Rodjen je u Gospodskoj ulici i bezrezervno voli Banjaluku. Zivot je posvetio nastavi fizickog vaspitanja i mladima, a cijeli svoj radni vijek proveo je u salama i sportskim terenima Tehnicke skole.Piki je, zasigurno, jedan od temeljnih stubova banjalučkog sporta i mnogobrojnih sportista, sportskih pedagoga.... Bio je vrstan gimnasticar a izabran je za prvog najboljeg sportistu Bosanske Krajine u Glasovom izboru.
Naravno to je profesor, magistar, Mirko Petricevic - Piki.
- Bili ste vrstan gimnasticar, sigurno jedan medju najboljima u ex-Jugoslaviji u Vase vrijeme. Kada ste se poceli baviti gimnastikom?
Sa svojih sest godina zajedno sa Perom Perovicem, Jovanom Bojovicem i cuvenim golmanom jugoslovenske reprezentacije u vaterpolu Muskatirovicem prvi put sam otisao u salu Sokolskog doma. Ostao sam u gimnastici jer sam vec tada osjetio da imam smisla za ovaj sport. Ono sto je sada po popularnosti karate ili borilacki sportovi tada je bila gimnastika .U tadasnjem Sokolskom pokretu glavni sadrzaj bio je rad na spravama. Gimnastika je pored atletike, fudbala i odbojke u vrijeme poslije 2. svjetskog rata bila dominantan sport. Banjaluka je 50-ih bila medju 5 najboljih gradova u Jugoslaviji sto se tice razvijenosti gimnastike.
-1952. godine ispunila Vam se velika zelja da upisete Drzavni institut za fiskulturu u Beogradu, u to vrijeme jedinoj visokoskolskoj ustanovi u drzavi. Dok ste studirali redovno ste trenirali gimnastiku. Da li je bilo naporno?
Kao student bio sam takmicar saveznog ranga. Isao sam na brojna takmicenja po Evropi. U Beogradu su htjeli da se takmicim za njihove klubove, medjutim ja sam volio Banjaluku i morao sam da ih odbijam. Bio sam kandidat za jugoslovensku reprezentaciju. U to vrijeme vjezbao sam sa Caklecom, Jurcevicem, a poslije i sa Cerarom. Nas su na fakultetu zvali moljci jer smo neprekidno bili u salama. Moze se reci da je citava Jugoslavija tada bila u beogradskom DIF-u, koji je inace bio rasadnik kvalitetnih profesora.
-1956. godine bili ste kandidat za Olimpijske igre u Melburnu. Medjutim ipak niste otisli?
Poslije takmicenja koje je odrzano u Osijeku postao sam kandidat za jugoslovensku reprezentaciju. Mjesec i po dana smo bili na pripremama u Kranju i Bledu. Ipak 7 dana prije odlaska za Melburn receno nam je da nema novca za gimnastiku. Cijela reprezentacija je bila razocarana. Olimpijada je vrhunac svake sportske karijere tako da mi je izuzetno zao sto nisam otisao u Melburn s obzirom da sam bio siguran clan reprezenacije.
-Vasi rezultati u to vrijeme praceni su u Banjaluci tako da ste 1955. godine proglaseni za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Koliko vam je znacilo to priznanje?
U to vrijeme svakome bi bila cast da mu osvane fotografija u novinama, a pogotovo veliko znacenje imala su ta priznanja. Moji rezultati u Banjaluci su ocijenjeni kao veliki uspjeh. Osim te titule ja sam u svojoj karijeri jos cetiri puta bio medju 10 najboljih sportista Bosanske Krajine. Moram da napomenem da sam te 1955. godine izabran i za 4. sportistu Bosne i Hercegovine. Naravno da mi mnogo znaci to priznanje a posebno mi je drago da sam ja proglasen za najboljeg u prvom izboru. Izgleda da mi je sudbina da budem prvi u necemu pa sam tako 2002. godine na Izboru najbolji sportista BiH u Sarajevu dobio specijalnu nagradu za zivotno djelo. Prije mene niko nije dobio takvu nagradu.
-Nazalost sada u Banjaluci nema gimnastike. Da li postoje teoretske sanse da se ovaj sport vrati u Banjaluku?
Pored plivanja i atletike gimnastika je bazicni sport koji daju mogucnosti da se sportista poslije moze baviti drugim sportovima. Svi banjalucki vrhunski sportisti kao sto su npr. Tomo Knez, Jerolim Karadza, Pero Perovic i drugi prosli su tu skolu. Vjerovatno ce se gimnastika vratiti u skole. Sada je problem sto je gimnastika profesionalni sport i trazi veca finansijska sredstva. Ljudi zastraseni ovim vremenom vise se bave borilackim sportovima.
Ono sto je tragicno jeste da u Banjaluci vise nema sprava za gimnastiku.
-1959. godine u Beogradu ste zavrsili Visoku skolu za fizicko vaspitanje koja je kasnije prerasla u Drzavni institut za fiskulturu. I pored velikih mogucnosti da ostanete u Beogradu Vi ste se ipak vratili u rodni grad. Zasto?
Nakon zavrsetka Visoke skole za fizicko vaspitanje mogao sam da radim u 8-10 beogradskih skola kao profesor fizickog vaspitanja. Ipak sam odlucio da se vratim u Banjaluku i svoju Tehnicku skolu. Moji profesori koju su mi u mom srednjoskolskom obrazovanju predavali sada su mi postale radne kolege. Ljubav prema Banjaluci je bila usadjena u mene tako da je to bilo presudno da se vratim iz Beograda.
-Zaposlili ste se u Tehnickoj skoli u kojoj ste proveli cijeli radni vijek. U cemu je tajna ljubavi izmedju Vas i Tehnicke skole?
Veoma rijetko desava se da jedan covjek pocne i zavrsi radni vijek u jednoj skoli. U razvijenim evropskim i svjetskim zemljama to bi se posebno cijenilo. Vezao sam se za tu skolu jer sam je i ja zavrsio. Pored svojih 22-24 casa, jos sam imao i vanrednih predavanja i angazovanja u Malim olimpijskim igrama. Nekad se 6 dana radilo, a 7. dan u sedmici je bio predvidjen za neka sportska takmicenja tako da sam ja u periodu od septembra do jula bio potpuno zauzet.
-Spomenuli ste Male olimpijske igre koje ste vi organizovali niz godina i za to dobili mnoga priznanja. Takodje ste bili i organizator Sletskih vjezbi. Kakav su znacaj imala takva takmicenja?
Male olimpijske igre je bilo takmicenje ucenika srednjih i osnovnih skola.
Iz takve masovnosti su se radjali sportisti. Sto se tice sletskih vjezbi one su imale vaspitni karakter i razvijale su nesto plemenito u covjeku a to je tzv. kolektivni duh. Pojedinac se identifikovao sa grupom. Razvijalo se drugarstvo i to mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo.
-Kao istaknuti sportski radnik vrsili ste duznost nacelnika DTV Partizan Banjaluka, bili ste predsjednik Saveza organizacija fizickle kulture opstine Banjaluka, Komiteta Malih olimpijskih igara opstine i BiH, predsjednik Drustva pedagoga fizicke kulture Banjaluka i Bosne i Hercegovine. Kako ste stizali obavljati sve ove brojne poslove?
Kad se hoce sve moze da se stigne. Ja sam volio svoj posao. Nisam vidio materijalnu korist u svom poslu ali sam zato osjecao zadovoljstvo. Predavao sam hiljadama studenata i ucenika a nikad nisam dobio nijednu zamjerku od njih. Moje aktivnosti rezultirale su velikim brojem priznanja i plaketa.
-Kad ste se aktivno prestali baviti gimnastikom?
Prakticno aktivno se nisam prestao baviti gimnastikom. Svako jutro odradim vjezbe, prosetam sam ili sa psom po gradu. Na Masinskom fakultetu uzivam pa ponekad cak sa studentima igram kosarku i rukomet. Sada mi je dovoljno da dnevno pjeske predjem po 3-4 kilometra. Vjezbe me odrzavaju u fizickoj spremi koja mi sada odgovara. Covjek uvijek treba da bude realan i da se ne precjenjuje.
-Osam godina ste radili na Visoj pedagoskoj skoli u Banjaluci. Kako bi ste okarakterisali taj period?
To je bio divan period zacinjen s divnim studentima a bilo ih je preko 200. Kad su zavrsili Pedagosku skolu otisli su u Sarajevo gdje su jos studirali dvije godine kako bi postali profesori fizickog vaspitanja. Profeosi iz Sarajeva imali su veliko povjerenje u banjalucke studente kojima sam ja predavao. Tada su sa mnom radili Hamdija Kadunic i Nada Malesevic.
-Postdiplomski studij ste poceli 1974. godine i zavrsili sedam godina kasnije. Kako ste se odlucili na taj korak?
U to vrijeme u Banjaluci nije bio nijedan magistar. Ja sam osjecao da treba da se usavrsavam. Kolege iz Beograda su me pozvale i zamolile da dodjem u Beograd da upisem postdiplomski studij. Htio sam da ispitam buku za vrijeme nastave. Prije mene to nikad niko nije ispitao. Kad sam to zavrsio odmah sam prijavio doktorsku disertaciju ali u tom periodu moj mentor s magistarskih studija je umro i ja sam odustao. Nikad nisam zažalio sto nisam zavrsio doktorsku disertaciju.
-1996. godine predavali ste na novootvorenom Odsjeku za fizicku kulturu, Univerziteta u B.Luci. Uslovi za rad su bili teski a zahvaljujuci vama ovaj Odsjek je opstao a kasnije prerastao u poseban Fakultet fizicke kulture?
Za vrijeme rata nisam pauzirao. Bio sam u radnoj obavezi u Tehnickoj skoli i redovno smo drzali nastavu. Nije bilo plata vec smo dobijali naknadu u prehrambenim proizvodima. Nakon rata 1996. predavao sam antropomotoriku i sportsku gimnastiku na Odsjeku za fizicku kulturu pri Filozofskom fakultetu. Tada je bilo puno sportskih radnika koji su se borili da se u Banjaluci ne osnuje Fakultet za fizicku kulturu. Nailazili smo na niz teskoca. Ljudi jednostavno nisu zeljeli da se u nasem gradu otvori taj fakultet. Ja sam napisao 5 elaborata o potrebi za fakultetom za fizicku kulturu u Banjaluci. Ipak na kraju smo uspjeli u svojim namjerama. Kada je otvoren fakultet profesori su dolazili iz Beograda, Nisa, Novog Sada i saradnja je bila izuzetna. Trenutno se borim da dodje do racionalizacije i da se ide prema kvalitetu.
-Cime se trenutno bavite? Sta radite u slobodno vrijeme i s kim se druzite?
Drzim nastavu fizickog vaspitanja na Masinskom fakultetu. Koordinator sam nastave sportske gimnastike na Fakultetu za fizicku vaspitanje i sport. U slobodno vrijeme mnogo šetam. Odradjujem rubriku Sportski vremeplov na Radiju Republike Srpske, pomazem svima. Malo pomalo prijatelji mi se osipaju. Poznato je da su umrli Limun Papic i Mihajlo Mihaljcisin moji veliki prijatelji. Ipak zadrzao sam neke prijatelje jos iz gimnasticarskih dana. Tako sam cesto u kontaktu sa Vlado Djurasovicem i Rankom Cvijeticem. Takodje posebno uzivam u kontakitma sa studentima, ucenicima koji stalno zele da sa mnom popricaju. Vise nema distanci izmedju mene i njih. Ja sam za studente Piki i to mi je posebno drago.
- Predavali ste mnogim sportistima. Mozete li izdvojiti neka imena?
Kada bi ih sve pomenuo to bi bio mukotrpan posao. Ali evo nekih od njih: Abas Arslanagic, Jerolim Karadza, Miroslav Nikic, Ishak Salama, Zlatan Ibrahimbegovic, zatim naravno rukometasi, kosarkasi i tako dalje.
- Kakav treba bude odnos izmedju vaspitaca i studenata? Kako vaspitac treba da pridje svom poslu?
Vaspitac se radja on se ne stvara. Covjek koji voli ljude treba da bude ljekar, vaspitac, socijalni radnik. U moje vrijeme roditelji su se cudili zasto sam ja upisao DIF. Vazno je raditi onaj posao koji se voli. Nikad mi nije tesko bilo ocistiti salu, sprave. Citav zivot mi je prosao u sportu. Odnos prema studentu zavisi od licnog kucnog vaspitanja vaspitaca. Ako ti cijenis svoj radni poziv onda ce te djeca i studenti voljeti. Cijenio sam njihove sposobnosti. Moram da priznam da je veoma tesko biti profesor fizickog vaspitanja jer se susreces s ljudima razlicitih fizickih sposobnosti.
- Kako popraviti trenutno stanje u sportu?
Trenutno stanje u sportu zavisi od vise faktora. Prvi i najvazniji su materijalna sredstva uz pomoc kojih bi se obezbjedili uslovi, rekviziti i kadrovi. Savremeni vrhunski sport trazi daleko vise vremena sto je sada veoma tesko. Takodje, trazi vrhunsko osposobljene trenere koji ce upravljati procesom treninga. To je nemoguce ostvariti u sadasnjim uslovima.
- Sta biste savjetovali mladim sportistima?
Sport je u posljednje vrijeme postao ne zadovoljstvo vec profesija u koju treba ulagati puno napora, vremena. Neke stvari se moraju zrtvovati za sport. Ovo je vrijeme koje trazi cijelog covjeka. Rekreativci koji u svojim kasnim godinama i dalje se bave sportom zasluzuju veliko priznanje.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu i Vase misljenje o njemu?
Nisam cuo, ali ideja koju ste mi vi prenijeli je sjajna. Pozdravljam ovakvu ideju. Moram jos da kazem da se u Banjaluci ponovo radi na formiranju Saveza sportskih organizacija u okviru koje ce biti internet stranica o banjaluckom sportu. Eto prilike da zajedno saradjujemo. Pozdrav svim Banjalucanim izvan Banjaluke.
Z.P.
