RAZGOVOR S BORISEM JELIČIĆEM
Svjestskim i europskim prvakom, visestrukim prvakom RS, SCG, te aktuelnim
sampionom BIH
Ime i prezime: Boris Jeličić
Datum i mjesto rodjenja: 07.05.1979., Banjaluka
Sport: karate
Klubovi: Rade Ličina, Sindjelić
-Kada si počeo da se baviš karateom i kako su izgledali prva susretanja sa ovim sportom ?
Karate sam počeo trenirati 1987. godine, sa svojih 8 godina. Kao dječak sam bio živahan i želio sam da se bavim nekim sportom. Te godine u naselju i školi su bili oblijepljeni plakati za upis u Karate klub Rade Ličina i gotovo kompletno moje društvo iz ulice počelo je da trenira karate. Vremenom svi su oni otpadali a ja sam ostao u karateu i to sada već punih 19 godina.
-Ko ti je bio prvi trener i kakvi su bili uslovi za rad ?
Milko Marić mi je bio prvi trener. Inače, Rade Ličina je bio veliki klub, jedan od najkvalitetnijih na ovom području, u Krajini. Bio je dobro organizovan i imao sam sreću što sam baš karijeru počeo u njemu. Već s 9 godina sam išao na prva takmičenja izvan Banjaluke. Odlasci u Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju su bila i moja prva životna putovanja a interesantno je da i dan danas imam prijatelja sa tih kratkih turneja. Sad iz ove perspektive, mogu da kažem, da su me baš ti odlasci u djetinjstvu privukli za ovaj sport i da sam kroz sticanje prijatelja na putovanjima zavolio i karate.
-Da li si imao rezultatskih uspjeha u mladjim kategorijama ?
1990. godine sam osvojio drugo mjesto na prvenstvu Bosne i Hercegovine za mladje pionire. S tim rezultatom sam izborio nastup na državnom šampionatu (SFRJ) u Karlovcu gdje sam zauzeo osmo mjesto. Inače 1990. godine sa 11 godina sam položio crni pojas prvi dan.
-Sa 11 godina si položio crni pojas prvi dan ?
Da. Bio sam te godine u Bosni i Hercegovini najmladji karatista sa crnim pojasom prvi dan. Tada sam i definitivno odlučio da se bavim samo karateom. Niko me nije mogao zaustaviti i odvratiti od karatea.
-Slijede ratne godine. Gdje si trenirao ?
Da, počeo je rat i bila je velika kriza. Uslovi za treniranje su bili veoma loši. Da potkrijepim ovu tezu navešću primjer da smo znali trenirati i pod svijećom. Tih godina prešao sam kod Miroslava Marića koji je, bez obzira na rat, uspio da nas održi u karateu. Iako je vladalo ratno stanje mi smo putovali i u takvim uslovima. Išli smo na prvenstva po Srbiji, što je za nas omladinu bilo jako bitno, da makar na kratko zaboravimo banjalučku realnost.
-Je li bilo medalja ?
Rekao sam da smo se takmičili na prvenstvima po Srbiji na kojima smo bilježili zapažene rezultate. Bio sam dva puta kadetski vicešampion SR Jugoslavije a 1995. godine sam ušao u kadetsku reprezentaciju SRJ.
-Kada si postao član Karate kluba Sindjelić ?
Sindjelić je bio nasljednik Rade Ličine. Sa 16 godina sam prešao kod Mikija Kremenovića i stekao potpunu afirmaciju. Miki je tada bio završio aktivnu karijeru i bio je željan dokazivanja u trenerskom poslu. Meni je to mnogo pomoglo u karijeri. Tada je sve krenulo ozbiljnije, trenirao sam dva puta dnevno, i mogu da kažem da Miki Kremenović ima velike zasluge za moje kasnije uspjehe.
-Ti si veoma rano počeo da osvajaš medalje i u seniorskoj konkurenciji ?
Sa 17 godina sam bio seniorski prvak Republike Srpske u srednjoj kategoriji. Uporedo sa takmičenjima u RS radili smo i prvu ligu SR Jugoslavije. Sa 17 godina sam bio bačen u vatru sa svim tim „ gorilama „ i u mečevima protiv njih se kalio. Bio je to veoma uspješan period.
-Koliko puta si bio šampion RS, Srbije, BiH ?
Do danas sam bio pet puta šampion RS, jednom prvak Srbije i Crne Gore, 2 puta vicešampion SR Jugoslavije a ove 2006. godine sam, na prvom zajedničkom prvenstvu BiH, osvojio šampionsku titulu BiH u poluteškoj kategoriji.
-Ovdje nisi pomenuo svoje najveće uspjehe a to su evropske i svjetske medalje ?
2000. godina
Bio sam ekipni prvak Evrope na prvenstvu u Rumuniji. U finalu smo pobijedili Slovačku a ja sam radio odlučujući meč.
2001. godina
To je bila i najbolja godina u mojoj karijeri. Postao sam šampion svijeta u srednoj kategoriji na šampionatu u Škotskoj. Dugo sam se, mjesecima, spremao za to takmičenje. Imali smo sjajne uslove za pripreme. Bez obzira što sam imao 22 godine i što mi je to bilo prvo Svjetsko prvenstvo u životu, pred početak prvenstva nisam imao preveliki respekt niti strah od protivnika. Razlog je što sam u pripremama radio sa starijim karatistima gdje sam shvatio da imam kvalitet za medalju. Takodje sam bio gladan uspjeha tako da, još jednom ponavljam, u Škotskoj nisam imao tremu. Do zlata sam odradio šest mečeva i ostvario šest pobjeda. Najteži mi je bio meč protiv Italijana Favalija koji je bio i glavni kandidat za medalju. Zanimljivo je da me je on, godinu dana prije na Evropskom prvenstvu, eliminisao u pojedinačnoj konkurenciji. Kada sam njega pobijedio, dobio sam krila, i znao sam da me niko ne može zaustaviti do zlata.
2003. godina
Bio sam treći na Svjetskom prvenstvu u Sankt Petersburgu u srednjoj kategoriji. Izgubio sam u polufinalu od italijanskog borca. Na prvenstvo sam došao kao aktuelni svjetski prvak i imao sam veliki pritisak od javnosti da odbranim titulu. Te godine na pripremama sam radio pakleno, možda i najbolje do sada. Do početka Svjetskog prvenstva osvojio sam titule i kupove RS i SCG kao i brojne internacionalne turnire. Medjutim mislim da sam napravio grešku što se nisam osvježio pred šampionat tako je došlo do premorenosti i to iz jednog jedinog razloga a to je pretreniranost. Nisam bio svjež u završnim mečevima tako da mi je izmakla titula.
2005. godina
Bio sam ekipno drugi na svijetu. U finalu smo izgubili od Rusa a zbog povrede, dan nakon ekipnog finala, nisam mogao da se borim u pojedinačnoj konkurenciji.
2006. godina
U Bratislavi sam osvojio treće mjesto na Evropskom prvenstvu u srednoj kategoriji. Ovu medalju sam osvojio više na iskustvo jer tokom mog boravka u Austriji (zbog studija) nisam mogao da radim punom parom i da se maksimalno posvetim karateu. Bio sam negdje oko 70 % spreman tako da za mene treće mjesto predstavlja veliki uspjeh. Meni je najbitnije da sam u kontinuitetu nastavio da donosim medalje sa velikih takmičenja. Od 2000. godine na svakom velikom takmičenju, na kojem sam učestvovao, osvajao sam medalju.
-Dakle, to su evropske i svjetske medalje. Šta je sa internacionalnim turnirima koje si spominjao ?
U svojoj kolekciji medalja imam oko 20 medalja sa internacionalnih turnira, Grand Pri turnira održanih u svim verzijama.
-Šta te očekuje do kraja godine ?
30. septembra, kao član reprezentacije Srbije, u Rimu ću nastupati na četveromeču Srbija – Italija – Engleska – Irska. Odradio sam bazične pripreme i ovaj četveromeč će biti uvertira za turnire, prvenstva i kup takmičenja u RS, BiH i Srbiji. Moram da napomenem da me iduće godine očekuje i prvenstvo svijeta u Italiji, u Bergamu.
-Osvojio si pregršt medalja. Na najbolji način si prezentovao grad u svijetu. Da li si imao podršku grada i države ?
Jesam imao podršku. Od grada Banjaluke sam dobio stan i ovom prilikom im se još jednom zahvaljujem na razumijevanju i pomoći koju su mi pružili.
-Fakultet (DIF) završava, radiš sa mladjim kategorijama u Sindjeliću. Da li to znači da ćeš ostati u sportu ?
Zbog mojih obaveza radim sa mladjim uzrastima samo dva puta sedmično. Fakultet (DIF) završavam. Imam 27 godina, a kako je naučno dokazano da su to najbolje godine za sportistu, želja mi je da se još barem 3-4 godine aktivno bavim karateom. Osjećam da još mogu da bilježim dobre rezultate. Kako stvari stoje, gotovo sa 100 % sigurnošću mogu reći, da ću poslije karijere ostati u sportu. Volio bih da svo stečeno iskustvo nesebično prenesem na mlade takmičare i buduće šampione.
-Najsrećniji sportski trenutak ?
2001. godina i titula svjetskog šampiona. Te godine sam izabran i za najboljeg sportistu RS i to mi je izuzetno draga nagrada.
-Najteži sportski trenutak ?
Svaki poraz teško podnosim. Ipak izdvojio bih poraz u finalu prvenstva u Novom Sadu protiv Rusije kada sam baš ja odlučivao o pobjedniku. Nažalost sam izgubio.
-Perspektiva karateta kod nas ?
Po uspješnosti i rezultatima karate je 100 % najtrofejniji naš sport. Medjutim, činjenica da se sportovi dijele na male i velike utiče da karate, kao mali sport, dobija manji dio kolača. Volio bih da se malo više novca ulaže u borilačke sportove koji konstantno bilježe dobre rezultate. Koliko je karate popularan sport govori i podatak da Sindjelić, počevši od školskih sekcija, preko kadetske, juniorske i seniorske kategorije, broji oko 300 članova. S tim podatkom se nijedan drugi kolektiv ne može pohvaliti.
-Od kojeg trenera si najviše naučio ?
Miki Kremenović je broj 1. Karate, kao i ostali sportovi, konstantno napreduje i u karateu se stalno uvode neke novine. Miki, koji je bio izuzetno uspješan takmičar, kao mlad trener naučio me je modernom karateu. Usadio mi je te novine i jedan od najzaslužnijih što sam osvojio sve te medalje. Miki Kremenović se sav daje ovom sportu. Uvijek je na raspolaganju za trening, bez obzira da li je to ujutro ili naveče. Takodje bih izdvojio sadašnjeg selektora Srbije Dušana Dačića, koji je bio trener i Mikiju Kremenoviću. Od njega se na svakom okupljanju može nešto naučiti. Inače, on je bio i selektor karate reprezentacije SFRJ.
-Da li si posjetio naš sajt i mišljenje o njemu ?
Bio sam redovni posjetilac kada sam boravio u Beču. Kada me uhvati nostalgija dobro dodje sajt da se prisjetis Banjaluke. Naš grad i banjalučki sport je zaslužio da ima ovak sajt i mogu da uputim samo riječi hvale za njegov sadržaj.
-Poruka Banjalučanima ?
Živio sam i u Banjaluci i izvan nje. Dosta ljudi nije ni svjesno koliko je ovaj grad pitom i ima svoju dušu. Čuvajte ga onakvog kakav jeste. Imamo i najljepše žene u Evropi. Zato uživajte u tome i pomozite da Banjaluka bude još ljepša.
Z.P.
Banja Luka, Septembar 2006.
VT
