Banjalučanin, rukometaš. I to golman. Još jedan iz plejade vrsnih rukometnih golmana koje je banjalučki Borac "redovno" davao i daje. Počelo je sa legendarnim Vladimirom Jovićem pa Kekerovićima, Arslanagićem, Arnatuovićem, Čatakom, Velićem, Mulabdićem... pa do još uvijek aktivnih "čuvara mreže" od kojih, nažalost, dvojica više ne nose Borčev dres. Bojan Ljubišić je napustio Borac nedavno, a prije njega je to uradio i golman koji, na svoju "nesreću" ali još više na štetu Borca, nije imao priliku da pokaže i dokaže svoj raskošni talenat i vrshunski kvalitet u Borcu! Borčevi "stručnjaci" nisu vjerovali u njegove kvalitete, često je bio tek "treći golman"!? Radi toga, je morao napustiti svoj Borac i rodni grad i uspio je svoj kvalitet pokazati i dokazati u drugim klubovima, klubovima koji su već duže vrijeme daleko ispred Borca (a nekad - ni ravnopravni sparing partneri...) beogradskom Partizanu i odskora u portugalskom šampionu Madeira SAD. A to je gospodin
Mario Blažević
Ime i prezime: Mario Blažević
Datum i mjesto rodjenja: 30.05.1977., Banjaluka
Sport: rukomet - golman
Klubovi: Borac (Banjaluka), Partizan (Beograd), Madeira SAD (Portugal)
- Početak rukometne karijere ?
Ideja da se bavim rukometom potekla je još u školskim danima. U rukometnoj školi Borca već su bili moje kolege Malić, Igor Radjenović i drugi i oni su me zvali da dodjem u RK Borac da treniram. Prihvatio sam njihov poziv. Moj prvi trener bio je Zoka Trninić a zatim su me rukometnoj vještini, u tim mladjim danima, učili Stojan Atlagić i Rade Unčanin. Dvije godine sam trenirao rukomet ali sam odlučio da se ponovo vratim svom prvom sportu - karateu. Medjutim, u ovom sportu sam se kratko zadrzao jer se desila jedna nesreća koja me zauvijek odvojila od karatea. Prestao da se bavim ovim borilačkim sportom i ponovo se vratio u RK Borac. Bilo je to u sezoni 1996/97. Direktno sam ušao u prvi tim Borca jer je tada otišla kompletna generacija koju je predvodio Nešo Golić. Po povratku u Borac na trenerskoj klupi me dočekao Stojan Atlagić i u Borcu sam se zadrzao narednih 6 godina koliko mi je i važio ugovor.
- Koliko ti je bilo teško vratiti se medju rukometne stative nakon te dvogodišnje pauze ?
U te dvije godine, kada sam se bavio karateom, izgubio sam mnogo. To se posebno odnosi na tehniku. Po povratku u rukometni sport preda mnom je bio period bespoštednog rada. Oformljen je novi, perspektivan tim koji je kasnije osvojio sve titule prvaka Republike Srpske i trofeje namijenjene pobjedniku Kupa RS. To su bila jedina takmičenja u kojima su učestvovali. Za taj period me vežu izuzetno lijepe uspomene. Bili smo pravi drugari, koji su se izvan kluba i treninga i kluba družili. Predstavljali smo uzoran kolektiv.
- Šest godina si bio golman Borca. Bilo je dosta uspona i padova. Kako to, s ove vremenske distance, komentarišeš ?
Kao što sam rekao proveo sam šest nezaboravnih godina za kojih sam stekao veliki broj prijatelja. Poslije Stojana Atlagića trenirali su me Rade Unčanin i Zoran Dokić. S Unčaninom smo izašli prvi put na evropsku scenu. Nastupali smo u Kupu gradova i ispali od grčkog Kilkisa. Sav taj period, do dolaska Štrpca na mjesto trenera, mi nije ostao u najljepšem sjecanju, jer mislim da sam trebao da dobijem više šansi i prilika da branim. Bez obzira na neukazano povjerenje strpljivo sam radio i davao sve od sebe. Trudio sam se da se nametnem trenerima da izborim svoju minutazu. Sve se nekako promijenilo u posljednjoj godini ugovora s Borcem. Trenerom je postao Štrbac koji mi je dao znatno veću šansu u odnosu na prethodnike. Ukazanu šansu sam maksimalno iskoristio i sav taj moj uloženi rad i trud na kraju se isplatio. Dokazao sam da imam kvalitet. Moram da istaknem odličnu saradnju sa golmanom Borca Bojanom Ljubišićem. Bili smo odličan tandem i imali smo sjajan odnos. Nadopunjavali smo se informacijama i u čestim situacijama funkcionisali kao jedna osoba. Te zadnje moje sezone u Borcu nas dvojica zajedno sa trećim golmanom Grahovcem odradili smo posao na najvišem nivou i dali maksimalnu podršku ostatku tima.
- I onda si odlučio da na pustiš Borac. Koji su razlozi ?
U sezoni 2003/04 dobio sam poziv od beogradskog Partizana da predjem u njihove redove. I prije tog poziva odlučio sam da odem iz Borca a osim Partizana bile su u opticaju neke ekipe iz Bosne i Hercegovine i jedan njemački trećeligaški sastav. Odluku sam donio isključivo zbog toga što sam bio nezadovoljan svojim statusom u Borcu. Početkom te posljednje moje sezone u Banjaluci, Uprava Borca me stavila po strani, a ja sam se svojim odbranama nametao kao prvi golman ekipe. Veliki motiv, dok sam branio za Borac, imao sam u Srednjoevropskoj ligi jer su mi utakmice sa klubovima s prostora bivše Jugoslavije omogućile napredak u karijeri. Te sezone sam bio uvršten i u najbolji tim zapadne grupe Srednjoevropske lige. Dobre odbrane u Srednjoevropskoj ligi su me približile Partizanu. Ipak ostaje žal što nisam dobio adekvatnu priliku Borcu da u potpunosti, pred svojom publikom, dokažem kvalitet. Al' ko zna zbog čega je to dobro, jer je tek poslije odlaska iz Banjaluke, isplivao moj kvalitet, prvo u Partizanu a sada i u Portugalu.
- Kako je došlo do transfera u RK Partizan ?
Partizan je tada bio prvak Srbije i Crne Gore i te godine najuspješniji klub u toj zemlji. Takodje nastupao je u Ligi šampiona što je bio veliki izazov za mene. Bez obzira na sve to bilo mi je malo teško odlučiti se gdje da nastavim karijeru jer kad se čovjek nadje u takvoj situaciji treba dobro da razmisli. U tome su mi mnogo pomogli Mladen Bojinovic, dugogodišni rukometaš Partizana a sada uspješni igrač Monpeljea, kao i bivši saigrač Srdjan Trivundža koji je sada član Crvene Zvezde. S njima sam neprekidno razgovarao a Bojinović je bio direktna veza sa ljudima iz Partizana. Takodje se mogu još zahvaliti Unčaninu i Štrpcu na preporukama. Iz ove perspektive mogu reći da nimalo ne žalim pošto sam otišao u Beograd, čak naprotiv, prelaskom u Partizan ponovo sam se rodio.
- Kako su te dočekali u Partizanu ?
Dočekali su me kako igrač može samo da poželi. Bila je to izuzetno mlada i talentovana ekipa sačinjena od vrhunskih profesionalaca što je mene fasciniralo jer sam to oduvijek i želio. Od početka sam radio 200 % i radom se nametnuo treneru Marku Isakoviću. Od prve pripremne utakmice pa preko turnira u Doboju, Rumuniji i Srbiji gradio sam svoju poziciju u ekipi. Stekao sam povjerenje kako od trenera tako i od Uprave kluba. Nastupali smo u Ligi šampiona. Završili smo na trećem mjestu u grupi i takmičenje u Evropi nastavili u Kupu pobjednika kupova gdje smo poraženi od realno kvalitetnije ekipe Portlanda. Sve je to za mene bilo veliko iskustvo, prilika za dokazivanje medju igračima iz vrha svjetskog rukometa. Takodje, naravno, igrali smo i u Srbiji i Crnoj Gori. U prvom dijelu prvenstva bili smo prvoplasirani ali smo u drugom dijelu sezone, prvo na početku izgubili finale Kupa od Crvene Zvezde, a potom i titulu prvaka SCG u finalu plej ofa kada je od nas ponovo bolja bila Crvena Zvezda. Najviše me boli upravo taj poraz od Zvezde u finalu Kupa. U Partizanu sam radio sa tri trenera: Markom Isakovićem, Brnakom Štrpcem i Zoran Kurtešom. Posebno bih izdvojio Isakovića s kojim sam imao najbolji odnos i koji je imao maksimalno povjerenje u mene. I dan danas sam ostao u kontaktu s njim.
- Sada si u Portugalu. Kako si prešao u ovu zemlju ?
U Portugal u ekipu Madeira SAD otišao sam zahvaljujući menadžeru i Marku Krivokapiću koji je tamo igrao četiri godine. Po dolasku u Portugalu čekalo me je novo dokazivanje, nova zemlja, velike ambicije kluba, ekipa sačinjena od dosta novih rukometaša i novog trenera. Samo prve dvije pripremne utakmice su bile nedovoljno dobre s moje strane. Medjutim poslije toga sve je došlo na svoje mjesto. Branio sam cijelu sezonu u kontinuitetu a na kraju smo izborili i titulu prvaka Portugala. Ove sezone došlo je do izmjena u ekipi. Novi trener je Dragan Djukić čiji je kvalitet kroz rad u PIK Segedu, Vardaru i reprezentaciji Makedonije neosporan. Nasa ekipa je izgubila 3-4 važna rukometaša tako da je bilo puno posla za Dragana. Trenutno smo četvrti na tabeli s utakmicom manje. Napravili smo nekoliko kikseva u prvenstvu koji su rezultat učešća u Evropi gdje smo u Kupu EHF eliminisani u borbi za ¼ finale. Medjutim kada se sve kockice sklope, kada se svi kvalitetno uigramo mislim da možemo da se plasiramo u plej of i da se ponovo borimo za prvaka Portugala.
- Kako provodiš vrijeme u Portugalu kada imaš manje rukometnih obaveza ?
Kad je tijesan raspored nemam vremena ni za šta. Samo se odmaram od rukometa. Medjutim, kad je raspored treninga i utakmica „normalan“ koristim maksimalno toplu klimu i često vrijeme provodim u šetnji. Razgledam ostatak ostrva na kom živim. Trudim se da se posvetim sebi i u onom drugom smislu. Na početku sam usavršavao engleski jezik a sada se trudim da što brže i bolje savladam portugalski jezik. Moram istaći da je supruga Bojana i prošle i ove godine sa mnom u Portugalu što mi mnogo znači. Ona mi daje podršku i bez nje ne bi bilo ni ovakvih rezultata. Takodje bih izdvojio i Manu Lavrnica koji mi je dosta pomogao u Portugalu tako da sam sa njim u čestim kontaktima baš kao i sa Zelenovićem kojem takodje dugujem zahvalnost
- U Portugalu je trenutno još jedan Banjalučanin, tvoj nekadašnji saigrač Bojan Ljubišić, koji je član Benfike. Da li si s njim u kontaktu ?
Čujemo se stalno. Iako smo udaljeni mnogo (sat i 20 minuta leta avionom) stari Borčev golmanski tandem je u stalnom kontaktu. Gotovo da se cujemo svaki dan i prisjećamo se onih smiješnih i lijepih dogadjaja iz Borca. Trudim se da mu pomognem koliko mogu i mislim da se dobro snašao. I Bojan opravdava kvalitet s naših prostora.
- Koji trener je ostavio najveći utisak na tebe ?
Najviše mi je pomogao Dušan Kresojević jer sam s njim najviše radio. Najveće povjerenje u mene imao je Marko Isaković i on mi je u Partizanu ukazao prvu pravu priliku za dokazivanje. Takodje veliko povjerenje imao je i Aleksandar Doner kada sam došao u Portugal. Negativna iskustva imao sam u Borcu sa Zoranom Dokićem koji je ostavio negativan uticaj po moj rukometni razvoj.
- Da li pratiš trenutna dešavanja u Borcu ?
Redovno pratim šta se dešava u Borcu. U prošloj godini sva dešavanja u klubu baš sam pratio preko Vašeg sajta. Mislim da su ove promjene u klubu dobro došle i da su pozitivne. Borac je na dobrom putu i zaista je pohvalno što se krenulo od nule. Potrebno je prvo riješiti sve dugove i popuniti sve rupe a tek onda razmišljati o nekim velikim rezultatima na evropskoj sceni. Treba da se nastavi raditi ovim putem jer je to jedini ispravan put za povratak Borca na stare staze slave. Naravno, za to je potrebno strpljenje svih nas kao i grada.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
Osvajanje titule u Portugalu gdje su mi emocije bile pomiješane jer sam bio sam medju strancima. Bio je to moj veliki uspjeh jer sam se dokazao i u inostranstvu.
- Najteži trenutak u karijeri ?
Bilo je teških trenutaka u Borcu posebno u odnosu prema meni. Što se tiče rezultatskih trenutaka teško mi je pao poraz Partizana od Crvene Zvezde uz finalu Kupa Srbije i Crne Gore. Medjutim isto tako bih izdvojio da mi je srce bilo puno kada sam u prvom mom vječitom derbiju, ponio epitet igrača utakmice, u kojoj je Partizan neočekivano pobijedio favorizovanu Crvenu Zvezdu.
- Mišljenje o radu ovog sajta ?
Posjećivao sam ga redovno dok niste na kratko prestali sa radom. Nisam znao da ste ponovo otvorili stranicu pod domenom „net“. Sad kada si mi to saopštio opet ću ga rado posjetiti. Mislim da radite odlično i da je ideja super. Samo nastavite tako i vjerujem da tako razmišljaju svi Banjalučani koji su posjetili ovu internet stranicu.
- Poruka Banjalučanima širom svijeta ?
Pozdrav za sve Banjalučane i idemo u Evropu !
P.Z.
Banja Luka, januar 2006.
Vulture Team
