RAZGOVOR S RADISLAVKOM RAČIĆ
bivšom atletičarkom, danas atletskkim trenerom u AK Borac
Ime i prezime: Radislavka Račić
Datum i mjesto rodjenja: 15.10.1958., Banjaluka
Sport: Atletika
Klubovi: Borac (Banjaluka), Crvena Zvezda (Beograd)
- Kada ste se počeli baviti atletikom ?
Atletiku sam počela trenirati kao srednjoškolka, sa 16 godina. Za današnja shvatanja to vrijeme (16 godina) je kasno za početak u atletici. Medjutim, mislim da tu posebnih pravila nema. Moj ulazak u atletske vode, odnosno AK Borac, je bio sasvim slučajan. Trijumfovala sam u krosu na jednom opštinskom takmičenju i to je bio povod za mog prvog trenera pokojnog Dušana Žunića da me pozove da dodjem u Borac. Razlog više je bio taj što sam na tom opštinskom takmičenju bila ispred nekolicine članova AK Borac.
- Kako ste se snašli u Borcu ?
Moja sreća je što sam na samom početku radila sa grupom sjajnih sportista: Stevo Stević, Bilko i Himzo Kačar, Boško Milić, koji su bili reprezentativci bivše Jugoslavije. Veoma brzo sam napredovala tako da su rezultati bili sve bolji i bolji. U tim mojim atletskim počecima, na nivou tadašnje Jugoslavije, bila sam medju 4-5 najboljih juniorki, zajedno sa Nadjom Avdibašić, Bredom Pergar i drugim.
- Kad je počeo Vaš atletski uspon ?
1978. godine, sa 20 godina, prvi put sam nastupila za reprezentaciju Jugoslavije. Trčala sam kros u Istanbulu i osvojila deseto mjesto. Taj rezultat, s kojim sam bila itekako zadovoljna, je prekretnica u mojoj atletskoj disciplini i od tada je krenuo moj uspon.
- Rekli ste da ste trčali kros. Zar nisu Vaše discipline 1500 i 3000 metara ?
Da, moje discipline su bile 1500 i 3000 metara ali oni koji malo bolje prate atletiku znaju da svi koji trče u tim disciplinama mogu bez većih problema da se takmiče i u krosu. Tako sam i ja često trčala kros, baš kao i te 1978. godine u Istanbulu.
- Vi ste višestruki prvak SFR Jugoslavije ?
Da. U periodu od 1978. do 1991. godine bila sam šest puta prvak Jugoslavije i to u disciplinama: 1500, 3000 metara i kros. Bio je to sjajan period. Radovala sam se svakoj trci a posebno nastupima u reprezentaciji Jugoslavije. To je bila velika čast za mene da u tako velikoj državi i pored brojnih atletskih majstora nastupam u reprezentaciji.
- Osim Borca nastupali ste i za beogradsku Crvenu Zvezdu. Sa kolikim uspjehom ?
U Beograd sam otišla 1985. godine. Prethodno sam imala operaciju zbog koje sam godinu dana pauzirala. Kada sam se vratila na atletsku stazu odlučila sam krajem 1985. godine da odem u Crvenu Zvezdu. Nisam se pokajala. Izuzetno uspješan i lijep period u mom životu. Najupečatljiviji rezultat sigurno je bio klupska vicešampionska titula Evrope. Crvena Zvezda je bila najorganizovaniji atletski klub u tadašnjoj državi. Zabilježila sam u crveno-belom dresu veliki broj pobjeda. To je dio karijere koji mogu okarakterisati kao najuspješniji. Atletski klub Crvene Zvezda tada se samo pridružio ostalim članicama Sportskog društva Crvena Zvezda koji su tih godina harali Jugoslavijom.
- 1991. godine vratili ste se u Banjaluku. Zašto ?
Moje vrijeme je polako prolazilo a nisam željela da im budem na teretu. Odlučila sam da se vratim u matični klub i da u naredne 3-4 godine premostim prelazak sa aktivnog vrhunskog treniranja na amaterski koji danas traje. Osim toga željela da sam se bavim i trenerskim pozivom i smatrala sam da stečeno iskustvo moram prenijeti svojim sugradjanima.
- Trenerski počeci ?
U početku sam asistirala svom treneru i mislim da je to ispravan put jer sam htjela da još više naučim. Biti trener je težak posao, potrebno je mnogo znanja ali i pedagoškog pristupa. Osim toga u tom periodu, kada sam počinjala raditi kao trener, situacija je bila izuzetno teška. Učestvovala sam u svim akcijama koje su bile u vezi sa oživljavanjem atletike u Republici Srpskoj kao i izgradnja sala i infrastrukture za treniranje. Svi klubovi koji danas postoje u Republici Srpskoj su nastali tada i ja sam jedan od glavnih krivaca za njihovo postojanje.
- Rezultati kao trener ?
Moja prva grupa atletičara s kojom sam radila je bila ona iz koje je izašao Dušan Babić, sada jedan od najtalentovanijih atletičara Evrope. Trenutno smo viceprvaci Bosne i Hercegovine u muškoj i ženkoj konkurenciji. Izgradnjom atletske staze na Gradskom stadionu dobili smo mnogo ali to nije jedini uslov za vrhunske rezultate. Potrebno je da sve strukture (Uprava kluba, Gradske vlasti, mediji) budu na isotm zadatku i jedan tim. Potreban je zdrav ambijent u kojem bi grad živio za sport, i kada je dobro i kada je loše.
- Ima li izlaza za banjalučki sport ?
Ima. U gradu mora da postoji stručno tijelo koje će napraviti strategiju razvoja sporta. Pogledajmo naše okruženje. Hrvatska je počela da pravi sjajne rezultate i u pojedinačnim sportovima u kojima nikad nije imala dobre rezultate. To je samo 140 km odavde. Ono što mnogi treba da shvate je da je u sportu potrebno dosta vremena da se napravi vrhunski sportista. Osim toga ima još dosta poštenih, iskrenih i pametnih ljudi koji su po strani i ne žele da se umiješaju u sportska dešavanja. Njih treba angažovati. Takodje i sportisti moraju sami da se bore za svoja prava. S obzirom da sportski radnici nisu pravno zaštićeni ja sam predlagala da se osnuje Sportski sindikat kako bi se natjerali odgovorni da malo razmisle i o nama. Takodje neophodna je izgradnja otvorenih sportskih terena, dvorana, trim staza, ponovna organizacija školskih takmičenja i td. Sve to kada bi se ujedinilo vjerujem da bi bilo adekvatnih rezultata.
- Ima li atletskih talenata u Banjaluci ?
Ima, a predvodi ih Dušan Babić. On je atletski dragulj, biser koji je u Banjaluku za godinu dana donio 3 medalje sa Balkanskog prvenstva. Takodje je bio treći na Kupu Evrope. Mogu slobodno i sa stručne strane da kažem da je Dušan Babić jedan od najtalentovanijih juniora u Evropi u disciplinama na 800 i 1500 metara. Proglašen je za najtalentovanijeg sportistu BiH u prošloj godini a kandidat je i za Olimpijske igre u Pekingu. Medjutim svi ovi rezultati nisu propraćeni od strane sponzora i vlasti, što je žalosno. Babić ni čarape nema od kluba, nikakvu podršku ni od kluba ni od grada. On sebe i svoje atletske potrebe gotovo sam finansira (80 %). Jedino što mu ja pružam kakvu-takvu pomoć ali to je nedovoljno da se ovakav talenat pretoči u seniorskog pobjednika. Inače jako je motivisan i izuzetno psihološki stabilan. Vrijedno trenira i ako bude dobio finansijsku injekciju mogao bi da proslavi Banjaluku.
- Iz ovih riječi može se pretpostaviti da niste u najboljim odnosima sa rukovodstvom kluba ?
Trenerska situacija u klubu je u najmanju ruku gadna. Ja sam sve te ljude koji su sada u AK Borac dovela ili nagovorila da dodju. Medjutim ispostavilo se da njihovi motivi nisu isti kao moji (živjeti za sport i sportiste). Ti ljudi su pogazili sve što smo radili. 32 godine ja sam ugradila u Borac i mislim da imam najveće pravo da bar ocjenim trenutnu situaciju. Nisam u Upravi kluba, u komisijama, potisnuta sam i ne učestvujem u radu glavnih organa kluba. Čak su me eliminisali u organizaciji Ulične trke u Banjaluci a nisam bila ni u organizaciji Balkanskog prvenstva. Zapostavljena sam iz ne znam kojih razloga. Možda zato što nisam licemjerna, što imam svoje ja ili možda zato što mi je jedini interes da atletika napreduje. Od svake Uprave koja dodje u AK Borac tražiću da sportista bude na 1. mjestu pa tek onda trener i Uprava a ne obrnutim redom kao što je sada slučaj. Po cijeli dan provedem na stazi trenirajući mlade atletičare a najžalosnije je što nikada nisam dobila ni kritiku ni pohvalu na rad. Nevjerovatno je da ne cijene rezultate koje sam kao trener postigla. Prošla Uprava je od mene tražila neke kompromise. Ja nisam bila spremna na kompromis s ljudima koji su radili kao treneri a nisu imali nikakve veze s trenerskim pozivom. Ko god da se pojavi u klubu naići će na opstrukciju i podmetanja pojedinaca.
- Kako komentarišete kompletnu situaciju u banjalučkom sportu ?
Žao mi je svih sportista, rukometaša, košarkaša, fudbalera, atletičara, plivača i drugih. Oni su prevareni. Situacija je katastrofalna. Sportisti ne završavaju fakultete, bave se profesionalno sportom a za to nisu plaćeni. I šta se onda desi. Dodju do 30. godine, nemaju diplomu, nemaju novca i postaju socijalni slučajevi.
- Najbolji banjalučki sportista svih vremena ?
Svako od rukometaša koji su osvojili olimpijske medalje može da bude najbolji sportista Banjaluke svih vremena. Tu bih još dodala boksera Josipovića i košarkašicu Sladjanu Golić.
- Vaš najsretniji trenutak u karijeri ?
Kada je Dušan Babić bio prvak Balkana. Više sam se radovala njegovoj tituli nego kada sam ja trčala i bila prvak države.
- Vaš najteži trenutak u karijeri ?
Nije to trenutak već cijelo ovo vrijeme današnje. Medjutim ništa ne može vječno trajati i mislim da će poštene sportske radnike ovo vrijeme samo ojačati da opstanu.
- Atletika nekad i sad ?
Atletika je jako napredovala u dva segmenta: u tehnologji treninga i u medicinskom smislu pod čime podrazumijevam farmaciju koja omogućava brži oporavak sportista ali i stimulativna sredstva odnosno doping. To su dvije stvari koje su se značajno promijenile u odnosu na period kada bila aktivna atletičarka.
- Šta radite inače kad niste na stazi ?
Dosta čitam. Pošto nemam redovnih radnih obaveza, nakon treninga, kao i većina ljudi na relaciji sam kuća-grad. Takodje radim analize treninga kako bih mojim atletičarima mogla da pomognem u napretku ali i otklonila neke nedostatke. Vesele me samo moji prijatelji kojih inače imam malo. Ko prije to shvati tim bolje. Takodje veseli me svaki rezultat atletičara širom svijeta jer to gledam kao napredak mog sporta.
- Da li ste posjetili naš web portal ?
Jesam, ne tako često, ali sam ga posjetila. Pohvale za ideju uz prijedlog da objavljujete više informacija iz različitih sportova kako i oni ne bi bili zapostavljeni.
- Poruka Banjalučanima širom svijeta ?
Ukoliko niste u Banjaluci budite makar u našem gradu mislima i naravno pomognite svim ljudima.
Z.P.
Banja Luka, februar 2006.
VT
