Ime i prezime: Tijana Gligić
Datum i mjesto rođenja: 24.08.1984., Banjaluka
Sport: atletika
-Kada si se počela baviti atletikom ?
Prije atletike išla sam na časove plesa i baleta a od 1995. godine bavim se atletikom. Počela sam u Borcu a glavni krivac za to je moja mama s kojom sam krenula trčati. Na početku me je mama trenirala a redovno sam na školskim krosovima osvajala prva mjesta. Tako sam i zavoljela kraljicu sportova i postala atletičarka.
-Kako su tekli prvi atletski dani ?
Kada sam počela trenirati atletiku u Borcu je još uvijek bila moja mama Svetlana (djevojački Pantović), koja je inače bila reprezentativka bivše Jugoslavije a na 100 metara prepone bila i šampionka države. Međutim, ubrzo je ona prestala sa aktivnim radom a ja sam ostala u Borcu. Kod Zorana Ćuluma sam prvo počela. Bila je to škola atletike, više igra nego profesionalni sport.
-Kada su uslijedila prva takmičenja ?
Kao juniorka, sa 14/15 godina, već sam se počela takmičiti. Prvo takmičenje u mojoj karijeri bilo je u Prijedoru. Nastupila sam u skoku u dalj i trci na 60 metara. Osvojila sam medalje i dodatno se zagrijala za atletiku.
-Kada si prešla među seniorke ?
Još kao juniorka nastupala sam i u seniorskoj konkurenciji. Već tada sam počela saradnju sa Veliborom Novakovićem a ta saradnja je samo još više unaprijeđena kada sam otišla u Srbiju.
-Za koje klubove si nastupala u Srbiji i kakve si rezultate tada bilježila ?
Moj prvi klub u Srbiji je bio AK Novi Beograd. Međutim, veoma brzo sam promijenila sredinu da bi tokom boravka u Srbiji, nastupala za vječite rivale Crvenu Zvezdu i Partizan. Bila sam šampionka Srbije i SR Jugoslavije na 400 metara prepone i 400 metara a trčala sam i štafete 4x100 m i 4x400 m. Dobri rezultati bili su preporuka da postanem i reprezentativka u Srbiji. U reprezentaciji sam trčala 400 m prepone i štafetu 4x400 metara. U juniorskoj konkurenciji, kao reprezentativka Srbije, nastupila sam na Balkanijadi i osvojila treće mjesto na 400 metara prepone i treće mjesto u štafeti 4x400 metara. Kao juniorka sam nastupala i na Kupu Evrope u slovenačkom gradu Kopru. Osvojila sam treće mjesto na 400 metara prepone i treće mjesto u štafeti 4x400 metara.
-Koliko si ukupno provela godina u Srbiji ?
Pet godina sam bila u Srbiji. Sve u svemu, zadovoljna sam tim periodom u svom životu. Međutim, ono što je bilo malo razočaravajuće je da su uslovi za atletičare u Srbiji možda čak i gori nego kod nas. Međutim, bez obzira na sve to bio je to lijep period začinjen dobrim rezultatima.
-Da li si u tom periodu nastupala i na takmičenjima u RS i BiH ?
Jesam i bila sam izrazito uspješna. Bila sam šampionka Republike Srpske i BiH na 400 metara prepone i 400 metara a redovno sam osvajala i medalje u štafetama.
-Kada počinju tvoji problemi sa zdravljem i povredama ?
Poslije 2003. godine razboljela sam se. Imala sam mononukleozu. Od tada je sve krenulo nizbrdo. Sljedeće godine sam zaradila povredu stopala. Te 2004. godine sam ostala bez trenera pa me je preuzeo Nebojša Matijević. Godinu dana sam radila sa njim i za to vrijeme nisam postigla bolje rezultate. Zbog pretreniranosti sam morala da napravim pauzu od pola godine kako bih vratila krvnu sliku u normalu. Nakon toga sam ponovo počela da treniram a ujedno sam nastavila i saradnju sa svojim starim trenerom Veliborom Novakovićem i Beograda. To je ukratko cijela priča oko mojih povreda koje su me mnogo unazadile u karijeri.
-S kakvim itenzitetom treniraš i jesi li optimista po pitanju tvog povratka na atletske staze ?
I dan danas imam problema sa stopalama ali bez obzira na to idem uporno na terapije i nadam se najboljem. Uvijek sam imala ambicije i maštala o nastupu na Evropskom i Svjetskom šampion, Olimpijskim igrama. To je san svakog sportiste i potajno se nadam da bi se u skorijoj budućnosti mogla naći na nekom od velikih takmičenja. Najvažnije je da sportista ne osjeća bol i povrede a upornošću i radom će svaki rezultat doći.
-Najsrećniji sportski trenutak ?
Seniorska Balkanijada u grčkoj kada sam sovojila drugo mjesto na 400 metara prepone. To je moj najbolji rezultat i uspjeh u karijeri.
-Najteži sportski trenutak ?
Pad mojih rezultata od 2003. godine pa sve do sada.
-Kakvo je stanje u našoj atletici ?
Veoma loše. Uslovi za rad su loši. Treba mnogo sredstava da se ulaže kako bi bilo i rezultata. Kod nas je situacija obrnuta, malo se ulaže, ne samo u atletiku, već i u druge sportove. Zato i nema kvalitetnih rezultata.
-Planovi u budućnosti ?
Trenutno DIF studiram. Apsolvent sam i imam još 6 ispita do kraja. Želja mi je da ostanem u atletici, da jednog dana budem i atletski trener. Takođe bih željela da budem kondicioni trener u nekom drugom sportu. Naravno, sve su to planovi i moje želje. Bitno je da sve ide svojim tokom, da tavršim fakultet, da se zaposlim.
-Mama ti je bila sjajna sportistkinja. Koliko ti ona pomaže u ovim teškim danima u karijeri ?
Da nije bilo nje sigurno ne bih bila više u atletici. Svaka povreda i loši rezultati dovode do zasićenja i razmišljanja o prestanku karijere. Tu su ona, ali i moj otac, uvijek bili kao podrška i pomagali mi da prevaziđem ovu krizu.
-Idol ?
Prije mi je bila idol Merion Džons ali poslije doping afere, razočarala sam se u nju. Merlin Oti mi je ostala veoma draga. Nju sam lično upoznala i fascinira me njena energija u odnosu na njene godine.
-Da li si posjetila našu stranicu ?
Nisam, ali ću to sada svakako uraditi.
-Poruka Banjalučanima ?
Bavite se sportom, nebitno kojim. Putujte što više i družite se.
Z.P.
Banja Luka, septembar 2007.
VT
