EDO "LEŠINAR "
Momak koji je jedan od članova "Osnivačke skupine navijača", raja sa Mejdana, rođen 1971. godine. Banjalučanin.
- Pozdrav Edo i hvala ti na pristanku da uradimo ovaj intervju
Ma nema frke jarane
- Da počnemo sa Lešinarima. Osnivanje, pocetak navijanja, osnivaci...
Ja i nisam, kako bi se reklo, onaj baš pravi "osnivač" ali sam bio sa tom grupom ljudi koji su pokrenuli sve to, tj. organizovali se u "Navijačku grupu" koja u samom osnvanju nije imala svoje karakteristično ime.
Družili smo se, pravili planove oko odlaska na gostovanja Borca i sve ostalo što ide uz takvu "organizaciju".
Glavni pokretači današnjih "Vulturesa" bili su dva momka sa Mejdana - Ismar i Dragić, momci koji su voljeli Borac, momci koji su na utakmice Borca prvi počeli sa nošenjem zastava, transparenata, šalova... Njih dvojica su stvarni osnivači.Naravno, uz njih su bili i drugi zaljubljenici u Borac i nogomet, a da spomenem samo Mladena Grebenara-Grebu, zaslužio je to.
Već na samom početku tog organizovanog navijanja, tj. stvaranja "Navijačke skupine" javio se problem imena koje će navijačka grupa nositi. Sve postojeće navijačke grupe su imale neko karakteristično ime i po tome su bile prepoznatljive.
Bilo je raznoraznih prijedloga, ali dva imena su bila u pravoj "igri": "Red Blue Army" i "Vulturesi" (Lešinari), i jedno vrijeme oba imena su paralelno egzistirala.
Na kraju ostalo je ime VULTURESI - LEŠINARI po kojem su, kasnije, navijači Borca bili poznati na svim prostorima bivše države.
Početna brojnost Vulturesa je bila relativno mala - oko 100 navijača. Sve su to bili malo stariji momci koji su voljeli Borac, pravi Borčevci, i kojima je trebao neko ko bi ih okupio, organizovao...
Onda je sve to krenulo. Nakon dobrih rezultata Borca u Drugoj ligi broj Vulturesa se iz dana u dan povećavao da bi se na utakmici protiv zrenjaninskog Proletera dogodio jedan veliki "BUM" - Pojavio se veliki broj novih momaka koji su pristupili "Vulturesima". Nakon toga započeta je akcija pravljenja velike navijačke zastave, a glavni za taj posao bili su Greba, ja i još nekoliko momaka. Navijačku zastavu nam je izradila "Svila" iz Čelinca i kad smo otišli da je preuzmemo super smo se osjećali, ma neopisiv je taj osjećaj.
Raja je samostalno ili po grupama pravila i različite transparente - "VULTURES UZ BORAC", "LEŠINARI GINU ZA BORAC", "RED BLUE ARMY - BORAC" (dok je i to ime još, paralelno, figuriralo uz Vultures)...
Ali, nismo mi samo "pratili" FK Borac. Pratili smo i navijali i za ostale banjalučke klubove - RK Borac, KK Borac, BK Slaviju i ŽKK Mladi Krajišnik.
- Reci mi nesto o gostovanjima Lešinara, koje je bilo prvo gostovanje, gostovanje koje je tebi ostalo u dragom sjecanju, frke...
Prvo gostovanje Lešinara kao grupe bilo je u Ljubljani. Borac je tada bio drugoligaš.
Zatim smo išli u Čačak ali u malom broju - svega nas petnaestak.
Uslijedili su odlasci u Bačku Palanku, Zrenjanin, Vinkovce..
U Zrenajaninu i Vinkovcima smo imali pravu frku sa domaćim navijaćima. Bilo je svega i svačega... Ali krenulo je, počela su gostovanja banjalučkih Vulturesa i naše ime se polako "probijalo" po cijeloj bivšoj Jugi.
Moje najdraže gostovanje je bilo, naravno, u Ljubljani. To mi je ujedno i bio prvi put da idem na neku utakmicu u gostima.
Također, i gostovanje u Doboju kada je RK Borac igrao protiv domaće Sloge. Sjedili smo u "parkiću" i dosađivali se, kad neko preložio da idemo u Doboj da navijamo za naše rukometaše. Prijedlog prihvaćen i, nas 7 ili 8, pravac željeznička stanica. Sjećam se da su tada, osim mene, bili Ismar, Dragić, Končar, Emir, Sava i još neki momci čijih se imena, nažalost, ne mogu sjetiti. Šlepali smo se vozom do Doboja, ni love, ni karata, ni ... U Doboju smo upoznali momka po imenu Aco-Grobar koji je poslije dolazio u Banja Luku kada je gostovao njegov Partizan i bili smo dugo u kontaktu i dobri s njim.
To gostovanje u Doboju mi je ostalo pravo u dragom sjećanju. Cijeli dan smo hodali po Doboju, zajebavali se, da bi na kraju poslije utakmice onako bez kinte, bez ičega, trebali da se vratimo u B.Luku! E, tu su nam rukometaši Borca izašli u susret. Prvo su nas odveli sa ekipom na večeru, a onda u autobus za B.Luku. Svaka im čast, rukometaši su bili prava raja.
Početkom tog "navijačkog ludila" dosta raje je išlo na gostovanja, ali jedno stotinjak "redovnih" je išlo skoro na sva Borčeva gostovanja. Ja sam, nažalost, morao u vojsku tako da se na neki način tu i prekinula moja navijačka aktivnost
- Odnosi sa drugim navijackim grupama?
Po meni, sa svima je trebalo imati dobre odnose, sportske i ljudske.
Primjera radi, u finalu Kupa Maršala Tita u Beogradu kada nismo znali ni "pjesmu" sastaviti uz nas su bili svi navijači Partizana, "Grobari"! Poslije je u "Tempu" pisalo: "Hvala vam Grobari!"
A onda kada su "Pitari" (navijači Sarajeva op.a.) osvanuli u Banja Luci jer su došli da navijaju za Borac protiv Proletera (utakmica odluke)... onda smo svi "odvalili" - "zajednica bratska !!!...."
- Sa kim smo imali najlosije odnose?
Sa "Torcidom". I to nakon utakmice Hajduk - Borac (1990.). U Split je za Borcem otišlo svega 20-ak Lešinara. Na utakmici je "Torcida" provalila ogradu i navalila na to malo "Lešinara"! Murija je to nekako uspjela smiriti ali dogodila se strašna stvar!
Jedn od "Lešinara" je UBIJEN !
Ubijen je naš čuveni "Lešinar" KIĆO !
U toj gužvi na tribinama neko ga je nožem izbo u leđa. Kićo je prebačen u splitsku bolnicu ali je tamo podlegao od zadobijenih rana. Laka mu zemlja.
To je stvarno bilo strašno, svakom normalnom tu ne treba ništa objašnjavati. Od tada sa "Torcidom" nismo bili u "prijateljstvu".
I sa Zvezdinim "Delijama" smo imali veoma zategnute odnose.
- Da li mozes navesti jednu utakmicu Borca, koja ti je posebno draga i koja je ostala duboko urezana u tvom sjecanju ?
Mogu. Imaju dvije takve utakmice - Protiv Proletera kad smo se vratili u Prvu ligu i nezaboravno finale Kupa protiv C.Zvezde u Beogradu.
- To bi bile sa pozitivnim sjecanjem, reci mi postoji li neka sa negativnim ishodom svega?
Ma ta Kup utakmica protiv Hajduka u Splitu kada su ubili našeg Kiću. A ta je utakmica završena neriješeno (0:0) i Borac je imao veliku prednost pred revanš u Banja Luci. Međutim, Borac kod kuće izgubi (0:1 - Bokšić) tako da su mi te dvije utakmice protiv Hajduka ostale u najružnijem sjećanju. Hem nam ubiše Kiću, hem nas Hajduk eliminisa.
- Otisao si u vojsku, bas u tom vremenu kada su Lesinari uveliko harali bivsom drzavom. Kakav je bio tvoj komentar nakon tvog povratka iz vojske?
Bio sam u vojsci u periodu kada je Borac ušao u Prvu ligu. Šteta. Kad sam se vratio iz vojske sve mi se nešto zgadilo - među Lešinarima je bio veliki broj ljudi koji nisu ni znali šta je fudbal, nisu znali da nabroje 5 Borčevih igrača (!), dolazili su samo iz jednog razloga - da naprave frku da bi se sutradan spominjala njihova imena, kao "slavna" jer su razbili ovoga ili onoga...
To je za mene bila sramota, lično sam se stidio zbog takvih.
Nakon povratka iz vojske sa Lešinarima sam išao samo u Sarajevo i gledao u Banja Luci utakmicu protiv C.Zvezde.
Poslije toga nisam više htio ići na utakmice Borca. Bilo me je sramota. Ponavljam, ja volim Borac! To je moj klub, ali ti negativci su me odbili od svega tog, od samih dolazaka na utakmicu.
Tim "kvazi-navijačima Vulturesima" nije uopšte bio važan Borac! Naprotiv. To su bili tipovi koji su samo stvarali probleme Borcu praveći silne ispade, gluposti...
- Ko su po tebi bili NAJ igraci Borca ?
Svi oni igrači koji su srcem izgarali za Borac. Igrači poput Sulje (Beširević), Matejića, Špice, Lemića, Mataje, Durgutovića, Lupića (fantastičan igrač ali prepotentan).
Pa onda oni malo stariji Pašo, Lazić, Đulić, Fišer (Ibrahimbegović), Kreso, Smajlagić i Kušmić, koje pamtim kao dijete kad sam s ocem išao na utakmice
- Banja Luka. Reci nam nesto o Banjaluci, kako si ti dozivljavao taj grad i koliko ti je znacila BL?
Banja Luka je živjela... Ljeti na Vrbasu, roštilji, pive... Pokojni Liber na Studencu i svi okolni "lopovi" koji su barbutali, kartali... Pa onda "Parkić", izlasci... U Parkiću do 22,00 a onda gledaj gdje ćeš kupiti najjeftiniju pivu i kod Hazbija pojesti burek za džaba pa bježi kući.
Zimi je bila sezona "flipera", igara... To je bila Banja Luka koju sam volio, koja mi je život značila. Nažalost, danas ne želim otići u Banja Luku. Ne mogu radi "starih prijatelja", mojih "dobrih prijatelja", koje sam, nažalost, takvima smatrao. Ja u Banja Luku NE MOGU... NE MOGU!
- Kada si "izasao" iz Banjaluke?
1992. godine
- Pratis li danasnja sportska desavanja u nasoj zemlji i koji je tvoj komentar?
Ništa više ne pratim. Ništa. Neinteresuje me više, jer to nije ni blizu onog kako je nekada bilo, nažalost. Nemam ni bilo kakvi kontakta... sve je to prošlost i neka tako i ostane.
- Da li podrzavas ovu nasu akciju pravljenja stranica o Borcu , Lesinarima i Banjaluci, za sve Banjalucane, nebitno na njihovu nacionalnu pripadnost i vjeru?
To mi se istinski dopada. Baš je dobro je neko i to pokrenuo.
Ja pozdravljam i podržavam tu akciju i naravno - da sve informacije koje se objave na sajtu budu tačne i provjerene.
- I za kraj...koja bi bila tvoja poruka Vulturesima, Banjalucanima, sirom svijeta?
Uh, težak zadatak. Ne znam (kraći zastoj i uzdah).
Pa evo - Da budu živi i zdravi i neka se sjećaju, neka ne zaborave, "stari" Borac i nas "Stare Vulturese".
Pozdrav od Ede Lešinara.
Jos jednom se zahvaljujemo Edi Lesinaru na pristanku za ovaj intervju.
VULTURE TEAM
Februar, 2003.
