Kosarkaska kraljica! Godinama najbolja i nezamjenjiva prvotimka Mladog Krajisnika. Mnogo je dala banjaluckoj kosarci. Svoj sportski zivot posvetila je Mladom Krajisniku, a ona moze posluziti za primjer onima koji dolaze sa koliko ljubavi se voli kosarka i klub. Naravno to je SANDA OSMAN - VUKOVIC
- Kad ste poceli svoju bogatu karijeru?
Bilo je to 1974. godine. Inace ja sam stanovala kod Partizana, a na igralistu sam stalno igrala kosarku, fudbal s djecacima, bavila sam se i gimnastikom. Jednog dana Aco Juric vrsni kosarkaski trener koji je odrastao s mojim tatom dosao je na igraliste i odveo me u klub. Tako je to pocelo.
- Duga karijera je trajala 24 godine?
Da, ja sam sa aktivnim igranjem prestala 1998. godine. U 24 godine koliko sam se bavila kosarkom samo sam jednu godinu pauzirala. Bilo je 1987. kada sam rodila Andreu. Inace cijelu svoju karijeru provela sam u Mladom Krajisniku. Debi u prvom timu imala sam 1977. godine kada smo igrali u Topoli.
- Imali ste mnogo trenera. Ko je na vas najpozitivnije uticao?
Aco Juric je bio moj prvi ali i najkvalitetniji trener. On me je trenirao na pocetku karijere ali i kasnije kada se ponovo vracao u klub. Imao je specificnu skolu kosarke. Kod njega su mnoge generacije naucile kosarkasku abecedu. Poslije rada sa njim mi smo se samo usavrsavale.
- Mladi Krajisnik je bio stabilan prvoligas u ondasnjoj Jugoslaviji. U cemu lezi tajna uspjeha Mladog Krajisnika?
U vrijeme kad sam ja dosla u klub u Jugoslaviji je egzistirala profesionalna 1. liga. U skladu sa tim Mladi Krajisnik je bio profesionalan klub u koji su dolazile i igracice sa strane, naravno da bi se popravio kvalitet ekipe. Mi smo bili ekipa koja je uvijek bila u zlatnoj sredini. Imali smo obicaj da dobijemo vaznije utakmice, odnosno meceve protiv kvalitetnijih ekipa od nas a znali smo kiksnuti u duelima sa slabijim ekipama. Tako smo pobjedjivale Zvezdu, Sibenik, Olimpiju. Imali smo pobjednicki duh i onu potrebnu dozu inata koju nam je usadio Aco Juric.
- Zanimljivi su i vasi profesionalni poceci?
Kad je pocinjala moja profesionalna karijera trener je bio Saša Stanimirovic, trener reprezentacije. On je mene odmah ubacio da igram tako da sam sa 16 godina vec igrala 1. ligu. Bila sam najmladji igrac jugoslovenskog elitnog takmicenja a to je cak objavio i Tempo. U sezoni 1978/79. kada smo igrali ''Super ligu'' imala sam prvi kontakt sa nekim kvalitetnijim ekipama u Jugoslaviji. U duelu sa novosadskom Vojvodinom trener je trazio od mene da cuvam poznatu kosarkasicu Mariju Veger, jednu od najaboljih košarkašica svih vremena. Ja sam to prihvatila i na kraju sam zadovoljila ukuse trenera.
- S obzirom na popularnost rukometa, boksa, fudbala kako je u gradu bio tretiran Mladi Krajisnik i rezultati kluba?
Moram priznati da je grad stajao uz jedini zenski kosarkaski kolektiv. Kada bismo trenirali u dvorani Borik imali bismo najbolje termine. Nase utakmice bile su sjajno posjecene. Tako je bilo i prije mene u klubu. U Banjaluci je vladalo ludilo a ''Malene'' su bile miljenice grada.
- Tokom rata Mladi Krajisnik je i dalje nastupao u Jugoslaviji?
1991. godine pocela je Prva liga SR Jugoslavije a mi kao stabilan prvoligas imali smo zagarantovano mjesto u ligi. S obzirom da smo bili iz Banjaluke svoje utakmice morali smo igrati u Srbiji. Nasa prva odrednica bio je Šid .Prvih 5-6 meceva propustila sam jer sam bila u Beogradu. U klubu su osim mene ostale samo klinke jer su sve starije igracice otisle. Zivjele smo 8 km od Šida, a na trening, rucak, utakmice, morali smo dolaziti autobusom. To je zaista bilo prenaporno. Te sezone ispali smo iz 1. lige. Naredne sezone preselili smo se u Vrbas da zivimo i treniramo. Pojacali smo se, u klub su dosle: Mirjana Covickovic, Jadranka Cosic, Daliborka Vilipic. Nakon kvalifikacionog turnira vratili smo se ponovo u 1. ligu. U Vrbasu nas je fantasticno primio direktor Vitala koji je finansirao nas rad.
U sezoni 1993/94 uspjele smo da dodjemo do polufinala ''Plej ofa''. U prvoj utakmici savladali smo Becej sa 18 poena razlike ali smo u naredna dva susreta izgubili. Vec naredne godine slijedi najveci uspjeh u istoriji kluba. Igrale smo odlicno i slijed takvih dogadjanja je plasman u finale ''plej ofa''. Nakon duela s mocnim Hemofarmom u koji je ulagano mnogo novca nismo uspjele da osvojimo titulu. Jednostavno nije se moglo dogoditi da ekipa iz Banjaluke osvoji titulu. Mi smo bile svjesne da moramo da izgubimo.
- Kako je bilo igrati i trenirati u takvim uslovima?
Zaista tesko. To je bio najgori period u mom zivotu. Npr. kad bismo iz Banjaluke morali da dodjemo do Jugoslavije da odigramo utakmice morali smo da prodjemo koridor.
Na granici su nas znali zaustavljati i savjetovati da se vratimo za Banjaluku jer se u neposrednoj blizini pucalo. Sa mnom u Šidu i Vrbasu zivjela je i kcerka Andrea. Mi smo takoreci zivjeli po motelima. Jednostavno taj cijeli period je bio mucan.
- Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma slijedi povratak u Banjaluku i takmicenje u ligi Republike Srske?
Ja sam tada vec bila pri kraju karijere. Igrali smo 1. ligu Republike Srpske, a bile smo toliko neprikosnovene pa ako ne zabiljezimo pobjedu s preko 70 poena razlike onda bi se zbijale sale da se dogodilo iznenadjenje u prvenstvu. 1998 sam prestala s aktivnim igranjem a te godine dozvolili su kosarkaskim klubovima iz Republike Srpske da nastupe u Evropi.
- Tokom igracke karijere kroz Mladi Krajisnik je proslo mnogo igracica i generacija. Koji period vam je najdrazi?
U periodu od 1980. do 1985. godine pruzala sam najbolje igre. Bila sam najbolji suter ekipe i lige. Tada se napravila smjena generacije u klubu a ja sam kulminirala i postala kapiten ekipe.
- Ko je po vama najbolja kosarkasica Mladog Krajisnika svih vremena?
Kroz klub je proslo mnogo generacija. U svakoj generaciji bilo je kvalitetnih kosarkasica koje su dolazile i do reprezentativnog dresa. Tesko bi bilo izdvojiti samo jednu kosarkasicu a da neku drugu ne uvrijedim.
- Nastupali ste i u reprezentaciji Jugoslavije. Kad je bio debi?
Debi je bio na Balkanijadi u Vrscu. Kao najbolji strijelac lige ja sam dobila poziv za reprezentaciju. Ucestvovala sam na mnogim pripremama reprezentacije ali nakon pojedinih priprema bi ili otpala sa spiska ili bi sama odustala. Nisam bila u dobrim odnosima sa tadasnjim selektorom Cigom Vasojevicem i mozda je to uticalo da ne napravim znacajniju reprezentativnu karijeru.
- Najdrazi trenutak u karijeri?
U mojoj karijeri nije bilo utakmica u kojima bi Mladi Krajisnik ili iskocio u prvi plan ili propao u ambis. Mi smo bili ekipa iz zlatne sredine. Ipak posebno pamtim jedan susret.
Gostovali smo u Prisitini 1981. godine. Navijaci iz Pristine su pravili nerede a zanimljivo je da smo usli i izasli iz Pristine u pratnji policije. Pobijedili smo s 4 igracice, a ja i trener posto smo bili iskljuceni nismo smjeli da odemo u svlacionicu kako je bilo predvidjeno po propozicijama. Nakon meca u dvorani smo se zadrzali 4-5 sati i tek tada smo otisli iz Pristine. Ta pobjeda mi je posebno draga.
- Najtezi trenutak u karijeri?
Bilo je to 1998. godine kada mi je mama umrla. Bas tih dana ekipa je igrala veoma vazan susret u Sremu. Cijela ekipa je otputovala u Srem da odigra utakmicu ja sam zbog zalosti prvo ostala u Banjaluci a onda dan kasnije autom otisla za Srem.
- Anegdota?
Anegdota je zaista bilo mnogo pogotovo sa Djokom Galanosom. Mogla bi napisati knjigu o dogadjajima sa Galanosom koji je bio sekretar kluba. Ispricacu samo jednu od tih anegdota. Jugoplastika i Sibenik su nas redovno zvali da ucestvujemo na njihovim turnirima. Jedne godine mi smo doputovale u Split, naravno prije utakmice, tako da smo imale vremena da prosetamo uz plazu. Zajedno sa mnom bili su i Mersada, Zaga i Djoko.
U jednom trenutku nas tri dogovorile smo se da Djoku obucenog bacimo u more.
Kada se vratio u hotel trazio je odjecu ali mu niko nije dao. Na kraju je zatrazio pomoc od radnika hotela. Djoko Galanos je bio legenda kluba. On se nikad nije ljutio na nas a cak je igracice s takvim postupcima opustao pred mec.
- Imate dvoje djece: Andreu i Luku. Da li ce i oni krenuti maminim i tatinim stopama?
Andrea je trenutno u Americi na skolovanju. Iako mi njoj nismo dozvoljavali ona ipak igra kosarku. Kada je imala 12 godina Andrea je krijuci se od nas otisla kod Brane Covickovica na trening. Od tada je u kosarci a vidjecemo sta ce na kraju napraviti.
Luka ima 3 i po godine i definitivno voli loptu. Nije bitno dali je to kosarkaska, fudbalska, rukometna, on uziva da se igra sa loptom.
- 1991. godine proglaseni ste za najboljeg sportistu Republike Srpske. Koliko vam znaci to priznanje?
Zivim u Banjaluci i cijeli svoj zivot sam posvetila sportu tako da mi je to priznanje posebno drago. Te godine sam bila u Vrbasu. Kada su mi iz Organizacionog odbora javili da moram da dodjem na proglasenje u Banjaluku ja nisam imala novca da platim kartu za autobus. U susret mi je izasao direktor Vitala koji mi je obezbjedio vozaca i auto tako da sam otisla na dodjelu u Banjaluku.
- Mladi krajisnik trenutno se nalazi u teskoj finansijskoj situaciji. Da li pratite desavanja u klubu?
Da pratim. Redovno idem da gledam utakmice Mladog Krajisnika pogotovo sto vecina tih curica je trenirala sa mojom Andreom. Svjesni smo teske finansijske situacije u drustvu. Mislim da u klubu ima talentovanih igracica. Bitno je da i dalje postoji dosta selekcija u klubu. Treba biti strpliv. Za 2-3 godine one bi mogle stasati u dobre kosarkasice. Treba im samo omoguciti da igraju kadetsku i juniorsku ligu.
- Vas muz je legenda kosarkaskog kluba Borac Dragan Vukovic Skaka. Kako ste se upoznali?
To je bilo a gdje drugo nego na kosarkaskom terenu. Jednom su igrale juniorke Mladog Krajisnika protiv Borca a Dragan je mene morao da cuva. Tako me je upoznao i od tada smo zajedno.
- Da li ste culi za nasu internet stranicu i vase misljenje o ideji da se objedini banjalucki sport na jednom mjestu?
Nisam cula za sajt. To je pozitivna ideja jer se tako nece izgubiti sport Banjaluke bez obzira na sva ova dogadjanja u proteklom periodu. Sportisti su tu da prevazilaze trenutna desavanja.
Z.P.
Banja Luka, 2004.
