RAZGOVOR S MIKIJEM KREMENOVIĆEM
Majstorom karatea "crni pojas - 5. dan"
Ime i prezime: Miroljub Kremenović
Datum i mjesto rodjenja: 21.02.1967., Banjaluka
Sport: karate
Klubovi: Rudi Čajavec (Banjaluka), Rade Ličina (Banjaluka), Kosmos (Banjaluka), Vojvodina (Novi Sad), Sloga (Kraljevo), Sindjelić ( Banjaluka)
Karate zvanje: Majstor karatea 5. dan
- Banjaluka je uvijek bila grad sporta. Kako ste se, pored tada veoma popularnih sportova: rukometa, fudbala, boksa, košarke..., baš opredjelili za karate ?
1975. godine počeo sam trenirati karate u Karate klubu Rudi Čajavec. Bila je to mala sekcija a glavni krivac za moje bavljenje ovim sportom je moj otac Milenko. On je radio zajedno sa tadašnjim trenerom Karate kluba Rudi Čajavec, Ivicom Lipovcem, i na njegov nagovor me je zajedno sa starijim bratom Radenkom upisao u karate sekciju. Trenirali smo u prostorijama nekadašnjeg Sebastijana a sada Nezavisne odnosno Pink televizije. Tu sam proveo dvije godine a onda sam odlučio da predjem u klub Rade Ličina.
- Koliko ste se zadržali u KK Rade Ličina i koliko ste zadovoljni tim periodom ?
1977. godine u Karate klubu Rade Ličina je bilo 1200 kandidata polaznika što je do sada neoboreni rekord kluba. Nakon Čajaveca odlučio sam da se okušam u Ličini i tu sam ostao sve do 1988. godine. Napredovao sam iz dana u dan, osvajao nove pojase. Svojim radom sam se isticao medju vršnjacima što su uvažavale i cijenile starije kolege. Stariji klupski takmičari su u meni već tada vidjeli nekog ko bi mogao da ostvari zapažene rezultate. Bio sam miljenik u klubu. Veoma brzo sam napredovao a moram da istaknem da su tada bili znatno teži kriterijumi za dobijanje pojasa jer su medju 80 kandidata samo 3-4 mogla da dobiju novi pojas. Napredak se ogledao i u rezultatima tako da sam na regionalnim i republičkim takmičenjima bio nepobjediv u svoj kategoriji.
- Poslije KK Rade Ličina kratko ste boravili i u klubu Kosmos ?
Da, u Kosmosu sam se kratko zadržao. To je bila usputna stanica pred odlazak u Novi Sad.
- Ko su vam bili treneri u tom periodu ?
Kada sam počinjao u Radi Ličini trenirao me je Darmin Hadžibegović, zatim sa mnom su još radili Drago Jokanović, Miroslav-Miro Marić a prije odlaska u Novi Sad u KK Kosmos trenirao me je Nikola Čenić zvani Cezar.
- Kada ste prešli u novosadsku Vojvodinu ?
U Novi Sad i čuveni Karate klub Vojvodina prešao sam 1988. godine. Vojvodina Vam je u to vrijeme u karate sportu važila kao što su to Crvena Zvezda i Partizan u fudbalu. Otišao sam da radim kod proslavljenog trenera i takmičara Dušana Dačića. Tu sam proveo 3-4 nezaboravne godine za vrijeme kojih sam stekao sportsku afirmaciju i postao standardan reprezentativac bivše Jugoslavije.
- Prije nego što nešto više kažete o seniorskim rezultatima podsjetićemo se i Vaših juniorskih dana koji su takodje bili propraćeni odličnim rezultatima ?
1985. godine ušao sam u juniorsku karate reprezentaciju SFRJ. Moj prvi reprezentativni nastup bio je na Medjunarodnom turniru u Skoplju. Bilo je dosta učesnika a ono što je zanimljivo i po čemu se pamti taj turnir je podatak da je juniorska reprezentacija pobijedila seniorsku reprezentaciju SFRJ. Ta generacija juniora u kojoj su osim mene još bili: pokojni Samir Husenagić, Enver Idrizi, Slaviša Ćorović i drugi kasnije je preuzela primat u seniorskoj selekciji i ostvarila sjajne rezultate na internacionalnom nivou. U juniorskoj karijeri bio sam višestruki prvak BiH, Srbije, Jugoslavije a kao šlag na tortu došlo je evropsko zlato.
- Jeste li prije početka Evropskog prvenstva predosjećali medalju ?
Pred odlazak za madjarski Šopron gdje je održano Evropsko karate prvenstvo za takmičare do 21. godine bio sam neskriveni optimista. Za medije u tadašnjoj Jugoslaviji davao sam izjave u kojima sam govorio da se sigurno vraćam sa zlatnom medaljom. To moje samopouzdanje mnogi su osporavali a i selektor mi je rekao da budem malo oprezniji u izjavama i očekivanjima. Medjutim ja sam vjerovao u sopstveni kvalitet i na kraju mi se to vratilo. Prvo sam u polufinalu pobijedio Francuza Pinoma, koji je kasnije bio čuveni šampion u seniorskoj konkurenciji a u finalu sam sa 6-1 bio bolji od Španca Egea koji je takodje kasnije ostvario fenomenalnu seniorsku karijeru.
- 1989. godine prešli ste u seniorsku reprezentaciju SFRJ i odmah osvojili medalju na Svjetskom prvenstvu ?
Na Svjetskom šampionatu u Budimpešti osvojio sam srebrnu medalju. Na moju nesreću nisam mogao nastupiti u finalu jer mi je bila pukla arkada tako da doktori nisu dozvolili da se borim za zlato. Na tom prvenstvu pokojni Husenagić je bio prvi, Kopitović treći, pokojni Batočanin treći i to je do tada bio najveći rezultat karatista bivše Jugoslavije. Tada su postavljeni novi temelji karate sporta ex-Jugoslavije. Konkurencija za reprezentaciju je bila strašno jaka a samo po jedan takmičar je nastupao u jednoj kategoriji. Ja sam se borio u poluteškoj kategoriji.
- Koliko ste bili standardan reprezentativac bivše države ?
Što u juniorskoj što u seniorskoj konkurenciji standardan reprezentativac sam bio sigurno deset godina. Ono što daje još veću težinu i značaj je činjenica da sam se konstantno borio i pojedinačno i ekipno. Osvojio sam mnoge medjunarodne turnire, sigurno imam desetak trofeja s tih takmičenja. Moje posljednje veliko takmičenje prije rata je bilo Svjetsko prvenstvo u Granadi gdje sam osvojio četvrto mjesto i zahvaljujući kojem sam bio proglašen za najboljeg sportistu Republike Srpske u 1992. godini.
- Nažalost sjajnu karijeru prekinuo je rat. Koliko žalite zbog toga ?
Mene je rat prekinuo u najjačoj snazi i najboljim godinama. U 26. godini sam bio na vrhuncu karijere, bio sam medju najboljim karatistima u zemlji, medju najstandardnijim reprezentativcima i baš onda kada sam sav svoj trud trebao da brojnim medaljama naplatim uslijedio je rat. Silom prilika tako se desilo, ostao sam u Banjaluci, zbog ratnih dešavanja sve manje i manje trenirao tako da sam ubrzo prestao da treniram.
- Prije nego što si se vratio nastupao si kratko i u Slogi iz Kraljeva. Kako je u Kraljevu bilo ?
Bio sam godinu dana u Kraljevu i tu sam završio svoj put po Srbiji. Nakon Kraljeva vratio sam se u Banjaluku. Moram da kažem da sam prije Kraljeva i Sloge, sa novosadskom Vojvodinom, bio drugi ekipno u bivšoj Jugoslaviji.
- Po povratku u Banjaluku, 1992. godine, šta ste radili ?
Pomagao sam Karate klubu Sindjelić i kao takmičar i kao trener. Nastupali smo u prvenstvu SR Jugoslavije. Sve što sam radio je bilo za dobrobit kluba i opstajanje ovog sporta u ratu. Veoma brzo sam se opredjelio za trenerski posao i kao trener sam osvojio sijaset medalja na prvenstvima RS i SR Jugoslavije. Moram reći da je karate sport bio mnogo manje popularan sport nego što je sada. Ovaj sport je ekspanziju doživio u ratu i sada je u samom vrhu našeg sporta. Na početku rata, npr. u Sindjeliću, bila je to mala sekcija koja je okupljala 20-ak polaznika. Medjutim, ono što je karate izbacilo u vrh popularnosti medju sportovima je činjenica da je dosta karate stručnjaka ostalo na ovim prostorima. Mi u Sindjeliću smo se maksimalno trudili da omasovimo sport i sada u klubu imamo 300 članova i 7 trenera po kategorijama. Nije to niklo sve preko noći već smo maksimalnim trudom, radom i velikim entuzijazmom to učinili. Plod takvog rada je veliki broj medalja koje su naši takmičari donijeli sa značajnih takmičenja.
- Da li u klubu postoji evidencija koji je to broj medalja ?
Trenutno baš prikupljam arhivu o broju medalja od 1994. godine pa do danas. Ono što sam siguran da su takmičari Sindjelića od 2002. godine osvojili 21 medalju na evropskim i svjetskim prvenstvima. Kada bih pominjao sva imena bilo bi to predugo i bojim se da bi nenamjerno nekog izostavio. To je spisak za poštovanje.
- Koje su posljednje medalje ?
Posljednje medalje su sa Svjetskog prvenstva. Goran Gašić i Nemanja Banović bili su zlatni; Aleksandar Mihajlović srebrni; Goran Gašić i Boris Jeličić su kao članovi reprezentacije SCG bili prvi ekipno; bronzane medalje pripale su Daliboru Blagojeviću i Slavenu Bogdanoviću. Dakle osam svjetskih medalja. Ovo su samo medalje sa posljednjeg takmičenja a u prethodnih desetak godina njih je bilo zaista pregršt. Zahvaljujući ovim medaljama proglašeni smo za najuspješniji klub u Banjaluci za 2005. godinu, a u ovoj 2006. godini nalazimo se na spisku prioriteta za pomoć od strane Gradske uprave.
- Bili ste i selektor reprezentacije RS. Vjerovatno ste i u tom periodu imali uspjeha ?
Brojne uspjehe i medalje na evropskim i svjetskim šampionatim i svjetskim kupovima takmičari Sindjelića su osvajali u periodu kada sam bio selektor reprezentacije RS. Pet godina sam samostalno vodio reprezentaciju RS. Za to vrijeme zabilježili smo vrhunske rezultate. Osvojeno je pregršt medalja, evropskih, svjetskih. Kasnije sam ušao u selektorski tim RS i u tom periodu učestvovao u osvajanju zlatnih pojedinačnih i ekipnih medalja na Evropskim i Svjetskim prvenstvima. Čak smo u našem klubu imali i dvostruke prvake Evrope i Svijeta što je rezultat za svaki respekt.
- Kuda ide karate sport BiH ?
Mi smo jedini sport koji nije ujedinjen na nivou BiH. Mislim da je ovakvo stanje nemoguće i da je neminovnost da se i karate ujedini. Prošla su ratna vremena i trebalo bi ih, barem u tom rezultatskom i sportskom smislu, ostaviti po strani. Moramo se okretati svijetu i ne vidim razlog zašto bi mi bili jedini izuzetak u BiH. Osnivanjem jedinstvenog Saveza dobili bismo kvalitetnija takmičenja a samim tim kvalitetnije sportiste. To bi podiglo kvalitet sporta i u RS i FBiH. Sindjelić je sa još 20-ak klubova iz RS pristupio novoformiranom Karate savezu BiH koji trenutno broji 80-ak klubova.
- Toliko ste u karijeri medalja osvojili. Šta biste poručili mladim sportistima ?
Mladi ljudi treba da se bave sportom jer je sport jedini segment društva koji je ostao zdrav. Treniranjem i bavljenjem nekim sportom naučiće da žive zdravo i normalno, da se vaspitaju u sportskom i fer duhu, da stiču prijatelje i nauče da poštuju sebe i druge. Npr. u Sindjeliću trenutno treniraju veoma uspješni studenti, neki su od njih već uspješni u svojim profesijama. Ovo Vam govorim da bi Vam ukazao da uz sport možete i profesionalno da napredujete ali i da se izgradite kao ličnost.
- Trener koji je ostavio najjači utisak na Vas ?
Svi se pozitivno uticali na mene ali najjaču utisak ipak je ostavio Dušan Dačić. Bio mi je i trener i selektor. Stručnjak svjetskog kalibra, neko ko mi je prenio mnogo znanja, sportskih vrlina i koji me je kao sportistu i čovjeka izgradjivao. Sve što sam od njega naučio sada prenosim na svoje učenike. Ovom prilikom bih ga pozdravio i zahvalio mu za sve što mi je dao.
- Zamalo da zaboravim da Vas upitam koje Vam je karate zvanje ?
Ja sam majstor karatea 5. dan. Inače dobio sam i diplomu za razvoj karatea SR Jugoslavije a kasnije za razvoj karatea RS. Baveći se kao trener hiljade ljudi je prošlo kroz moj rad. Ovo je inače amaterski sport a obaveze su nam profesionalne. Ali ima to nekih svojih draži.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
Prvi moj najsretniji trenutak u karijeri je bio kada sam ušao u reprezentaciju SFRJ. Tada nije bilo sretnijeg čovjeka od mene. Naravno poslije toga izdvojio bih titulu prvaka Evrope, vicešampionsku titulu svijeta, priznanje kada sam postao najboljim sportistom RS i na kraju uspjesi mojih karatista iz Sindjelića.
- Najteži trenutak u karijeri ?
Svaki poraz mi je bio težak a opet najteže situacije bi bile one kada bih izgubio u borbi za medalju i sudijske kradje.
- Anegdota ?
Bilo ih je zaista mnogo ali mi je jedan uvijek na pameti. Kada sam išao na Svjetsko prvenstvu u Granadu 1992. godine jedva sam kupio kartu da odem tamo. Sjećam se kao danas, na meni je bilo reprezentativno „Beko“ odijelo i uz veliku muku otišao sam tamo. Po povratku iz Granade, na aerodromu u Beogradu, prijatelji iz Banjaluke uvjeravali su me da se ne vraćam i plakali kada sam odlučio da ipak krenem za Banjaluku. Najzanimljivije od svega toga je činjenica da sam bio jedini putnik u tom avionu na liniji Beograd – Banjaluka. Uz mene su bila još samo dva člana posade. Kada smo sletilli u Banjaluku rodbina nije mogla da vjeruje da sam se sam usudio da dodjem u rodni grad a rat je već buktio u državi.
- Da li ste posjetili našu internet stranicu i mišljenje o njoj ?
Nisam je posjetio ali je ideja fenomenalna. Sve što je u svrhu predstavljanja sportista, posebno vrhunskih, je za pohvalu. Sport je najbolji ambasador svakog grada, zemlje i preporučio bih Vam da što više afirmišete naše banjalučke mlade sportiste jer se nalaze i žive u teškom vremenu pa bi im to značajno pomoglo i dalo pdstrek da napreduju.
- Poruka Banjalučanima ?
Živite i dišite i dalje vazduh u najljepšem gradu na svijetu. Što više se bavite sportom i kulturom i budimo zajedno sretni.
Z.P.
Banja Luka, februar 2006.
VT
