Razgovor s nekadašnjim teniserom, danas trenerom
Ime i prezime: Siniša Simeunović
Datum i mjesto rodjenja: 11.04.1961., Banjaluka
Sport: tenis
Klubovi: Petar Drapšin, Mladost
- Teniski počeci Siniše Simeunovića ?
U vrijeme mojih teniskih početka u Banjaluci su postajala samo dva teniska terena i to u Boriku. Tenis su pretežno igrala vojna lica. Ja sam živio u ulici Miše Stupara, tačno izmedju Groblja i teniskih terena, i upravo na tim terenima su počeli i moji prvi teniski koraci. Tenis sam počeo igrati sa 11 godina. U mojoj generaciji još su bili: dr Dimitrijević, Šukalo, Kreso, dr Prostan kao i nešto mladji: Igor Radjenović, Bitorajac, Balić, Majstorović...
- Rekli ste da su u Banjaluci tada bila samo dva teniska terena. Kakvi su bili uslovi za rad ?
Prednost su imali rekreativci koji su igrali tenis. Oni su prvi igrali tenis a onda bismo mi „uletali„ po koji sat da odigramo. Sjećam se da je to bilo obično u najteže vrijeme za igranje, oko 12 časova. Inače, Duško Crnogorac je okupio nekolicinu dječaka i osnovao tenisku školu u koju smo mi krenuli kao rekreativci.
- U to vrijeme tenis nije bio previše popularana. Šta Vas je privkulo ovom sportu ?
U mojoj ulici, Miše Stupara, svi su igrali tenis. Nije bilo interesovanja za druge sportove. Što se mene tiče, ljubav prema tenisu javila se tokom Otvorenog prvenstva Banjaluke. To je bio turnir na koji su dolazili reprezentativci Jugoslavije i najbolji teniseri bivše države. Sjećam se da su u Banjaluci igrali: Košak, Nikolovski, Djuranović a kasnije Bulić, Petković. U to vrijeme u BiH su se igrala samo tri Otvorena prvenstva: u Banjaluci, Tuzli i Prijedoru.
- Koji su Vaši najbolji rezultati ?
Sa 11 godina sam počeo a sa 14 godina sa osvojio peto mjesto u prvenstvu BiH. Sa 16 godina sam takodje bio peti u BiH a kao 18-godišnjak sam osvojio 4. mjesto u juniorskoj konkurenciji u BiH. Sa 18 godina već sam nastupao i u seniorskoj kategoriji i tu sam bio deseti na nivou BiH, odmah iza Denisa Galijaša. Moram reći, da je banjalučki tenis prije rata bio daleko kvalitetniji nego sada.
- Ekipni rezultati ?
Ta generacija tenisera u kojoj smo bili: Zoka, Dario, Suki, ja... sa 16-17 godina je igrala ekipno prvenstvo BiH za ekipu Petar Drapšin. Vječito smo bili drugi, iza Tuzle koja je u BiH bila neprikosnovena. Mi smo se njima približili tek pred početak rata. Igrali smo i Drugu ligu Jugoslavije a od teniskih klubova iz BiH, samo je Tuzla bila član Prve jugoslovenske lige. U Drugoj ligi nikada nismo bili prvi iako smo bili nekoliko puta nadomak tog uspjeha.
- Kakvi su odnosi bili u klubu ?
Kad je Denis Galijaš došao za trenera sjećam se da smo Zoka Dimitrijević i ja bili zapostavljeni. Gurano nas je u drugi plan favorizujući Bitorajca i Radjenovića. Ipak, na jednom klupskom prvenstvu uspio sam da ih sve pobjedim. Tadašnja klupska prvenstva su imala veliki značaj za nas tenisere i to je bila neka vrsta prestiža. To prvenstvo bih uporedio sa današnjim šampionatom RS.
- Kad ste se počeli baviti trenerskim poslom ?
Do odsluženja vojnog roka aktivno sam igrao tenis. Kada sam otišao u vojsku u Sloveniju dobio sam dozvolu da dva puta sedmično treniram tenis. Poslije povratka u Petar Drapšin počinjem da se bavim trenerskim pozivom. Tada su još u klubu bili Denis Galijaš kao i Vojin Šukalo.
- Kada ste prešli u Mladost ?
Kada smo se posvadjali sa Galijašom prešli smo u Mladost. Bilo je to negdje 1983. godine. Radili smo kao Teniska sekcija Partizan u parku Mladen Stojanović. Prvo što je bilo potrebno je da, za godinu dana, pripremimo terene i ostale objekte za funkcionisanje. Šuki i ja smo radili u Osnovnoj školi Ivo Andrić a kada se povećao broj djece prešli smo raditi u Medicinsku školu. Interesantno je da je tada bila veća zainteresovanost za tenis nego sada. To me još više čudi kada se zna da su sada bolji uslovi za rad nego prije. Naime, kada sam ja igrao, teniska sezona je trajala od maja do oktobra, a onda smo se selili u sale gdje smo trenirali na parketu. Sada su uslovi mnogo bolji ali je tenisera manje nego ranije.
- Ko je od Vaših učenika napravio najbolje rezultate ?
Na državno prvenstvo Jugoslavije 1986. godine odveo sam oko 20. djece. Goran Janković je zablistao ušavši u finale u konkurenciji do 14 godina. On je radio sa Šukijem i sa mnom. Bio je to veliki uspjeh za Mladost. On je poslije otišao u Ameriku da studira i ostao je tamo da živi.
- Po Vama ko se ne smije zaboraviti od banjalučkih tenisera ?
Sada se najviše spominje Ivan Ljubičić i naravno on je, svakako, najuspješniji Banjalučanin u istoriji. Medjutim ne smiju se zaboraviti ni Bojan Vujić i Tanja Vučković. U to vrijeme to su bili vrijedni rezultati. Vujić je bio negdje oko 300. mjesta na ATP listi a Tanja Vučković je prva Banjalučanka koja je osvojila VTA bodove. Inače, Tanja Vučković je odrasla u Mladosti. U Sjedinjene Američke Države iz Petra Drapšina prvi je otišao Igor Radjenović. Tek poslije njega su put Amerike krenule druge generacije naših tenisera.
- Kakvo je bilo stanje u klubu pred početak rata ?
Pred rat klub se stabilizovao. Kancelarije i uprava su prvo bile u tzv. kontejneru a tek kasnije je nikla zgrada koja je i dan danas. Kompletna infrastruktura se poboljšala a tada je i klub dobijao, kao i drugi sportski kolektivi, novčanu pomoć od grada Banjaluke. Prije rata radilo se sa 50-60 takmičara.
- Kako je klub preživljavao tokom rata ?
Kad je rat počeo većina ljudi iz kluba je otišla u vojsku. Medjutim, bez obzira na takvo stanje klub se održao. Kada bismo nakon mjesec dana došli kući po 7 dana smo okupljali klince i radili sa njima. Za vrijeme rata nije bilo struje, gotovo nikakvih uslova za rad. I to nas nije spriječilo da održavamo prvenstva RS koja su u kosturu imala i 48 takmičara. Takodje putovali smo i na prvenstva SR Jugoslavije a najbolje rezultate postigli su: Igor Račić (finale) i Aleksandar Marić (prvak do 18 godina). Najporaznije je da je tada bilo više djece nego sada. Eto, tako je klub preživljavao a kada se završio rat samo smo se Šuki i ja vratili u klub da bi 1995. godine za direktora Mladosti došao Mišo Radaković, koji je i danas u klubu.
- Ko je od poznatih tenisera napustio grad tokom rata ?
Ljubičić je otišao, takodje i Seferović, potom Karanfilović. Ne mogu sad da se sjetim i ostalih imena tako da se ne uvrijede oni koje nisam spomenuo.
- Koliko trenutno u Mladosti trenira djece ?
Teniska škola Mladosti sada broji oko 200. djece. Medjutim, mala je zainteresovanost za takmičarski tenis. Osnovni problem su finansije. Sada roditelji sve finansiraju i često se dešavaju situacije da talentovana djeca napuštaju ovaj sport jer ne mogu da finansijski izdrže. Najbolji primjer je Vasiljević koji je bio veliki talenat, možda i najveći u ovih 20 godina koliko postoji klub. Kada sam već spomenuo talente reći ću da je od djevojaka Sanja Račić bila deveta na ETA rang listi a Vanja Tomić 6. na Etinoj listi. Od Banjalučana još bih izdvojio Markovića iz Borca koji je otišao u Ameriku.
- Koliko organizovanje ATP Čelendžera pomaže razvoju tenisa u Banjaluci ?
Organizacija takvog turnira pomaže jer se privuče odredjeni broj djece koja se kasnije upisuje u tenisku školu. Medjutim, opet kažem problem je takmičarski tenis.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Moram priznati da o tome nikad nisam razmišljao tako da mi je izuzetno teško reći sada. Ono što sa sigurnošću mogu istaći je da sam u ovih 30 i kusur godina prošao jednu lijepu tenisku priču i doživio putovanja po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Siguran sam da bih, kada bih se sada ponovo rodio, opet isto uradio.
- Najteži sportski trenutak ?
Što me je trener šikanirao u trenutku kada sam zahvaljujući svojim radom uspio da dodjem do 5-6. mjesta medju juniorima BiH. Veoma teško mi je bilo i kada je rat počeo. To je bio težak trenutak jer otišao sam negdje a kada sam se vratio shvatio sam da su mi mnogi prijatelji napustili Banjaluku. Bolje bi bilo da nije bilo rata ali šta je tu je. Rat je uticao i na tenis u BiH jer je veoma malo ljudi koji su vjerni tenisu a koji su ostali u BiH.
- Mišljenje o našem sajtu ?
Nisam ga posjetio ali je super ideja. Bitno je da se na bilo koji način govori u lijepom svjetlu o našem gradu. Ovaj naš Čelendžer je razbio famu o Banjaluci kao groznom gradu. Prve godine Čelendžera ljudi su dolazili sa strahom ali su im ta razmišljanja veoma brzo nestala. Čak se dešava da veliki broj njih ponovo dolazi u Banjaluku, jer kako sami kažu, naši gradjani su gostoljubivi, naše djevojke su lijepe, grad nam je divan. Isto tako i Vama želim da dugo potrajate i da o našoj Banjaluci izvještavate na najljepši mogući način.
- Poruka Banjalučanima ?
Pozdravio bih sve Banjalučane širom svijeta iz, za mene, najljepšeg dijela našeg grada parka Mladen Stojanović. Ne dajte se.
Z.P.
Banja Luka, septembar 2006.
VT
