Ime i prezime: Draško Budiša
Datum i mjesto rođenja: 08.05.1969., Banjaluka
Sport: rukomet
Igračka karijera: Borac (Banjaluka), Borac (Uroševac), Jedinstvo (Kačarevo), Sintelon (Bačka Palanka), Tivat (Tivat), Milhajm Kerlih Vazenhajm (Njemačka)
Trenerska karijera: RK Tivat, ŽRK Mladost, RK Mladost, RK Borac
- Rukometni počeci ?
Rukomet sam počeo trenirati sa 13 godina. Sve je krenulo u Osnovnoj školi „Ranko Šipka“ kod Branka Jankovića koji je bio nastavnik. Kao đak škole u Budžaku, išao sam u rukometnu sekciju, a u mojoj školskoj generaciji bili su izmedju ostalih: Dragan Marković, Draško Prtina, Zdravko Guduraš, Vitomir Ćetković. 1984. godine bili smo prvi na Malim olimpijskim igrama na nivou Bosne i Hercegovine. Prethodno smo osvojili prva mjesta na opštinskom i regionalnom takmičenju i onda, kao predstavnici Banjaluke, ostvarili odličan rezultat na Malim olimpijskim igrama koje su, u to vrijeme, okupljali veliki broj djece. Iz te generacije talentovani dječaci prešli su da treniraju u Borac. Medju njima sam bio i ja.
- Ko je tada trenirao mladje snage Borca ?
Rade Unčanin duže vremena i kratko Velimir Petković. Prošao sam sve mladje kategorije Borca (pionirska, kadetska, juniorska). Mogu se pohvaliti da sam bio član juniorskog tima Borca koji je 1987. godine, prvi i jedini put u istoriji kluba, osvojio titulu juniorskog prvaka bivše Jugoslavije. To je bio jedini trofej koji je nedostajao Borcu. Osim već navedenih igrača iz škole 'Ranko Šipka' u toj generaciji još su bili: Aco Knežević, Maglajlija, Davor Perić...
RK Borac – juniorski prvaci SFRJ za 1987. godinu
- Da li je bilo poziva u reprezentaciju Jugoslavije ?
Igrao sam u kadetskoj reprezentaciji Jugoslavije a bio sam pozivan i za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. S obzirom na tadašnju konkurenciju i kvalitet rukometa na prostoru SFRJ to je bila velika čast za mene.
- Poslije juniorske titule da li ste prekomandovani u prvi tim Borca ?
Tadašnje pravilo u Borcu je bilo da se iz juniorskog pogona išlo u RK Rade Ličina kod Bore Golića koji je bio neka vrsta filtera pred prvi tim. Nakon toga bi se, oni koji su opravdali ukazano povjerenje, vraćali u prvi tim. Nažalost, bez obzira na činjenicu da sam prošao sve mladje kategorije, da sam bio pozivan u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije, nakon kaljena u Ličini nisam se vratio u Borac. Iz meni „nepoznatih“ razloga nije uslijedio poziv od trenera Petkovića te sam jedini iz te generacije ostao bez prelaska u seniorsku ekipu. To je bilo veliko razočarenje za mene. Otišao sam na odsluženje vojnog roka a poslije toga sam želio da odem što dalje iz Banjaluke, da sve to zaboravim.
- Gdje ste otišli ?
Moja sljedeća destinacija je Uroševac i RK Borac. Sa 20 godina prešao sam u tamošnji klub koji je bio član prve jugoslovenske lige. Moj dobar prijatelj, golman, Fikret Handan je igrao tamo i na njegovo insistiranje sam došao u Uroševac. Zadržao sam se dvije godine. Bio sam zadovoljan i statusom i igrama. Cijeli grad je živjeo za klub. Bilo je interesantno igrati u Borcu iz Uroševca kojeg su pola činili Albanci a pola rukometaši srpske nacionalnosti. Nabrojaću samo neke igrače koji su tada igrali u Uroševcu: Lale Tomović, Slaviša Milenković zvani Japanac, Bujar i Besim Čerimi, Makiči, Bajrami, i tako dalje. Jedan lijep period u mom životu.
- Da li je u klubu bilo još Banjalučana ?
Pored golmana Handana, i mene, bio je još jedan rukometaš iz Banjaluke. Riječ je o Saši Burkušu poznatijem po nadimku Bure.
- Šta je uslijedilo poslije Uroševca ?
Vratio sam se u Banjaluku. Dosadilo mi je što sam bio izdvojen i odsutan iz rodnog grada. Počeo sam odustajati od rukometa a uz to još sam se bio upustio i u privatne vode zajedno sa Fikretom Handanom. U to vrijeme Fikret i ja smo držali Teniski klub u Boriku. Medjutim onda je stigao nesrećni rat i pokvario nam planove. Nekako uporedo sa ratom stigla je i ponuda od beogradskog Partizana, tačnije Dragana Rankovića koji je zajedno sa bratom Bobanom imao klub u Kačarevu – Jedinstvo. To je bio 'bratski' Partizanov klub. Prihvatio sam njegov poziv i otišao igrati u Kačarevo. Odigrao sam jednu sezonu u Drugoj ligi. Kako nismo izborili plasman u elitno takmičenje vlasnici kluba odlučili su da prestanu finansirati Jedinstvo tako da sam i ja napustio Kačarevo.
- Koja je sljedeća stanica ?
Sintelon iz Bačke Palanke. Bilo je to 1993. godine. U Sintelonu je kao trener radio naš Peca Došen a imao sam sreću što je u klubu bio još jedan naš rukometaš golman Mehmedalija-Dado Mulabdić. Bila je to odlična sezona u kojoj je proteklo sve kako treba. Ispunili smo očekivanja rukovodstva kluba. Nakon te sezone planirao sam otići u inostranstvo ali zbog tehničkih problema nisam otišao. To je i jedan od razloga što nisam želio potpisati novi ugovor sa Sintelonom. Nakon neuspjelog inostranog angažmana put me je odveo u Crnu Goru u Tivat.
- Koliko ste se tamo zadržali ?
Tivat je te godine bio član Prve crnogorske lige. I u Tivtu, kao i u ranijim slučajevima, imao sam sreću da saradjujem sa Banjalučanima. U klubu je igrao i moj prijatelj Draško Prtina. Za godinu dana uspjeli smo ući u Prvu ligu SR Jugoslavije. Poslije te sezone zadobio sam povredu ahilove tetive koja je uticala da predjem u trenerske vode. U Prvoj jugoslovenskoj ligi prvi dio sezone bio sam igrač i trener kluba a u drugom, zbog povrede, samo sam s trenerske klupe predvodio RK Tivat. U Prvoj ligi zadržali smo se samo jednu godinu jer klub nije imao finansijskih sredstava da stimuliše ekipu da igra značajniju ulogu u šampionatu. Igrači su odlazili iz kluba tako da je ispadanje iz Prve lige bila neminovnost.
- U Tivtu i nije kraj Vaše igračke karijere ?
Tačno. Zaliječio sam povredu i otišao u Njemačku na poziv prijatelja Zdravka Guduraša. Riječ je o ekipi Milhajm Kerlih Vazenhajm koja je bila član Druge njemačke lige. Guduraš me je zvao da dodjem da pomognem timu da ostane u Drugoj ligi. Prihvatio sam njegov poziv, iako nedovoljno oporavljen, i zaigrao u Njemačkoj. Na obostrano zadovoljstvo odradili smo dobar posao i izborili smo opstanak.
- Je li to bio i definitivan kraj Vaše igračke karijere ?
Da, to je bilo sve što se tiče moje igračke karijere koju sam definitivno završio u 30. godini života.
- Trenerska karijera ?
ŽRK Mladost - Banja Luka
Po povratku u Banjaluku počeo sam sa trenerskim pozivom. U tom periodu dobio sam poziv od ŽRK Mladost koja je bila član Prve lige RS i Druge lige SR Jugoslavije. Tadašnji predsjedik pokojni Milovan Regoda i direktor Mladen Mičić željeli su da dodjem. Bio sam godinu dana nakon čega smo prekinuli saradnju. Nisu nam se poklapale ambicije, nismo bili na istom kolosjeku i uslijedio je prijateljski rastanak.
RK Mladost - Banja Luka
Nakon rada sa rukometašicama prešao sam na trenersku klupu rukometaša banjalučke Mladosti. Imali smo zapaženu ulogu. Iako je malo ko to očekivao, plasirali smo se u zajedničku Premijer ligu BiH. Medjutim zbog nedostatka finansijskih sredstava klub je doživio krah tako da ni dan danas ne postoji.
RK Borac - Banja Luka
Sportski direktor RK Borac Rade Unčanin, predsjednik kluba Milorad Karalić i direktor, pokojni, Momo Golić pozvali su me da vodim mladje kategorije Borca. Naravno, nisam odbio njihov poziv i četiri godine vodio sam Borčevu djecu. Osvojio sam kadetsko i juniorsko prvenstvo RS i juniorsko prvenstvo BiH. U toku mog rada s djecom nametnuo sam se i dobio poziv za rad sa prvom ekipom. Kada sam došao na mjesto trenera prve ekipe situacija u klubu je bila nezavidna. Igrači godinu dana nisu bili dobili platu. Motivacija igrača je bila na veoma niskom nivou. Ušao sam u sve to ambiciozno i pokušao da utičem na igrače iako sam razumio njihovu situaciju. Moram priznati da su igrači, bez obzira na sve nedaće i probleme koji su ih pratili, bili veliki. Cijelu godinu, bez plate, radili su korektno i to se na kraju vratilo rezultatom. Igrali smo na završnici Kupa BiH. U polufinalu smo eliminisali sarajevsku Bosnu koja je tada imala budžet 850.000 eura i bila izuzetno organizovan klub. U finalu smo u „čudnoj„ utakmici poraženi od domaćina i organizatora turnira dobojske Sloge. Što se tiče prvenstva tu je već bilo sve izgubljeno kada sam preuzeo ekipu tako da se ništa značajnije nije moglo promijeniti. Nakon te sezone u razgovoru sa rukovodstvom kluba pokušao sam da nametnem određene smjernice za moj daljnjii angažman u klubu. Tražio sam da u Borcu ostanu igrači za koje sam smatrao da treba da budu nosioci Borca u budućnosti: Obradović, Grahovac, Međedović i Bojan Ljubišić. U tom momentu klub to nije mogao da ispoštuje i rastanak je bio neminovan. Uz to treba reći da su ostali rukometaši bili u štrajku i da su tražili smjenu rukovodstva. Nakon svega toga procijenio da to nije adekvatna šansa za moje trenersko dokazivanje i napredak pa sam podnio ostavku na zavnje trenera prve ekipe RK Borac.
- Šta ste radili proteklu godinu ?
Pauzirao sam i odmarao se od rukometa. Okrenuo sam se mom privatnom poslu. Čekam bolje dane u banjalučkom rukometu. Trenutno nisam u rukometnim vodama ali ako se ukaže perspektivna prilika spreman sam da se vratim ovom sportu.
- Koji su trenerski postulati kojih se pridržavate ?
Imam jedno mišljenje kada je riječ o radu trenera. Da bi bilo koji trener uspio u svom poslu, po mom mišljenju, mora da se ispoštuju dva uslova:
- da ima kvalitetnu ekipu s kojom će praviti rezultat
- da je finansijska situacija u klubu dobra.
Bez toga nema smisla raditi. Mora se makar jedan od ovih uslova ispuniti da bi jedan trener imao motiva za rad i daljnji napredak.
- Najsrećniji trenutak u karijeri ?
Osvajanje omladinske titule šampiona SFRJ sa Borcem i poziv u omladinsku reprezentaciju bivše Jugoslavije.
- Najteži trenutak u karijeri ?
Kad je cijela moja generacija prešla u prvu ekipu Borca izuzev mene. Po svim segmentima i ja sam trebao biti član prvog tima Borca ali zbog, kako sam već rekao, meni „nepoznatih„ razloga nisam stigao do seniorskog tima. To mi je okrenulo karijeru u sasvim drugom smjeru i odaljilo me od reprezentacije Jugoslavije. Drugi težak trenutak je bio poraz u finalu Kupa BiH protiv dobojske Sloge.
- Najbolji tim Borca svih vremena ?
Za najbolji Borčev sastav uvrstiću prvu sedmorku i njihove zamjene.
- Golman: Abas Arslanagić (Zlatan Arnautović)
- Lijevo krilo: Enver Koso (Patrik Čavar)
- Desno krilo: Rade Unčanin (Irfan Smajlagić)
- Lijevi bek: Jovica Elezović (Iztok Puc)
- Desni bek: Zlatko Saračević (Goran Stupar)
- Srednji bek: Zdravko Rađenović (Dragan Marković)
- Pivot: Nebojša Popović (Senjanin Maglajlija)
- Proteklog vikenda u Banjaluci je održan 1. turnir evropskih šampiona. Kako komentarišete malu posjetu u dvorani Borik ?
Zbog svih dešavanja u našem sportu ljudi su izgubili naviku da idu na rukometne utakmice. Drugi razlog slabe posjete je kvalitet utakmica na turniru. Moram priznati da sam očekivao kvalitetnije utakmice ali opravdanje možda leži u tome što je termin turnira stigao u nezgodan trenutak. Kraj je sezone a osim toga, države iz kojih su došle ekipe, imaju i reprezentativne akcije pa su ekipe u Banjaluku stigle sa oslabljenim sastavima. Samim tim je pao i kvalitet.
- Kuda ide rukomet BiH?
Ova godina je po igračkom kadru najlošija. Evidentan je odliv igrača iz rukometa BiH. Za sljedeću sezonu ne znam šta će biti ali ako se nastavi ovaj trend ne piše se dobro rukometu BiH.
- Ima li rukometnih talenata u Banjaluci ?
Izdvojiću neke igrače iz moje generacije. Najveći talenat je Goran Garić, zatim su tu još Pucarević, Rakocija, Vranješ. Oni bi mogli postati nosio igre Borca ali i dobri rukometaši na evropskom i svjetskom nivou.
- Najbolji trener u karijeri ?
Dosta me je trenera učilo rukometu u karijeri ali bih izdvojio Branka Jankovića koji me je uveo u ovaj sport, naučio osnovne korake. To je čovjek zbog kojeg sam zavolio rukomet. Branko Janković je veliki rukometni stručnjak i pedagog i on je jedan od zaslužnih što je banjalučki rukomet prije rata visoko kotirao.
- Vulturesi i rukomet ?
Poznaju rukomet; znaju prepoznati kvalitet; cijene zalaganje, borbenost, želju kod igrača; vole rukomet. Kad se popravi kvalitet vjerujem da će se i oni veoma brzo vratiti na utakmice.
- Mišljenje o sajtu ?
Nisam posjećivao stranicu tako da ne mogu dati mišljenje. U svakom slučaju podržavam ideju
- Poruka Banjalučanima ?
Ako hoćemo da budemo zdrava nacija moramo da se okrenemo sportu. Znamo šta znači sport za djecu i njihov razvoj. Ovom prilikom apelovao bih na naše vlasti da više ulažu u sport i tako omoguće našoj djeci zdraviji život.
PZ
Vulture Team - Juni 2006. godine
