Kad sam davne 1998. godine prvi put, poslije sedam predugih godina, dosao u nas rodni grad, hodajuci tiho i plasljivo, jedan od prvih ljudi koji me je zagrlio i od srca poljubio, bijase ovaj predivni covjek: Dr. Zoran Dimitrijevic. Iako ga sudbina nije mazila (procitacemo ovdje), nije osjecao mrznju, nije nikog krivio nizasto, sjetio se onih nasih dana druzenja i budalesanja po Boriku. Sad, 5-6 godina poslije tog naseg susreta, kad smo svi malkice zasli u godine, volio bih da i posjetioci ove stranice vise saznaju o tom rodjenom Banjalucaninu, uvijek nasmijanom i spremnom na dobar vic.
- Pozdrav Doc! Mi smo negdje ista generacija, ja imam malo vise sijedih, znaci mladji si, hahaha.
Pozdrav starom prijatelju. Jeste, malo sam mladji, rodjen 06.04.1962. godine, naravno u Banjaluci.
- Ti si raja iz Borika, mi djeca sa Hiseta, smo imali Caire, Poljokanov park, a vi?
Nije bilo puno nekog izbora, mali nogomet na "Mirko Visnjic", ljeti Celulozin bazen, vojni tereni. O tenisu se nije ni razmisljalo.
- A da, to je bio sminkerski, "bijeli sport". Znam da je trebalo puno love za opremu, rekete, lopte. Kako si ti to sve organizovao?
Poceo sam stidljivo 1973. u TK "Petar Drapsin" sadasnji "Borac". Prva oprema, redovni treninzi, sve je to bilo za ondasnju Banjaluku nezamislivo. Tako je pocelo u krugu porodice, pa mi je prvi trener bio moj ujak Dusko (Dule) Crnogorac, njega poznaju stariji Banjalucani (i ja naravno, hahaha)
- Ne igram tenis, volim ga gledati. Vazna je tehnika, kako ono kazu: "udji u loptu", "spusti se u koljena", "pogodi loptu ispred tijela". Neko je i tebi to morao pokazati.
Najvise sam naucio od naseg dugogodisnjeg trenera Denisa Galijasa, koji je unio tu profesionalnu dozu u rad i sa seniorima i sa podmlatkom. Bilo je naporno, pogotovo ljeti, pijesak, sunce. Radilo se u skromnim uslovima, male svlacionice, ali kuca blizu, pa nije bilo problema.
- U to doba su turniri bili rijetkost, sve se moralo placati iz vlastitog dzepa. Jesi li na tom planu imao uspjeha?
Pa jesam, bio sam polufinalista prvenstva BiH za juniore, seniorski prvak RS u dublu sa Sukalo Vojkanom, imao sam uspjehe u ligaskim takmicenjima u SR Njemackoj, finalista memorijala "Trive Vujica", Veteranski prvak RS...
- Svjetski tenis se promijenio, kao i svi sportovi. Ide se na snagu, tehnika je pomocno sredstvo za uspjeh, samo atlete vode svjetske rang-liste. Ko je po tebi bio najbolji teniser u BL, a koji sada na svijetu?
Za mene je bio najbolji teniser u BL svih vremena, moj najbolji drug Igor Radjenovic. Dodje cesto u Banjaluku (znam, u "Skaut"), radi kao trener u Njemackoj. Jedan genijalac. U ovom momentu je za mene Roger Federer broj jedan u svijetu.
- Postigao si dosta toga u zivotu. Jesi li mogao vise uspjeti u tenisu ili si zadovoljan sa tim sta se desilo?
Mislim da sam mogao mnogo vise postici u seniorskom tenisu da sam igru shvatao drugacije, ali moj studij medicine i specijalizacije su mi oduzimali vrijeme i profesionalizam. Taj moj poziv je opsesija, zahtijev citavu licnost, morao sam da zrtvujem sport.
- Svi smo mi imali ugodna i neugodna sjecanja, momente. Sta bi ti izdvojio od toga?
Ja cu te momente prenijeti samo na moj privatni zivot. Sport mi je bio zadovoljstvo, hobi, zabava. Najsretniji momenti u mom zivotu su rodjenje sina Filipa (13) i kcerke Marije (9).
Najtuzniji trenutak mog zivota je bio kad sam saznao da mi je poginuo jedini brat u ratu. To se ne moze opisati.
- Znam, prijatelju moj. Bio si u Austriji kad mi je majka umrla, shvatam te boli. Dali bi mi nesto rekao kako si prezivio taj rat koji nas je unesrecio?
Najgori period zivota i sportskog i profesionalnog je bio period rata u BiH. Ja sam bio prisiljen da radim sve i svasta da bi prezivio i odrzao porodicu. Radio sam kao teniski trener po zimi u halama u kojim su se prije rata tovila telad, a hladnoca nam je zamrzavala znoj na kosi. Bilo je situacija kada sam se vracao iz bolnice smrvljen od zbrinjavanja ranjenih i povrijedjenih, a kod kuce nismo imali novca ni za hljeb i mlijeko...Ne zelim se dalje prisjecati tog perioda. Ne ponovilo se nikad.
- I ja kazem, Doc! A sad o malo vedrijoj temi. Znaci tvoj drugar Djula nikad nece ostariti, ti mi mozes sve srediti da izgledam kao maneken (ma nema sanse da u tom uspijes)?
Hahaha. Pa probacu. Danas sam specijalista za plasticnu i rekonstruktivnu hirurgiju, zaposlen u privatnoj zdravstvenoj ustanovi "Jelena". Posao mi pricinjava nevjerovatno zadovoljstvo. Kao otac dvoje djece u potrazi sam za rjesenjem stambenog pitanja. Teniski sam veteran sa dobrim uspjesima, mada polako prelazim u ribare, meraklija...
- Nemoj da mi se udebljas, meraklije su sklone tome. Ima li tih danas dosta po Banjaluci?
Banja Luka danas je dosta izmjenjena u odnosu na period prije rata, najblaze receno. Ali jos uvijek ima dusu i perspektivu, cini mi se, mada se meni vise svidjala onakva kakva je bila prije rata. Imam uski krug prijatelja, nedostaju mi oni otprije, rasuti po svijetu.
- Moram te upitati i za misljenje o banjaluckom sportu danas. Ima li nade za bolja vremena?
Sport u Banja Luci je u stagnaciji, uopste, sa svijetlim iznimkama. Kad je uspjelo oslabiti RK i FK "Borac" sta treba ocekivati za manje klubove u svim sportovima. Uporedite KK Mladi Krajisnik ranije i sada. Sto se tenisa tice, on u Banjaluci uvijek ima potencijal, ali je zavrsnica slaba zbog nedostatka finansija. Terena imamo dovoljno, ali ne i kvalifikovanih trenera. Cinjenica da je banjalucki Chelenger u redovnom kalendaru ITF-a, je velika stvar.
- Cuo si za internet-stranicu "BL sportski portal". Sta mislis o toj ideji, citav banjalucki sport ovjekovjeciti, ne dati da sve pokrije prasina?
Stranica je vrlo dobra, neutralna, sve se moze naci. Sigurno ce dotok informacije biti sve veci i veci. A "Vulturesi" su bili i ostali legende.
- Poruka za kraj?
Pozdravljam sve Banjalucane i njene sportiste svuda po svijetu. Imao bih i jedan zivotni moto:
"Zivite danas, jer juce je vec proslost", radite, bez obzira sta radite, najbolje sto u tom trenutku mozete...
- Uvijek kad se sretnemo, bole me vilice od smijeha. Imas li kakav novi vic, kratki, za raju?
Kako cete prepoznati bosanskog intelektualca?- Ne mice usnama dok cita !
- Eh, nisam ni ja micao usnama dok sam pisao (a poslije, za kontrolu, citao) ovaj intervju, hahaha. Hvala ti, Doc! Ubrzo se vidimo u nasem gradu, mozda uz Vrbas, na rostilju cevap ili tvoja uhvacena riba negdje kod Bocca, crno vino, gitara...I nadam se da mi do tada niko nece slomiti nos ili vilicu, pa da mi ti moras ispravljati.
By Djula
Januar 2004
