Razgovor s sportskim entuzijastom, čovjekom koji je od davne 1954. godine 'u rukometu' kao funkcioner i dugogodišnji rukometni sudija, a koji nikad aktivno nije zaigrao na rukometnom terenu!
Ime i prezime: Mladen Ludvik
Datum i mjesto rodjenja: 01.11.1937., Bijeljina
Sport: Rukomet
- Rodjeni ste u Bijeljini. Kada ste došli u Banjaluku i kada ste imali prve kontakte sa rukometom ?
U Banjaluku sam došao sa 9 godina. Samo sam prvi razred Osnovne škole pohadjao u Bijeljini a onda sam 1946. godine stigao u Banjaluku. Sa rukometom sam se prvi put susreo još u Gimnaziji. To je bilo negdje 1954. godine u vrijeme kada je Borac već žario i palio u bivšoj Jugoslaviji. „Glavni krivac“ što sam se našao u ovom sportu je bivši rukometni sudija Ljupko Jurela koji me je natjerao da polažem sudijski ispit i da se intezivnije bavim tim poslom.
- Jeste li igrali aktivno kao rukometaš ?
Ne, nisam. Dugo, dugo sam u rukometu ali eto ono što je interesantno nisam igrao rukomet.
- Kako je tekla Vaša sudijska karijera ?
Moji sudijski počeci su se nezvanično dogodili još u Srednjoj školi. Pred kraj mog srednjoškolskog obrazovanja sam položio sudijske ispite tako da sam se mogao i zvanično baviti sudijskim pozivom. Medjutim, s obzirom da sam upisao studije u Zagrebu uslijedio je prekid u sudijskom poslu.
- Je li Vam žao niste igrali aktivno rukomet ?
Možda i nije. Moje fizičke mogućnosti nisu to mogle podnijeti a igranje rukometa zahtjevalo je drugačiji sistem životnih aktivnosti. Još kada se umiješao i fakultet nisam se nijednog trenutka dvoumio da ne zaigram rukomet i da prestanem suditi.
- Šta se dogodilo po završetku studija ?
Vratio sam se u Banjaluku i počeo suditi utakmice. Krenuo sam sa Krajiškom ligom da bi onda prešao na utakmice Republičke lige. To je trajalo izvjesno vrijeme, negdje sve do 1967. godine, kada sam zbog obaveza na poslu morao da donesem odluku da li da ostanem rukometni sudija ili da se opredjelim za svoju struku. Preovladala je struka tako da sam prestao suditi rukometne utakmice.
- Iako niste sudili da li ste ostali u rukometu ?
I dalje sam bio u ovom prelijepom sportu. Aktivirao sam se u Sportskom društvu Mladost a nakon razdvajanja društva na mušku i žensku rukometnu ekipu ostao sam uz rukometašice. Tu sam i dan danas tako da mogu reći da sam prošao sve lijepe i teške trenutke sa ŽRK Mladost. Drago mi je što sam uložio dio sebe u izgradnju ŽRK Mladost ali i što sam učestvovao u organizaciji tradicionalnog 'Osmomartovskog turnira'. Tokom svih tih godina upoznao sam veliki broj ljudi, dobio dosta prijatelja, saznao novih iskustava. U periodu od 1991/92 do 2002. godine, sve dok sam po starosnoj dobi mogao obavljati posao, bio sam kontrolor i delegat lige Republike Srpske
- Možete se pohvaliti da ste 1972. godine bili na Olimpijskim igrama u Minhenu.
Da. 1972. godine sam bio na Olimpijskim igrama u Minhenu u ime Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine. Tada je u reprezentaciji Jugoslavije bilo 6 igrača Borca. Bila je prava milina gledati naše rukometaše. Posebno pamtim kada su Česi prosto bježali od izvodjenja sedmeraca jer je Ako (Arslanagić) bio nesavladiv.
- Kao što ste i sami rekli dugo ste u rukometu. Poredjenje današnjeg i nekadašnjeg banjalučkog rukometa ?
Najveći problem sadašnjeg rukometa je nedostatak entuzijazma. Prije su rukometaši igrali na svakom ćošku, na svim otvorenim igralištima. Kada je rukomet prešao u dvorane došlo je do smanjenja interesa omladine i djece za ovim sportom. Nedostatkom dvorana na ovim našim prostorima, a posebno u Banjaluci, došlo je do stagnacije kompletnog rukometnog sporta a poluprofesionalizacija i profesionalizacija rukometa dovela je do osipanja masovnosti i prestanka bavljenja rukometom onih koji su ga igrali iz ljubavi. U periodu najvećeg procvata rukometa u Banjaluci bila su aktivna školska takmičenja. Ta vrsta okupljanja omladine u osnovnim i srednjim školama su se kasnije izgubila i to na jedan duži vremenski period. Školska takmičenja donosila su masovnost iz koje su se stvarali vrhunski igrači. U posljednje vrijeme ulažu se napori da se organizuju takva takmičenja ali ponavljam još jednom nedostatak entuzijazma je veliki problem. Danas nastavnici neće ništa da rade bez nadnice.
- Vi ste u ŽRK Mladost. Kakvo je stanje medju rukometašicama Mladosti ?
Sva ova situacija se odražava i na ŽRK Mladost. Klub danas raspolaže sa mladim rukometašicama tako da nema nijedne koja je starija od 20 godina. Sve su ponikle u Banjaluci a većina ih je bila naslonjena na Osnovnu školu Ivo Andrić gdje ih je u tajne rukometa uveo Nikola Pavlišin. Pionirke Mladosti, od 12 do 15 godina, koje stiču prva rukometna znanja potiču iz nekoliko banjalučkih Osnovnih škola.
- Šta uraditi da napreduje naš rukomet ?
Po mom mišljenju, neće biti napretka rukometa u gradu ukoliko se ne stvore uslovi, odnosno, ukoliko se ne izgradi još nekoliko dvorana dimenzija za rukomet. Uz dvorane potrebno je pronaći i ne suviše velika sredstva za stvaranje osnovnih uslova za rad, sredstva za nabavku najosnovnije opreme kao i sredstva za pokrivanje troškova za takmičenje. Sve je to pod uslovom da rukomet bude na amaterskom nivou jer se samo tako mogu stvoriti novi Perovići, Karalići, Karadže i slični igrači. U sadašnjim uslovima igrač koji nešto vrijedi zbog nemogućnosti obezbjedjenja egzistencije mora tražiti angažman u inostranstvu.
- Koje su još boljke našeg rukometa ?
Velika greška je što sudijska organizacija živi odvojeno od klubova. Sudijama je zabranjeno da rade u klubovima što je apsurd jer se samo na taj način dobijaju saznanja na koji način preživljavaju klubovi. Najlakše je sudijama, kao što je sada stanje, da dodju i odsude utakmicu, uzmu sudijsku taksu i potom odu kući. Njih ne interesuje šta se dešava poslije utakmice, kako mladi preživljavaju njihove greške. To je pogrešno. Bez njihovog angažmana u klubu nema napretka. Mislim da „nema boljeg rukometa ako ga vode ljudi koji žive od rukometa a ne oni koji žive za rukomet“.
- Čime se još bavite ? Da li ste u kontaktu sa svojim vršnjacima, rukometašima ?
Cijeli svoj radni vijek sam proveo u Elektrokrajini i to na raznim poslovima ekonomske prirode. Posljednjih 10-ak godina svog radnog vijeka sam radio kao pomoćni direktor za ekonomske poslove. 2002. godine, po ispunjenju radnih i starosnih uslova, otišao sam u penziju. Ipak, kako me zdravlje služi, malo pomažem i svojim kolegama u Savezu energetičara. Naravno, u slobodno vrijeme nadjem se sa starijim rukometašima da popričamo i razmjenimo mišljenja.
- Ko je najbolji banjalučki rukometaš svih vremena ?
Bez dileme to je Jerolim Karadža. Ovo kažem zbog svega što je Karadža pokazao na igralištu, zbog odnosa prema rukometu, zbog nezanemarivanja obrazovanja i zbog igračkih poteza kojima je oduševljavao ne samo Banjalučane već i cijeli svijet. On je po meni neponovljiv na ovim prostorima.
- Najbolji tim Borca svih vremena ?
Neću ih poredati po pozicijama tako da bi idealan tim Borca izgledao:
Arslanagić Abas, Jović Vladimir, Perović Petar-Pero, Karadža Jerolim, Saračević Hamdija, Čivić Petar, Selec Dobrivoje, Karalić Milorad, Radjenović Zdravko, Popović Nebojša.
U Banjaluci je rukomet uvijek bio pojam za sport. Naravno, ne smiju se zaboraviti ni ostali Borčevi rukometaši koji su dali ogroman doprinos u stvaranju velikog Borca.
- Da li danas posjećujete rukometne ili neke druge utakmice ?
Ne posjećujem čak ni rukometne utakmice iz prostog razloga što je malo gledalaca i što nisam zadovoljan kvalitetom. Više volim da pogledam njemačku ligu na televiziji nego Borac uživo.
- Najsrećniji sportski trenutak ?
Prije svega sam zadovoljan svojim radnim angažmanom a što se tiče sporta uvijek mi je drago kada neki klub iz Banjaluke predje u viši rang takmičenja ili napravi neki kvalitetan rezultat.
- Najteži sportski trenutak ?
Najteže je kada zbog sudijskih odluka izgubiš utakmicu na nekorektan način. To su najteži trenuci u sportu jer tada cijeli trud igrača, trenera, uprave bude upropašten. Takodje mi je veoma teško kada nema para i dvorane jer je sve drugo rješivo.
- Da li ste posjetili naš sajt ?
Nisam ga posjetio. Ideja je dobra, samo ne treba zaboraviti nijedan sport, nijednog sportskog radnika, nijednog igrača koji su svojim angažmanom zaslužili da se nadju na jednoj takvoj web stranici.
Z.P.
Banja Luka, decembar 2006.
VT
