Banja Luka - košarka - "Malene" - Aco, Lena, Šuci !
Većini Banjalučana će ova asocijacija biti dovoljna da znaju o cemu i kome se radi. Za one koji se ne sjecaju, koji zbog svoje mladosti to ne pamte ili nisu imali priliku cuti priču o najljepšem, i najboljem košarkaškom, banjalučkom klubu slijedi priča, sjećanje na početak i trajanje tog nekad slavnog, kluba, legende banjalučkog KK Mladi Krajišnik koja je sa svojih 13 godina mladosti zaigrala za prvi tim !
Igrala je košarku punih 18 godina, od toga 14 za svoj Mladi Krajišnik. Svo vrijeme dok je igrala bila je lider ekipe i glavni motivator svojih saigračica. Igrala je na poziciji organizatora igre - plejmejkera i bila prava "čigra" na košarkakom terenu, a pored nespornih košarkaških kvaliteta, prirodnog talenta, posjedovala je i energiju, temperament i fanatičnu bobrbenost u igri što je fasciniralo sve ljubitelje košarke. Sa svojim Mladim Krajišnikom, sa svojih tek 15 godina mladosti, je ostvarila san banjalučke košarke (muške i ženske). Nakon, samo, dvije godine postojanja kluba "Malene" su se plasirale u Prvu ligu SFR Jugoslavije! Bilo je to istinsko čudo ex-jugoslavenske košarke. Mladi Krajišnik, ekipa sastavljena od djevojčica i djevojaka, u kojoj je najstarija košarkašica imala tek 18 godina postala je, 1965. godine, član Prve lige Jugoslavije !
Naša sagovornica je tom čiudu od uspjeha dala veliki doprinos i sa svojih 15 godina bila jedna od vođa te čudesne ekipe. Predstavljamo Vam legendu banjalučke košarke i magistra farmacije - gospođu
LENU TRAJKOVSKI - CRNOMARKOVIĆ
- Dobar dan gospodjo Leno. Molim Vas da se posjetiocima našeg sajta ukratko pretstavite.
Rođena sam 2.9.1950. u Titovom Velesu, Makedonija. Od svoje druge godine živim u B.Luci, gdje sam završila osnovnu školu "Mirko Višnjić", te Gimnaziju. U Beogradu sam završila Farmaceutski fakultet. Živim i radim u Banja Luci. Razvedena sam, imam dvoje djece, Bojana i Jasenku.
- Banjalučanima je poznato da ste iz "sportske porodice". Vaš brat Angel i sestra Rahilka su takođe igrali košarku, Vaš sin Bojan i sestrići Andrej i Aljoša su u rukometu. Možete li nam reći šta je Vas odvelo na sportske terene i kad, i da li je košarka bila Vaš prvi sport?
Gotovo sva djeca tog vremena su išla u SD "Partizan", pa sam i ja sa pet godina krenula, prednjak mi je bila Mima. Oduvijek sam bila predodređena za sport i sve mi ide sem skijanja. Košarka je valjda bila "prirodan" slijed porodicne tradicije - "stopama" brata Angela i sestra Rahilke.
- U Banja Luci je egzistirala, s prekidima, zenska košarkaška ekipa Borac. Ali, sjećam se kad su se davne 1964. godine, na Stadionu sportskih igara, kojeg više nema, pojavile mlade i lijepe djevojke u sportskoj opremi s košarkaškom loptom... koševi sa drvenim tablama, obruči bez mrežica... bile su članice novofrmiranog KK Mladi Krajišnik. Medju njima je bila i jedna prava košarkaška "čigra" koja se odazivala na ime Lena. Molim Vas da našim čitaocima barem malo dočarate to vrijeme, taj početak. Kako je sve to s Mladim Krajišnikom počelo?
Počela sam sa ženskom ekipom Borca, ali sam za njih bila premala. Brat Angel mi je rekao da Aco Jurić želi da oformi novu ekipu. Od prvog treninga sam bila tu, sa svojih dvanaest godina. Započeli smo na terenu stare Gimnazije (sada je to Dom solidarnosti). Niže tog terena bilo je igralište od crne šljake. Trener Aco je ofarbao kožnu loptu u bijelo, da bi se vidjela uveče. Učile smo samo elemente košarke, dodavanje, dribling. Datum našeg početka smo zabilježili -25.5.1963. godine.
- Kad starijim banjalučkim ljubiteljima košarke, i sporta, spomenete KK Mladi Krajisnik po nekom automatizmu kazu: Aco (Jurić), Lena, Šuci (Drago Reš)... Da li je to iz razloga sto ste začetnici "Malenih" ili...?
To je trio od početka do kraja. Aco nas je okupio, izvršio selekciju i poceo s intenzivnim radom, a klub još zvanično nije bio ni formiran, sve je zapoceo na osnovu ideje nekolicine entuzijasta o osnivanju novog ženskog košarkaškog kluba. Drago Reš – Šuci, je radio u radionici Gimnazije gdje su učenici pravili antene za TV. Radionica se zvala "Mladi Krajišnik" i kupila nam je prve dresove. Majice su bile boje trule višnje, a mi smo same šile brojeve i amblem. Ta gimnazijska radionica nam je bio prvi "sponzor" i tako je i nastalo ime kluba.
- Ko su bili ključni ljudi koji su pokrenuli osnivanje KK M.Krajišnik i ko je bio prvi trener?
Osnivačka skupština je održana u jesen 1963. godine, a prvi predsjednik je bio Žarko Kojić, sekretar dr. Dragan Tošić. Prvi trener je bio Aco Jurić, a tehniko Drago Reš-Šuci
- Ispravite me ako griješim, ali u prvoj ekipi M.Krajišnika su započele: Lena, Vera, Rada, Danica... Molim Vas da nastavite, nabrojite prvu ekipu s kojom ste započeli svoju dugogodišnju uspješnu karijeru i s kojom ste postavili bazu za kasnije poznatu "Banjalučku školu ženske košarke" koja je oduševljavala sve ljubitelje ovog sporta širom biše Jugoslavije.
Prvu ekipu koja je zvanično nastupila sačinjavale su:
Dana Đuđić, Dragica Cvetković-Ceca, Rada Frančevski, Lena Trajkovski, Minka Kikić, Ljilja Abramović, Šemsa Mašinović, Svjetlana-Ceca Abramović, Mara Glamočak, Mubera-Muba Pašić, Vera Grubišić i Stojanka Umičević.
- Ubrzo ste postale miljenice banjalučke sportske javnosti i dobile ste nadimak "Malene" koji je ostao do danas. Medjutim, "Malene" su veoma brzo "rasle" i dorasle rame uz rame najboljim ekipama bivše države. Znate li mozda autora tog nadimka?
Kada smo ušle u Prvu ligu 1965. - najstarija igračica je imala 18 godina ! Uz sve to smo bile male, mlade, niske. Nadimak "Malene" smo dobile od navijača koji su sa nama putovali: Jazo, Orca, Zeka, Danče, Borče, papa Reš.
- "Malene" i ligaška takmičenja. Zaista ste brzo, dvije godine nakon osnivanja kluba (!), stigle do Prve lige. Bili ste istinsko čudo za svu sportsku, posebno košarkašku, javnost tadašnje države. Uspjeli ste ono što banjalučkoj muškoj košarci nikad nije uspjelo. "Malene" su na banjalučke terene dovele košarkaške velikanke, sestre Meglaj (Ružicu i Korneliju), Smiljku Kalušević, Olgu Đoković, Snežanu Zorić, Jasnu Selimović, Draganu Gerić, Ružicu Radovanović, Mariju Veger.... i mnoge druge košarkašice o kojima su ljubitelji košarke mogli samo da "sanjaju" da ih gledaju "u živo". Kako ste to uspjele postići, pogotovo u uslovima gdje je muška košarka, ipak, imala prednost a s finansijskog aspekta je to bio entuzijazam, više od amaterizma, jer o nekakvom profesionalizmu, u to vrijeme, nije bilo ni govora?
Naša ekipa je bila hit zbog tehničke košarkaške obrazovanosti. Uz sve to imale smo moral, ali i ogroman rad. Treninge smo imali čak i u 5 ujutro..
- Igrali ste na poziciji beka organizatora igre, ili kako se to sad kaze na poziciji 1. - playmaker. U igri ste više voljeli asistirati nego sami postizati poene, a znali ste precizno šutirati. Istina, bilo je dosta utakmica na kojima je Lena bila najbolji strijelac a nerijetko postizala i odlučujuće poene. Ipak ste ostali zapamćeni po organizaciji i asistencijama, a ne kao košgeter. Da li je razlog tom Vaše poimanje košarke ili zahtjevi trenera?
Ja sam po svojoj konstituciji i košarkaškim osobinama bila, da tako kazem, predodredjena za pleja. Pravi plej se ne može na treningu naučiti. Mora imati u glavi smisao za igru, pregled igre. Trener Aco nam je često davao vježbu tzv. "ćapala – hapala". Igra na jedan koš, bez šutiranja sa puno kretanja. Da su se u naše vrijeme brojale asistencije bila bih prvak u tom elementu igre.
- I pored toga što publika, a i mnogi stručnjaci, više cijeni košgetere-strijelce, ipak uloga organizatora, asistenta, je presudna i za šutere ali i za cijelu ekipu. Da li smatrate da su Vaši košarkaški kvaliteti i uloga u ekipi bili adekvatno cijenjeni i od publike i od stručnjaka?
Jesu, bili su cijenjeni. Posebno od mojih saigračica, trenera i dobrih poznavalaca košarke. Jedino novinari određuju najbolje po broju koševa.
- Nesporno je da ste Vi bili miljenica banjalučke publike, koja Vam je vrlo često skandirala: Lenče, Lenče! Vaše igračko umijeće, kolegijalnost, ponašanje, požrtvovanje, borbenost, koja se oličavala, hajde da kažem, u motu: "utakmica se igra do zadnje sekunde" bez obzira na rezultat, je fascinirala publiku i poznavaoce košarke. Privatno ste mirna, tiha i druželjubiva osoba. Mnogi su se pitali otkud tolika energija na terenu u banjalučkoj "čigri". Šta je to bilo "u košarkaškoj Leni-Lenčetu", kakav je to temperament bio, da se tako žestoko bori za svaku loptu, poen, i da se nikad ne predaje, i kad je utakmica de facto izgubljena, do zadnje sekunde, do kraja?
Iako sam košarku shvatala kao igru nikad nisam voljela da gubim; veliki sam moralist i ne priznajem ni jedan poraz. Uvijek sam pozitivno uticala na ekipu. Takva mi je valjda priroda.
- Da se vratimo Vašim počecima. Da li ste imali svog košarkaškog uzora, bilo u muškoj ili ženskoj košarci?
Sviđala mi se igra Jasne Selimović, a posebno Bašika Bardova.
- Treneri. Radili ste s dosta trenera. Koji je za Vas bio "ključni" u pozitivnom smislu?
Trener da napravi igrača bio je Aco Jurić i tu mu nije bilo premca. A poznavaoc igre i igrača bio je Saša Stanimirović. Svi treneri su imali povjerenje u mene i to mi je, takođe, satisfakcija.
- Naš sajt nije mogao doći do relevatnih statističkih podataka, ali mnogo toga ukazuje da ste Vi najduze igrali za Mladi Krajišnik, i da ste rekorder po broju odigranih utakmica. Da li sam u pravu?
Nisam nikad vodila tu evdenciju i ne mogu to tvrditi. Mislim da su veliki broj nastupa imale Snježana Šipka i Sanda Osman-Vuković.
- Koliko je trajala Vaša igračka karijera?
Moja košarkaška karijera je počela 1963. godine a završila se 1981. godine. Znači punih 18 godina sam provela na košarkaškom terenu. Počela sam, i završila, u Mladom Krajišniku i tu provela najviše vremena (1963-1970. i 1974-1981.). Jedan period (1970-1974) sam igrala za beogradski Voždovac.
Utakmica za pamćenje?
Dvije utakmice su mi ostale u pamćenju - jedna pobjeda i jedan poraz.
- Najdraža utakmica mi je bila prvoligaški meč, 1965. godine, na Stadionu sportskih igara u B. Luci kada nam je u goste došla ekipa beogradske "Crvene Zvezde", višegodišnji prvak Jugoslavije, za koju su nastupale sve same košarkaške zvijezde: Kalušević, Belić, Šaranović, Gerić... Na iznenađenje mnogih mi smo ih pobjedile, a ja sam dala 27 poena. Imala sam tek 15 godina i bila sam dvostruko mlađa od Smiljke-Cice Kalušević, legende C.Zvezde.
- Najžalosnija sam bila nakon utakmice prvih kvalifikacija za plasman u Prvu ligu. Igrale smo protiv beogradskog Voždovca i tu izuzetno značajnu utakmicu smo izgubile sa jednim poenom razlike. Plakale smo i mi, i svi navijaci na stadionu.
- I zenska košarka je dozivjela "evoluciju". S obzirom na trajanje Vaše karijere prosli ste neke faze te evolucije. Ne bih da pravite paralele tipa "nekad i sad", ali koja se Vama "košarka" više svidjala?
Ranije se igralo lepršavije, sa više ljepih akcija. Danas je u igri važna snaga, visina, skok i trčanje. Ljepota igre je danas u drugom planu.
- Svojevremeno su centra (pozicije 4. i 5.) igrale košarkašice visoke izmedju 176 i 185 cm! Kasnije se sve to promijenilo, naviše... slično kao i kod košarkaša. A, onda se odjednom među vama pojavila stvarna dvometrašica, Slovenka, Sonja Mrak kojoj su tadašnji čuveni centri Đokovićka, Kaluševićka, Kalenićka... bile do "brade"! Da li ste igrali protiv nje i kakav je to osjecaj bio, kako Vaš lični tako i Vaših saigračica?
Da, igrala sam protiv Sonje Mrak koja je za sve nas bila istinski "div". Dešavalo se da sam s njom, više puta, "skakala" za tzv. "mrtvu loptu". Međutim, visoke igračice su imale jednu manu - nisu smjele spuštati loptu dole jer su tehnički bile slabije i sporije tako da su im niže košarkašice, koje su imale i brzinu i tehniku, lako uzimale loptu. A mi koje nismo imale visinu smo izbjegavale šut preko njih jer je to bilo i previše rizično s obzirom na razliku u visini.
- U Vašoj generaciji "Malene" su uvijek kuburile baš s pozicijom centra, "petice". Igrale su to u početku Vera Grubišić i Rada Frančeski koje su bile niže od 180 cm, dok su protivničke ekipe, ipak, imale svoje "dvometrašice, od 181 do 186 cm". Da li je to bio i najveći hendikep "Malenih" i kako ste uspjevale nadoknaditi manjak visine i pobjeđivati ekipe koje su, u to vrijeme, imale prave centre?
Prvi naši centri - Vera i Rada su bili visoki samo 176 cm! Bile su odlične košarkašice ali ipak nedovoljno visoke za poziciju centra. Nama to jeste bio hendikep i bilo je teško igrati bez visokih igračica, pravih centara, jer bez skoka nema ni brze igre ni kontre. Taj hendikep smo nadoknađivale borbenošću, tehnikom, brzinom i taktičkom uigranošću.
- "Malene" su bile i pravi rasadnik talenata i neke košarkašice su otišle u druge "veće" klubove. Ipak, većina igraćica "Malenih" je ostajala vjerna svom klubu i Banja Luci, a one koje bi i otišle najčešće su se vraćale poslije odredjenog vremena. I Vi ste u jednom periodu otišli iz Mladog Krajišnika. Kad, gdje, zašto?
Da, i ja sam jedan period provela u dresu druge ekipe. To je više bilo moranje nego želja. Teško mi je bilo, uporedno, sudirati Farmaciju u Beogradu i igrati za Mladi Krajišnik u Republičkoj ligi (Mladi Krajišnik je te 1970. ispao iz Prve lige). Dobila sam ponudu od Voždovca da pređem kod njih, jer su sklapali ekipu za prvaka. Ponudu sam prihvatila i u Voždovcu provela lijepe 4 godine. S Voždovcem sam osvojila prvenstvo i Kup Jugoslavije, a igrale smo i u finalu Kupa kupova Evrope.
- Lena i reprezentacija? Banjalučka košarka je uvijek imala barem jednu reprezentativku. Počelo je, ako se ne varam, s Verom Grubišić. Kad ste Vi prvi put zaigrali za reprezentaciju i koliko ste ostvarili reprezentativnih nastupa?
Vera Grubišić i ja smo 1966. zaigrale za juniorsku reprezentaciju Jugoslavije na Balkanijadi u Banja Luci. Za seniorsku reprezentaciju sam prvi put zaigrala 1971. kao članica KK Voždovac. Imala sam 27 nastupa za juniorsku reprezentaciju i 17 nastupa za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije.
- Znam da je u dresu reprezentacije nastupilo (i odigralo više utakmica) mnogo košarkašica koje su bile objektivno slabijih igračkih kvaliteta od Vas, ali i još nekih banjalučkih košarkašica. Šta je razlog tom? Sindrom "malog kluba" ili...?
To je tačno. Košarkašice klubova iz većih gradova, Beograda, Zagreba, Sarajeva..., su uvijek imale "prednost" kad je u pitanju reprezentacija. I ja sigurno ne bih nastupila za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije da nisam prešla u Voždovac koji je u to vrijeme bio jedna od najboljih ekipa Jugoslavije.
- Igrali ste sa više generacija "Malenih". Bili ste istinski lider, i kapiten, ekipe. Koje bi saigračice, ipak, izdvojili (po košarkaškom kvalitetu) iz svake generacije?
Nema igračice iz MK koja mene ne zna, ali i ja nju. Nadam se da neću ni jednu od njih uvrijediti ali ako već moram izdvajati one najboje - to bi bile:
Vera Grubišić, Rada Frančeski, Marijana Bušljeta, Jasna Otašević, Snježana Šipka, Gordana Subašić, Velinka Bošnjak, Biljana Bošnjak, Mersada Bećirspahić, Sanda Osman i Slađana Golić.
- Koje su košarkašice, iz drugih klubova, iz Vašeg vremena ostavile poseban utisak na Vas?
Marija Veger, Kaća Buljan, Jasna Selimović i Snežana Zorić
- S kojom košarkašicom ste najbolje sarađivali i igri?
Najbolje sam sarađivala s centrima, ali i sa ostalim saigračicama. U Mladom Krajišniku su to bile Jasna Otašević, Slađana Golić i Snježana Šipka, a u Voždovcu i reprezentaciji sa Jelicom Kalenić, Brankom Jovanović i Jasnom Selimović
- Koja Vam je protivnička košarkašica zadavala najviše "muke"?
Marija Veger
Najbolja košarkašica u bivšoj državi?
Marija Veger
- Najbolja košarkašica Mladog Krajišnika svih vremena?
Slađana Golić
- Kad zanemarimo generacijske i druge razlike, koja bi, prema Vašem mišljenju, bila idelana petorka M.Krajišnika?
Lena Trajkovski, Sanda Osman, Snježana Šipka, Mersada Bećirspahić, Slađana Golić
- Poznato je da su svi sportisti(ce) jedna "porodica". Da li ste osim košarke pratili ostale sportove i koje ?
Pratila sam sve sportove, ipak najviše one koji su se igrali s loptom
- Ko je najbolji banjalučki sportista svih vremena prema Vašem mišljenju?
Marjan Beneš
A sportistkinja?
Slađana Golić
- Najdraži trenutak karijere?
Titule prvaka i Kup-a Jugoslavije, 1972. godine osvojene u dresu beogradskog Voždovca
- A kad Vam je bilo najteže?
Najteže su mi bile povrede. Imala sam dvije operacije ljevog koljena
- Navijači, publika. Fudbaleri i rukometaši Borca su imali najbrojnije navijače, ali "Malene" su doslovno imale "svoju publiku", svoje redovne fanove. Kako objašnjavate tu činjenicu i koliko je Vama značila podrška s tribina dok ste igrali?
Mi smo bile dobre, vesele, drugarice, a navijači su bili naši drugovi, koji daju posebnu motivaciju i želju za uspjehom. Pravi navijači su uvijek "igrač više" a mi smo imale tu sreću da smo imale baš takvu publiku, takve navijače.
- Jesu li Vam smetali zvižduci publike, tj. da li Vas je navijanje protivničkih navijača moglo dekoncentrisati ili još više motivisati?
Ne, meni to nje smetalo. Ni suparnička publika ni zviždanje. Ako si bolji pobjeđuješ.
- Sportisti uvijek imaju dosta anegdota iz svoje karijere. Vjerujem da ste i Vi imali mnogo anegdota, zgoda i nezgoda. Možete li se sjetiti, i ispričati našim čitaocima, neku od njih?
Bilo je dosta tih situacija, a ovom prilikom spomenuću dvije.
- Na svom prvom nastupu na Juniorskom prvenstvu u Sarajevu zaboravila sam dres. Uhvatila me je panika ali sve je brzo bilo riješeno jer mi je sestra odmah dala svoj, jer iako sam bila mlađa od nje bila sam bolja košarkašica i njoj to nije smetalo. Naprotiv.
- Na juniorskom prvenstvu Jugoslavije u Splitu, igrali smo protiv Crvene Zvezde. Nakon primljenog koša, uzela sam loptu da je ubacim u igru. Na "crti reketa" je stajala Marjana Bušljeta, dodala sam joj loptu. Ona se hladno okrenula i napravila divan skok šut na naš koš. I dva poena za protivnika.
- Znam da su banjalučki košarkaši imali kompleks od "Malenih" jer ste bili dugogodišnji prvoligaši za razliku od njih kojima je to ostao samo san. Često su znali reći: ...ma, ženska košarka...!
Nama je sasvim normalno da smo mi bolje od njih. Oni su se branili teorijom, a mi smo igrale.
- Žalite li za nečim što niste, ili jeste, uradili za vrijeme svoje igračke karijere. Da budem konkretniji - Kad bi se "točak vremena" mogao vratiti unazad, da li bi Lena sve isto "ponovila" ili bi nešto drugačije uradila u svojoj košarkaškoj, tj. sportskoj karijeri?
Da se vratim u prošlost, sigurno bih razmišljala o povredama koljena. Ne bih prijevremeno skidala gips kako bi mogla da igram, a i više bih "uključila" mozak a ne samo srce.
- Vi ste uz igranje košarke uspješno završili fakultet i magistrirali. Farmacija je Vaša profesija. Da li Vas je interesovao trenerski poziv ili Vam je već bilo dosta košarke?
Samo sam jednom zvanično kao trener vodila utakmicu i to odlučujuću sa Željzničarom (Sarajevo) za ostanak u Prvoj ligi. Dotadašnji trener Milenko Novaković je u poslednjem momentu dao ostavku, i na molbu Uprave kluba sjela sam na trenersku stolicu. Pobjedile smo, ali je mnogo bolje igrati nego sjediti na trenerskoj klupi. Trenerski posao mi nije nepoznat jer sam veliki broj treninga, utakmica vodila na terenu kao igračica. Trenerski posao bi mi odgovarao po poznavanju košarke, ali imam lijepu profesiju za koju sam se školovala i odlučila da se njom bavim.
- Da li ste nakon igračke karijere na bilo koji način ostali u košarci ili ste se samo posvetili svom pozivu za koji ste se školovali?
I nakon završetka košarkaške karijere i posvećivanja svojoj profesiji ja sam uvijek bila uz košarku. Gledala sam utakmice, išla na pripreme sa ekipom, a okupljala sam bivše košarkašice i igrala protiv svih generacija. Tako je i dan danas.
- Imate i svog nasljednika u sportu. Vaš sin Bojan uspješno igra u RK Borac, najslavnijem banjalučkom sportskom klubu. Da li ste Vi imali ikakvog uticaja na njegovu odluku da krene sportskim putem i nastavi porodičnu sportsku tradiciju i da li idete na utakmice da gledate sina Bojana?
Bojan je krenuo očevim stopama i prvo počeo igrati fudbal. Ubrzo je prešao na tenis ali se ni tu nije dugo zadržao. Onda je krenuo s rukometom i tu su presudni bili njegovi drugovi sa Hiseta jer su većinom trenirali rukomet. Idem na rukometne utakmice i gledam RK "Borac" u kojem igra i moj Bojan.
Lena danas? Pored svog profesionalnog posla da li ste na bilo koji način prisutni u sportu?
Bez sporta ne mogu ali sad sam samo gledalac. Često idem na utakmice i gledam RK Borac, KK Borac i KK Mladi Krajišnik. Ostale sportove pratim putem štampe i TV.
- Pratite li današnju situaciju u Mladom Krajišniku i Vaše mišljenje o sadašnjem stanju u tom nekad najboljem zenskom klubu u Banja Luci?
Na ovo pitanje ću vam samo reći da nijednoj bivšoj košarkašici nema pristupa u KK Mladi Krajišnik, pa čak ni Slađani Golić. Nama su tu vrata zatvorena. To sve govori samo po sebi.
- Banja Luka je nekad nosila atribut "Grad sporta". Današnja situacija s kompletnim banjalučkim sportom je krajnje zabrinjavajuća i na, do sad, najnižem nivou. Šta mislite šta je razlog tom i da li ima šanse da se banjalučki sport, posebno rukomet, fudbal i kosarka, ubrzo vrate na poziciju koja im je oduvijek i pripadala?
Sport u B. Luci umjesto da je na najvišem nivou on je na najnižem nivou. To je žalosno i treba puno truda i želje, ali i materijalnh sredstava da se uloži u sport, te da se na državnom nivou reguliše pitanje finansiranje sporta.
- Pratite li današnju košarku i druge sportove?
Pratim. U Banja Luci idem, kako sam već rekla, na rukometne i košarkaške utakmice, a ostalo pratim preko pisanih i elektronskih medija.
- Bavite li se sportskom rekreacijom?
Da, košarkom naravno. Obavezno svakog utorka imamo rekreaciju. Imamo i svoju ekipu i idemo na turnire veteranki po ex-Jugoslaviji.
-Da li ste ostali u kontaktu s bivšim saigračicama, košarkašicama iz nekad rivalskih klubova, sportistima, rajom...?
Naravno. Imam dosta kontakta sa svojim bivšim saigračicama i drugaricama, drugovima, rajom. I ovo naše rekreativno okupljanje i igranje je značajan dio tih kontakta. Ja sam u tom svemu stožer, a tu su i, rekreativke, Slađa, Sanda, Vesna, Daca, Dušanka, Kićo, Goga, Buli. Imamo kontakt i sa bivšim suparnicama.
- Poruka za kraj?
Drago mi je što smo malo razmijenili sjećanja i pozdrav svim posjetiocima sajta.
Zahvaljujemo se gospođi Leni Trajkovski na posvećenom nam vremenu i razgovoru za naš i Vaš web-site:
Banjalučki Sportski Portal - www.boracbl.net
MI
Banja Luka, februar 2006.
Vulture Team
