Poštovani posjetioci, danas Vam predstavljamo jednu specificnu sportsku ličnost, nekadašnjeg perspektivnog banjalučkog rukometaša koji je zbog povrede veoma rano, kao igrač, morao napustiti rukometni teren ali je ipak ostao u rukometu i dostigao zvjezdane trenutke kao rukometni sudija. U "sudijske vode" ušao veoma mlad, sudio je sve takmičarske rangove u ex-YU državi, da bi u zadnjih nekoliko godina, kao međunarodni rukometni sudija, dijelio pravdu na svim najvećim svjetskim i evropskim rukometnim takmičenjima - od olimpijskih igara do svjetskih i evropskih prvenstava, u muškoj i ženskoj konkurenciji, a pred njim je još desetak godina "prava" na sudijski dres! Istina, sva najveća takmičenja sudio je sa pasošem USA (kao američki sudija) ali, ipak, on je rodjeni Banjalučanin i jedini sudija Bosanac na najvećim i najvažnijim međunarodnim rukometnim takmičenjima i utakmicama. To je gospodin iz San Jose-a, naš
Tugomir - Buco Anušić
- Gospodine Anušic, molimo Vas da nam se predstavite s obzirom da ove mladje generacije nisu imale priliku da Vas bolje upoznaju.
Pa da krenem po redu. Rodjen sam u Banja Luci, na Lausu, u nekadasnjoj Rudarskoj ulici br 107. Poslije zemljotresa (1969.) slijedi preseljenje u Budzak I-II. Poznati broj autobusa 13. Na Lausu sam isao u prva tri razreda osnovne skole, a zatim u OŠ Goran Kovacic, zatim u srednju Elekrotehnicku skolu i Pedagosku akademiju, naravno sve u rodnoj Banja Luci.
- Medju rajom ste poznati po dva nadimka: Buco i Tugo. Kako ste dobili te nadimke?
Da, imam dva nadimka. Nadimak Buco sam dobio u trecem mjesecu zivota i to od starijeg brata Viktora, a drugi nadimak Tugo je nastao po mom dugom i neobicnom imenu Tugomir, a dao mi ga je Irfan-Pipe Smajlagić.
- Poticete iz sportske, banjalucke, porodice, tacnije receno iz "rukometne" porodice. Recite nam nesto o tome.
Da, moze se reci da poticem iz sportske porodice. Sjecam se mame koja je govorila kako drugi sinovi zavrsavaju fakultete a moji sinovi ganjaju loptu. Medjutim, danas je sretna kada nas gleda putem TV kanala.
Viktor, stariji brat je igrao rukomet u Mladosti, Borcu, Spaniji, Derventi, Prijedoru, a danas je trener juniora RK Brodomerkur iz Splita. Viktor je, izmedju ostalih, "stvaratelj" dva poznata igaraca - sina Dalibora i Ivano Balica, ali i mnogih Brodomerkurovih igraca.
Mladen, mladji brat, je takodjer igrao rukomet u Mladosti, zatim u Njemackoj. I on je završio karijeru zbog povrede koljena. Slicna nam igracka sudbina.
Dalibor, stariji sin mog brata Viktora, je aktivan rukometas i igra u Italiji, a nastupa za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Drazen, mladji Viktorov sin, igra za RK Solin koji se takmici u Drugoj ligi Hrvatske.
Ja sam igrao u Mladosti do povrede koljena a kasnije sam, za zivota u Banja Luci, postao rukometni sudija Saveznog ranga, a potom i medjunarodni sudija na Panamerickom kontinentu. Jos uvijek sam aktivan kao sudija na medjunarodnoj sceni.
- Kada ste se vi poceli baviti rukometom i gdje, i ko Vam je bio prvi trener?
Davne 1973. godine isao sam na treninge Mladosti, poznati stadion na Pilani, i tu sam uz nekakav poseban osjecaj ljepote zavolio rukomet. Posmatrao sam ih kako igraju pod vodjstvom nastavnika Branka Jankovica i zamisljao sebe medju njima i to me je ponukalo da i ja krenem da treniram rukomet.
Sve je u stvari pocelo na jednom skolskom prvenstvu, na terenu OŠ Braća Pavlić. Bili su tu tadasnjih juniora Borca Darko Krsnic, Fudo Ramljak, Zlaja Saracevic, Sokal i ostali, a pojavio sam se i ja i to u trenerci Mladosti, svjetlo zelene boje, koju sam posudio, bez pitanja, od brata Viktora i u njegovim patikama sam zaigrao za OŠ Goran Kovacic a da maltene nisam znao ni da hodam kao rukometas. Ali vazna je bila trenerka, djeca ko djeca.
Citavu godinu dana sam samo pratio treninge Mladosti da bi me Šule, Slobodan Šušnjar, jednog dana upitao da li bih dosao na trening i tako je pocelo. Bio je to 20. februar 1974. godine.
Sjecan se i prvih kritika trenera Šušnjara kada povice: “Šta je? Šta se vuceš ko vreca!” - našto su se svi slatko nasmijali.
- Vaš stariji brat Viktor je igrao na poziciji lijevog i srednjeg beka, a njegov sin Dalibor na poziciji pivota. Na kojoj ste Vi poziciji igrali?
Poceo sam na golu ali kada sam dobio prvi udarac u glavu odmah sam promjenio poziciju i presao na poziciju lijevog krila i na tome i zavrsio.
- Koji su još rukometaši, zajedno sa Vama, nosili dres Mladosti. Da li bi nekoga od njih zeljeli posebno istaci po rukometnim kvalitetima?
Tada smo trenirali kao juniori i bili smo u dosta velikom broju prisutni na treninzima u kasnim vecernjim satima, poslije skolske nastave, tako da je nasem sekretaru, cika Josipu Krizanovicu, uvijek nedostajalo solja za caj koji smo tako voljeli, pijuci ga i posmatrajuci trofeje starijih zamisljajuci sebe jednog dana s nekim slicnim.
U moj generaciji su bili Franjo Pavlovic (brat Tomice Pavlovica), Josip Bilic i Fikret-Flik Handan (golmani), krila “smrti” (šala): Irfan-Pipe Smajlagic, Nedeljko Males, Boban Jankovic, Tugomir Anusic, Dragan Budisa i Vlado Nalesnik, te bekovi (i pivoti) Zoran Milakovic, Boro Knezevic, Enes Vrebac, Enver Vrebac, Anto Djolic, Boro Popovic, Rade Ostojic, Milan Crnic, Zoran Ivankovic, Nikola Budisa, Drasko Kecman, Zare, Ramiz, Zuco, Iles i mnogi drugi cija sam imena vec, nazalost i ne namjerno, zaboravio.
Sve su to bili dobri momci i kvalitetni rukometaši ali daleko iznad svih bio je Irfan-Pipe Smajlagic koji je, kasnije, postao najbolje desno krilo svijeta svih vremena.
- Treneri su veoma bitni u životu svakog sportiste. Ko je Vas sve trenirao, i koji je trener Vama ostao u najboljem sjecanju?
Radio sam vise trenera - Slobodan Šušnjar, Braco Pavlišin, Ranko Gligoric, Milenko Vuksan, Aco Antonic i Branko Jankovic.
Ipak, u najboljem sjecanju mi je ostao legendarni Mladostas, trener i nastavnik, Branko Jankovic.
- Jeste li imali svog rukometnog uzora?
Jesam. To je bio prof. Milorad Karalic. Na treninzima sam neprestano pokušavao šutirati kao što je to znao i činio Kara ali to mi, nažalost, nikad nije uspjelo jer je Karalić samo jedan, jedinstven i neponovljiv.
- RK Mladost, poznata medu rajom kao "Boemi sa Pilane", je uvijek imala vrsnih rukometaša pa je na neki nacin dugo vremena bila Borceva "filijala". Koliko nam je poznato i Vi ste bili upisani u "Borcev notes" kao veoma perspektivno lijevo krilo. Možete li nam nešto više reci o tome?
Da u pravu ste. Mladost je uvijek bila škola rukometa i dala je mnogo vrsnih rukometasa, cak i svjetskih imena, ali na zalost u tadasnje vrijeme RK Borac nije bio bas mnogo zainteresiran za talente s Pilane, a domaci igrac, mislim na Banjalucane, morao je duplo više da odradi i zalaze se od "stranaca". Zato su mnogi dosta rano napustili Banja Luku i otisli u druge sredine gdje su vise mogli doci do izrazaja. A takodjer, tada je vladala zlatna Borceva generacija i vrlo je tesko bilo doci do prvog tima.
Da, bio sam bio upisan u Borcev notes ali samo kao junior i to kod trenera Milorada Karalica. Igras za Mladost a dodatno treniras s Borcem. Nesto kao usavrsavanje, sto je svakako koristilo.
- Mladost je dala mnogo sjajnih rukometnih imena. Podsjecanja radi tu su stasali, recimo, i Irfan Smajlagic-Pipe, Milorad Karalic, pa Straživuk, Vuksan, Arapovic, Šušnjar… Ko su po Vama najbolji igraci koji su nosili dres Mladosti?
Po meni, definitivno najbolji igraci Mladosti su Irfan Smajlagic, Milorad Karalic, Milan Strazivuk, Viktor Anusic i Smajo Arapovic
- Najbolja "sedmorka" Mladosti?
Najbolja sedmorka Mladosti? Dosta tesko pitanje, jer odabrati prvu sedmorku nije nimalo ni lako, ni zahvalno. Mnogo je dobrih igraca bilo ali ipak mozda bi prva sedmorka, po mom ukusu, izgledala ovako:
Vjeko Kozina - Zvonko Dujic - Irfan Smajlagic - Smajo Arapovic - Viktor Anušic - Milan Strazivuk - Milorad Karalic (Ranko Petrovic).
- Zbog povrede koljena morali ste dosta rano završiti sa igrackom karijerom. Da li je postojala mogucnost da povredu sanirate u potpunosti i ako jeste zašto se to nije desilo?
Rano sam povrijedio koljeno na trening utakmici protiv "Rade Licine" i od tada nikada vise nisam zaigrao. Operacija u Kragujevcu kod, tada poznatog, dr Budjevca (nazalost dr. Nebojsa Popovic je tada bio na specijalizaciji u Francuskoj) je uspjela ali tako da vise nisam mogao igrati rukomet.
Kada me je kasnije pregledao dr. Nebojša Popovic, konstatovao je da je, nažalost, moje koljeno u takvom stanju da nema vise sporta za mene, sto mi je jako tesko palo i morao sam gledati s tribina svoje prijatelje i kolege a srce mi "puca". Imao sam samo 20 godina.
- Da li ste i nakon, preranog, završetka igracke karijere i dalje ste ostali u rukometnom sportu?
Da ostao sam vezan za rukomet jer je to prva ljubav koju ne mozes ostaviti. Posto sam bio mlad za trenera, rijesio sam se ogledati kao rukometni sudija i zahvaljujuci pok. Dusanu Petricu polozio sam sudijski ispit, a u isto vrijeme sam bio clan Upravnog odbora muske ekipe Mladost.
- Postali ste rukometni sudija. U kojim ste ligaškim takmicenjima sve sudili? Koji sudijski rang danas posjedujete i da li još aktivno sudite?
Nekako sam zelio djeliti pravdu i pokazati drugim sudijama da se moze korektno suditi. Zato su me uvijek mnogo više voljeli u gostima ali ne i kod kuce. Sudio sam od najnizeg ranga pionira do seniora Republicke lige i stekao zvanje Saveznog sudije. Danas sam sudija medjunarodnog ranga i jos uvijek aktivno sudim.
- Sa kojim ste sudijom najcešce sudili u "paru"?
Na domacim prvenstvima prvi sudijski kolega bio mi je pok. Dragan Jelic (nekadasnji Borcev pivot), zatim Milan Zec, a poslije Damir Delic iz Dervente s kojim sam odsudio i najveci broj utakmica. Inace sam sudio s mnogim drugim kolegama na turnirima, kao na primjer sa Dusanom Vrhovcem, Nenadom Knezevicem, Dusanom Popovicem, i to je bila prakticno moja faza ucenja i usavrsavanja.
Nosim i jedan mali rekord ako ga se neki jos sjecaju. U sezoni 1986/87. odsudio sam najvise prvenstvenih utakmica u Zboru sudija Banja Luka. Sudio sam na ukupno 47 utamica u tri ranga takmicenja, s trojicom kolega.
- Da li ste sudili na medunarodnim takmicenjima i kojim?
Kada sam dosao u USA, novi izazov je ponovo bio rukomet. Vidio sam svoju sansu za uspjehom i rekao sam sam sebi - sansa je tu, iskoristi je.
Tada je na americko tlo stiglo bezbroj reprezentacija, muskih i zenskih, mnogo svjetskih imena tog vremena. Rukometasi i rukometasice, utakmice, o kojima sam nekada samo mogao sanjati! A ja im sudim! Susreti sa njima i pohvale koje su mi upucivali su mi davale podstrek za dalji rad i napredovanje u sudijskom poslu, tako da sam Medunarodnu kategoriju polozio 1995. godine i moje prvo putovanje, tj. sudjenje, bilo je na igrama "Dobre volje" u Rusiji. Zatim slijede: Olimpijske igre u Atlanti i Sidneju, svjetska prvenstva u Njemackoj 1997 (zene), Egipatu 1999, Francuskoj 2001 i Portugalu 2003. (muškarci). Naravno, ne smijem zaboraviti ni prvi Inerkontinetalni kup-Saudijska Arabija 1999. godine.
Sudio sam i veliki broj finalnih utakmica Panamerike, cak 8 finala. Obišao sam sve naseljene kontinente i sudio u mnogim drzavama, negdje oko 900 utakmica sa pistaljkom oko vrata. Takodjer, na ovom americkom tlu bio sam srece da naidjem na izvrsnog partnera, Danca Thomasa Bojsena, kolegu s kojim djelis i dobro i zlo i koji je uvijek spreman uskociti ako pokleknes ili s postovanjem prihvatiti kritiku. Odistinski jedna divna osoba. Nas dvojica imamo dva pomalo neobicna rekorda:
Bili smo najudaljeniji smo sudijski par na svijetu - djelilo nas je samo 7000 kilometara,
Sudili smo utakmicu Njemacka-Australija na kojoj je ostvaren rekord od 51 gol razlike u korist Njemaca
Što ono kazu - bar smo prvi u necemu.
Nazalost, danas moj partner Thomas Bojsen je stigao do 50 godina zivota i to je jedini razlog sto nismo stigli i do trece Olimpijade u Atini 2004. Novi sudijski kolega mi je Thamas Szabo iz Madjarske, i obecanje - vidjet cete nas u Pekingu 2008.
- Da li ste kao sudija imali nezgodnih situacija od strane publike, igraca, funkcionera… i gdje?
Da imao sam na nasim terenima nezgodnih i vrlo teskih situacija ali nikada se nisam bojao svirati pa sta god bude, cak sam i udaren na terenu. Na utakmici u Prnjavoru, Sloga-Borac II, 1987. godine, udaren sam od strane igraca, domacina Sloge, Asima Terzica! Šta ces, i to se desava. Cesto smo bili ispracani u pratnji tadašnje milicije i to samo zbog pobjeda gostujucih ekipa.
- Znano je da sudije u svakom sportu, a danas cini nam se ponajviše u rukometu, mogu biti presudan factor na konacan rezultat. Možete li nam, iskreno, reci da li ste ikada "namjerno" uticali na konacan rezultat neke utakmice koju ste sudili?
Da, nagledao sam se svega i svacega, dobrog i loseg, ali nikada sebi nisam dozvolio namjestanje rezultata. Gresaka je bilo i bice ih, ali namjernih - ne dolazi u obzir.
Jednom sam sjedio na tribinama dvorane i gledao utakmicu i stidio se sto sam rukometni sudac. Olimpijada u Sidneju, utakmica polufinala Madjarska-Austrija, zene. Sudijski par, da ih sada ne imenujem (moze se to naci u arhivi olimpijada) ocajan, kriminalno tendenciozan. Pitao sam se imaju li dusu.
- Kao rukometni sudija ste obišli mnogo rukometnih terena i vidjeli mnogo rukometaša i sudija. Koji su Vam rukometaši ostali u najboljem sjecanju, po svom kvalitetu igre?
Da obisao sam mnoge rukometne terene, susreo se i sudio svim svjetskim reprezentacijama muskim i zenskim, i imam mnogo, mnogo sjecanja na sve te utakmice.
Daleko najbolji rukometas, za mene, je moj prijatelj Irfan Smajlagic. Ima ih jos dosta, ali Pipe je jedan jedini.
Od ostalih rukometaša u najboljem sjecanju su mi ostali Švedani Wislander i Lovgrin. ruski golman Lavrov, pa Krecmar, Zlaja Saracevic, Andrej Golic, Richardson i Dusebajev. Ima ih jos jako puno, svaki igrac ima nesto osobito, nešto sto drugi nema, a svima se moraš diviti jer to zasluzuju.
Kod rukometašica najjaci utisak su ostavile Jasna Merdan i Anja Anderson.
- Koje rukometne sudije smatrate za najbolje i da li ste imali uzora medu sudijama?
Da, imao sam svoje uzore i medju sudijama. Uzori su mi bili Banjalučani, starije kolege, Dusko Vrhovac i Nenad Knezevic. Takodjer, divio sam se Bolstadu i Antensonu, Norvezanima, zamisljajuci sebe jednog dana na njihovom mjestu. Sa prostora bivse Jugoslavije bili su to Jug i Jeglic. Danas su to Olau i Bjorn, Norveska, koji su nam (mom partneru Bojsenu i meni) najbolji sudijski prijatelji i na svakom medjunarodnom takmicenju jedna velika, velika podrska. Hvala im.
- Na svojim sudijskim putešestvijama sretali ste mnoge poznate sportaše, ljude, Banjalucane… Možete li nam navesti barem nekoliko imena i mjesta tih susreta?
Da, obisao sam veliki broj zemalja i takmicenja i na svakom sam sreo nekoga od rukmetasa, Banjalucana ili iz bivse zajednicke nam drzave.
Pa ovako, susret, 1997. godine u Winepegu, sa Nijazom Halvadzijom (djetetom Borca, dugogodišnjim golmanom dobojske Sloge). Posebno mi je u sjećanju ostalo to vrijeme provedeno u kuci Nijaza Halvadzije, gdje mu jednu veliku sobu krase slike i knjige Borca, radost zbog naseg susreta, prisjecanja, suze na rastanaku… Takodjer, bio je dirljiv susret s profesorom Miloradom Karalicem u Sidneju gdje me je cvrsto zagrlio i rekao mi: "Ponosim se tobom i zelim ti mnogo uspjeha", sto mi svakako mnogo znaci. Sve je to zivot...
Zatim susreti, druzenja:
Olimpijada u Atlanti - svi zlatni Borcevci: Pipe, Saracevic, Selec, B.Jovic, Čavar, Puc, Josip Glavas, pa Sarajlija Delahmetovic...
Olimpijada u Sidneju: Milorad Karalic, Andrej Golic, Nebojsa Golic i Dragan Talic, te Maks (Maksimovic) iz Visokog, Dusan Pavlovic, bivsi rukometni sudija iz Doboja...
Danska: Aco Knezevic, Jani Cop
Njemacka: Fuad Ramljak, Samir Muratagic, Hamzalija Čatak, Emir Masic i Smajo Arapović,
kao i susreti sa ex-Borcevcima Vedadom Ljubuskićem (Orlando Florida) i Fikretom Handanom (Svedska), zatim sa Srdjanom Praljakom, trenerom i nekadašnjim rukometašem Željezničara (Saudijska Arabija), Ekremom Jaganjacem, trenerom i nekada golmanom sarajevske Bosne (Katar), Jadrankom Pozgajčić-Jez, bivšom rukometnom reprezentativkom (Japan), te poznatim trenerom i strucnjakom Vinkom Kandijom (Berlin), kao i sa mnogim, mnogim drugim Banjalucanima, poznatim i manje znanim, širom svijeta.
Ostalo mi je u sjecanju otvorenje Olimpijade u Atlanti, tj. susret s tri americka predsjednika, pa susreti s drzavnicima drugih zemalja, kraljevima i princevima, ali najupecatljiviji susret je bio sa Muhamedom Alijem kada smo ga svi pozdravili i poklonili se velikanu boksa pri njegovom odlasku da zapali olimpijski plamen.
Sretao sam se i druzio i sa mnogim drugim velikanima svjetskog sporta, pjevacima i glumcima. Susreti za fantaziju i nevjericu.
Ostat ce u sjecanju takodjer i utakmica u Kairu pred 30.000 posjetilaca ili mozda dozivljaj radosti sa Pipetom (Irfanom Smailagicem), Saracem (Zlatkom Saracevicem) i Bozidarom Jovicem koji su ponosno na prsima nosili zlatne olimpijske medalje. Vrlo je tesko posebno izdvojiti neke od svih tih zaista predivnih i nezaboravnih trenutaka.
Stvarno, toliko uspomena i toliko dirljivih nezaboravnih susreta sam imao da to smatram za jedno od svojih najvecih “bogatstava”, duševnih pogotovo.
- Takodjer, vjerovatno ste imali i veoma zanimljivih dogodovština. Možete li nam ispricati neku kratku anegdotu ili zanimljivost sa tih svojih putovanja i sudenja na mnogobrojnim rukometnim takmicenjima?
Bilo je mnogo zanimljivosti. Recimo utakmica 1999. godine, Winepeg, finale Cuba-Brazil. Utakmica je trajala dva sata i 15 minuta (!), sa mnogo iskljucenja, penala, nerijesenog rezultata, produzetaka, i na kraju - odluka o pobjedniku donesena je nakon izvodjenja penala-sedmeraca! Ta utakmica je odlucivala ko odlazi na olimpijske igre u Sidnej.
Zanimljivo je bilo i kada sam objašnjavao gospodinu Henriju Kisindzeru sta je to rukomet!
Bilo je i pravih anegdota. Na utakmici Canada-Argentina, trener Canade neprestano komentira i dobacuje s klupe i morao sam ga opomenuti i na kraju mu dodijeliti "zuti karton". Pitam ga ko ovdje sudi, ja ili on? Ako zelis da sudis dacu ti svoju pistaljku, nasto mi on odgovara: "OK, hocu". Izvadio sam rezervnu pistaljku iz dzepa i dao mu je a on je ustao s namjerom da stvarno udje u teren! Zaustavio sam ga rekavsi: "Ne, ne sada, idi ti da vjezbas u hodnik pa poslije dodji i sudi, sada ja sudim ovu utakmicu." Sjeo je nazad na klupu ne rekavsi vise ni jedne rijeci a svi ostali su se slatko nasmijali.
- Možete li nam napraviti paralelu izmedu rukometne igre iz vašeg vremena i ovog današnjeg rukometa?
Da, svakako mogu napraviti paralelu. Ono vrijeme kada smo mi igrali igralo je srce, drugarstvo, ljubav, zajednistvo, sabloni… Danas igra novac, snaga i brzina, sto svakako privlaci gledaoce. Prije je u rukometu bilo više romantike, a danas toga više nema ali ima strašnog tempa i veoma lijepih i atraktivnih poteza, akcija, odbrana... Ma, sve ima svoje vrijeme.
- Vaš najdraži trenutak u karijeri ili životu?
Najdrazi trenutak? Da malo razmislim. U sportu to je svakako zvanicna pohvala poslije olimpijskih igara u Sidneju kao najbolje ocijenjeni sudijski par koji je od pocetka do kraja Olimpijade imao samo uspon, nikako oscilacije kao mnogi drugi sudijski parovi.
I naravno, prvi susret cijele moje porodice poslije 8 godina, 1997. godine, u Manhajmu Njemacka u kuci Emira Mašica
- A najteži trenuci?
Jedan od najtezih je Francuska 2001. godine kada sam vracen kuci prije zavrsetka prvenstva zbog povrede koljena i kritika zasto im nisam rekao na vrijeme. Svakako, kritika je bila opravdana.
- Da se vratimo malo Vašoj, sportskoj, porodici. Kakvo je Vaše mišljenje o igrackim kvalitetima brata Viktora i da li je, možda, mogao postici još više u rukometnoj igri? Zašto je, relativno, prerano otišao iz Borca?
Razgovarati o svom bratu svakako je lijepo i ponosno. Viktor je, po svom rukometnom znanju, mogao mnogo vise postici ali kada si naucen samo da slusas tesko se mijenjati. Poslije Spanije 1981. godine i nesretne povrede vec je bilo kasno za nesto vise. Mozda je trebao probati u Njemackoj gdje su igrali i mnogi drugi Yugo igraci, ali odlucio se za povratak i nastupe za Derventu i Prijedor, da bi na kraju zavrsio u Mladosti, svom starom, maticnom, klubu. Danas je trener juniora Brodomerkur Split, ali ostalo je ono, mogu slobodno reci, dosljak-stranac si pa eto ti radi s djecom, a mi cemo ubirati plodove tvog rada i znanja.
- Šta mislite o rukometnom kvalitetu Vašeg bratica Dalibora Anušica koji je nezamjenjljivi kružni napadac rukometne reprezentacije BiH, a koji trenutno nastupa u Italiji? Da li je Dalibor još jedan nastavak banjalucke tradicije poznatih pivota, kao što su to bili Jerolim Karadža, Nebojša Popovic, Mirzet Uzejrovic, Senjanin Maglajlija i Božidar Jovic?
Sa Dadom (Dalibor Anusic, bh. reprezentativac) sam u stalnom kontaktu i pratim kako igra. Mogao bi i bolje. Mnogo toga ima od oca, ono suti i slusaj. Ali do kada tako? Mora poceti ozbiljnije razmisljati o sebi i svojoj karijeri, tj. mora postati ambiciozniji i, hajde da kazem, pozitivno agresivniji i u sportu kojim se bavi i u zivotu uopce. Mislim da ima kvalitet i moze se nositi s mnogim svjetskim pivotima, samo jos da mu nadjemo pravi klub i bice sve OK. On vec jeste najbolji iz "loze Anusica" a bice jos bolji, a slobodan sam reci da Dalibor dostojno nastavlja tradiciju odlicnih pivota i igraca iz Banja Luke.
- RK Borac? Koja je po Vašem mišljenju najbolja "sedmorka" RK Borac?
Borac je Borac! Najbolji i najtrofejniji banjalucki i bosanskohercegovački klub. Jedan od najboljih klubova bivše države. Šampion i vicešampion Europe, pobjednik IHF Kupa! Ovo sve govori samo za sebe. Borac je bio san svakog banjalučkog klinca koji je krenuo u rukometne vode.
Na svu sreću RK Borac postoji i danas ali iskreno rečeno, današnji tim je daleko slabiji po kvalitetu od nekadašnjih Borčevih generacija, a i rezultatski je na prilično niskom nivou. S obzirom na sveukupnu situaciju sumnjam da ce u skoroj buducnosti uspjeti povratiti slavu bivših Borčevih generacija. Eh, da su uspjeli zadržati barem 5-6 svojih igrača koji su danas standardni prvotimci mnogih poznatih evropskih klubova - to bi bila druga priča i vjerujem da bi, u tom slučaju, Borac i danas bio među najboljim evropskim klubovima. Pa pogledajte ta imena: Andrej i Nebojša Golić, Mladen Bojinović, Danijel Šarić, Igor Radjenovic, Dejan Unčanin... da ne nabrajam dalje, ima ih stvarno dosta rasutih po Evropi.
A što se tiče idealne sedmorke Borca to je zaista teško, pa i nepravedno odrediti jer je Borac imao toliko vrhunski rukometaša da bi se mogle odrediti barem 4 najbolje sedmorke izmedju kojih bi postojale samo male nijanse u kvalitetu. Ipak, za moj rukometni ukus idealna sedmorka Borca bila bi:
Abas Arslanagic, Enver Koso, Irfan Smajlagic, Jerolim Karadza (Nebojša Popovic), Zdravko Radjenovic, Milorad Karalic i Zlatko Saracevic - samo da su još ista generacija....
- Najbolji rukometaši današnjice i najbolji rukometaš svijeta svih vremena?
Najbolji igrac danasnjice je Ivano Balic, Hrvatska.
Najbolji rukometas svijeta svih vremena za mene je pok. Joakim Dekarm, SR Njemacka.
- Najbolji banjalucki rukometaša svih vremena?
Dr. Jerolim Karadza, sjajan covjek i rukometaš koji je od strane oficijelnog magazina EHF-a izabran u najbolju sedmorku "stoljeca".
- Da li ste, osim rukometa, pratili i ostale sportove, i koje?
Da, pratio sam sve sto se moglo i uspjelo pratiti u gradu Banja Luci, posebno nogomet, kosarku i boks ponajvise.
- Ko su najbolji banjalucki sportisti svih vremena, bez obzira iz kojeg sporta dolaze?
Mišljenja sam da su to Marijan Beneš, Abid Kovacevic, Sladjana Golic, Zlatan Ibrahimbegovic, Irfan Smajlagic, Jerolim Karadza, Abas Arslanagic i Viktor Kupljenik. Moglo bi se dodati jos mnoga drugih imena velikih sportaša jer Banja Luka je bila i ostala OAZA sporta, imali smo i imamo nesto sto mnogi drugi gradovi nemaju a to su sportske legende, poznate širom svijeta, koje nikada nece biti zaboravljene.
- Pratite li današnji RK Borac i kakvo je Vaše mišljenje o današnjem Borcu? Da li i danas postoji RK Mladost ?
Vrlo slabo pratim detalje ali sam informisan o igri i rezultatima od svojih kolega sa kojima sam u stalnom kontaktu putem telefona ili e-maila. Koliko sam cuo Mladost je promijenila ime (valjda je to sada Kosig) i de facto vise ne postoji osim na jednom mjestu, a to je na mojim registarskim tablicama na kojima piše: MLADOST. Sjecanje i postovanje prema klubu i ljudima koje postujem i volim.
- Imate li danas ikakve kontakte sa banjaluckim rukometom, odnosno sa ljudima iz rukometnog sporta?
Pratim dosta toga preko interneta, pa stalno citam skoro sve sto izlazi u stampi, nekada s radošcu a nekada s ljutnjom i nevjericom.
Otkako sam napustio Banja Luku u stalnom sam kontaktu sa svima ma gdje bili. Vrlo je tesko naci nekoga koga nisam nazvao telefonom i interesirao se sta ima, kako je. Najvise sam kontaktirao sa pok. Draganom Jelicem, Vasom Koturom i Milanom Zecom. Na americkom kontinentu nedeljno poslijepodne svi koristimo da se dopisujemo putem interneta, tako da sam u kontaktu sa svima koji su ovdje u Americi.
- Kakvo je Vaše mišljenje o današnjem bh. rukometu?
Danasnji bh. rukomet je jos u povoju u odnosu na vrhunski svjetski rukomet. Nadam se da ce sigurnim i laganim koracima doci do zeljenih ciljeva, tamo gdje mu je i mjesto. Medjutim, da bi se sve sklopilo kao treba, moraju se napraviti svi potrebni preduslovi. Mora se gledati kvalitet a ne ime igraca i odakle dolazi, i mora se mnogo vise i strucnije raditi sa mladjim kategorijama igraca i naravno mora se i materijalno ulagati u sport i sportiste. Mišljenja sam da ce se to moci bez problema ostvariti onog trenutka kada se u BiH stabilizuje politicka i ekonomska situacija. BiH je uvijek imala kvalitetan rukomet i rukometase koji su bili svjetske velicine i vedete.
- Šta mislite o šansama bh. reprezentacije u predstojecem kvalifikacionom ciklusu za EP?
Ne znam, sanse postoje ali za vece rezultate cisto sumnjam. Vjerujem da ce stici do "baraza" ali za nešto dalje - teško. Svakako im zelim mnogo uspjeha,
- S obzirom da danas živite u USA, možete li nam reci šta je razlog što u USA rukomet nije popularan sport iako se igra u dvorani, veoma je dinamican sa mnogo pogodaka, sa vrlo snažnim duelima, kontaktima, igraca, a što, navodno, Amerikanci veoma vole? Ima li šanse da rukomet dobije svoje pravo "mjesto" u USA?
Amerika ko Amerika, sve je samo novac. Jeste, rukomet je atraktivan sport za gledaoce ali i vrlo skup za igranje jer nema dotacija, velikih sponzora… kao kod nas nekada u Mladosti-sve moras sam.
Mislim da je glavni razlog nekvaliteta i neorganiziranosti velika geografska razdaljina izmedju gradova i nedostatak finansijskih sredstava. Kako napraviti kvalitetnu i racionalnu ligu? USA ima 50 drzava i ogroman prostor. Za ligu, recimo u jednoj, bilo kojoj, americkoj drzavi nema bas tolikog interesa da bi se formiralo barem desetak klubova jer nema dovoljno ljudi koji poznaju rukomet, nema strucnog kadra… a i ljudi ovdje nemaju dovoljno slobodnog vremena - mnogo se radi, radni dan u Americi traje od 6 ujutro do 6 uvecer. Kosarka je jedina uspjela "pokriti" cijelu Ameriku, ali to je vec druga prica, to je americki izum i nacionalni ponos.
Tamo gdje je rukomet aktivan - tu su ljudi s nasih prostora, pretezno iz BiH. Rukometasi formiraju ekipe i vrlo je interesantno na nacionalnom prvenstvu Amerike susresti ljude iz rukometa s nasih nekadašnjih prostora. Koliko znam ovdje u Americi je oko 100 igraca i sedam sudija sa prostora bivše nam drzave.
Iako je medju njima najvise onih koji su iz Bosne i Hercegovine, Amerikanci k'o Amerikanci sve nas "poznaju" i povezuju sa bivšom drzavom SFR Jugoslavijom te nas sve nazivaju "Jugo mafiozi"! Hahaha.
- U Americi vlada mišljenje da su njihovi "fudbaleri" (za evropske pojmove to su više ragbijaši) fizicki najjaci sportisti u igri sa loptom, sa najžešcim duelima. Istina, njihovi medusobni dueli su naoko veoma žestoki ali oni na sebi imaju "tonu" oklopa. Postoje mišljenja, u Americi, da bi ti igraci USA-Footballa lako mogli "nauciti" igrati "evropski" rukomet i da bi bili vrlo brzo najbolji! Šta mislite kako bi se ti njihovi "fudbaleri" proveli u duelima "prsa u prsa" (bez one silne zaštite, oklopa) sa današnjim, veoma snažnim i cesto grubim, evropskim rukometašima?
Tesko je upredjivati rukometasa s americkim profesionalnim fudbalerom (ragbijasem). Svakako da su fudbaleri jaci i grublji, ali bi na rukometnom terenu sigurno izgubili, kao sto bi i obrnuto, rukometasi lose prosli na "football terenu". Medjutim, stoji cinjenica da bi americki "fudbaleri" veoma brzo naucili igrati rukomet uz prave trenere.
- Kada ste napustili Banja Luku?
Iz Banja Luke sam otisao 6. maja 1989. godine, i to samo u posjetu na dva mjeseca, ali ta posjeta se malo produzila, pa sam ovdje i danas. Svakako da ne zalim zbog toga ali mi prijatelji i rodbina mnogo nedostaju. Amerika je stabilna drzava, zemlja za jake i vrijedne, mozes sve postici ako zelis, samo moras biti oprezan i stalno razmisljati. Mogu Vam slobodno reci da nije ni blizu lose kako se to cesto prikazuje na TV kanalima.
- Da li ste nakon odlaska dolazili u Banja Luku, ili BiH?
U Banja Luci sam bio 2001. godine i to samo dva dana ali i za to kratko vrijeme uspio sam sresti dosta sportskih prijatelja sa kojima sam proveo nekoliko divnih sati. Hvala im na vremenu i nadam se skorom vidjenju.
- Tugomir Anušic danas?
Moj zivot ovdje, u USA, imao je i uspona i padova, ali svakako je mnogo vise onog pozitivnog. Imam posao, kucu, zabavu, sport, radio stanicu, organiziram koncerte estarde, druzim se sa svima i ostao sam onakav kakvog me otprije poznaju i to me cini sretnim. Tako bih zelio da i svi drugi rade. Treba zivjeti u slozi i ljubavi, pomagati drugome kao i sebi samom.
Ovdje, u mojoj blizini, su mnogi Banajlucani - negdje oko 400 Banjalucana koji se svi (ili velika vecina) sastanu jednom mjesecno u San Francisku ili San Joseu, Kalifornija, pa bude dosta zabavno.
Spomenucu samo neke od tih 400. Tu su, u mom komšiluku, recimo ex-košarkaši Šopen Kaludjerovic i Vlado Bojer, pa Zaim Šibic i prof. Muhamed Rajic. Nadam se da se ostali nece uvrijediti jer je nemoguce, ovom prilikom, sve spomenuti ali ću iskoristiti priliku da ih, ovim putem, sve pozdravim.
- Da li Vam je poznata nekadašnja banjalucka navijacka grupa Vultures? Ako jeste, kakvo je Vaše mišljenje o njima?
Da, svakako mi je poznata navijacka grupa Vultures. Pogotovo one starije generacije Vulturesa. Bili su sjajni navijaci i dobra raja. Ovom prilikom bi pozdravio sve "stare" Vulturese ma gdje oni danas bili.
Znam da u Banja Luci i danas postoje Vulturesi (nove generacije stalno pristizu) i preporucio bi im neka nastave tradiciju prethodnih generacija Vulturesa i neka navijaju u sportskom duhu, fer i sportski, a za njihov trud zelim im zauzvrat uzitak i slavlje dobrih rezultata klubova za koje navijaju.
- Vaše mišljenje o našem web-site "Banjalucki Sportski Portal", tj. www.boracbl.org? Imate li kakvih primjedbi, sugestija…?
Banjalucki sportski portal je vrlo impresivan, svaki dan citam nesto iz sadrzaja, pa neke stvari i po nekoliko puta. Drago mi je vidjeti slike banjaluckih sportasa i treba jos vise kontakata, intervjua, prica, dozivljaja… jer nas to sve zajedno dusevno odrzava i zblizava.
Poruka za kraj!
Zelio bi poruciti svim Banajlucanima u gradu i sirom svijeta - Ne zaboravite mjesto svog rodjenja, prihvatite ljude svih boja i vjera, jer samo tolerancija, uvazavanje i postovanje drugog kao sebe samog donosi srecu u zivotu. Svima Vam zelim mir, ljubav, srecu i uspjeh u zivotu.
A Vama i Vašem sajtu - OD SVEG SRCA HVALA ZA SVE STO STE URADILI, i ako mogu biti od bilo kakve pomoci, slobodno mi se obratite.
Zahvaljujemo se gospodinu Tugomiru-Buci Anušicu na razgovoru i posvecenom nam vremenu
Vulture Team - Januar 2005. godine
