"Lična karta":
Ime i prezime: Boris Vrhovac - Vrle
Datum i mjesto rodjenja: 07.09.1973. - Banja Luka
Zanimanje: Fizioterapeut
Klubovi u kojima je radio: RK Borac, KK Borac, RK Kosig DO, Al Ahri (Katar)
Reperezentacije u kojima je radio: BiH, Katar (rukometne reprezentacije)
Hobi: Skupljanje dresova
Zivot Borisa Vrhovca poznatijeg kao Vrle protkan je izmedju njegovih profesionalnih obaveza, fizioterapueta, i njegove velike strasti i hobija skupljanja dresova. Vrle se godinama, radeci u brojnim klubovima, igradjivao kao fizioterapeut pa je zasluzeno dozivio vrhunac profesionalne karijere - odlazak u daleku i bogatu zemlju Katar, gdje je prosao kroz zivotnu golgotu, ali je na kraju dobio moralnu i materijalnu satisfakciju za svoj trud.
Medjutim, ne reći ili zaboraviti njegov hobi i strast sakupljanje dresova bila bi velika greska. Vrle je strastveni sakupljac dresova. Do sada je prikupio 620 razlicitih dresova po cemu je jedinstven na prostoru ex-Jugoslavije ali i mnogo sire. Da bi smo Vam jasnije predstavili Borisa Vrhovca Vrlu ovaj intervju podijelicemo u dva dijela:
ZANIMANJE i HOBI ili STRAST
1. ZANIMANJE
- U svojoj profesionalnoj karijeri radio si u nekoliko klubova ali i reprezentacija. Prvi klub i velika ljubav je RK Borac. Kako bi okarakterisao period proveden u RK Borac ?
To je jedan nezaboravan, najbolji i najljepsi period u mom zivotu. Sjajno iskustvo koje me je izbacilo u sam vrh mog zanimanja. U RK Borac, kao fizioterapeut, proveo sam 10 godina. Za to vrijeme upoznao sam veliki broj sjajnih rukometasa, momaka i stekao mnogo prijatelja. Jednostavno za tih deset godina vezu me samo lijepe uspomene. Cak sam i profesionalno napredovao. Radeci u RK Borac zavrsio sam i Visu medicinsku skolu u Beogradu.
-Uporedo sa rukometasima Borca radio si i u KK Borac Nektar. Da li je i medju kosarkasima bilo uspjesno ?
U KK Borac Nektar radio sam dvije godine. U tom periodu u Borcu je na sceni bila jedna sjajna generacija kosarkasa. Dogurali smo do 1/8 finala Kupa Rajmonda Saporte. Sve evropske utakmice izazivale su veliko interesovanje kod publike pa je dvorana Borik cesto bila i premala da primi sve nase navijace. I za ovaj period mogu reci samo rijeci hvale. Odlicna atmosfera vladala je izmedju mene i igraca a uz sve to imali smo i odlicne rezultate.
- Sta je uslijedilo poslije, koji klub je na redu ?
Moj sljedeci klub je RK Kosig DO. Tu sam proveo samo jednu sezonu. Od ranije sam vec poznavao klub. Kosig DO je imao finansijskih problema pa smo se nakon jedne sezone prijateljski rastali. I tu sezonu cu pamtiti samo po lijepom. Inace dodao bi da sam jedno vrijeme bio i fizioterapeut reprezentacije Bosne i Hercegovine sto takodje ima posebno poglavlje u mom zivotu.
- Sada se nalazis u jednoj bogatoj zemlji Kataru. Iako mnogi misle da tamo cvjetaju ruze, tebi na pocetku boravka i nije bas bilo ugodno ?
Prosle godine odlucio sam da odem u Katar da radim kao fizioterapeut u klubu Al Ahri. Otisao sam na preporuku jednog naseg fizioterapeuta koji u dalekom Kataru radi vec 14 godina. Ono sto sam tamo, po dolasku, dozivio moze se nazvati prava golgota. To ne bi nikom pozelio. Prvih pet mjeseci je najlosiji dio mog zivota i to zelim sto prije da zaboravim. Pet mjeseci nisam dobijao platu, zivio sam u neljudskim uslovima. Gotovo na ivici egzistencije sam bio al sam na kraju uspio da se izvucem.
- Kako je doslo do napretka, sta je presudilo da se ne vratis u Banjaluku ?
Dolaskom u Katar upoznao sam dosta nasih ljudi, ljudi s ovog podrucja koji tamo zaradjuju hljeb. Na preporuku selektora rukometne reprezentacije Katara, Ekrema Jaganjca, presao sam u Olimpijski komitet i poceo raditi u reprezentaciji.
Ipak posebno mjesto u mom zivotu ima poznati svjetski fudbalski trener Bora Milutinović. Bez njega bi jednostavno propao. Ja obicno kazem da nemam 2 bioloska oca ali da mi je drugi otac upravo Bora Milutinovic koji mi je finansijski pomogao 2-3 mjeseca. Bora me je bodrio da ostanem, da izdrzim. U cestim situacijama, kada nisam imao sta da jedem, on mi je placao obroke. Zajedno sa reprezentativcem Bosne i Hercegovine u rukometu Damirom Radončićem nasao mi je novi stan. Jednostavno ulijevao mi je vjeru da izrdzim i da njega nije bilo ja bi se gotovo sigurno vratio u Banjaluku.
Vrle i Bora Milutnović
- Kako je sada ?
Sada je druga prica. Potpisao sam dobar ugovor sa Olimpijskim komitetom Katara. Privikao sam se na nacin zivota u Dohi. Veoma sam zadovoljan uslovima i pokusacu da svojim radom sto duze ostanem u ovoj zemlji koju sam na kraju krajeva i zavolio.
- Da li u Kataru ima jos nasih ljudi, ljudi s ovog podrucja ?
Spomenuo sa vece neke. Osim mog spasioca Bore Milutinovica, tu je Ekrem Jaganjac selektor rukometne selekcije te zemlje, zatim njegov pomocnik Franjo Meter iz Zavidovica, trener kadetske rukometne selekcije Mostarac Meho Kara, rukometas, bh. reprezentativac, Damir Radončić, potom bivsi reprezentativci Srbije i Crne Gore u rukometu Blazo Lisičić i Peruničić, rukometni trener Pero Milosevic, slovenacki fudbaler Fabijan Ciput i mnogi drugi. Stalno smo u kontaktu i jedni drugima pomazemo da prevazidjemo veliku udaljenost od nasih rodnih gradova.
2. HOBI i STRAST
Podjednako, ako ne i vise, Borisa Vrhovca Vrlu, poznaju kao strastvenog sakupljaca dresova. Hobi ili strast, kako vec hocete, obiljezio je njegov dosadasnji zivot. Ovaj put otkricemo Vam samo djelic zanimljivih prica koje je Vrle do sada prozivio.
-Od kada sakupljas dresove ?
Ta moja ljubav i velika strast proteze se jos od srednjoskolskih dana. Jos dok sam aktivno trenirao rukomet volio sam da se susrecem sa vrhunskim sportistima a takvih je u Banjaluci, posebno u RK Borac, bilo zaista mnogo. Sama cinjenica da sam imao priliku da sa njima razgovaram bilo je veliko priznanje za mene. Tako je to sve krenulo a i dan danas trudim se da uzmem sto vise opreme od poznatih sportista.
- Koliko imas ukupno dresova ?
Ukupno imam oko 620 dresova. U Banjaluci sam, prije odlaska u Katar, dobio oko 580 dresova a u Kataru sam za godinu dana sakupio 40 cijenjenih dresova.
Prijateljstvo s Alanom Bokšićem
- Velika je to brojka - 620 dresova. Da li ih nekako rangiras ? Koji ti je najdrazi ?
Najdrazi je sigurno onaj od fudbalera Alena Bokšića.
Bokšić je moj idol jos iz djetinjstva. Iako sam Banjalucanin bio sam vatreni navijac Hajduka. Boksic me je fascinirao u svakom pogledu. Od pocetka njegove karijere pa do kraja sakupljao sam sve djelice iz njegovog zivota. Imao sam nebrojeno isjecaka o Alenu Boksicu. Od njega sam dobio garnituru opreme dok je igrao u Laciju. Taj dan nikad necu zaboraviti. I danas smo u kontaktu. Redovno se cujemo, bio sam i kod njega u Makarskoj na moru. Nema tih para koje bi mogle kupiti nase prijateljstvo. Cinjenica da sa Boksicom imam drugarski odnos za mene nema cijene.
Vrle i Alen Boksić Vrle u dresu Alena Bokšića
Slijedeći bi bio dres RK Borac iz 1981. godine kada je nas slavni Borac posljednji bio prvak ex-Jugoslavije. Dobio sam dres od Jovice Elezovica.
Zatim tu su i dresovi Safeta Susica i Vahida Halilhodzića s Mundijala 1982. godine u Spaniji. Do ovih dresova sam dosao preko Miljanića.
Ne smijem zaboraviti ni dres nase Sladjane Golić sa Olimpijskih igara 1988. godine u Seulu.
-Do sada si spomenuo vec nekoliko poznatih sportista. Vjerujem da se tu niz ne zavrsava ?
To je tek pocetak. Kad bi Vam sada sva njihova imena spomenuo ne biste imali prostora to objaviti. Reci cu Vam one koji mi prvi padaju na pamet:
Paspalj, Stojakovic, Bodiroga, od kosarkasa
Perunicic, od rukometasa, pa onda svi nasi rukometni banjalucki asovi,
Boksic, Mijatovic, Savicevic... od fudbalera
Ovo su samo neka imena dok sam jos bio u Banjaluci.
Prijateljstvo s Batistutom i ostalim asovima
- Dresovi od Batustute i ostalih inostarnih zvijezda
Sada u Kataru stupio sam u kontakte sa brojnim asovima svjetskog sporta. Tako sam dobio opremu od Batistute, Gvardiole, LeBefa, Desaia, Kanidje, Sonija Andersona, brace De Bur i tako dalje.
Vrle i braca De Bur Vrle i Desai Vrle i Klaudio Kanidja Vrle i Frank LeBef
- Da li je lakse dobiti opremu od sportista s ovih nasih podrucja ili od stranaca ?
Lakse je od nasih samo iz jednog razloga jer govorimo na istom jeziku. U svakom slucaju ako vec dodjem do nekog poznatog sportiste onda je to za mene gotova stvar. Obicno su voljni da daju makar nesto. Moja vrlina je upornost i u ovom hobiju dolazi u potpunosti do izrazaja.
- Da li te sportisti prepoznaju ? Da li su culi za tebe kad dodjes kod njih ?
Mozda ce zvucati neskromno kad kazem da su vec culi za mene. Kada je fudbalska reprezentacija SR Jugoslavije gostovala u Banjaluci bio sam u drustvu Mijatovica i Save Milosevica. U razgovoru s njima htio sam da dodjem do opreme od Milosevica posto sam vec imao od Mijatovica. Kada sam upitao Savu on mi je odgovorio da je cuo za mene i da je citao o meni u novinama. Obojica smo se nasmijali posto je i njemu identican hobi. Isto tako mi je košarkaš Aramis Naglic rekao da je cuo za mene i dao mi svoj dres kada je gostovao u Banjaluci.
- S kim se najcesce druzis u Kataru ?
Osim vec spomenutog Bore Milutinovica, Batistute i nasih ljudi cesto sam u kontaktu i sa bivsim fudbalerom Barselone Gvardiolom. On je super momak i cesto znam sa njim i da popijem koje pice vise.
Vrle i Gvardiola
Druženje i sa teniserima i teniserkama
-Katar je cesto domacin i poznatih svjetskih sportskih dogadjaja. To je za tebe nova prilika za kontakte ?
U Kataru se odrzavaju brojni teniski turniri. Na jednom od njih ucestvovao je i nas Banjalucanin Ivan Ljubičić koji nastupa za Hrvatsku.
S Ljubom sam bio svaki dan turnira a preko njega sam i dosao do Federera.
Vrle i Roze Federe Vrle i Ivanisevic
Zatim sam dobio majicu od Gorana Ivaniševića koji je ucestvovao na turniru veterana. Kasnije smo nas dvojica zajedno sa Le Kontom, Brugijerom, Piolinom igrali kod Batistute golf. Za Ivanisevica sam spremio arhivu njegovih nastupa od 1987. do 1990. godine i to cu mu urucuiti na sljedecem turniru veterana.
Vrle i Brugijera Vrle i Tomas Muster Vrle i Le Kont
Osim muskog tenisa u Dohi sam imao priliku da gledam i vrhunski zenski tenis. Tu priliku sam iskoristio da se upoznam sa Ameli Morezmo, Anom Ivanovic, Marijom Šarapovom i od njih uzmem neki suvenir.
Vrle i Ana Ivanovic Vrle i Ameli Morezmo
Rukomet, ipak, na prvom mjestu
- Imao si priliku i jednom da ugostis rukometnu selekciju BiH ?
Selektor Kasim Kamenica doveo je reprezentaciju Bosne i Hercegovine na pripreme. Ja sam to vrijeme proveo sa njima. Malo smo popricali i zajedno radili. Ujedno bio sam im domacin i to je bilo zaista lijepo druzenje.
Rukometna reprezentacija BiH
Kada vec govorimo o rukometu onda da kazem da sam u Kataru dobio dresove od Nenada Perunicica i jednog od najboljih rukometasa svih vremena Svedjanina Stefana Olsona koji je za par utakmica uzeo ogroman novac. Ali je to zasluzio svojim igrama u toku karijere. Ne smijem ni zaboraviti da imam suvenire i od hrvatskih reprezentativaca Blaža Lackovića, Ivana Metličića i Ivana Balića kao i od brojnih igraca Srbije i Crne Gore.
N. Perunicic, S. Olson i Vrle Vrle i I. Balic Lackovic, Vrle i Metličoć
- Neostvarena zelja ?
Dresovi Diega Maradone i pokojnog Dražena Petrovića.
Dres Maradone, njegova cuvena desetka. Nadao sam se da cu uspjeti preko Batistute koji je njegov veliki prijatelj da dodjem do dresa malog zelenog ali nisam uspio.
Takodje bi zelio da imam dres pokojnog Drazena Petrovica najboljeg ex-jugoslovenskog kosarkasa svih vremena. Od njega imam samo pertlu kada je gostovao u Banjaluci.
Jednom prilikom protiv Borac Nektara gostovala je Cibona i cuveni broj 10 nosio je Zoran Planinić. Ja mu pridjem i kazem da skine taj dres jer je to mogao samo da nosi Drazen. Njegov saigrac Bariša Krasić mu je tada rekao nesto vise o meni i Planinić je prihvatio da ode u moju kucu. Kada je vidio sve te dresove, isjecke, pertle od Dražena odmah mi je poklonio svoj dres s brojem 10.
-I mao si pregrst kontakata sa poznatima. Mozes li izdvojiti jos neku anegdotu osim ove sa Planinićem ?
Toga je bilo toliko mnogo da bi mi trebalo sedam dana da se prisjetim vecine njih i mislim da bih opet neku zaboravio. Ovog trenutka na pamet mi padaju 3 anegdote.
ANEGDOTA 1.
Nagovorio Batistutu da potpise 37 dresova za drugove, a sam ostao bez Batijevog potpisa
Prije nego sto cu doci na odmor u Banjaluku, iz Katara sam se cuo sa prijateljima i pitao ih sta zele da im donesem. Uglavnom su govorili da donesem dres Argentine od Batistute posto su znali da sam sa njim u kontaktu. Jednog dana otisao sam u Adidas shop i pokupovao sve sto je bilo od opreme argentinske reprezentacije. Kupio sam 37 dresova i s takvim kontigentom otisao kod Batistute da se potpise na svaki od njih. Kada je on to vidio poceo je da psuje i galami. Ipak nakon mojih molbi pristao je da to uradi. Uzeo je dresove i imena mojih prijatelja i odnio ih kuci. Trebalo mu je 4 dana da se potpise na svaki od njih. Kada mi ih je donio bio je ljut i rekao je da vise nikad u zivotu nikom se nece potpisati na dres.
Ja sam mislio da laze ali sam se kasnije uvjerio da je tako. Prije njegovog odlaska iz Katara ispracao sam ga s aerodroma i zamolio ga da se meni potpise na jos dva dresa, od Arabije, kluba u kojem je zavrsio karijeru. On se samo nasmijao i rekao da nema šanse - i tako ja ostadoh bez Batijevog potpisa.
Batistuta i Vrle
ANEGDOTA 2.
Fabio Kapelo
Rijec je o prijateljskoj utakmici Hrvatska - Italija 0-0. Medju brojnim komentatorima bio je i poznati trener Kapelo koji je bio strucni konsultant za jednu italijansku TV-stanicu.
Ja sam mu prisao u dresu Alena Boksica i objasnio mu o cemu se radi. Zelio sam da se uslikam sa njim. On je onako blijedo gledao u mene posto moj italijanski nije bio tecan. Medjutim kada sam mu pokazao sliku sa Dejanom Savicevicem on se nasmijao, stisnuo mi ruku i dosao da se uslikamo. Kasnije sam mu pomogao da protumaci rijec "zaledje" koju nikako nije mogao da izgovori ali i da shvati njeno znacenje.
ANEGDOTA 3.
Željko Obradović
Prilikom gostovanja americkog kosarkaskog "Dream Team-a" u Beogradu prosle godine trening selekcije SCG je bio zatvoren za javnost. Brojni novinari su stajali pred vratima ali nisu mogli uci. Medjutim ja i moj kolega smo uspjeli da nekako udjemo na trening. Kad smo usli selektor Željko Obradović i ostali igraci pitali su se ko smo mi. Medjutim, nakon sto smo im sve objasnili selektor Obradovic je prekinuo trening i naredio igracima da se pojedinacno slikaju sa nama. To je bio nevjerovatan osjecaj posebno kada smo znali da stotinjak novinara i isto toliko fotoreportera ceka ispred beogradske Arene.
- Ko je od svih ti silnih sportista prijatan i pozitivan ?
Alen Boksic je br. 1.
Poslije Boksica je Dejo Savićević. Kad je bio u Banjaluci pitao sam ga ima li pet minuta za mene. Kada sam mu pokazao svu moju ahrivu i urucio mu sve isjecke koje su u vezi njega Dejo je ostao iznenadjen. Umjesto pet minuta bio je sa mnom sat i po. Zatim tu je vaterpolista Aleksandar Šoštar. I dan danas se cujemo a kad god smo u prilici onda se vidimo. Predrag Mijatovic je sjajan covjek. I njemu sam spremio arhivu generacije iz Čilea iz 1987. godine.
- Iz svih ovih prica izlazi utisak da ste jugo - nostalgicar ?
Da, ja sam jugo - nostalgicar. Osnivac sam "Kluba sjecanja" u Banjaluci. Ima nas 30-ak koji jednom mjesecno uz cugu, okupljamo se i cijelu noc gledamo reprezentativne i klupske utakmice iz perioda do 1991. godine.
VULTURESI
- Misljenje o navijacima Borca, Vulturesima ?
Tu pricu treba razdvojiti na prijeratnu i posljeratnu.
Prije nesretnog rata, poslije velike cetvorke, Vulturesi su bili medju najorganizovanijim navijackim grupama u Jugoslaviji. Pamtim taj period kao veoma lijep. Gradski stadion je bio stalno pun i to je bila poezija za gledati, taj ambijent i atmosferu.
Sada poslije rata sve se svodi na negativni nacionalizam. Jos uvijek je prevelika mrznja ne samo kod Borcevih navijaca vec i kod ostalih grupa u Bosni i Hercegovini. Steta je sto se desavaju neredi jer smo mi siromasna zemlja i ne mozemo taj tempo ispratiti.
-Da li si posjetio nas sajt ?
Nisam posjetio jer za njega prvi put cujem sad od tebe. Super je ideja da postoji sajt o Borcu i gradu. Zalosno je sto takav sajt ne postoji bas u Banjaluci, da ga nisu pokrenuli gradske vlasti ali zahvaljujuci Vama blistavi trenuci banjaluckog sporta ostace upamceni zauvijek. Ako mozete da stavite sto vise slika o Banjaluci, ranijih i ovih sadasnjih, bilo bi idealno.
- Poruka Banjalucanima ?
Volite i dalje grad gdje god da ste. Banjaluka je jedan od najljepsih gradova u bivsoj Jugoslaviji, grad prepun prelijepih zena. Pisite o njemu sto vise i u sto pozitivnijem svjetlu. Pozdrav svima uz nadu da ce nam se sport dici tamo gdje mu je i mjesto.
P.Z.
Septembar, 2005.
VULTURE TEAM
