Poštovani posjetioci,
donosimo Vam razgovor s jednim od najboljih i najvećih sportista koje je Banja Luka dala i imala. Rukometna legenda. Za sve poznavaoce rukometa, bilo koje životne dobi, dovoljno je samo reći: ABAS - AKO. Nekadašnji čarobnjak ispred rukometnog gola, čovjek koji je uveo novitete u golmanski stil, novitete koje i dan-danas koriste svi najbolji svjetski golmani. Osvojio je u rukometu sve sto se moglo osvojiti, što sa Borcem, što sa reprezentacijom. Proglašavan je za najboljeg golmana svijeta, dva puta je nastupao i za najbolju rukometnu selekciju Svijeta. Bio je i najbolji sportista Bosanske Krajine. Bio je jedan od rijetkih golmana koji je davao i golove ! I to "s gola na gol". Velemajstor za odbranu sedmeraca-penala. Nakon briljantne igračke karijere ostao je, naravno, u rukometu - kao trener. Profesor fizičke kulture. Oprobao se, uspješno ali kratko, i u novinarskom poslu..Profesor fizičke kulture - Profesor rukometa. To je gospodin
ABAS ARSLANAGIĆ - AKO
Ime i prezime: Abas Arslanagić
Datum i mjesto rodjenja: 02.10.1944. godine u Derventi
Sport: rukomet
- Rukometni počeci ?
Sve je počelo jos 1958. godine u Derventi kada sam sa nepunih 14 godina počeo da igram rukomet. Četiri godine kasnije odlazim na studije u Beograd i tu zapocinje moja prava profesionalna karijera. U beogradskom Partizanu bio sam godinu dana a nakon toga na inicijativu mog profesora iz srednje škole, koji je u Banjaluku prešao da radi, doveli su me iz Partizana u Borac. Tako sam došao i ostao u klubu u kojem sam ostvario igračku i ljudsku karijeru jer sam u Banjaluci sve uspio da uradim što sam zelio. Ovdje sam imao familiju koja se nazalost smanjila jer mi je supruga umrla prije 5-6 godina.
- Igračka karijera ?
S Borcem i reprezentacijom SFR Jugoslavije osvojio sam sve što se moglo osvojiti. Tu priču po ko zna koji put pričam. Borac mi je dao afirmaciju koju sam krunisao u reprezentaciji. S Borcem sam bio četiri puta prvak i 5 puta osvajac Kupa drzave, a potom sam i 1976. godine osvojio Kup Evropskih šampiona. To je bila ogromna stvar ne samo za mene vec i grad u to vrijeme. Što se tice reprezentacije debitovao sam na utakmici Jugoslavija-SR Njemacka 1969. godine u Ljubljani. Odigrao sam ukupno 125 utakmica u dresu plavih, osvojio svjetske, evropske i olimpijske medalje. Takodje sam dva puta bio i član reprezentacije svijeta. Posljednju godinu u karijeri sam odigrao u Njemackoj. To bi bila ukratko moja igračka karijera s kojom se ponosim i koja mi je u potpunosti promijenila zivot.
- Rukomet nekad i danas ?
Velika je razlika. Danas se igra brzi rukomet ali ne bi rekao i ljepši. Mislim da se u moje vrijeme igrao ljepši rukomet. Bilo je dosta akcija "za oko". Danas je nesreća što je rukomet postao profesionalan i dosta toga se vrti oko novca. Sjećam se kada sam otišao u Njemačku, da igram godinu dana, sav novac što sam dobio, primio sam na "crno". Nisu se tada smjeli placati rukometaši. Za razliku od tih dana sada su transferi obznjanjeni. I način treninga se promijenio. Zanimljivo je da se u moje igračko vrijeme u Banjaluci treniralo 8 puta sedmično a u u Njemackoj tri ili eventualno četiri treniga. Sada se to u potpunosti promijenilo tako da je snaga i brzina dominantna. Taktika i tehnika mislim da nisu odmakle u odnosu na moje vrijeme. Neću reći da mi se ne svidja sadašnji rukomet ali me ne fascinira.
- Koji trener je ostavio najveći utisak na Vas ?
Imao sam sreću da sam imao dosta dobrih trenera. U Derventi me je rukometnom zanatu učio Huso Jusubegović, tvorac derventskog rukometa. Ipak najupečatljiviji je bio Vlado Štencl koji me je trenirao u reprezentaciji. On je tvorac jugoslovenskog rukometnog imidza u svijetu. Ne bi izostavio ni Peru Janjića koji je bio moj siagrač u Borcu, jer je bio pet dana stariji od mene. On me je trenirao 1972. godine i uspio da od nas napravi evropskog šampiona. U toj ekipi bilo je dosta igrača koji su 1972. godine bili svjetski prvaci. Fizički smo uvijek bili spremni i tempirali smo formu za najznačajnije utakmice. Kao reprezentativci tadašnje drzave, u dresu Borca, pomogli smo mu da se afirmiše kao mlad trener.
- Abas Arslanagić trener Borca - PRVI DIO ?
Ja sam u tri navrata bio trener Borca. Nisam trofejni Borčev trener ali sam uvijek dolazio u krivo vrijeme. Prvi moj dolazak je bio 1977. godine. Raspadom moje generacije bio je jedan veliki vakum u radu sa mladjim kategorijama. Vraćen sam iz Njemacke, gdje sam bio godinu dana profesionalac, kako bi preuzeo Borac. Prihvatio sam se nimalo zahvalnog posla. Tri godine mukotrpnog rada dovele su do stanja da stvorimo izuzetnu generaciju u kojoj je, istina, bilo dosta rukometaša sa strane. Nekolicina mladih neafirmisanih igrača baš je u to vrijeme stekla potpunu afirmaciju u Borcu, u Boriku. To je generacija: Enver Koso, Jovica Elezović, Branko Štrbac, Ermin Velić, Zlatan Arnautović, Mirzet Uzeirović i tako dalje. Kako se radilo s tom ekipom govori i podatak da je Pero Janjić s njima, godinu dana nakon mog odlaska, osvojio titulu šampiona drzave.
- Abas Arslanagić trener Borca - DRUGI DIO ?
Moj drugi dolazak na mjesto trenera Borca bio je 1984. godine. Te godine zbog veoma slabe Uprave raspala se jedna izuzetno mlada i perspektivna generacija rukometaša. Da je ostala na okupu ne bi bilo ni famozne i veličanstvene Metaloplastike. Mozda bi i bilo Metaloplastike ali rezultati tih igrača ne bi bili tako briljantni da je Borčeva generacija sačuvana. I te 1984. godine vratio sam se u nezahvalno vrijeme i u nezahvalnu situaciju. Josip Glavaš je tada radio u Borcu i uspio da jednu „rasturenu“ ekipu sačuva u ligi. Mene je opet čekao isti posao kao i 1977. godine. Skupljanje igrača, rad sa mladima. Ono što je meni olakšalo posao je da su "moji juniori" polako počeli da sazrijevaju. Tu mislim na Zlatana Saračevića, Fuada Ramljaka, Darka Krsnića, Dragana Talića, Badića i druge koje sam trenirao dok još su išli u 5. razred osnovne škole. Vratio sam djecu koja su bila raštrkana svugdje, a uz njih u klub smo doveli Smajlagića iz Mladosti. Od starijih igrača samo je bio Zlatan Arnautović dok su Elezović i Štrbac, izmedju ostalih, otišli u Proleter. S tom jednom mladom ekipom za dvije godine uspjeli smo doći do druge pozicije u ligi i do finala Kupa kojeg smo nazalost izgubili. Interesantno je da smo bili uz bok, tada ne samo najboljoj ekipi u Jugoslaviji već i u Evropi - Metaloplastici.
- Abas Arslanagic trener Borca - TRECI DIO ?
Sad sam ponovo na klupi Borca i ovo je moj najtezi posao jer je klub u veoma lošoj finansijskoj i igračkoj situaciji. Zatekao sam generaciju momaka, uglavnom iz Banjaluke i ovih krajeva, koja nije uspjela pobjeći ili nisu imali gdje otići. Neki su tu vezani školom, fakultetom, neki familijarno. Proglašeni su netalentovanim rukometašima u koje ne vrijedi ulagati, s čime se ja ne bi slozio. Svi ti naši igrači koje sam zatekao, osim toga što su zapušteni, su i mentalno „rastureni“. Ljudi koji su prethodnih godina vodili klub skoro su uvjerili te momke da "nemaju pojma" i da ne znaju igrati rukomet. Ja ne mislim baš tako. Oni znaju igrati i oni su plod banjalučke škole, istina, koja nije bila selektivna proteklih godina. Ovi momci kada su najviše trebali igru, kada su trebali da budu učesnici dogadjaja, nisu to bili, već su sjedili na klupi pošto su se dovodili neki osrednji igrači iz okruzenja. Nazalost, ti rukometaši uzeli su novac a nista nisu napravili. Ne bi bilo problema da su oni osvojili trofeje ali pošto nisu ništa uradili napravljena je dupla šteta jer su naša djeca zapostavljena. Ipak vjerujem u njih i mislim da mozemo dosta toga. Za neke velike rezultate trebamo nekoliko igrača. Ne treba nikoga dovoditi s Marsa, već trebamo pokušati vratiti naše bivše igrače. Normalno je da ne mozemo razmišljati o Mladenu Bojinoviću, Neši Goliću, Danijelu Šariću, čiji ugovori vrijede više od cijelog budzeta Borca. Ima prostora za pojedince iz Banjaluke koji sada igraju u BiH ili u okruzenju. Takodje mozemo uraditi ono što je Borac gajio i što mu je bilo prioritet, a to je da sve igrače iz klubova koji gravitiraju ka Banjaluci, a to su Prijedor, Dubica, Derventa, Kotor Varoš i drugi, da ponovo usmjerimo u Banjaluku. Borac je imao jedan veliki kvalitet da su igrači iz tih manjih sredina uvijek bili prvo ponudjeni Borcu pa tek, ako ne budu zadovoljili interese Borca, onda su bili usmjerivani u druge sredine. To je jedan mukotrpan posao. Evidentno je da u drzavi nema novca ali mislim da nije toliko siromaštvo da se jednom dobrom marketinškom politikom ne mogu obezbjediti uslovi koji su iznad minimuma.
Mi smo sebi postavili cilj za ovu sezonu, a to je šesto mjesto u Premijer Ligi BiH, odnosno plasman u "Ligu 6". Mislim da smo na dobrom putu. Radimo dosta dobro i kvalitetno i igrači su svjesni toga. Dva dana prije početka lige počeli su da treniraju i u prvenstvo su ušli fizički nespremni. Uz to njihova glava bila je puna egzistencijalnih problema. To sve usput rješavamo. Angazman igrača na terenu je maksimalan i rekao bi da igrači rade s 300 % snage, a ne sa 100 %. Mi nismo u takmičarskom periodu, mi smo još uvijek u pripremnom periodu, i radimo kao da je avgust mjesec a ne novembar.
- Trenerska karijera izvan Borca ?
Ne mogu reći da sam nešto posebno zadovoljan trenerskom karijerom. Mogao sam više. Bio sam jako vezan za Banjaluku i kuću. Prije rata sam imao kafić koji mi je bio glavni izvor prihoda i sredstava. Imao sam bogatu igračku karijeru i mozda sam bio "istrošen" kroz te moje igračke dane jer sam nastupao u ambicioznom klubu koji je u to vrijeme bio prvak Evrope, 4-5 puta prvak drzave i osvajač Kupa a paralelno sa tim bio sam član jedne perspektivne generacije jugoslovenske reprezentacije koja je u moje vrijeme bila najbolja na svijetu. Puno vremena sam izbivao iz kuće i nakon igračke karijere zelio sam da više vremena provodim s porodicom i da manje putujem. Volio sam da odem na dan-dva, ali da odsustvujem od kuće više vremena nisam zelio. U to vrijeme dvije maloljetne kćerke su se mnogo vezale za Banjaluku tako da se nisam puno upuštao u "seljakanja" iako je bilo ponuda i od Zagreba, i od Crvenke, i ostalih klubova.
- Juniorska reprezentacija Jugoslavije ?
U to vrijeme bio sam trener juniorske reprezentacije Jugoslavije i mogu sada reći da mi je taj rad najbolji u trenerskoj karijeri jer sam selektirao igrače koje sam htio. Napravio sam rezultat s djecom koja su bila godiste 1960/61. Bila je to generacija Mirka Bašića, Veselina Vujovića, Zlatana Saračevića. S njima sam bio prvak svijeta 1981. godine i to je bila prva juniorska titula prvaka svijeta za Jugoslaviju.
- Seniorska reprezentacija Jugoslavije?
Vratiću se opet na nezadovoljstvo sa svojom trenerskom karijerom. Jedan od razloga je i taj što sam uvijek bio "vatrogasac". Dolazio sam uvijek u neko nevrijeme. U reprezentaciju Jugoslavije sam dolazio s godinom kašnjenja. U nekoj hijerarhiji bio sam treći trener. U to vrijeme prvi trener bio je Branislav Pokrajac, njegov pomoćnik bio je Zoran Živković a ja sam bio trener juniorske selekcije. Kad je Pokrajac otišao u Španiju da radi, onda ga je zamijenio Živković a ja sam bio "Tutin" pomoćnik. Odlaskom Živkovića u Kuvajt trebao sam ja biti selektor A reprezentacije ali se redoslijed malo pokvario. Umjesto mene ponovo su Pokrajca vratili na to mjesto i Pokrajac je tu bio 3-4 mjeseca. Na funkciju selektora "A tima" došao sam godinu dana prije početka Olimpijade u Seulu 1988. godine. Ovo Vam pričam kako biste shvatili kako je bilo teško voditi svjetske prvake iz 1986. godine na Olimpijske igre a da ih niste sami selektirali već da ste godinu dana prije početka takmičenja dobili imena rukometaša na koje mogu računati. Medjutim, ni tu nije kraj problemima. U tih godinu dana na nijedan pripremni turnir nismo išli u istom sastavu jer je bilo puno otkaza. Razlog tim otkazima mozda lezi u činjenici da je pred početak Svjetskog prvenstva 1986. godine tadašnji predsjednik RS Jugoslavije rekao da, ako budemo prvaci svijeta, svi rukometaši mogu ići gdje god zele. Praktično od te reprezentacije iz Ciriha 10 igrača je otišlo. Dva mjeseca prije Olimpijade otkazali su još i Cvetković, Vuković i Isaković. Napravio sam selekciju od igrača generacije 1963. i 1971. godine. Osvojili smo medalju i bez obzira što nije zlatna to je bila velika stvar.
- Reprezentacija Hrvatske?
Bio sam trener reprezentacije Hrvatske u jednoj specificnoj situaciji. Dok sam vodio Zagreb jedno jutro uzmem novine i pročitam informaciju da sam novi selektor Hrvatske! Nisam se ni nadao tome. Bile su to poratne godine i ne bi zelio o tome puno pričati. Nazalost moj rezultat, 5. mjesto na Evropskom prvenstvu, okarakterisan je kao neuspjeh
- Reprezentacija Katara?
Zatim sam radio u Kataru. Bio je to pionirski rad i tamo sam postavio temelje modernog treninga i rada. Doveo sam dosta naših ljudi i uveo školu jugoslovenskog rukometa koja je i dan danas ostala i gaji se.
- Posljednjih 5-6 godina ?
Moram spomenuti i posljednjih 5-6 godina koji su vezani za Zagreb. Smrću moje supruge, bio sam vezan za Zagreb i prisiljen da prihvatam ekipe ispod mog rejtinga kako bi pomogao kćerkama da se školuju. Svjestan sam da mi je tada rejting pao ali porodica mi je bila na prvom mjestu i nije mi zao jer sam uspio izvući djecu na pravi put. Jedna kćerka je pri kraju fakulteta, a mladja igra rukomet i to dobro. Bio sam i selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine u jednom ciklusu, zatim trener u sarajevskom RK Bosna (osvojio duplu krunu, prvenstvo i Kup BiH – pr. redakcije) ali to su bile sve kratke epizode. Nadam se da ću dobrim radom u Banjaluci uticati i na razvoj rukometa u Bosni i Herecgovini i da ce se BiH konačno plasirati u završnicu nekog takmičenja.
- Najbolji igrač i ekipa Borca svih vremena ?
To bi bilo vrlo teško napraviti. Borac je veliki klub i klub koji je najviše dao jugoslovenskom rukometu. Od prve generacije, preko Karadze, Perovića, Jovića, braće Stanivukovića, starijeg Saračevića, pa preko moje generacije, do generacije 1991. godine. To je jedan sjajan niz extra rukometaša koji stvaraju impozantnu sliku o Borcu. Brojni su rukometaši prošli kroz Banjaluku. Npr. Iztok Puc je 3-4 godine proveo u Borcu i praktično ovdje naučio igrati, zatim Patrik Čavar, s kojim sam nedavno sjedio u Zagrebu, i koji s emocijama priča o boravku u Banjaluci. Bili smo poznati po dobrim pivotima ali i po golmanima pa je svaka generacija Borca imala reprezentativnog čuvara mreze (Vlado Jović - Abas Arsalanagić - Zlatan Arnautović - Ermin Velić - Hamzalija Čatak - Mehmedalija Mulabdić - Mustafa Torlo - Danijel Šarić - Bojan Ljubišić). Ne bi se upustao u stvaranje takvog tima jer bi sigurno nekog ko je zasluzio izostavio.
- U golmanski posao uveli ste niz novina. Mozete li spomenuti neke ?
Puno toga i današnji golmani rade ono što sam ja inovirao i što sam uveo u rukomet. Prvi sam izašao na tri metra pri branjenju sedmerca, zatim sam uveo podizanje ruku visoko kako bi se lakše branilo, potom izlazak na krilne pozicije kako bi smanjio ugao.
- Otkud ideja za te inovacije i kako ste sve to stizali sa rukometnim i studentnskim obavezama ?
Istovremeno sam bio student u Sarajevu i igrao za Borac u Banjaluci. Studirao sam Fakultet za fizičku kulturu, a kada nisam bio u Banjaluci trenirao sam sa RK Bosna koji je tad bio član Republičke lige. Imao sam vremena za usavršavanje i za eksperimentisanje. Na treninge sam dolazio prvi a odlazio zadnji. Sjećam se 1968. godine kad su bile velike studentnske demonstracije u Beogradu pa su se prenijele u Zagreb a potom i u Sarajevo. Studenti su masovno išli na demonstracije a ja sam išao na treninge. Dok su oni demonstrirali ja sam učio braniti. Mozda sam na nekom od tih treninga izmislio neku inovaciju.
- Najdrazi sportski trenutak u karijeri ?
Te najdraze trenutke podijelio bi na klupske i reprezentativne uspjehe. U reprezentativnom dijelu najupečatljivija je bila olimpijska medalja koja je ostavila neizbrisiv trag. Takodje i Pariz i prva jugoslovenska medalja ostala mi je u lijepom sjećanju. Tu sam maksimalno učestvovao i to je bila prva moja sportska internacionalna afirmacija. Do sada, mislim da nijedna selekcija nije napravila takav rezultat u borbi za medalju. Mi smo Dance, koji su na prethodnom Svjetskom prvenstvu bili drugoplasirana reprezentacija, pobijedili 29:12. S klubom sam bio prvak Evrope. Jedan veličanstven dogadjaj ostao mi je u sjecanju - pobjeda Borca u Bukureštu nad Steauom. Tad je Steaua bila najbolji klub na svijetu. Poredjenja radi, to je kao kad bi sada fudbalska reprezentacija BiH pobijedila Brazil u Brazilu. To je jedan nevjerovatan dozivljaj.
- Najtezi sportski trenutak u karijeri ?
Poraz od Nijemaca u Montrealu na Olimpijadi. Trebao nam je neriješen rezultat da udjemo u finale. Igrali smo jako slabo protiv Njemačke ali smo na desetak sekundi pred kraj meča dosli u idelanu poziciju. Odbranio sam sedmerac i dao priliku saigračima da u kontranapadu postignu gol s kojim bi otišli u finale. Medjutim Čile Mišković nije dodao loptu slobodnom Pokrajcu pa je njegov šut izblokiran tako da nismo igrali finale. Tih osam dana, koliko smo čekali avion da se vratimo kući, bilo mi je najteze u karijeri. Čak nisam ni gledao finale Olimpijade.
- Anegdota ?
To je teško izdvojiti. Bili smo klapa, ekipa prijatelja koji se druzimo i dan danas. Sa Hrvoje Horvatom sam izuzetan prijatelj. Čak na moru, u istom mjestu, imamo vikendice tako da se preko ljeta vidimo, druzimo se. Godinu dana prije Minhena, 1971. godine igrali smo 6 svjetskih turnira i osvojili smo pet, a taj sesti je bio Kup Karpata u Rumuniji. Selektor Vlado Štencl prije turnira ovako nam je rekao: "Pobijedite Rumuniju ali nemojte biti prvi na turniru". Mi smo dobili Rumuniju a protiv Švedjana, koji su tad bili drugorazredna ekipa, na poluvremenu smo vodili sa 7:3 da bi u nastavku Štencl izmišljao neku taktiku zahvaljujući kojoj smo izgubili 13:12 !
- Odnos sa navijacima ?
Mene je publika voljela gdje god sam igrao. Imao sam dobru komunikaciju s publikom. Bilo je sredina gdje su pokušavali da me isprovociraju tako da ne mislim da je sadašnji folklor na tribinama neka novina. Bilo je toga i prije posebno u primitivnijim sredinama.
- Da li vjerujete da će se banjalučka publika vratiti u Borik ?
To sve zavisi od nas. Ako budem pravi sigurno da hoće.
- Da li ste posjetili naš sajt "Banjalučki Sportski Portal" i mišljenje o ideji vodilji ovog sajta ?
Nisam jer sam „nepismen“ u tom računarskom smislu. Nisam uspio niti imam neke volje da to radim po stare dane. Medjutim, to ne znači da neću. Ideja je super. Takav vid komunikacije nekad je bio preko radio amatera a sada je to putem interneta još brze i modernije. U svakom slučaju podrzavam tu ideju i to je fenomenalna stvar kako bi se mogli ćuti stari prijatelji istovremeno saznati i šta oni rade.
- Poruka Banjalučanima ?
Pozdrav svima gdje god da su, a onima koji su trenutno izvan Banjaluke poručio bi da se vraćaju i da dodju.
P.Z
Banja Luka, novembar 2005. godine
Poštovani posjetioci,
O Abasu Arslanagiću možete pročitati i na našim stranicama o RK BORAC, a posebno na stranici: LEGENDE
VT - Redakcija
