Banjalucki rukomet je svijetu, pored vrsnih igrača, podario i mnogo kvalitetnih trenera. Jedan od njih je i PREDRAG DOŠEN, koji vec 8 godina zivi i radi u Belgiji.
- Kako izgleda pecalbarski zivot. Vec 8 godina ste izvan rodnog grada ?
Tada je to bilo jedno novo iskustvo za mene. Postoji mnogo razlika u zivotu i radu kod nas i u Belgiji. Jednostavno drugacije je. Ja sam to shvatio kao novo iskustvo i nastojao sam da iz toga što više profitiram, da upoznam drugi mentalitet, obicaje, kulturu i drugi nacin i gledanje na sport i zivot uopste.
- Vi ste veoma uspjesan trener u Belgiji. Trenirate ekipu Tongeren, koja je prosle sezone bila pobjednik belgijskog Kupa ?
To je ekipa koja je prije 8 godina usla u Prvu ligu Belgije. Prosle godine smo osvojili prvenstvo. To je bilo prvi put u istoriji kluba da je postao prvak Belgije. Ove godien smo uspjeli osvojiti Kup Belgije, isto po prvi put. To su dva razlicita trofeja ali naravno za taj klub ti trofeji imaju posebu draz.
- Vi ste i selektor reprezentacije Belgije. Ove godine takmicite se u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo. U grupi ste sa Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom i Turskom. Kakva su ocekivanja pred kvalifikacije ?
To je jedna interesantna grupa. Mislim da u toj grupi u principu svako svakoga moze da pobijedi. Dvije prvoplasirane ekipe idu u "plej of" u junu mjesecu 2005. godine. Posto smo podmladili selekciju mislim da je Belgija autsajder koji moze da igra i ulogu sudije jer ostale tri selekcije su podjednake. Mislim da je Makedonija najkvalitetnija ekipa i ima najvece sanse da se dokopa jednog od prva dva mjesta u grupi. BiH i Turska morace se pobrinuti da sve utakmice kod kuce dobiju. Od tih reprezentacija, selekcija koja kao domacin izgubi mislim da nema sansi da izbori baraz. Naravno i mi cemo se pobrinuti da skinemo nekom "skalp" u Belgiji.
- Kako su Vas kao stranca prihvatili na selektorskom mjestu ?
Dosta dobro. U Belgiji se govore dva jezika francuski i holandski. Ja govorim oba jezika tako da nije bilo jezicke barijere. Kroz prvenstvo i sa rukometnih terena odlicno se poznajem sa igracima. Imam dobar odnos sa igracima i ovo ce biti moja 4. sezona kao selektora reprezentacije Belgije. Imam veoma korektne odnose.
- S obzirom da je u Belgiji najpopularniji sport fudbal, koliko se ulaze u rukomet ?
Pogotovo ranije to je bio jedan amaterski pristup rukometu u kojem igraci uglavnom rade ili studiraju. Profesionalnih igraca ima veoma malo i oni su uglavnom stranci. Ja u svom klubu imam jednog igraca koji je profesionalac. To je Banjalucanin Davor Peric. Uglavnom Belgijancima je rukomet dodatno zanimanje i dodatni izvor prihoda. Ipak, u zadnje vrijeme sve vise se ulaze u rukomet. Međutim, to jejoš uvijek nedovoljno za kvalitetnije rezultate. Klubovi moraju prvi da uloze vece napore a onda ce reprezentacija profitirati iz toga. Trenutno ima nekoliko klubova koji se trude na tom planu i ja se nadam da ce oni uspjeti.
- Vraticemo se nekoliko godina unazad. Vi ste s Borcem osvojili posljednji trofej u bivsoj Jugoslaviji. Bio je to Kup 1992. godine. Kako sada gledate na taj trofej ?
To je bio moj prvi i najdrazi trofej u trenerskoj karijeri. To je bilo jedno fantasticno iskustvo i osjecanje. Imali smo veoma mladu i perspektivnu ekipu. Nazalost kasnije je stiglo ono sto je stiglo. Medjutim, to je bila ekipa u kojoj je najstariji igrac imao 25 godina. Momci su bili sjajni, ne samo rukometasi vec i licnosti. To je bila ekipa koja je imala odlicnu perspektivu ali je rat ucinio da se sve rasprsi. To iskustvo ostaje u sjecanju ne samo mom, vec i svih tih igraca i kluba.
- 1992. godine bili ste trener Borca. Prije 8 godina otisli ste u Belgiju. Gdje ste bili u medjuvremenu ?
Bio sam u Sintelonu iz Backe Palanke. Usli smo svojevremeno iz Druge u Prvu ligu. Tada sam dobio ponudu iz Njemacke da idem u bundesligasa Tus Sutervald. Tamo sam bio dvije godine. U toj ekipi bio je Dragan Markovic koji je nastupao za Borac 1992. godine i sa mnom osvojio Kup. Poslije toga sam na poziv doktora Nebojse Popovica otisao u Belgiju i do dan danas sam tamo.
- Kakvi su bili igracki poceci ?
Poceo sam u juniorima Borca. Bio mi je trener Zoran Prohaska, zatim Abaz Arslanagic, pa Milorad Karalic. Igrao sam i za Rade Licinu. Kao student DIF-a u Sarajevu nastupao sam za sarajevsku Bosnu. Trenirao me je tada Srdjan Praljak. Puno trenera sam imao priliku da vidim i dozivim i nesto naucim od njih. To mi je poslije koristilo kao veliko iskustvo jer sam imao prilike da radim s nasima velikim trenerima.
- Do kad je trajala igracka karijera?
Poceo sam u 6. razredu osnovne skole i moja karijera trajala je do zavrsetka studija 1987. godine. Onda sam se vratio u Banjaluku. Mislio sam jos igrati ali je dosla ponuda Borca da vodim juniore. U pocetku nisam ozbiljno razmisljao o tome, pa sam odlučio da pokusam edno pola godine da vidim hoce li mi se to svidjeti. Kako sam tada poceo tako je i ostalo.
- Najdrazi trenutak u karijeri ?
Apsolutno osvajanje Kupa Jugoslavije sa Borcem.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Raspad te ekipe Borca poslije svih nemilih dogadjaja.
- Da li se cujete sa rukometnim radnicima u Banjaluci ?
Kako da ne. Jos uvijek sam u kontaktima sa ljudima iz uprave kluba, posebno sa Momom Golicem, zatim sa svim ostalim rukometnim radnicima iz Banjaluke. Cujem se isa onima koji su u inostranstvu: Borom Golicem u Francuskoj, Petkovicem koji je u Njemackoj, potom sa Markovicem mojim nekadasnjim igracem.
- Gdje se vidite u blizoj buducnosti ?
U Belgiji sam rijesio i svoje privatne stvari. Ja sam profesor fizicke kulture. Tamo su mi poslije izvjesnog vremena priznali diplomu. Radim u njihovim skolama. Imam i njihovo drzavljanstvo, tako da sam neke stvari na privatnom planu rijesio i mislim da sad mogu malo slobodnije da razmisljam o nekoj kvalitetnijoj ligi ili, ko zna, o nekoj ekipi s nasih prostora.
- Da li ste culi za ovu internet stranicu?
Nisam cuo. Prvi put cujem od vas. To ce biti jedan od sajtova koji ce biti medju mojim favoritima.
Z.P
Banja Luka, 2004. godine
