Ime i prezime: Svjetlana Pantović – Gligić
Datum i mjesto rođenja: 21.01.1956., Banjaluka
Sport: atletika
- Kada ste počeli da se bavite atletikom ?
Još od osnovne škole, od 5-6 razreda, bavim se atletikom. Prve atletske navike usadio mi je nastavnik koji je i najviše uticao da se počnem baviti atletikom. Takođe, veoma bitna okolnost za mene je bila i blizina stadiona od mjesta boravka.
- Da li ste pokušavali da trenirate i neke druge sportove ?
Ne, samo sam razmišljala o atletici. Jedina želja mi je bila da postanem atletičarka. Veliku ulogu da ostanem u kraljici sportova imale su pobjede u krosevima koji su održavani na stadionu BSK-a na Čairama.
- Kakvo je stanje bilo u Borcu kada ste počeli trenirati ?
Uglavnom je na sceni bila starija ekipa. Svi su bili stariji od mene tako da sam bila najmlađa u ekipi. Klub je bio prepoznatljiv po rezultatima u ekipnoj konkurenciji. U to vrijeme Borac je bio među dva najbolja atletska kluba. Vladalo je veliko drugarstvo među članovima Borca a iz tog druženja kasnije su došli i kvalitetni rezultati.
- Kada ste počeli bilježiti značajnije rezultate ?
Kada jedan sportista na početku karijere ostvari kvalitetne rezultate onda dobije maksimalnu motivaciju da nastavi u istom ritmu. Tako se i meni desilo da već u pionirskoj kategoriji osvajam prva mjesta u trkama na 80 metara prepone i 60 metara. Naravno, to je samo povećalo moju ljubav ka atletici.
- Veoma brzo ste dogurali do reprezentacije.
Da, postala sam juniorska reprezentativka Jugoslavije. Moja glavna trka na nivou BiH je bila trka 400 metara prepone a trčala sam i 400 metara.
- Koji su Vaši najznačajniji rezultati i u kojim disciplinama ?
Kada sam počinjala, odnosno, kada sam postala reprezentativka Jugoslavije još uvijek je trčala Nađa Avdibašić. Ovo govorim iz razloga što sam još kao juniorka na jednoj trci pobijedila Nađu na 400 metara. U meni je proradio inat jer sam se prije trke opkladila da ću biti brža od Nađe Avdibašić. Tada sam ostvarila vrijeme 56,03. Inače, na Balkanskom šampionatu sam osvojila peto mjesto na 100 metara prepone sa vremenom 14,02. Kada sam počinjala trka na 400 metara prepone je bila ogledna. Međutim, meni to nije smetalo da budem prva atletičarka u Jugoslaviji koja je trčala na 400 metara s preponama i to na Hanžekovićevom memorijalu. Kasnije je to bila moja omiljena disciplina.
- U svojoj kratkoj atletskoj karijeri bili ste i član AK Sarajevo. Kada je to bilo ?
1975. godine prešla sam u Atletski klub Sarajevo. Moj trener u Banjaluci je odlučio da se preseli u Kanadu. Odbila sam da sa njim odem u daleku zemlju i otišla sam u Sentu. Međutim, kratko sam se našla u Senti i prešla sam u Sarajevo, koji je tada bio jedan od najboljih klubova u Jugoslaviji. U Sarajevu sam se zadržala kratko, svega 2 godine. Desila se jedna nezgoda da mi je noga zapela u tramvajsku šinu tako da sam povrijedila ahilovu tetivu. Međutim, u AK Sarajevo nisu vjerovali da mi se to desilo već su smatrali da izbjegavam svoje klupske obaveze. Rukovodstvo kluba, na čelu sa Batom Vlačićem, odlučilo je da me suspenduje i tu je bio kraj moje karijere.
- Koliko ste imali godina kada ste završili karijeru ?
U 21. godini sam, nažalost, završila atletsku karijeru. U to vrijeme medicina nije bila razvijena kao danas tako da se povreda ahilove tetive nije mogla brzo zaliječiti. To u klubu nisu prihvatili jer su smatrali da izbjegavam da trčim u više disciplina. Nisam mogla više da trčim a moj inat mi nije dozvoljavao da nakon nekoliko godina ponovo obučem sprinterice. Međutim, iz ove perspektive nije mi žao jer sam kasnije pomogla kćerki da nastavi mojim stopama.
- S kojim trenerom ste bilježili najveće uspjehe ?
Najveće uspjehe i najbolje rezultate bilježila sam sa Sadikom Ćejvanom koji me je trenirao u Banjaluci. On je inače bio 400-metraš i da je on radio cijelo vrijeme sa mnom, sve bi bilo drugačije.
- Poslije atletske karijere šta ste radili ?
Život mi je krenuo sasvim drugim tokom. Udala sam se, zaposlila se. Ostala sam i dalje u sportu, najčešće u atletici ali isto tako sam rado viđen i u drugim sportovima (kajak-kanu, rukomet...). Osam godina sam član Savjeta za sport u Banjaluci a jednom sam bila i predsjednik Savjeta za sport.
- Da li se nešto promijenilo u banjalučkoj atletici danas u odnosu na ona Vaša vremena ?
Malo se toga promijenilo. Glavna promjena desila se 2004. godine kada je na Gradskom stadionu izgrađena atletska staza. Ulaganje je sada nešto bolje nego ranije ali je to još uvijek nedovoljno za vrhunske rezultate. To nije slučaj samo sa atletikom već i sa ostalim sportovima. Grad se stvarno trudi da popravi stanje ali je vrijeme da se opredjelimo da li smo za masovni sport ili za vrhunski sport koji je izrazito skup. Banjaluka je veliki centar i potrebno je kvalitetne i perspektivne mlade sportiste iz cijele Republike Srpske dovesti u naš grad i omogućiti im minimalne uslove. Tek tada bi Banjaluka postala centar sporta RS i ponovo bi se oživio naš sport.
- Vaša kćerka Tijana takođe je atletičarka. Koliko radite sa njom ?
Trenutno manje radim sa njom za razliku od ranijeg perioda. Bez obzira na trenutni angažman uvijek sam budna oka kada je Tijana u pitanju. Prenijela sam joj ljubav prema sportu i atletici. U početku sam preambiciozno ušla u rad sa Tijanom ali sam kasnije pustila da samostalno razmišlja i odlučuje. Nikad je nisam tjerala da ostvari neke maksimalne rezultate ali sam joj uvijek davala savjete.
- Trenutno je Tijana povrijeđena. Ima li nade za povratak na stazu ?
Iskreno se nadam da će Tijana ponovo trčati. Trudimo se oko terapija i nadamo se da će joj biti zaliječena povreda. Sada predstoje puni treninzi i vjerujem da će Tijana sve te napore izdržati i da će se vratiti atletici.
- Najbolji banjalučki sportista svih vremena ?
Ima ih zaista dosta i teško se odlučiti za samo jednog sportistu. Tomo Knez iz tog ranijeg perioda je jedan od nosilaca, zatim slijede zlatna plejada banjalučkih rukometaša a od boksera bi izdvojila Radovana Bisića koji mi je bio sportski prijatelj.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Bilo ih je dosta. Izdvojila bih opkladu sa trenerom o tome da ću pobijediti Nađu Avdibašić. On nije vjerovao u taj rezultat ali kada sam pobijedila Nađu morao je da prizna da je izgubio opkladu. Svakom sportisti san je nastup u reprezentaciji. U moje vrijeme bilo je veoma teško doći do reprezentacije. Bilo nas je 9 u konkurenciji a nikada se nije znalo ko će biti izabran da trči. Sa 17 godina sam postala reprezentativka i to je jedan od najljepših trenutaka u mojoj karijeri. U moje vrijeme reprezentativci su bili: Nenad Stekić, Vera Nikolić, Joško Alempić, Miljenko Rak, Dijana Ištvanović – Sokat... Sve su to bila velika atletska imena s kojima mi je drago da kontaktiram i danas.
- Najteži sportski trenutak ?
Povreda ahilove tetive koja je uticala na prekid profesionalne atletske karijere. Kao što sam rekla u to vrijeme ta povreda se nije mogla kvalitento zaliječiti. Interesantno da od tada nisam potrčala. Od sportskih aktivnosti ponekad skijam.
- Da li ste posjetili našu stranicu ?
Nisam, ali ću to sigurno učiniti.
- Poruka Banjalučanima ?
Bavite se sportom i pomozite da banjalučki sport ponovo uspije. Nemojte biti sebični, trudimo se da banjalučki sport stane zdrave noge i da ne živi od stare slave. Stručni sportski kadar bi zamolila da se uključi u sportske aktivnosti. To nam sigurno nedostaje.
Z.P.
Banja Luka, septembar 2007.
VT
