Petak, 25.11.2005 god. U Banjaluci snjeg, bljohavica, hladno. Žurim preko parkinga kod Elektro preduzeca. Odjednom me neko "proziva" !
"Trzam", a zatim lagano podignem kisobran i okrenem se. Vidim dva šeretski nasmijana lica, dva kuma, Ako - Abas Arslanagic i Miro Bjelic. Srdačno se pozdravljamo, upitamo za zdravlje i dogovorimo da se vidimo u dvorani "Borik" na utakmici protiv "Konjuha" iz Živinica. Utakmica odlicno odigrana (29:19),
Ako veliki dio drugog poluvremena daje šansu mladim igračima koji to odlično iskorištavaju. Dok je Ako u svlacionici, sjedam sa Mirom na tribine da popričamo.
Miro, cestitam na pobjedi! Sta radis i kako provodis vrijeme?
-Zahvaljujem na cestitkama (smijesi se onako blago i zagonetno) ! Što se tice posla, još uvijek vodim svoj kafic "988", a veliki dio vremena posvecujem Borcu. Treba puno raditi da bi se klub vratio tamo gdje je uvijek bio. Provodim dio vremena u setnji sa kumom (Ako), ali i tada je glavna tema razgovora nas klub.
Sin Nemanja igra u prvoj postavi na krilu. Naslijedio je oca!?
- Da, ali na lijevom krilu, on je desnjak. Zadovoljan sam sa njim. Postao je samostalan covjek. Ima svoju firmu, radi i solidno igra rukomet. Za covjeka sa 25 godina je to dobro.
A sta je sa zenskom stranom porodice?
- Kcerka Milana je nesto starija od Nemanje i orijentisana na drugu stranu. Dosta je interesuje politika i vatreni je clan SDP-a BiH. Često i nama u porodici "drzi predavanja". Inace je diplomirala kineski i hebrejski jezik !! (smije se ponosno i malko šeretski). Ima svoju skolu stranih jezika a u tom poslu joj majka pomaze jer i ona govori nekoliko jezika.
Kazes da si angazovan u klubu. Sta se desilo sa drugima iz tvoje, a i onima iz predhodne generacije?
- Vec ranije je Boro Golić otisao u Francusku, Ako u Katar, Pop u Belgiju... Od starijih je ostao samo Pero, Momo Golić i ja smo bili neka spona izmedju bivse i nove generacije. Vremenom su poceli sukobi u klubu a nasa generacija nije bila kompaktna da bi ocuvala klub.
Godine 1991. "Borac" je osvojio Kup Jugoslavije te Kup IHF. Bio sam na finalnoj utakmici za Kup IHF-a u Moskvi protiv CSKA. Ekipa je bila kvalitetna, mlada, perspektivna i kompaktna. Sta se desilo sa tom ekipom?
- U pravu si, ekipa kvalitetna i perspektivna. E, tad su Borčev dres nosili:
Arnautović Zlatan, Mulabdić Mehmedalija (golmani), Maglajlija Senjanin, Knežević Aco, Jović Božidar, Čop Jani, Stupar Goran, Golić Andrej, Perić Davor, Prtina Draško, Nezirević Samir i ostali igrači. Osim iskusnog Arnautovica, sve sami mladici a odlicni poznavaoci rukometne igre. Nazalost, nisu dugo igrali zajedno. Poceo je rat na nasim prostorima te se ekipa rasturila.
Cini mi se da je od te generacije pocelo nazadovanje, da ne kazem propadanje Borca.
- Upravo tako! (malo mu se lice smracilo i oci cudno zasijale). Vec 1992. poceli smo igrati u SR Jugoslaviji van konkurencije kao predstavnici priznate BiH. To je bila jedna avantura, bez pomoci grada, bez sponzora, bez organizacije. Sve je palo meni na ledja. U klubu se poceo iskazivati do tad skriveni nacionalizam koji je sve vise isplivavao na povrsinu.
Na sljedece pitanje ne moras odgovoriti, ako ne zelis. Ko su bili nosioci tih negativnih i nacionalistickih pojava? (Trgnuo se i ljutito poceo pricati )
- Zasto ne bih zelio reci ?! Pa ja sam to vise puta rekao javno i u lice. Nazalost, bio je to moj suigrac i kapiten sampionske ekipe Milorad Karalić. Kao ministar sporta nije dozvoljavao da se igra zajednicka liga. Rekao mi je da sa Hrvatima nekako i moze, ali sa Muslimanima, nikako! Pokusavao sam da dovedem Aku, ali je Kara kao ministar to sprjecavao. 2001. godine je postao predsjednik Borca i potpuno rasturio Borac. Igraci su dovodjeni iz SR Jugoslavije i bili su najbolje placeni igraci (1.000-5.000 KM mjesecno). Ostvareni su najslabiji takmicarski rezultati i najveci deficit kluba (oko 1,000.000 KM). Bilo je i drugih koji su mesetarili po klubu, jedan od njih je Šolaja. I on se proslavio rasturanjem kluba.
Kakva je sadasnja situacija u klubu?
- Ove godine se nije znalo da li ce klub opstati, ili ce se ugasiti. Pocela je borba za opstanak kluba. Miro Mikeš se prihvata duznosti predsjednika Skupstine kluba pod uslovom da se za trenera dovede Ako (smije se seretski). Tu nam je veliku pomoc pruzila trgovacka tvrtka Krajs AG Bazel na celu sa njenim vlasnikom Ilijom Sirovinom. Borac je ponovno otvorio "vrata" multinacionalnosti, jer je oduvijek takav, multinacionalan, i bio.
Malo si se nasmijesio kada si spomenuo Mikeša.
- Napravili smo u klubu trojku, Mikes, Ako i ja (ha, ha, ha-slatko se smije). Znas, i Mikeš je moj kum. Lako se dogovaramo oko svega.
Kakvi su planovi za dalji rad?
- Prvo moramo sanirati velike dugove koje su nam ostavili "nasi dusebriznici". Tu ocekujemo najvecu pomoc od grada. Do sada se sva paznja poklonjala fudbalu pa bi bio red da sada grad povede brigu i o rukometu. Nadamo se da vise nikada u sportske klubove nece zalutati ljudi tipa Karalica, Šolaje i slicnih njima. "Ako" ce napraviti plan rada sa mladima i rad po osnovnim skolama, kako je to nekad bilo. Radimo na vracanju publike na nase utakmice, za sada je ulaz besplatan i imamo od 1000 do 2000 gledalaca. Mi zelimo da dvorana bude uvijek puna kao ranije.
Miro, hvala ti na razgovoru. Na kraju, imas li kakvu poruku za navijace i posjetioce Banjalučkog Sportskog Portala?
- I ja se zahvaljujem tebi, odnosno svima koji radite na toj web stranici. Navijacima koji su u Banjaluci porucujem da dodju u dvoranu i bodre nas Borac. One, koji se nalaze u inostranstvu pozivam da ne zaborave svoj grad i svoje klubove. Ukoliko ste u mogucnosti da nas i materijalno pomognete, mi bismo bili neizmjerno zahvalni i znali bi to cijeniti.
Jasmin Latifić
Banja Luka, novembar, 2005.
_____________________________________________________________________________________
Poštovani posjetioci
Naš i Vaš web-site je pratio, koliko je to bilo moguće, vapaje i borbu Mire Bjelića, jednog od legendarnih Borčevaca, čovjeka za kojeg se slobodno može kazati da je "konstanta RK Borac", jer je još kao klinac počeo igrati rukomet u Borcu i svu svoju karijeru proveo u voljenom klubu, a nakon prestanka s aktivnim igranjem nastavio je raditi u klubu na razno-raznim poslovima i zadacima. Godinama je bio sekretar, direktor, član organa kluba... pa i kad, u nekim periodima, nije imao nikakvu formalnu funkciju ili zaduženje Miro Bjelić je neprestano bio, i radio, uz svoj, i naš, Borac.
Tekstove koje smo do sad objavili o vapajima i borbi Mire Bjelića za spašavanje RK Borca od propasti u koju su ga vodili određene osobe možete pročitati k l i k o m na VAPAJI MIRE BJELIĆA
Vulture Team
