Razgovor s rukometašem banjalučkog Borac Nemanjom Bjelićem, jednim od najstandardnijuh rukometaša danjašnje ekipe. Nemanja, sin nekadašnjeg legendarnog desnog krila slavne generacije Borac Mire Bjelića, nastavio je stopama svog oca samo na drugoj strani terena - poziciji lijevog krila. Ovaj veoma talentovani rukometaš kojeg su dvije teže povrede podugo udaljile od rukometnog terena nije još rekao sve u rukometu i, ako ga u buduće povrede zaobiđu, može postići mnogo, mnogo, više s obzirom da mu je tek, nepunih, 26 godina. Razgovor s današnjom uzdanicom Borca vodio naš specijalni dopisnik iz Banja Luke.
"Lična karta":
Ime i prezime: Nemanja Bijelić
Datum i mjesto rodjenja: 07.10.1980., Banjaluka
Sport: rukomet
Klubovi: Borac (Banjaluka), Stari Grad (Beograd)
- Rukometni počeci ?
Počeo sam 1989. godine a prvi trener mi je bio Rade Unčanin. Zanimljivo je da su od te generacije u sadašnjem timu Borca ostala samo tri rukometaša: Malić, Boka Unčanin i ja.
- Da li je tvoj otac, Miro Bijelić, uticao na tvoje opredjeljenje da izabereš baš ovaj sport ?
Sigurno je da je on jedan od najvećih krivaca što sam baš izabrao rukomet a ne neki drugi sport. Još kao dječak išao sam sa ocem da gledam rukometne utakmice Borca i od tada sam zavolio ovaj sport.
- 1992. godine otišao si u Beograd. Koliko si se tamo zadržao ?
Da, 1992. godine 3-4 mjeseca proveo sam u Beogradu gdje sam nastupao za ekipu Stari Grad. Prethodno sam prošao mladje uzrasne kategorije u Borcu. Jedan od razloga zašto sam bio u Beogradu je i činjenica da je moj otac Miro bio sa Borcem u Obrenovcu. Medjutim nisam mogao dugo izdržati u Starom Gradu tako da sam se veoma brzo vratio u Borac i Banjaluku.
- Od tada si standardan u prvoj ekipi. Kada si imao debi za prvi tim ?
Debitovao sam za prvi tim još dok je Borac bio član Prve lige SR Jugoslavije. Sjećam se da sam nastupao u dva susreta protiv BASK-a i Dubočice. Nakon toga, zbog već poznatih razloga, RK Borac se vratio u Banjaluku. Raspala se kompletna prva ekipa, gotovo svi prvotimci su otišli iz Borca, tako da smo mi mladji dobili priliku za dokazivanje. Od tada kreću moji ozbiljni rukometni koraci. Mi smo tu priliku veoma dobro iskoristili i već te prve sezone osvojili duplu krunu u Republici Srpskoj. Interesantno je da su pred početak sezone svi bili skeptični u nas i naše rezultate. Čak je i trener Stojan Atlagić govorio da je cilj za mladu ekipu Borca opstanak. Medjutim, kada smo osvojili titulu a potom i Kup to je bilo veliko iznenadjenje za mnoge ali i ogroman podstrek za nas da nastavimo da radimo još žešće.
- Često kažeš da duguješ zahvalnost treneru Dokiću. Zašto ?
1999. godine bio sam na ivici da prestanem trenirati rukomet. Nakupilo se dosta toga preko čega nisam mogao preći. Medjutim tada je na mjesto trenera Borca došao Dokić koji mi je vratio samopouzdanje i vjeru. Da nije njega bilo sigurno bih otišao iz Borca ali i rukometa.
- U Borcu se posljednjih godina promijenilo dosta trenera. S kim si imao dobar a s kim loš odnos ?
Skoro svake sezone Borac je dobijao novog trenera. S većinom sam imao dobar odnos a osim toga trudio sam se da od svakog ponešto naučim. Rekao sam već da dugujem veliku zahvalnost Dokiću koji me je "oživio" u rukometnom smislu. Kako njega pamtim po dobrom isto tako po lošem pamtim Štrpca. Nisam se najbolje s njim slagao i trudim se da ga zaboravim.
- U vrijeme kada je Štrbac bio trener Borca, banjalučki klub je po mnogim mišljenjima, imao izuzetno kvalitetan tim ali nije bilo trofeja. Koji su razlozi ?
U pravu ste. U to vrijeme RK Borac je imao odličnu ekipu koja je morala da osvoji makar jedan trofej u Bosni i Hercegovini. To nije samo moje mišljenje već i stav brojnih rukometnih stručnjaka. Medjutim, nažalost, nismo ništa osvojili a mislim da je isključivi krivac Branko Štrbac. Da je bilo ko umjesto njega bio prvi trener doveo bi Borca do šampionske titule
- Šta posebno pamtiš u vremenu koje si proveo u RK Borac ?
Ja, ali i svi moji saigrači posebno pamte evropske utakmice. Tu se svakako izdvaja naše učešće u Kupu IHF kada smo u 1/8 finala eliminisani od Sanderfjorda. To je bila utakmica moje generacije koja je imala tužan kraj. Taj susret posebno pamtim a najupečatljivija je bila atmosfera u Boriku u revanšu. Takodje ono što nikada neću zaboraviti je odnos i atmosfera medju nama igračima. Nikada nije bilo nijednog incidenta niti nesuglasica.
- RK Borac je prošao kroz veliku krizu. Da li se krenulo naprijed ?
Kriza je bila očigledna u posljednje 2-3 godine. Sve je to uticalo i na rezultate. S novim ljudima pomjerili smo se mrtve tačke. Krenulo se raditi malo bolje. Ovaj plasman u Ligu šest mislim da je veliki uspjeh za klub, s obzirom na sve što smo prošli u posljednjih nekoliko sezona. Vjerujem da ćemo se, ukoliko se ovako u klubu bude nastavilo raditi, za dvije godine boriti za šampionsku titulu.
- Da li Borac ove sezone može do plasmana u evropska takmičenja ?
Mislim da ćemo sigurno obezbjediti plasman u evropska takmičenja, tačnije u Čelendž kup naredne sezone. I peto mjesto u Ligi šest vodi u Čelendž kup tako da ta pozicija ne bi nam smjela izmaći.
- Koliko je Abas Arslanagić uticao na rezultate ?
Svojim autoritetom i neospornim iskustvom uticao je da zaigramo znatno bolje. Iako je došao u nezgodnom trenutku Arslanagić je u nama probudio vjeru da možemo bolje. Naravno, mnogo bolje bi bilo da smo odradili pripreme na vrijeme ali šta je tu je. Mislim da bi plasman u Čelendž kup zacijelio sve rane s početka sezone.
-Čini se da se i publika polako vraća u Borik ?
Da, osjetili smo i mi igrači da je publike sve više i više na našim utakmicama. To je znak da se ipak počelo nešto mijenjati u klubu nabolje. Mi smo svjesni da će bolji rezultati u budućnosti puniti i dvoranu Borik.
- Koliko ti je otac Miro pomogao ili odmogao u karijeri ?
Zbog oca sam nekoliko puta želio da napustim rukomet i klub. Mislim da je činjenica da je Miro bio član one slavne generacije Borca samo bila otežavajuća okolnost za mene.
Bio je to mnogo veći teret za mene nego prednost. Morao sam da radim mnogo više i jače od ostalih igrača kako bih pokazao da nemam nekih protekcija zbog oca.
- Nisu te ni povrede mimoišle ?
I povrede su umnogome uticale na moju karijeru. Imao sam dvije teže povrede ramena zbog kojih sam propustio dosta utakmica. Povrede su uslovljavale da pravim velike pauze. Medjutim uvijek sam se vraćao tako da sam i dalje u rukometu.
- Ocjena kvaliteta prvenstva BiH ?
Iako je Borac malo lošiji ove sezone, smatram da je prvenstvo BiH kvalitetnije u odnosu na prethodna. To pokazuju i uspjesi odnosno rezultati koje naši klubovi postižu na inostranoj sceni.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
Jedan od sretnijih trenutaka bio je osvojen Kup RS u Doboju. U prvom susretu u Banjaluci izgubili smo od Sloge sa 3 gola razlike. Tada smo propali u zemlju. Svi "prijatelji" kluba kao da su to jedva dočekali pa su osuli drvlje i kamenje na nas. Medjutim u revanšu smo smogli snage da se izvučemo iz ponora. Slavili smo pobjedu od 4 gola razlike i natjerali mnoge "dušebrižnike" Borca da se zacrvene i pred nama samima. Vjerujem da će oni „dušebrižnici“ koji budu čitali ovo prepoznati se.
- Najtužniji trenutak u karijeri ?
Ispadanje od Sanderfjorda. Poslije tog meča bili smo toliko emotivno ispražnjeni da nam je trebalo dosta vremena da zaboravimo taj poraz.
- Ekipa Borca svih vremena ?
To je zaista težak posao. U moj idealni tim Borca svih vremena uvrstiću samo one rukometaše koje sam gledao dok su igrali. Na poziciji golmana Zlaja Arnautović, desno krilo Aco Knežević, lijevo krilo Patrik Čavar koji je i moj idol, zatim desni bek Jani Čop, srednji bek Nešo Golić i lijevi bek Mladen-Baka Bojinović.
Nadam se da se neće uvrijediti oni rukometaši koje sam izostavio, a koji su svojim igrama to zaslužili.
- Mišljenje o sajtu ?
Posjetio sam ga i sve pohvale upućujem. Imate moju podršku i smatram da biste trebali imati podršku i od drugih bitnijih faktora i institucija jer je ovaj način informisanja jedan od najboljih načina da se naš grad predstavi svijetu. U svakom slučaju želim Vam samo napredak.
- Poruka Banjalučanima širom svijeta ?
Uz puno sreće i zdravlja, Banjalučanima koji trenutno nisu u gradu na Vrbasu, želim da ne zaborave svoj grad i da s ponosom izgovaraju njegovo ime gdje god da se nalaze.
Naravno, nemojte zaboraviti Borac.
P.Z.
April. 2006.
Vulture Team
