Bio prvi teniser koji je iz Banjaluke otisao u Ameriku. Studirao i igrao u Americi gdje je usao medju najboljih tenisera na americkim koledzima. Takodje je bio visestruki sampion BiH, a jedne godine i medju osam najboljih u ex-Jugoslaviji. Vec 15-ak godina radi kao trener u Njemackoj
Ime i prezime: Igor Radjenović
Datum i mjesto rodjenja: 13.12.1963., Banjaluka
Sport: tenis
- Kako ste se počeli baviti tenisom ?
Interesantno je da na početku karijere nisam imao namjeru da se bavim tenisom. Htio sam da treniram rukomet, zbog mog strica Zdravka. Medjutim, tog dana kada sam krenuo da se upišem u RK Borac, sasvim slučajno nije bilo treninga. Produžio sam tada do teniskih terena, iznajmio reket i počeo udarati lopticu u zid. I tako je sve krenulo.
- Koliko ste imali godina kada ste počeli trenirati tenis ?
Imao sam 10 godina, bilo je to 1983.godine. Moj prvi ali i jedini trener u Banjaluci je bio Denis Galijaš. U početku nas je u klubu bilo 20-ak klinaca. Osim mene tu su još bili: Zoran Dimitrijević, Dario Bitorajac, Siniša Simeunović...
- Kako ste se snalazili na početku ?
Moram da kažem da mi je trener tek nakon 20 godina priznao da sam bio najnetalentovaniji ali i najuporniji teniser u toj grupi klinaca. Zahvaljujući toj upornosti ali i upornosti i želji mog oca da uspijem polako sam isplivao na površinu medju svim tim igračima
- Kada ste zabilježili i prve značajnije rezultate ?
Sa 12 godina sa bio treći u Jugoslaviji, odmah iza Gorana Prpića koji je bio drugi. Medjutim, u Banjaluci je, barem što se tenisa tiče, prije postojao veliki problem jer se treniralo samo ljeti. Razlog nedostatak teniske dvorane. Zbog toga su, kako je vrijeme odmicalo, moji vršnjaci iz većih gradova napredovali a ja, kako sam bio sve stariji, sve više sam padao na državnoj listi.
- Vaše ime je ostalo upamćeno jer ste bili prvi banjalučki teniser koji je otišao u Ameriku. Kako se to desilo ?
1981. godine saznao sam da imam rodjaka u Americi koji je živio u Majamiju. On me pozvao da dodjem u posjetu a kasnije mi ponudio da ostanem u Americi. Prihvatio sam njegov poziv i sljedeće 1982. godine sam dobio koledž stipendiju. Istovremeno sam igrao tenis za ekipu i studirao. Sve se to dešavalo u Južnoj Karolini, grad Greenwood. Ljeti sam dolazio u Banjaluku gdje sam igrao turnire.
- Kakav Vam je bio tempo studiranja i života u Americi ?
Liga koja se zvala NAIA počinjala je u februaru. Imali smo dva meča sedmično a u periodu priprema, od avgusta do februara, nastupali smo na turnirima. Tokom studiranja imao sam koledž stipendiju jer sam bio medju tri najbolja tenisera u ekipi. Medjutim, da bih sačuvao stipendiju morao sam da položim 4 ispita po semestru. Ukoliko jedan ne bih položio izgubio bih stipendiju. Osim toga svaki moj dan bi konstantno bio isplaniran. Doručak je bio od 8 do 9 sati; od 9 do 12 je nastava; od 12 do 13 je ručak; od 14 do 17 je trening; od 18 do 19 je večera a poslije toga je bila večernja nastava i učenje. Vikendom bismo išli igrati na turnirima. U Americi nisam dobio materijalno ali sam naučio jezik i dobio priliku da uporedim život u Americi i Evropi. Tek sada mogu reći da se nikad ne bih vratio u Ameriku.
- Kakve ste rezultate bilježili tokom studija ?
Do diplomiranja 1987. godine, svih pet godina sam bio seniorski prvak Bosne i Hercegovine a bio sam i osmi u Jugoslaviji.
- Kada ste otišli za Njemačku ?
1988. godine odslužio sam vojni rok u Karlovcu a 1990. godine otišao sam kao pomoćni trener u Njemačku kod Zorana Obrovskog. Odmah sam tražio klub u kojem ću samostalno raditi i biti glavni trener. Te 1990. godine dobio sam trenersku licencu a sljedeće 1991. godine sam otišao u Minhen da radim samostalno. U tom klubu sam proveo 6 godina gdje sam dobio i neograničenu dozvolu boravka u Njemačkoj. 1997. godine godine prešao sam u drugi minhenski klub isključivo zbog bolje ponude. U tom klubu sam i dan danas i osim što radim kao trener, vodim i klupski restoran te igram njihovu ligu. U posljednjih 10 godina, od kada nastupam za taj klub, izgubio sam samo jedan meč.
- Do kada ćete raditi u Njemačkoj ?
U ovom klubu imam ugovor do 2009. godine što je znak velikog povjerenja kluba u mene. Malo koji klub u Njemačkoj ima takvo povjerenje u trenera. Do kada ću tačno raditi ne mogu da kažem ali ovako sa sedmomječnim odmorom mi je zaista dobro.
- Sada ste u Banjaluci. Koliko često boravite u rodnom gradu ?
Od 1997. godine, dakle nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, odlučio sam da radim samo ljeti, 5 mjeseci. Preostalih 7 mjeseci odmaram u Banjaluci gdje slobodno vrijeme koristim za druženje s prijateljima uz karte (belu) a zimi redovono idem na skijanje.
- Da li prenosite na mladje Banjalučane svoje znanje ?
Nekoliko godina sam zimus, tokom boravka u Banjaluci, radio sa Sinišom Markovićem i Aleksandrom Marićem. Medjutim, danas sve manje radim u Banjaluci.
- Poredjenje današnjih uslova za tenis u Banjaluci i nekada ?
Uslovi su puno bolji nego nekada. Ima i dvorana a ide se i u inostranstvo na turnire. Medjutim, konkurencija kod nas je izuzetno loša. U Banjaluci trenutno postoje samo tri igrača koja mogu nešto da naprave: Račić, Marić i Marković. Tu treba dodati još i Bojana Vujića koji se vratio u Banjaluku. Da bi neki teniser postao svjetskog kalibra mora da se dosta komponenti poklopi. Nadam se da će se povratkom Vujića i uz još bolje uslove stvoriti neki igrač vrijedan pažnje.
- Da li ste imali teniskog idola ?
Svako ima nekog svog idola i to je obično neki vrhunski sportista. Ipak to nije bio slučaj kod mene. Moj idol je bio Splićanin Ivica Tolić koji je mladji od mene dvije godine. Osim što je mladji on ni po igri nije bio bolji od mene. Medjutim, ono što sam cijenio kod njega je velika borbenost. Ta njegova osobina je i meni dala podstrek da i ja tako igram. Ivica Tolić je sada četvrti na svjetskoj listi tenisera veterana.
- Da li Vi igrate turnire u konkurenciji veterana ?
Nastupio sam u Bolu u oktobru mjesecu na internacionalnom turniru za veterane. Otišao sam s prijateljima na izlet, na more i na kraju osvojio prvo mjesto. U polufinalu sam savladao drugog igrača Hrvatske u konkurenciji veterana sa 6-3 i 6-1 a u finalu sam trijumfovao 6-1 i 6-0.
- Najdraži sportski trenutak ?
1985. godine na turniru u Kanzas Sitiju ušao sam medju osam najboljih u konkurenciji 256 igrača s prostora cijele Amerike. Pobijedio sam najboljeg Kanadjanina i ušao u najbolju koledž ekipu Amerike.
- Najteži sportski trenutak ?
Najteži poraz se desio na državnom prvenstvu u Banjaluci, negdje 1984.godine, kada sam poražen u prvom kolu od Goleša iz Zagreba koji je takodje studirao u Americi.
- Da li ste se oženili ?
Nisam se još oženio a pitanje je samo vremena kada ću naići na pravu osobu.
- Ostatak porodice gdje boravi ?
Otac i ja smo ovdje u Banjaluci, majka mi je u Puli a sestra sa zetom i dvoje djece u Oslu, u Norveškoj.
- Da li kontaktirate sa Banjalučanima koji nisu u rodnom gradu ?
Kada sam u Njemačkoj nemam priliku da kontaktiram. Medjutim, uvijek mi je drago da znam gdje su i šta rade. Kada sam u Banjaluci a istovremeno neko od starih Banjalučana bude u našem gradu redovno se vidimo. Želja mi je da se svi vrate mada nikad Banjaluka ne može biti kao što je bila prije.
- Mišljenje o našem sajtu ?
Nisam znao za njega tako da ga nisam ni posjetio. U svakom slučaju pozdravljam takvu ideju jer to Banjalučani i trebaju. Oni koji žele da kontaktiraju sa mnom mogu to da učine na ove email adrese:
Bilo bi zaista drago da stupim s nekim u kontakt.
Z.P.
Banja Luka, novembar 2006.
VT
