I N T E R V J U I - I N T E R V I E W
www.boracbl.net
Banjalučki Sportski Portal
Copyright © 2001
Rukometaši
RANKO  GLIGORIĆ
Ranko Gligorić, nekadašnjim rukometašem banjalučke "Mladosti" i čovjekom koji je nakon igračke karijere nastavio rad u rukometu kao trener muških i ženskih rukometnih klubova. Danas je gospodin Gligorić rukometni funkcioner - direktor ŽRK Borac Banja Luka. Razgovor s ovim "cojekom sporta", koji je igračku karijeru počeo kao srednji bek a zatim prešao na poziciju golmana, i tu stekao solidan renome, i koji je dugo godina bio uspješan rukometni trener, a danas rukometni funkcioner donosi veoma zanimljivih informacija o vremenu prosšlom, današnje i budućem.

"Lična karta":

Ime i prezime: Ranko Gligorić
Datum i mjesto rodjenja: 02.07.1952. godine u banja Lucii
Sport: rukomet
Igracka karijera: RK Mladost, RK Omladinac
Trenerska karijera: RK Mladost, RK Omladinac, ŽRK Mladost, ŽRK Rade Licina, ŽRK Borac
Trenutna funkcija: Direktor ŽRK Borac Srpske Poste

- Rukometni počeci ?
Bilo je to davne 1967. godine. Glavni krivac za moje rukometne pocetke je Branko Jankovic koji me je uveo u ovaj sport. Dolazeci u salu Osnovne škole "Ranko Šipka" Jankovic me je zapazio i zarazio me rukometom. Medjutim, moram istaci, da sam se prije rukometa bavio gimnastikom. Bio sam talentovan gimnasticar pa sam bio clan i reprezentacije BiH u gimnastici.

- Rukometni debi ?
Vec u 8. razredu sa nepunih 15 godina zaigrao sam za prvu ekipu Mladosti. Sjecam se da sam debitovao u Teslicu. Igrao sam na poziciji srednjeg beka a poslije sam presao, medju stative, u golmane.

- Podsjecanje na period u RK Mladost ?
Mladost je igrala u jedinstvenoj ligi BiH. Iz te lige prvak je isao u razigravanje za plasman u 1. ligu SFRJ. Igrajuci za RK Mladost 5-6 puta sam se borio za ulazak u razigravanje za elitno savezno takmicenje. Redovni protivnik nam je bila sarajevska Bosna. Domet kao igraca Mladosti bio je plasman u jedinstvenu 2. ligu SFRJ koja je bila izuzetno jaka. Ekipe Splita, Metalca, Aero Celja, Rovinja i ostalih bile su ujednacene tako da je bilo teze osvojiti titulu prvaka u Drugoj ligi nego obezbjediti opstanak u 1. ligi Jugoslavije. Mi smo imali jedan veoma dobar tim. Cak smo jednom u Kupu BiH pobijedili Borac. Takodje na prvom "8. martovskom" turniru bili smo ispred Crvene Zvezde, Borca i Medvescaka. Osvojili smo prvo mjesto. Sto se tice mojih nastupa, mogu reci, da sam bio zadovoljan svojim odbranama. Moja jedina nesreca je bila sto je tada u Banjaluci egzistirao Borac i vanserijski i neponovljivi Arslanagic. Da njega nije bilo vjerujem da bi i ja dobio priliku u Borcu. Uglavnom, bio je to jedan prelijep period Mladosti koji je zacinio vrhunski trener Branko Jankovic kojeg smo voljeli kao roditelja.

- Kakvi su bili odnosi izmedju rukometasa Mladosti i Borca ?
Cesto smo se druzili i bili u kontaktu. Mozda je na takvu stiuaciju uticala i cinjenica da smo barem dva puta imali zajednicke treninge. Tih godina u Banjaluci, rukometasi su trenirali na dva otvorena terena i u jednoj maloj sali. Tako je bilo sve do 1974. godine kada je otvorena Sportska dvorana Borik. To druzenje, koje je tada stvoreno izmedju nas, ostalo je i do dan danas. Medjutim ono sto je bilo karakteristicno, je neslaganje Uprava Borca i Mladosti. Uvijek je bilo nekih problema. Borac nikad nije dao da udjemo u Prvu saveznu ligu a isto se to desilo i sa zenskom ekipom Mladosti. Takodje bilo je dosta bespotrebnih odugovlacenja i onemogucavanja prelazaka rukometasa Mladosti u Borac.

- Kako je doslo do raspada Vase generacije Mladosti ?
Odlaskom Branka Jankovica iz kluba mnogo toga se promijenilo. Prosto se rasula nasa generacija. Milan Strazivuk je otisao u Crvenu Zvezdu i kasnije gotovo sam pobijedio slavni i jaki Borac. Rajko Petrovic je presao u Aero Celje, Milenko Vuksan je postao clan sarajevske Bosne a Zvonko Dujic Krivaje iz Zavidovica. I ja sam odlucio da se posvetim drugim obavezama pa sam otisao u trenerske vode.

- Trenerski put u muskom rukometu?
Kao sto je Branko Jankovic bio krivac sto sam krocio na rukometni teren, tako je i Branko Jankovic, jednim dijelom, uticao da odem u trenerske vode. Dosta dugo sam radio sa Jankovicem kao njegov pomocnik. S njim sam prosao i jednu citavu sezonu u ligi Jugoslavije a istovremeno sam vodio mladje selekcije RK Mladosti. U periodu kada sam vodio mladje uzrasti muska ekipa imala je dobre rezultate na nivou BiH. Bili smo prvaci BiH u juniorskoj konkurenciji. Osim nas jos se takmicilo 16 klubova. Iz tog perioda ima zaista dosta igraca koji su kasnije ostvarili zapazene rezultate. Medju njima je Irfan Pipe Smajlagic koji je moje otkrice. Prve korake radio je sa mnom. Takodje je Stojan Atlagic trenirao kod mene pa Peca Dosen. Posebno se sjecam golmana Handana koji je u djetinjstvu bio krhke gradje. Medjutim, s obzirom da je zivio u komšiluku s Smajlagicem, u strahu da ce Irfan prestati trenirati, dao sam sansu Handanu da brani. I nisam pogrijesio. Kad je Handan porastao, glavom je mogao da dodiruje precku. Postao je vrlodobar golman. Ne smijem zaboraviti ni Tugomira Anusica koji je sada izgradio sjajnu sudijsku karijeru. Nakon Mladosti trenirao sam rukometase Omladinca, kluba sa Paprikovca. To je jedan mali banjalucki klub kojeg sam iz Opstinske lige uveo u Republicku ligu. Igrali smo i ¼ finale kupa BiH sto je bio veliki uspjeh za Omladinac. Nas klub je organizovao i turnir u cast Dusku Petricu. Na turniru su se odazivale sve banjalucke rukometne ekipe jer je Dusko Petric bio istinski ljubitelj ovog sporta.

- Trener u zenskoj konkurenciji ?
Sa zenskim ekipama poceo sam 1986. godine kao pomocnik Branku Jankovicu u prvoj ekipi ZRK Mladosti. Vec naredne sezone 1987/88. samostalno sam vodio Mladost koja je bila sacinjena od odlicnih rukometasica. Medju njima su bile 3-4 reprezentativke BiH. Osvojile smo i "Osmomartovski turnir". Medjutim, zbog Uprave koja je konstantno davala podrsku muskom rukometu na ustrb zenskog, ZRK Mladost je ostala na margini. Djevojke su napustile klub i bila je to delikatna, teska finansijska situacija gdje sam kao trener odlucio da u prvu ekipu uvedem mnostvo mladih talentovanih djevojaka. Takmicili smo se u jedinstvenoj ligi BiH. Prvu utakmicu u ligi izgubili smo sa 28-0 ! Medjutim iz kola u kolo smo igrali sve bolje, djevojke su sazrijevale tako da smo na kraju osvojili prvo mjesto. U toj generaciji veliki broj igracica nastupao je i naturnirima za mladje uzrasne kategorije. Na pionirskim, kadetskim i juniorskim sampionatima BiH stalno smo bili drugoplasirani. Nepremostiva za nas bila je Lokomotiva iz Mostara. Bas nakon juniorskog prvenstva Bosne i Hercegovine poceo je rat i sve je stalo.

- Rad u ratnim uslovima ?
I dalje sam ostao uz rukometasice Mladosti. Bez obzira na katastrofalne uslove klub je sacuvan. Okupio sam ekipu koja je radila na otvorenom igralistu skole "Ranko Šipka". Izuzetno tezak period. Kada smo presli u Borik situacija se nije znacajnije mijenjala. Nije bilo struje, vode, grijanja. Bez obzira na to 1993. godine pocinju rukometna takmicenja na nivou Republike Srpske. Mi smo se ukljucili u ligu u kojoj su jos igrali: Milići, Mira iz Prijedora i Kozarska Dubica. U tom periodu mnogo smo radili na omasovljavanju zenskog rukometa. Kao selektor zenske rukometne selekcije Republike Srpske uticao sam da nase rukometasice i u tim teskim uslovima odigraju koju znacajniju utakmicu. Tako smo putovali po Srbiji. Moram napomenuti da je ZRK Mladost bio clan 2. lige SR Jugoslavije. Od trofeja u ratnim uslovima sa Mladosti sam osvojio Kup Republike Srpske a nakon rata sam bio pobjednik i Kupa BiH.

- Nakon Mladosti presli ste u ZRK Borac ?
U septembru 2000. godine preuzeo sam ekipu Borca i to pred pocetak prvenstva Republike Srpske. U klubu je bilo potpuno rasulo, otisao je trener Braco Pavlisin, takodje i dosta igracica, a i Uprava je bila digla ruke od kluba. U tim uslovima uspio sam da organizujem klub, da ga spasim od gasenja a kasnije smo bili treceplasirani u sampionatu. U sezoni 2000/2001. osvojili smo prvu poziciji u sampionatu RS a u plej ofu u prvenstvu BiH zauzeli smo trece mjesto. To nam je bilo dovoljno da obezbjedimo plasman u jedinstvenu Premijer ligu BiH. Nakon toga napustio sam struku i otisao na direktorsku funkciju u klubu.

- Koji je razlog sto ste napustili struku ?
Jedan jedini razlog je odnos prema mladim i perspektivnim igracima s kojima sam radio. Uprava kluba je izmedju ostalih pustila extra talentovanu Goricu Acimovic da ode iz kluba. Gorica Aćimovic je kasnije bila član Bordoa a sada Hipobanke. Takodje Milica Gvero, kadetska reprezentativka SR Jugoslavije, sa 16,5 godina otisla je iz Borca u Crvenu Zvezdu. Isto tako i Ninkovićeva kao i jos neke rukometasice. Zbog takvog odnosa prema talentima odlucio sam da ne radim u struci a s obzirom da je politika kluba u daljnjem periodu bila zasnovana na mladim snagama presao sam na direktorsku funkciju. Formirali smo ekipu koja tek sada daje rezultate. Nase ambicije u ovoj sezoni je šampionska titula u BiH. Imamo snage i kvaliteta za to. Bazirali smo se na mladim djevojkama iz našeg okruzenja i vjerujemo da ćemo nakon osvojenog Kupa BiH u naše vitrine donijeti i pehar namijenjen prvaku BiH.

- Organizacija kluba ?
Mi smo proglašeni za najorganizovniji klub u Banjaluci. U Bosni i Herecgovini nemamo konkurencije jer pored prve ekipe imamo svoju ligu sastavljenu od 16 klubova koji se takmice u dva ciklusa tokom godine. Organizovali smo pionirsku, kadetsku i juniorsku selekcije koje u posljednje dvije godine biljeze sjajne rezultate. Zvanicno imamo 317 djevojčica u klubu a s njima radi 13 trenera.

- Evropska scena ?
Po drugi put zaredom ove godine izborili smo nastup na evropskoj sceni. Takmicimo se u Kupu pobjednika kupova i s obzirom da su ostale ekipe iz nase lige odustale jedini smo zenski rukometni predstavnik BiH u Evropi. U prva dva kola Kupa pobednika kupova bili smo slobodni a u trecem smo dobili ekipu „Merignac“ iz francuskog grada Bordoa. Francuskinje su mnogo jače, kvalitetnije i iskusnije od nas. Igraju bolju ligu od prvenstva BiH. Trenutno zauzimaju treće mjesto u jednoj od najkvalitetnijih evropskih liga. Za razliku od njih Borac Srpske Poste je sačinjen od mladih, ambicioznih ali neiskusnih rukometašica. Iako imamo male šanse za plasman u daljnje takmičenje nećemo se predati i skupo ćemo prodati svoju kožu.

- Razvoj kluba u buducnosti ?
Sve djevojke u klubu potpisale su ugovor na jos dvije godine. Imamo infrastrukturu i uslove da preuzmemo primat ženskog rukomeza u Bosni i Hercegovini za naredne četiri godine. U tom periodu planovi su da budemo vodeća ekipa na nivou BiH, a nakon te 4 godine da pokušamo nešto više da uradimo u Evropi. Smatramo da će djevojke do tada steći kompletnu igračku ali i ljudsku zrelost. Ovi planovi su realni. Šest djevojaka je ove godine upisalo fakultet što daje odredjenu garanciju da će biti ovdje najmanje pet godina. Mislimo da ovo nije preambiciozan plan pod uslovom da nam sponzor Srpske Poste, grad Banjaluka i privreda finansijski pomognu. Ukoliko tu pomoć dobijemo nema razloga da planove i ne ostvarimo.

- Direktorska funkcija u ZRK Borac SP nije jedina funkcija na kojoj ste trenutno ?
Osim funkcije koju obavljam u klubu trenutno sam i član Savjeta za sport grada Banjaluke. Moram istaći da imam završenu Višu trenersku školu u Banjaluci. Bio sam i predsjednik trenera Republike Srpske a radio sam i u reprezentaciji BiH na kampovima u Kuparima, Dubrovniku..

- Najsretniji sportski trenutak ?
Ulazak Mladosti u 1. saveznu ligu i osvajanje Kupa BiH sa Borcem 2003. godine. Ovi dogadjaji su mi dragi iako nisam tada bio na mjestu trenera. Kao igrač bio sam sretan kada sam pozvan u reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

- Najteži sportski trenutak ?
Kada su rukometašice Borca u finalu Kupa BiH u Cazinu nezasluženo poražene. Izuzetno tesko mi je pao i odlazak trenera Branka Jankovica iz ekipe. Bio mi je kao otac. Identično su razmisljali i ostali saigrači. Voljeli smo ga neizmjerno. Bio je to tuzžn momenat nakon kojeg smo se rasuli. Težak trenutak je i napustanje ŽRK Mladost 1999. godine na veoma ružan način.

- Anegdota ?
Dok sam igrao u Mladosti bili smo poznati po anegdotama. Imali smo dosta ljudi u klubu koji su, gotovo uvijek, bili nadahnuti za šalu. Medju njima prednjacili su Dejanović i Boro Škrbić zvani Alac. Kad god smo putovali da igramo gostujuce utakmice, mi igraci, kladili smo se na rezultat. Pred trenerom nismo smjeli reci da ćemo izgubiti pa se većina nas kladila se da ćemo dobiti meč. Jedini izuzetak bio je Boro Skrbić koji je uvijek govorio da ćemo izgubiti. S obzirom da smo veoma često gubili na gostovanjima Alac je stalno uzimao pare. Nakon dobitka smijao bi se do besvjesti i šalio se na naš račun. Takodje zanimljivo je bilo na nasim putovanjima po Njemackoj. U Mladosti su većinom igrali rukometaši iz radničke klase. U to doba kada smo mi putovali u Njemačku, pojam u Banjaluci su bile farmerke i jakne. S obzirom da nismo imali puno novca, u Njemačkoj smo grupno krali farmerke. Stvarali smo gužve, da bi jedan uzimao, i tako sve dok se kompletna ekipa ne obezbjedi sa farmerkama. Onda bismo te hlace obukli na sebe pa smo izgledali duplo deblje nego inače. Naravno, o tome nismo smjeli ni riječ reći treneru pa smo imali šifre. Jedna od njih je bila „sjaj“. Bilo je tih anegdota mnogo, mnogo ali ove su mi trenutno bile na pameti.

- Navijači u to doba ?
Banjaluka i kompletan ovaj region bili su specificna sredina. Bilo je dosta tuča u našim nižerazrednim ligama dok sam ja igrao za Mladost. U Bosanskom Novom, Gradišci, Gračanici i drugim mjestima teško je bilo osvojiti bodove. Sjećam se povika navijača Gračanice kada bismo igrali u tom gradu. „ Dok se Mujo po terenu šeće Gračanica utakmicu izgubiti neće „. Tako je bilo otprilike i u ostalim gradovima. Rukomet se volio i bilo je izuzetno zanimljivo, posebno, u rukometnoj ligi BiH. Kasnije kad se Mladost plasirala u Savezni nivo takmicenja u SFRJ bilo je to sve organizovanije.

- Da li ste čuli za našu internet stranicu ?
Nisam čuo. Banjaluka ima ćime da se podići. Banjaluka je nekada bila najsportskiji grad a mogu reći da i sada ima dosta sportista. U posljednje vrijeme posebno su se istakli individualni sportovi (kik boks, karate, plivanje, tenis). Postoji potreba za takvom nekom web stranicom i drago mi je da postoji.

- Poruka Banjalučanima ?
Bavite se što više sportom. Za one koji su u Banjaluci poručio bi da čuvaju naše parkove, da pokrenu akcije kako bi sačuvali izletista.  
 
P.Z.
Banja Luka, Oktobar, 2005. godine