Evo dosao sam kuci "u tudjinu" (kako kaze Djordje Balasevic), pa odmah na internet, da jedan dio mog obecanja ostavarim. Putovao sam citavu noc, umoran sam, ali i sretan da vam mogu ovaj dirljivi intervju sa Nanom poslati
Banjaluka, januar 2004. Posjeta skoromnoj bosanskoj kafani kod "Zelenog mosta". Nana je vlasnik, tako se i zove to stjeciste starije gradske banjalucke raje. Jedva smo uhvatili vremena da popricamo kao stari sportski prijatelji. Uvijek je neko tu, nikako da sjednemo k'o ljudi.
- Pozdrav Nani !
Pozdrav mom dragom Banjalucaninu, nasem djetetu.
- Svi te poznaju kao Nanu, pravo ime ti je?
Muharem Ibrahimbegovic.
- A da, to je poznato banjalucko prezime, hahaha?
Jeste, svi smo jako dugo ovdje. Rodjen sam 06.05.1943 u nasem gradu.
- Na zalost, zaborav brise mnoge uspomene. Zadatak nam je da to sprijecimo. Reci mi sta si radio na sportskom polju?
Poceo sam kao fudbaler u banjaluckom "Naprijedu" , bio u juniorima, ali sam vrlo brzo presao u sport koji je bio moj zivot, naime, odbojku. Poceli smo u tadasnjem OK "Faduv" (skracenica za Fabrika duvana) i treniralo se u krugu tvornice, u vrlo skromnim uslovima. Moj prvi trener i osnivac kluba je bio cuveni Halil Ibrisagic.
- Ima li puno poznatijih imena iz tvoje generacije?
Naravno, drago mi je da su sve to bili intelektualci i ljudi sa nivoom. Samo da neka imena spomenem (neka mi drugi moji prijatelji ne zamjere): jedan od oslonaca ekipe Sikiric, Dr. Hamza Midzic, Dr. Simo Bajic, Ilijaz Mesinovic, Dragan Vasic...
- Jesi li citavo vrijeme ostao u klubu?
Ne. Otisao sam 1967. godine u Modricu, gdje sam ostao tri godine. Uspjeli smo uci iz Republicke u Prvu ligu Jugoslavije i bili prvaci drzave. To je bio najveci uspjeh u istoriji kluba, a ja sam imao veliku cast da budem i drzavni reprezentativac. Medjutim, srce me je vuklo nazad u rodni grad.
- Jesi li uspio i da banjalucku odbojku postavis na visi nivo?
Nas klub je mijenjao imena po sponzorima, pa smo se zvali i OK "Banjaluka", a najpoznatiji smo bili pod imenom OK "Cajavec". Bili smo u Prvoj-B ligi, osvojili drugo mjesto i samo zahvaljujuci losoj finansijskoj situaciji, nismo usli u Prvu saveznu ligu. Krasilo nas je drugarstvo, bili smo slozni, a ja sam imao funkciju i igraca i trenera. Drago mi je da su mnogi moji odbojkasi stigli i do reprezentacije, kao braca Gavrilovic, braca Basic, Crncevic. Oni su napravili karijeru igrajuci za zagrebacku "Mladost", beogradski "Partizan"... Isto moram da spomenem jednog divnog sportistu i covjeka Almaza Kovacevica-Maifa, koji je imao toliko ponuda, ali je ostao vjeran Banjaluci. Bio je sigurno jedan od najboljih odbojkasa svih vremena.
- Kad si okoncao karijeru?
Aktivno sam prestao da igram 1990. godine i povukao se totalno iz tog sporta. Osjecao sam da dolaze cudna vremena.
- Bio si poznat kao upravnik Gradskog stadiona u Banjaluci. Kad si dosao u FK "Borac"?
To je bilo davne 1973. godine. Angazovan sam kao strucni savjetnik za odrzavanje travnatih terena (zavrsio sam Visu poljoprivrednu skolu u Novom Sadu) i poslije kratkog vremena postao i upravnik Gradskog stadiona. Ubrzo smo zbog dobrog i kvalitetnog rada napravili i “ime”. Bili smo cak pozvani da napravimo terene za Mediteranske igre (stadion u Sibeniku). Stvarno je "Borac" imao jedan od najljepsih terena u Jugoslaviji, a dobili smo i brojna priznanja. Takodjer moram da istaknem da smo prvi u Jugoslaviji postavili duboke mreze, koje smo vidjeli u Engleskoj. Tek poslije su mnogi klubovi krenuli nasim primjerom.
- Ko ti je ostao od Borcevih trenera najvise u sjecanju?
Prvi moj saradnik ("trener je prva kontaktna osoba") je bio veliki gospodin i strucnjak Gojko Zec. Onda su dosli treneri Mihic, Marovic, Spasojevic, Bazic... Ipak, ako bih nekog mogao da izdvojim to bi u svakom slucaju bio Josip Kuze. To je bio izvanredan pedagog i strucnjak. Sa njim sam i dan-danas u kontaktu, javljao mi se cak iz Japana.
- Kojeg bi igraca izdvojio kao najboljeg u istoriji kluba?
Tesko je to reci, ali ako bih bio iskren to bi bili Husnija Fazlic i Abid Kovacevic. Izdvojio bih i jednog Hikmeta Kusmica koji je umirao i izgarao na terenu, a odigrao je i najvise utakmica za "Borac".
- Nana danas?
Imam jednu divnu porodicu, suprugu Spomenku, moja dva sina. Sretan sam covjek. Zivimo skromno, ali pune duse. Ova nasa bosanska kafana je postala sastajaliste svih sportista i ljudi, ne samo Banjaluke. Nama dodju u posjetu jedan Marijan Benes, Anto Josipovic, Miro Bijelic, Fudo Ramljak, Helic. Posebna mi je cast bila ugostiti legendu "Hajduka" i Jugoslavije, fudbalera Juricu Jerkovica, koji je rekao da takvo gostoprimstvo jos nije dozivio. Moja supruga je razvijala burek u 3 sata ujutro. To je nezaboravno. Sa sadasnjim "Borcem" imam slab kontakt, klub je pao na niske grane. Mnogi fudbaleri, koji su za Borac igrali do 1993. godine, dodju kod mene, sjednemo, popricamo...
- "Vulturesi"?
Eh, to su bili divni i odani navijaci. Nazalost, zbog njih sam imao velikih problema sa milicijom koja je mene optuzivala i krivila kad su bile bacane petarde, paljene baklje, izbijale tuce. Uvijek su rekli da sam je odgovoran za sigurnost. Inace, "Vuluresi" su bili nezaboravni.
- A sad o tuznom dijelu Banjaluke, ratno doba, ti momenti (u ocima mu suze, glas mu podje drhtati)?
Ostao sam citavo vrijeme u Banjaluci, nisam zelio izici i ostaviti ovo sve. Volim Banjaluku vise nego sebe. Iz "Borca" sam otisao (morao otici) 1993. godine. Niti sam dobio otkaz, niti sam ga dao. Jednostavno, 20 godina je bilo zaboravljeno i nestalo. Bilo je uzasno gledati kako svi odlaze, kako te dojucerasnji prijatelji ne pozdravljaju, ne obilaze. Nekako je sve proslo. Sa ostatkom Banjalucana,Bosnjaka, sam bio socijalno angazovan - cistili smo razrusena groblja, obnavljali sta se moglo, samo da ne bi sve propalo, da ne bi sve pokopao zaborav. Podatak da su u Banjaluci (po popisu) ostale 674 bosnjacke porodice, govori o tadasnjoj situaciji.
- Imas li poruku za nase banjalucke sportiste i gradjane?
Pozdravio bih ih sve. Zao mi je da je grad napustila mladost, da ce, ako ovako ostane, nestati mnogih banjaluckih porodica sa ovih prostora. Samo da vam kazem podatak, da su u Banjaluci u 2000-oj godini rodjene 3 (?) bosnjacke bebe. Takodjer mi tesko pada, da ti ljudi vani ne pomazu ovim sto su ovdje ostali i opstali, jer ima puno ljudi kojima je potrebna pomoc.
Pogledah zidove njegove kafane. Vrbas, camci, dajak, stihovi Marijana Benesa napisani svakom "stalnom" gostu. Drugi dan sretoh naseg Aliju - Alu, legendu Banjaluke. Zagrli me, poljubi i izvadi iz svog cekera veliku cokoladu sa rizom "Sayonara" - "To ti je za djecu". Rekose mi da dodje tu svaki dan da se malo zagrije, da vidi raju, pa polako u NAS grad. Banjaluka sa ovakvim ljudima zivi.
by Đula
Zahvaljujemo se gospodinu Ibrahimbegovicu na ovom intervjuu.
Takodje jedno veliko hvala ide Legendi Djuli, na profesionalno uradjenom intervjuu.
VULTURE TEAM
