Ime i prezime: Duško Blažić
Datum i mjesto rodjenja: 28.12.1957., Banjaluka
Sport: džudo i planinarstvo
- Kada ste se počeli baviti džudom i planinarstvom ?
Već 35 godina se bavim džudoom i planinarstvom. Počeo sam aktivno kada sam otišao u Mostar gdje sam upisao Vojnu gimnaziju. To je bilo 1972. godine i od tada sam uporedo aktivan u oba sporta.
- Kako je sve teklo na početku ? Jeste li uspjeli uskladiti sve obaveze ?
Sve je, od samog početka, teklo zaista dobro. Imao sam odlične uslove, rekao bih najbolje u BiH. Osim toga, imao sam sreću da u mom timu bude dosta ljudi od kojih se može mnogo naučiti. Takodje smo imali zanimljiv sadržaj tokom školovanja i sve je to uticalo da se brzo napreduje.
- Kako su Vašu želju za ovim sportovima prihvatali u Vojnoj gimnaziji ?
Imali smo dosta vremena i za ostale aktivnosti, mimo školovanja. Preko izvidjanja i planinarenja forsirali su nas da učimo planine. U Vojnoj gimnaziji su nas, gotovo tjerali, da radimo po sekcijama vansportske aktivnosti. Jednostavno bila je to najbolja Vojna gimnazija u BiH u kojoj su po, veoma zahtjevnim kriterijumima, birani najbolji.
- Da li ste učestvovali na turnirim u džudou ?
Učestvovao sam na takmičenjima. Trenirao sam u svom klubu a kada sam otišao u Zadar na Akademiju vodio sam jedan klub u tom gradu. Bio sam i takmičar i trener. Već tada sam se opredjelio za trenerski posao, iz prostog razloga, jer mi je profesija bila na prvom mjestu tako da nisam imao dovoljno vremena da se posvetim aktivnom sportu. Nažalost, zbog posla nisam mogao učestvovati na medjunarodnoj sceni ali sam to nadomjestio na drugi način, kroz planinarenje. Inače, kada sam dobio prekomandu u Bihaću, tamo sam oformio Džudo klub koji je bio jedan od najboljih u BiH. Kada sam se vratio u rodnu Banjaluku oformio sam još jedan klub u Laktašima. Imamo odlične rezultate i uslove za rad. Trenutni cilj mi je da u klubu stvaramo stručni kadar jer se samo tako u budućnosti može još više napredovati.
- Bili ste i u Džudo savezu RS. Na kojoj funkciji ?
Bio sam dugo sekretar Džudo saveza RS, koji je osnovan 1993. godine. Već spomenuti klub Laktaši je bio prvi stvoreni klub u džudou kod nas, poslije rata.
- Da sada predjemo na planinarstvo.
Planinarstvo sam se bavio paralelno sa džudoom i obavezama na poslu. Obišao sam dosta toga. U ono doba, prije 30-ak godina, bio mi je problem otići na duže ekspedicije jer su zahtjevale duže odsustvo sa posla. Tako npr. 1982. godine nisam mogao otići na Ande jer je ekspedicija trajala 50 dana.
- Rekli ste da ste obišli dosta planina. Koji su to najznačajniji vrhovi gdje ste bili ?
- 9 puta sam bio na Mon Blanu (4807 m nadmorske visine).
- 2 puta sam osvojio Kavkaz (5642 m nadmorske visine).
- 1 sam bio na Kilimandžaru (5895 m nadmorske visine).
- Himalaji, vrh Island Peack (6080 m nadmorske visine).
- 25 puta Gros Glokner (3798 m nadmorske visine).
- više puta Monte Roza (4639 m nadmorske visine).
- više puta Gran Paradizo (4061 m nadmorske visine).
Ukupno sam bio u oko 30 ekspedicija. Svega 5 ekspedicija su vodili drugi a ostale sam ja organizovao. Ubuduće ću isključivo ići na ekspedicije koje budem vodio ja.
- Da li ima starosnih granica za ovaj ekstremni sport ?
Nema starosnih granica. Koliko se čovjek osjeća sposobnim toliko može da osvaja planine. Najstariji čovjek koji je osvojio najviši vrh Anda, Akunkagvu, imao je 84 godine. Inače, to je vrh preko 7000 metara nadmorske visine.
- Da li ima nekih pravila u ovom sportu kojih se treba pridržavati ?
Prije svega treba poštovati planinu i znati kada treba stati. Planina uvijek čeka ali, takodje, uzvraća istom mjerom. Ako se čovjek olako upušta u ove poduhvate može da nastrada. Svaki previd može da košta glave i zdravlja. Zbog nepažnje veoma čest je slučaj da planinari ostaju bez dijelova tijela jer, zbog niskih temperatura, dolazi do zahladjivanja tijela pa pojedine dijelove je potrebno amputirati. Takodje, može doći do endema pluća i mozga gdje se čovjek guši u vlastitoj tekućini. Isto tako visinske bolest su česte. Temperature su nerijetko -30, -40 stepeni Celzijusa, vjetar zna duvati i 200 km/h tako da se svaka greška skupo plaća. Zato ovaj sport nije nimalo jednostavan, kao što mnogi misle.
- U Banjaluci je sve više mladih koji se bave planinarstvom. Kako komentarišete ovu činjenicu ?
Da, sve je više ljudi koji osvajaju planine. U našem klubu (PAOK) trudimo se da mladjima prenesemo stečeno iskustvo. Medjutim, ponekad riječi ne mogu dovoljno da pokažu koliko sam prizor mrtvog i smrznutog čovjeka. Valjda, tek tada mladji shvate da u planinarstvu nema šale.
- Koliko često tokom ekspedicija vidite mrtve planinare ?
Nikada nisam otišao negdje da nisam vidio ili čuo da je neko nastradao. Najstrašnije je bilo prije 3,5 godine kada smo osvajali Mon Blan. Tada nam je pred noge pala mrtva Litvanka sa visine od oko 500 metara. To je bio veliki šok za našu ekipu i, kao vodji, trebalo mi je 2 sata da ih pokrenem sa mjesta. Od tada ti ljudi iz moje ekspedicije vode maksimalnu pažnju i vode računa o gotovo svemu.
- Sada ste se vratili sa Anda. Kako je bilo tamo ?
Poslije 25 godina dobio sam ponovo priliku da se popnem na Ande. To mi je bio prvi put i ujedno velika želja. Bio sam na visini od 6000 metara, prespavao jednu noć ali nisam želio da se ispenjem na vrh Akunkagvu jer nisam želio da rizikujem zdravlje. Bojao sam sam se da ću dobiti upalu pluća. Čim se spava na tim visinama to je znak da se može ići još više. Znam da Ande uvijek čekaju i da ću biti na vrhu Akunkagva. Za dvije godine planiram da podignem kvalitet kod moji planinara iz PAOK-a i da kompletna ekspedicija iz Banjaluke ispenje Ande.
- Koji je Vaš krajnji cilj ? Da li je to najviši svjetski vrh Mont Everest ?
Želio bih da osvojim vrh preko 8000 metara nadmorske visine. Planiram da ispenjem Čoju, koja je po visini šesti svjetski vrh (8200 m nadmorske visine). Poprilično sam realan u svoje sposobnosti. Sigurno je da sa, kvalitetnim pripremama, mogu osvojiti i Mont Everest. Medjutim, smatram da bi mi veliko zadovoljstvo predstavljalo osvajanje nekog vrha peko 8000 m nadmorske visine, tj. Čoje na Himalajima.
- Jedan Banjalučanin se već penjao na Čoju.
Da, to je Petar Pećanac iz PAOK-a. On će 28. marta krenuti u dvomjesečni pohod na Mont Everest. Tada kreće put Tibeta i Nepala gdje će sa kineske strane pokušati da osvoji najviši vrh planete 8848 metara nadmorske visine.
- Kakvi su planovi u klubu, PAOK-u ?
Podržali smo maksimalno Petra Pećanca i nadam se da će to učiniti i šira zajednica. Stvaramo još mladji tim koji će uskoro doći u fazu da ispenje neki vrh na Himalajima. Takodje radimo oko 300 kilometara staza u ovoj regiji. Uključili smo se u turističku ponudu i uradili smo nekoliko projekata na Kozari, Manjači i Klekovači. Ovih 300 km staza će biti značajan doprinos turističkoj ponudi ove regije.
- Najsrećniji trenutak u planinarskoj karijeri ?
Najsrećniji sam kada se sa grupom vratim sa osvojenog vrha. Kada sam gore, na vrhu, emocije su mi u rezervi.
- Najteži sportski trenutak u planinarskoj karijeri ?
Bilo ih je dosta. Gotovo na svakoj ekspediciji ima teških trenutaka. Zaista je teško vidjeti unesrećene planinare koji su izgubili život ali i njihove porodice koje tuguju za njima. Medjutim, mogu da kažem da su me te strašne scene i naučile kako da se ponašam prema prirodi i planini.
- Da li ste čuli za našu internet stranicu ?
Nisam. Veliki pomak je u svakom slučaju postojanje takve jedne internet stranice jer to Banjaluka i njen sport zaslužuju. Ovi naši planinarski rezultati su takvi i toliki da o njima treba da se čuje.
- Poruka Banjalučanima ?
Budući da je Banjaluka grad sporta i olimpijskih medalja potrebno je zadržati taj trend. Potrebno je da svako učini dodatne napore kako bi banjalučki sport povratio stari sjaj. Naravno najveći teret bi trebalo da ponese grad. Nadajmo se da će što prije naš sport biti kao ranije.
Z.P.
Banja Luka,mart 2007
VT
