Sa 16 godina debitovao je za prvi tim RK Borac. Prepoznatljiv je po cudotvornim asistencijama. S reprezentacijom SR Jugoslavije osvojio je dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima. Sada igra u najkvalitetnijoj ligi svijeta ľ Bundesligi, a ove sezone nalazi se medju 10 najboljih strijelaca. Potice iz rukometne porodice, sin i nasljednik nekad izvanrednog, takodjer, srednjeg beka Mome Golica, a zove se
Nebojša Golić
- Zavrsena je naporna sezona. Sada si na odmoru u Banjaluci. Kako se provodis i koliko ostajes u nasem gradu ?
Da, nakon veoma naporne sezone trenutno sam u rodnom gradu gdje u potpunosti uzivam. Druzim se sa svojim prijateljima a najcesce boravim u Kafe baru Arija gdje ponekad pogledam i utakmice sa Evropskog prvenstva u fudbalu.
- Ima jedna zanimljiva situacija koja je u vezi sa Eurom u Portugalu ?
Da, to se dogodilo u Ariji kada su igrali Francuska i Engleska. U Ariju je stigla grupa od 20 Engleza obucenih u dresove reprezentacije Engleske. Ja sam odmah otisao kuci i donio sve sto sam imao od francuskih obiljezja ( trenerke, dresovi, majiceů ). To mi je poslao moj nerodjeni brat Andrej koji zivi u Francuskoj a clan je rukometne reprezentacije Francuske. Moje drustvo je navijalo za Francusku a oni za Englesku. Bilo je zaista zanimljivo a na kraju smo se mi radovali. Englezi su obecali da ce i ostale meceve gledati zajedno s nama.
- Do kada ostajes u Banjaluci ?
Odmor mi traje do 14. jula kada sam obavezan da dodjem na pocetak priprema. Moj klub Veclar ove godine slavi 100 godina postojanja pa cemo 16. jula odigrati prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Njemacke koja se priprema za Olimpijadu. Dakle, u Banjaluci sam do 13. jula.
- Rekao si Veclar. Da li to znaci da i naredne sezone ostajes u ovom njemackom klubu ?
Da, i dalje cu nositi dres Veclara. Ostacu jos jednu sezonu. Bilo je nekakvih ponuda ali nijedna nije bila bolja od ponude Veclara. Vidjecemo sta ce biti u narednoj sezoni s obzirom da je dosadasnji trener Velimir Petkovic napustio klub ali vjerujem da cu nastaviti s dobrim partijama koje sam pruzao u protekle tri sezone.
-S obzirom da ti pripreme pocinju 14. jula da li u Banjaluci treniras i odrzavas kondiciju ?
Da, ovdje radim individualno kako bih odrzao kondiciju. Svakodnevno trcim na vojnom igralistu u Boriku. Najbitnije je da sam se oporavio od neugodne povrede.
-Da li si zadovoljan svojim igrama u upravo zavrsenoj sezoni ?
Moj klub je osvojio 12. mjesto u ligi. Cilj je bio da se sto prije obezbjedi opstanak i mi smo uspjeli to da uradimo vec u prvom dijelu sezone, prije Nove godine. U drugom dijelu sampionata igrali smo malo opustenije. Ja i cijela ekipa zadovoljni smo sezonom. Ovo je bila moja najbolja sezona. Bio sam medju 10 najboljih strijelaca Bundes lige jer sam postigao 195 golova. To je za mene veliki uspjeh.
-Imao si povredu zbog koje si propustio kvalifikacionu utakmicu reprezentacije Srbije i Crne Gore protiv Makedonije ?
Da, zbog povrede nisam igrao ta dva meca protiv Makedonije ali je reprezentacija izborila ucesce na Svjetskom prvenstvu u Tunisu. Oporavak dakle tece u pravom smjeru i nadam se da cu ucestvovati u nekim drugim reprezentativnim akcijama. Inace za reprezentaciju nisam igrao vec dvije godine.
-Kada si debitovao u reprezentaciji ?
Debitovao sam 1998. godine. Dobre igre u Sintelonu prepoznali su u reprezentaciji. Osvojio sam dvije bronzane medalje i to na Svjetskim prvenstvima 1999. i 2001. godine. Naravno, ono sto se posebno pamti je Olimpijada u Sidneju kada smo bili cetvrti. U reprezentaciji sam do sada upisao 48 nastupa.
-Da se malo vratimo tvojim pocecima. Kada je to bilo ?
Moji poceci vezani su za Velimira Petkovica. On me je 1987. godine odveo na rukometne terene, tacnije u Borac i od tada sam u ovom sportu. Do sada nisam pozalio sto se bavim rukometom.
-Kada si debitovao za prvi tim Borca ?
Za prvi tim Borca debitovao sam s 15 godina. Zbog izbijanja rata raspala se starija generacija Borca i nas nekolicina prebaceni smo iz juniora u seniorsku ekipu. Bili smo veoma talentovana ekipa. Imali smo zaista nemoguce uslove za rad. Nije bilo struje, vode ali je postojala ogromna volja za radom.
-Nakon rata 1997. godine presao si u redove Metaloplastike iz Sapca?
Da, te godine otisao sam u ęabac. Za moj napredak potrebna mi je bila kvalitetnija liga i odlucio sam da odem u Jugoslaviju. U ęapcu sam proveo dvije godine a moje dobre igre prepoznali su ljudi iz Sintelona koji su me 1999. godine doveli u klub iz Backe Palanke.
-Tamo su uslijedili i najveci klupski uspjesi?
Da, sa Sintelonom sam osvojio jedan trofej namijenjen pobjedniku Kupa Jugoslavije. Dva puta smo igrali finale plej ofa ali nismo uspjeli da osvojimo titulu. Ostaje zal za titulom. Imali smo ekipu sastavljenu od izuzetno talentovanih i mladih rukometasa ali nam je nedostajalo iskustvo da dodjemo do kraja. U klubu je bilo jos nasih sugradjana: Zdravko Radjenovic je bio u upravi kluba a njegov sin Igor je igrao zajedno sa mnom. Igrali smo i polufinale Celendz kupa. Zanimljivo je da je u Backu Palanku na najvaznije utakmice dolazila i grupa navijaca iz Banjaluke. Oni su davali podrsku meni i Igoru a svojim navijanjem, transparentima pomagali su nam da pobjedjujemo. Cesto su bili glasniji i od publike iz Backe Palanke.
-Poslije toga slijedi odlazak u Njemacku u Veclar. Kako je doslo do transfera ?
Da, ja sam 2001. godine otisao u Njemacku. Prethodile su dobre igre u Sintelonu ali i reprezentaciji i to na dva Svjetska prvenstva i Olimpijskim igrama. Prelaskom u Njemacku ispunjen je moj san jer je njemacka rukometna liga najjaca na svijetu, nesto kao NBA u kosarci. Mnogi njemacki klubovi bili su zainteresovani za moje usluge. Ipak ja sam odlucio da potpisem dvogodisnji ugovor za Veclar prije svega zbog Velimira Petkovica koji je tada bio trener tog kluba. Petko je bio moj prvi trener i rukometni ucitelj.
-Kako si se privikao na uslove igranja u najkvalitetnijoj ligi na svijetu ?
Iako to nisam ocekivao moram priznati da sam se veoma brzo privikao na stil i nacin igranja u Bundesligi. Umnogome mi je u tome pomogao Velimir Petkovic. Zadatak je bio tezi jer sam morao da zamjenim legendu kluba Markusa Baura. Ipak odlicno sam igrao od samog pocetka pa sam bio odlicno prihvacen od saigraca i publike.
-Veoma cesto pominjes Velimira Petkovica. Da li ti je on i najvise pomogao u karijeri?
U mojoj karijeri je bilo veoma mnogo trenera. Svako od njih je imao i dobre i lose strane ali broj 1 je Velimir Petkovic. Petko je moj prvi trener a u protekle tri sezone u Veclaru Petkovic je ostavio neizbrisiv trag u mom zivotu.
-Igras u Njemackoj. Da li i koliko pratis desavanja u Borcu i rukometu BiH ?
Redovno pratim desavanja. Svakodnevno se cujem sa mojim roditeljima a poznato je da moj otac Momo radi u klubu. Takodje se cujem i sa sadasnjim igracem Bojanom Crnomarkovicem pa imam najaktuelnije informacije iz kluba. Ove godine pogledao sam i nekoliko utakmica, protiv Izvidjaca i Bosne. Znam da je Borac bio cetvrti. Vjerujem da ce naredne sezone biti bolje i da ce se veoma brzo nas klub vratiti na stare staze slave.
-Poznato je da ti bezrezervno volis Borac i Banjaluku. Da li se u buducnosti moze ocekivati povratak u maticni klub ?
Apsolutno je sigurno da cu se vratiti u Borac, samo je pitanje kada. Izvjesno je da se u skorije vrijeme necu vratiti u voljeni klub ali svoje posljednje rukometne korake sigurno cu uciniti u Borcu. Ono sto je definitivno je da cu karijeru zavrsiti u Borcu jer Banjaluka je najljepsi grad na svijetu i sigurno cu se jednog vratiti u Banjaluku i zivjeti u svom gradu.
-Najdrazi trenutak u karijeri ?
Olimpijske igre u Sidneju 2000. godine. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio sam 4, mjesto i to je nesto nezaboravno. Igranjem u Sidneju ispunio sam san svakog sportiste.
-Da li si u kontaktu sa bivsim prvotimcima Borca ?
Da, redovno se cujem sa Acom Knezevicem i Draganom Markovicem-Markom. S njima sam veoma cesto u kontaktu.
-Da li si cuo za nas sajt ?
Jesam, cuo sam i posjecivao sam u nekoliko navrata vas sajt. Imam najbolje misljenje o njemu i nek se samo tako nastavi. Neka se samo pise o Borcu i Banjaluci ali samo pozitivno jer je ono negativno iza nas. Ovom prilikom pozdravio bih sve Banjalucane sirom svijeta.
Z.P.
Banja Luka, Juli 2004.
