i to dovoljno govori koliko sam temeljno prišao rješavanju problema. Prvo je trebalo stabilizovati ekipu. Dok je trajala stabilizacija čak sam 1-2 mjeseca dolazio na treninge Borca i bio sa igračima. Zatim sam napravio projekat piramide koji se u ranijem periodu pokazao prosperitetnim. Održana je Skupština, izabrani novi ljudi. Medjutim, novi ljudi su mi rekli da im ne treba moj plan aktivnosti i ja sam se povukao jer zaista nemam potrebu da se dokazujem.
- A i zašto biste se dokazivali kada je Vaš rad bio već priznat ?
Ja uvijek radim studiozno i planski. Kod mene nema improvizacije i to mi je, barem ja tako mislim, najbolja osobina. Obzirom na moje veliko iskustvo, od izgradnje stadiona i igrališta, stvarao sam i esencijalne, ogromne uspjehe na nivou Jugoslavije. Zahvaljujući mom projektu razvoja rukometa u jednom periodu, u kom se radilo po njemu, Jugoslavija je imala u 4 kategorije svjetske prvake. Mislio sam da taj plan dalje prenosim na svaku Republiku pojedinačno ali sam dobio ponudu iz Katara koju, zbog finansijskih razloga, nisam mogao da odbijem.
- Šta je potrebno uraditi da se Borac opet izdigne iz ovog sivila ?
Dok god u Borcu nije bilo podjela medju igračima bilo je i uspjeha. Onog trenutka kada se pojavila podjela na prve, druge, treće igrače došlo je i do slabijih rezultata. To je počelo pucati znatno ranije a kulminiralo je prošle godine. Ja sam pet godina bio u Borcu, pisao sam o onome šta je Borac dao svjetskom rukometu, kroz igre Borca sam učio rukomet. S toga smatram da je potrebno vratiti koheziju u ekipu, da se svi ujedinimo a koncept rada će sam po sebi doći jer smo mi prije pravili vrhunske rukometaše. Samo kada Vam kažem da je od 1957. godine do 1991. godine Borac uvijek imao barem jednog reprezentativnog golmana to dovoljno govori kako se prije radilo. Znači svi zajedno, sa sistematskim pristupom, od škola pa do klubova, možemo da napravimo nešto.
- Može li se u kratkim crtama opisati šta je banjalučki rukomet dao svijetu ?
Teško je to ukratko opisati ali pokušaću. Banjalučki rukomet je počeo stasavati u školama a interesantno je da je prva generacija Borca u rukomet došla iz košarke i velikog rukometa. Ta prva generacija je bila extra talentovana i unijela je nešto novo – specifično što je imalo veliki uticaj na obogaćivanje rukometne igre.
- Prvo ćemo govoriti o šutu.
U generaciji iz 1957. godine Petar Čivić je šutao sa podloge sa malo snage sa izbacivanjem lopte preko jagodice malog i domalog prsta. Isti ovaj izbačaj imao je i Dobrivoje Selec. Pero Perović je imao čuvenu varka-fintu. Kasnije je Zdravko Radjenović ostavio rukometu šut u visini bedara. Enver Koso je prvi šutirao tzv. „šaraf“ a Dr Jerolim Karadža ostaće upamćen kao prvi rukometaš koji je koristio „šraub“.
- Posebna priča su golmani.
Vladimir Jović je prvi prelazio iz bacačke u postavljačku tehniku. Tu tehniku do savršenstva je doveo prof. Abas Arslanagić. On je uveo visok stav ruku, pokret noge od podloge, ruke u pravcu noge, kretanje po dubljoj kružnici, ulazak u šut otvaranja – LEPEZA. I dan danas se sa manjim korekcijama koristi ova tehnika u obuci golmana.
- Borac je imao novina i u taktičkim varijantama. Naši rukometni treneri izmislili su odbranu 5+1, bez vraćanja na liniju od šest metara.
To su samo neke pojedinosti i novine. Borac je podario svjetskom rukometu mnogo, nemjerljivo i nadajmo se da ćemo u budućnosti opet biti tamo gdje smo dugo, dugo bili.
- Dugo ste radili kao trener. Šta jedan trener treba da ima u sebi da bi uspio ?
Da bih Vam to objasnio ispričaću jednu anegdotu. Kada smo jedne prilike putovali pokojni Paja Ostojić iz Česme u pola dva iza ponoći doveo mi je svoje troje djece i rekao da mi ostavlja sve što ima. Tu rečenicu neću nikada zaboraviti. Te noći, ne da nisam oka sklopio, nego nisam ni sjedio u kupeu koji je bio predvidjen za mene. Hoću da kažem da je na trenerima velika odgovornost. Sport nije samo doživljaj onog ko se takmiči već i prijatelja, porodice... To je funkcija sporta da sve sjedinjuje. Za usmjeravanje razvoja djeteta ne može biti koristan ni razrednik ni učitelj ni roditelj koliko može biti trener. Čovjek koji ima ljudske vrijednosti, organizacione sposobnosti, sposobnosti vodjenja taj može uspjeti kao trener. To je mnogo jače nego vrhunska struka i znanje. Nije sve na papiru i ne može se sve nacrtati. Vodjenje ekipe je sasvim nešto drugo od igre. Pokazalo se da mnogi igrači koji su imali dobru karijeru kasnije nisu ništa napravili kao treneri. Trener mora da sportisti bude i prijatelj i otac i brat. Ako to nema u sebi trener ne može da uspije. Isto tako mora se nešto doživjeti u životu, preživjeti da bi se to moglo i prenijeti. Mi npr. imamo uspješnih trenera što se tiče znanja ali im nedostaje nešto njihovo, lično...
- Pričali smo kako ste učestvovali u izgradnji mnogih sportskih objekata. Da sumiramo kolika je to ukupna brojka ?
Dao sam veliki doprinos u organizovanju i izgradnji 3 sportske dvorane, 4 rukometna igrališta, jednog teniskog igrališta i mnogih drugih. Posljednjih deset godina radnog staža proveo sam predavajući fizičko vaspitanje u Osnovnoj školi 'Borisav Stanković'. Isto toliko vremena sam posvetio izradi ideje po kojoj je danas renovirana dvorana ove škole. To je moje posljednje učešće u izgradnji nekog sportskog objekta ali nadam se ne i zadnje.
- Sada ste u visokoškolskoj ustanovi Centar za sport. Kako Vaš Centar za sport prihvataju u Evropi ?
U Lozani smo prije nekoliko godina, kao članovi Evropske asocijacije trenera (ENSSE), na jednom seminaru učestvovali: Miloš Šolaja, Slobodan Simović i ja. Kada smo došli smatrali su nas za neke primitivce i nisu nam pridavali nikakvu pažnju. Medjutim, kada smo izvršili prezentaciju Banjaluke za samo dva dana postali smo neko i nešto. Pokazali smo im da mi imamo više zlatnih olimpijskih medalja od Pariza i ukazali im kako smo mi to uradili. Prepoznali su tek tada naš rad tako da su već sljedeće godine došli u Banjaluku. Prošle sedmice iz Beča su došli ljudi koji hoće da upišu 10 trenera u Centar za sport u Banjaluci. Oni znaju ko je Borac, šta je banjalučki rukomet i uvažavaju nas. Mi smo prihvatili da upišemo za sada četiri polaznika a onda ćemo postepeno proširivati saradnju.
- Šta pokušavate da uradite u Centru za sport ?
Pokušavam da trenerima, naši predavači prenesu svoja iskustva, da im pričaju svoju viziju i otvaraju nove vidike. Pokušavamo da im omogućimo da napreduju i da nauče da pričaju sportistima a ne da mu samo šturo prenose detalje iz skripti. Centar za sport je spoj svega. Prigrlio sam dosta dobrih stručnjaka i mladih sportista i mislim da mi to dobro odradjujemo.
- Koje je sve aktivnosti imao do sada Centar za sport ?
Mi smo uključeni u rad Ljetnje škole sporta, koju Ministarstvo porodice, omladine i sporta organizuje u Trebinju. Naši predavači održavaju stručna predavanja za svaku grupu sportista. Uveli smo i vodjenje dnevnika rada za svaku školu tako da svaki učenik ima svoj karton. Želimo da imamo potpun uvid u rad tog kampa. Takodje smo do sada organizovali brojne okrugle stolove sa temama iz rukometa ali i drugih sprotova. Što se tiče rukometa učestvovali smo u osnivanju Gradskog saveza koji ima za cilj da pokrene aktivniji rad u ovom sportu. Od ove godine počećemo sa organizovanjem rukometnih liga po školama kao i sa usavršavanjem stručnog kadra. Ponavljam, želimo da kroz škole rukomet dobije masovnost iz koje će se jednog dana, kao nekad, razviti i kvalitet.
- Kakav je stručni kadar i koga biste izdvojili od studenata polaznika ?
Reći ću da sportsku medicinu predaje Dragan Danelišen, pedagogiju sporta Mile Ilić, predmet savremeni sport drži Slobodan Simović a sportski menadžment Slavko Segić. Od studenata na našem Centru za sport diplomirali su: nekadašnja rukometašica i osvajačica svjetskog i olimpijskog zlata Olga Sekulić, nekadašnji košarkaš Jugoplastike (Split) Ivica Burić, prošli selektor košarkaške reprezentacije BiH Mensur Bajramović, učesnica više Olimpijskih igara, bivša atletičarka, Kada Delić, bivši košarkaš sarajevske Bosne i reprezentativac Jugoslavije Predrag Benaček kao i nekadašnji reprezentativac Jugoslavije u odbojci Radivoje Milošević. Moram kažem da sam samoinicijativno okupio 22 profesora fizičke kulture i odveo na postdiplomski studij u Novom Sadu. Od toga je 16 magistriralo a 9 ima doktorate. Većina njih je angažovana kod nas u Centru za sport.
- Mnogi će se zapitati: Predali ste se rukometu ali šta ste dobili od njega ?
Kroz rukomet sam sazrio i napredovao kao čovjek. Imam divnu porodicu, dvoje djece koji su pozavršavali fakultete i koji su vezani za sport. Takodje, imam tri unuka koji žive za rukomet. Rukomet mi je donio mnoga prijateljstva, životna iskustva. Ja nikad nisam u bavljenju rukometom postavljao pitanje nadnice. To nisam želio i mislim da nisam pogriješio. Što se tiče novca prve prave pare od rukometa sam zaradio tek u 53. godini kada sam otišao u Katar. Meni uopšte nije žao što sam se, kao što kažete, cijeli predao rukometu jer imam vrijednosti u mojoj djeci i prijateljima.
- Najsrećniji i najteži trenutak u karijeri ?
Dragi su mi svi uspjesi koje sam imao u sportu. Tu mislim i na male i velike uspjehe. Pod malim uspjesima podrazumijevam pobjede moje školske ekipe a pod velikim uspjehe muške i ženske ekipe Mladosti kao i period kada sam vodio omladinsku reprezentaciju BiH. Medjutim najdraže od svega mi je kad danas sretnem ljude s kojima sam radio i u njihovim očima vidim jedno zadovoljstvo i odgovor da to što sam radio je bilo dobro za njih. Isto tako u radu je bilo problema i poteškoća a najveći problem koji sam imao, i koji mi je teško padao, je neiskrenost u saradnji od veoma malog broja ljudi. Imao sam svoju viziju posla kojim se bavim, bio sam svugdje ali na svakom mjestu sam iznad svega bio pedagog. Drago mi je, na neki način, što u pisanom obliku (9 priručnika), što u ljudima ostaju moja životna djela.
- Da li pratite našu internet stranicu ?
Nažalost, nisam znao za nju ali je u svakom slučaju podržavam jer bi bila šteta da uspjesi naših sportista odu u zaborav.
- Poruka Banjalučanima za kraj ?
Pozdravio bih ih prije svega gdje god da se nalaze. Obzirom da vodim instituciju koja se bavi obrazovanjem trenera po modelu Bolonjske deklaracije (ENSSE) bilo bi mi drago da se neko ko poznaje banjalučki rukomet obrati na ovu instituciju i ako želi da postane rukometni trener ili trener u nekom drugom sportu da mu svoje znanje prenesemo. Kontakt email adresa je sportcentar@spinter.net.
Na ovu adresu svi oni koji žele mogu i kontaktirati sa mnom da se podsjetimo na stare dane i vidimo šta sad radimo i čime se bavimo. Još jednom pozdrav svim Banjalučanima.
Z.P
Banja Luka, novembar 2006. godine
