Bojan Crnomarković je dijete Borca i Banja Luke. Igra na poziciji pivota, kružnog napadača. Bojan je dijete iz "sportskog" braka. Njegov otac Rade, raji poznatiji kao Runjo, je bio dugogodišnji i jedan od najboljih fudbalera banjalučkog BSK-a. Mama Lena, djevojački Trajkovski, bila je poznata košarkašica, jedna od legendi banjalučkog KK Mladi Krajišnik. Zato i nije nimalo čudno što je i Bojan krenuo stopama svojih roditelja, mada je izabrao «treći» sport-rukomet. Mnogi poznavaoci sporta kažu da je Bojan naslijedio snagu, borbenost i upornost od oca, a vještinu, okretnost i sportsku visprenost od majke. I vjerovatno su u pravu, mada Bojan ima svoju prepoznatljivu osobenost u igri, posebno kada je u pitanju staloženost, tj. temperament. Ponikao je u Borcu, igrao je i za druge klubove i, naravno, ponovo se vratio svom Borcu i rodnom gradu.
Sa svojim saigračima je prošao najtezu finansijsku i adminstrativnu krizu u istoriji RK Borac. Čak je u prva dva kola ovogodišnje premijerligaške sezone zajedno sa Goranom Malićem, kao trener, vodio i igrao za ekipu Borca ! Privržen je Borcu i njegova ljubav prema klubu je neizmjerna. Dokazao je to više puta.
"Lična karta"
Ime i prezime: Bojan Crnomarković
Datum i mjesto rodjenja: 09.06.1976. u Banjaluci
Sport: rukomet
Klubovi: Borac (Banjaluka), Stari Grad (Beograd), BASK (Beograd)
- Rukometni počeci ?
Bilo je to prije 15 godina, 1990. godine. Počeo sam zajedno sa svojim društvom koje su izmedju ostalih činili i Nešo Golić i Branko Petković. Prvi trener mi je bio Predrag Došen koji je probudio u meni volju za ovim sportom. Od 1991. godine zvanično sam postao član RK Borac i to je za mene bila velika čast s obzirom da je Borac bio jedan od najboljih rukometnih klubova u bivšoj drzavi. Ta ljubav izmedju mene i rukometa proteže se do dan danas.
- Debi u prvoj ekipi ?
Debitovao sam 1992. godine. Borac se takmičio u jugoslovenskoj ligi. Bili smo smješteni u Obrenovcu. Ne mogu se tačno sjetiti imena protivnika protiv kojeg smo igrali ali znam da sam tada ušao u igru. Te godine bio sam medju 14 prvotimaca, a one prave utakmice u kojima sam i ja imao većeg uticaja nastupile su naredne 1993. godine. Stojan Atlagić je bio trener. Te godine osvojio sam i svoj prvi trofej Kup Republike Srpske i od tada sam standardan prvotimac Borca.
- Do 1995. godine igrao si za Borac. Da li si zadovoljan s tim periodom ?
Mi smo tih godina igrali paralelno u SR Jugoslaviji i Republici Srpskoj. U Republici Srpskoj smo bili neprikosnoveni, a u SR Jugoslaviji smo se takmičili u 1. B ligi i uvijek smo bili nadomak plasmana u elitnu 1. A ligu. Medjutim klub je imao mnogo finansijskih problema pa nismo ni imali ambicije da se plasiramo u u 1. A ligu. Borac je tada bio sačinjen od većine mladih i perspektivnih rukometaša. Jedino su Vunjak, Vidimlić i Ćetković bili nesto stariji. Bez obzira na veoma teške uslove za rad (bez struje, vode, grijanja) uspjeli smo da ostvarimo zapazene rezultate i ono šta je najbitnije da sačuvamo klub od gašenja. Vladao je veliki entuzijazam i drugarstvo medju igračima. Borac je u tom periodu iznjedrio nekolicinu igrača, koji su kasnije postali svjetske rukometne veličine i osvajači medalja. Medju njima su: Golić, Šarić, Bojinović...
- Godine 1995. odlaziš u Beograd. Kako je došlo do tog transfera i prelaska u Beograd?
Te godine osipa se kompletan igrački kadar i sjajna Borčeva generacija. Otisli su: Golić, Šarić, D.Unčanin, Lavrnić, Bojinović, Vunjak, Radjenović. Moje zivotne ambicije su bile da započnem studije u Beogradu. 1995. godine upisao sam studije i trenirao s beogradskim Partizanom a istovremeno sam igrao za Borac u 1. B ligi SR Jugoslavije. Poslije isteka ugovora s matičnim klubom dogovorio sam saradnju sa beogradskom ekipom BASK, a kasnije sam prešao u Stari Grad. Obe ekipe su bile iz Beograda što mi je odgovaralo zbog studiranja. BASK i Stari Grad takmičili su se takodje u 1. B ligi. Bio je to period promjene sredine, privikavanja i adaptacije na nove uslove zivota. Igrački je to bio uspješan period u mojoj karijeri a jedino mi je zao što se nisam oprobao u nekom prvoligaškom klubu.
- Potom slijedi povratak u Banjaluku, gdje si i danas ?
1999. godine završio sam studije. Nisam imao mnogo obaveza a u Srbiji je počelo NATO bombardovanje, koje je uslovilo i prekid takmičenja, tako da sam odlučio da se vratim u rodni grad. U Borcu su oformili dobru ekipu i priključio sam se crveno-plavim. Trener je bio Rade Unčanin. Te godine osvojili smo oba trofeja u Republici Srpskoj i kroz razigravanje sa ekipama iz Federacije BiH izborili prvi nastup u Evropi poslije rata. Protivnik je bio grčki Kilkis koji nas je eliminisao već u prvom kolu. Razlozi leze u neiskustvu i premalom broju kvalitetnih utakmica. Nakon Rade Unčanina na kormilo ekipe dosao je Dokić s kojim smo osvojili drugo mjesto u razigravanju za prvaka BiH što nam je bilo dovoljno za Kup IHF. Prvo smo igrali protiv Belgijanaca koje smo lako eliminisali. Potom smo odigrali dvije veoma interesantne utakmice sa Šahtjorom iz Donjecka, kojeg smo izbacili. Plasman u 3. kolo ovog takmičenja za nas je bio veliki uspjeh. Naredni protivnik bio je Sanderfjord iz Norveške i nadali smo se prolazu u daljnje takmičenje. Revanš utakmicu u Boriku nikad neću zaboraviti. Fanatično navijanje Vulturesa, prepuna dvorana ostaće zauvijek u mom sjećanju. Ispali smo samo za jedan gol a vjerovatno većina igrača još uvijek pamti promašeni sut Martinovića u posljednjoj sekundi. Ali šta je tu je, morali smo da nastavimo igrati u našoj ligi. Dokić nas je i dalje vodio. Osvojili smo oba trofeja u Republici Srpskoj, izborili učešće u evro-kupovima ali smo na kraju zbog loše finansijske situacije odustali od Evrope. Onda dolazi sezona 2002/2003 u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, trener je Branko Štrbac i Borac se silno pojačava sa igračima iz Srbije i Crne Gore. Na našu veliku zalost ne osvajamo nijedan trofej iako smo imali daleko najkvalitetniju ekipu u BiH. To je bila najgora godina u mojoj igračkoj karijeri. To je godina najslabijeg trenera od kojeg nisam ništa naučio. Štrbac je svojim ponašanjem i svaljivanjem krivice na nas domaće igrače stvorio takav jaz i razdor u ekipi da jednostavno nismo ni mogli više da napravimo.
- Priblizili smo se ovim posljednjim sezonama koje će ostati upamćene po veoma teškom finansijskom stanju i posrtanju Borca ?
Nakon Štrpca u RK Borac je dosao Branislav Zeljković. To je bio zaista crni period što se tiče finansija. Pripreme smo krenuli 5 dana prije početka sezone. Zeljković je izuzetno dobro radio. Vratio je jedinstvo u ekipu pa smo na kraju zauzeli treće mjesto u Premijer ligi BiH. Igrali smo i finale Kup BiH sa Bosnom iz Sarajeva. Bosna je bila domaćin i znatno jači rival od nas. Mi smo se borili koliko smo mogli ali je presudio domaći teren i trofej namijenjen pobjedniku Kupa BiH ostao je u Sarajevu. Na kraju te sezone otišao je Zeljković, a na njegovo mjesto stigao je Stojan Atlagić. Situacija u klubu je bila sve gora i gora. Dugovali su nam 10 plata i bilo je gotovo nemoguće raditi. Medjutim i u takvim uslovima došli smo do ¼ finala Čelendz kupa gdje je od nas bio bolji, kasniji pobjednik ovog takmicenja, Vaker Tun iz Švajcarske. Nakon te eliminacije Atlagić je podnio ostavku a trenerom je postao Draško Budiša. U prvenstvu smo osvojili 5. mjesto a plasirali smo se na završni turnir Kupa u Doboju. U ½ finalu smo priredili senzaciju pobijedivši favorizovanu Bosnu iz Sarajeva. U finalu nas je čekala domaća Sloga koja je zahvaljujući sudijskom paru osvojila Kup. Mi smo sezonu završili bez trofeja, bez plasmana na evropsku scenu i s velikim klupskim problemima.
- Početak ovogodišnje rukometne sezone pamtićeš i po debiju na trenerskoj klupi Borca !
Zbog tih stalnih problema opet smo kasnili sa pripremama. Bilo je neizvjesno hoćemo li uopšte i igrati. Ipak nakon nekoliko skupština kluba u Borac su stigli novi ljudi koji su 5 dana prije početka šampionata, kao privremeno rješenje, imenovali Gorana Malića i mene kao trenere. Vodili smo ekipu u prva dva kola. Ostvarili smo polovičan učinak. U 1. kolu porazeni smo od Konjuha, a u 2. kolu ubjedljivo smo pobijedili Bosnu iz Visokog. Imao sam veliku podršku od mojih saigrača. Taj period od dvije sedmice mog trenerskog debija u Borcu ostaće u lijepom sjećanju.
- Da li Uprava ima još dugovanja prema igračima ?
Klub nam jos duguje 7,5 plata. U medjuvremenu isplaćene su nam 2,5 plate za proteklu sezonu. S obzirom na protekli period rijetki su ljudi koji se odlučuju da udju u klub. Ipak u RK Borac došlo je novo rukovodstvo koje, čini mi se, zeli da pomogne Borcu. Nadam se da će se prevazići teška situacija.
- Koje su ambicije u ovoj sezoni ?
Glavni cilj je da se u ovoj sezoni obezbjedi opstanak u ligi i da se klub organizaciono konsoliduje. Uz kvalitetan rad svih klupskih struktura u sljedećoj sezoni navijači Borca mogu da se nadaju boljim rezultatima.
- Najtezi sportski trenutak ?
Eliminacija u 3. kolu Kupa IHF kada nas je za 1 gol izbacio Sanderfjord iz Norveške. Iako smo imali fantastičnu atmosferu i neponovljivo navijanje nismo izborili povoljan rezultat.
- Najsretniji sportski trenutak ?
Osvojen prvi Kup Republike Srpske 1993. godine kada smo u finalu u Boriku pobijedili Prijedor. Posebno mi je draga ta utakmica jer je na našem golu bio veteran, legendarni, Zlatan Arnautović.
- Riječ, dvije o navijačima ?
Osjećaj koji navijači mogu da prirede jedino mogu da osjete sportisti na terenu. Navijači Borca su nebrojeno puta budili emocije i dizali adrenalin do maksimuma. S njima sam imao odlične odnose a mogu ih samo pohvaliti jer su u svim značajnim utakmicama redovno dolazili da nam daju podršku.
- Jesi li posjećivao našu internet stranicu-BL Sportski portal (www.boracbl.net) i mišljenje o njoj ?
Jesam, posjećivao sam je. Jako je dobro da u savremenom zivotu Banja Luka, Borac i banjalučki sport ima svoju internet stranicu na kojoj se može pronaći mnogo toga iz bl. sporta, a pogotovo sažetu istoriju najslavnijeg i najpoznatijeg bannjalučkog kluba-RK Borac. Tako i ljudi sa strane mogu da upoznaju Banjaluku i banjalučki sport.
- Poruka Banjalučanima ?
Budite uspješni u svom poslu. I naravno zelim Vam mnogo zdravlja i sreće jer bez toga nema uspjeha
P.Z.
Septembar, 2005.
Vulture Team
