GELE. Malo koji Banjalučanin, a mnogi i iz šireg okruženja, koji prati sport, košarku posebno, ne zna ko je "Gele". Oni iz novih, mladjih, generacija su barem slušali priče o njemu. Ekonomista po zanimanju - košarkaš po vokaciji. Legenda i konstanta banjalučke košarke, banjalučkog KK Borac. Čovjek koji je sav svoj košarkaški vijek proveo u i uz KK Borac. Prvo kao igrač i kapiten, pa trener (završio Višu trenersku školu) ili funkcioner u KK Borac, a kad se dešavalo da nema nikakvo zaduženje, istina rijetko, u klubu-Gele je opet bio tu, fizički i duhom. Imao je dugotrajnu i izuzetno uspješnu igračku karijeru ali i trenersku. Odigrao je toliko utakmica i postigao poena da sumnjamo da ima "statističara" koji to može precizno utvrditi, ni sam Gele nam nije mogao dati taj podatak! A i kako bi mogao kad se ti podaci nalaze u sferi trocifrenih i višecifrenih brojeva! Kao igrač je mogao, po procjeni mnogih relevantnih stručnjaka, dosegnuti i same "košarkaške vrhove" ali Gele nije htio ići iz Banja Luke, iz KK Borac! Banja Luka je dala nekoliko košarkaša koji su postali poznata igračka imena, reprezentativci, i stekli košarkašku slavu ali u drugim, "većim", klubovima, ali ipak nisu postali "legende". Međutim, Gele jeste. Ovaj, u privatnom životu, mirni i tihi čovjek ali "dinamit" na košarkaškom terenu, je postao legenda banjalučke košarke i banjalučkog sporta. Kako se god kome činilo - to nije bilo lako postati igrajući u jednom "malom" klubu, a pogotovo u jednom gradu, Gradu sporta - Banja Luci, pored takvih sportskih (svjetskih) veličina kao što su Jerolim Karadza, Abas Arslanagić, Marijan Beneš, Pero Perović, Anton Josipović, Tanasije Kuvalja, Zlatan Ibrahimbegović, Abid Kovačević, Tomo Knez... Gele je prema doprinosu banjalučkom sportu, slobodni smo reći, "rame uz rame" s najvećim sportskim imenima Banja Luke.
Iako rođen, 14.11.1942. godine, u Makedoniji (Sveti Nikole) Gele je de facto Banjalučanin. Najvećio dio svog života i sve što je postigao u svom životu ostvario je u svojoj, kako uvijek voli kazati, Banja Luci. I ima pravo da tako kaže - Gele jeste Banjalučanin, banjalučka raja. Nažalost, kao i ostali mnogobrojni Banjalučani, Gele već duže vrijeme ne živi u svom gradu, i dijeli "sudbinu" mnogobrojnih Banjalučana koji su k'o biseri rasuti po cijelom svijetu...
Gele? Za one koji to još uvijek ne znaju ko je to, riječ je o gospodinu koji se zove
ANGEL TRAJKOVSKI - GELE
- Košarka. Kad i zašto?
Ustvari prvi moj sport je bio fudbal. Kao svi klinci (tada sam zivio u Kragujevcu) igrao sam fudbal. Igrao sam dobro, cak sam igrao pred prepunim stadionom predigru utakmici Partizan -Radnicki. Koja je to ekipa "Partizana" bila -Bobek, Čajkovski, Zebec… Nastavio sam s fudbalom i u Banja Luci kao "mala raja" na Gimnaziji, a samnom u ekipi je bio Milan Jelić-Mićo, koji me pozvao na trening košarke. Bilo je to u staroj Učiteljskoj školi u jesen 1956. godine, a trener je bio Milan Tošić-Prle, da bi on poslije prvog treninga otišao u vojsku. Nastavili smo s Aleksadrom Jurićem-Acom, koji nas je prosto zarazio ovim divnim sportom. To je bila generacija Mićo Jelic, Ratko Adzić, Mile Vranješević-Žiri, Davor Crnić, Mravac Hasan Cinana, Kalinić Momčilo-Kendo, Ratko Prohaska, Tripalo Dubravko... Bili smo nerazdvojni, zajedno u školi, zajedno u gradu, na košarci. Jednostavno bili smo "košarkaška raja".
- KK Borac - Prvi tim. Veoma rano ste zaigrali za prvi tim Borca?
Da, mi smo bili "gurnuti u vatru", iako jos uvijek nespremni i premladi. Naime, dotadašnji cijeli prvi tim KK "Borac" je poslije kvalifikacija u Zadru prešao na rukomet i nas nekoliko je iste godine igralo za pionire, juniore i seniore. Imao sam tada 14 god. prišao mi je na treningu dr. Jerolim Karadza i rekao:
"Mali, dopada mi se kako igraš. Ja sam zavrsio s košarkom i evo ti moja trenerka!"
Bio sam sretan i jedva sam čekao momenat da odem kući da je probam. I kada sam je obukao njen donji dio sam mogao zavezati daleko iznad moje glave! Ta trenerka se dugo čuvala u našoj porodica, kao relikvija, prvo ja, a poslije moja sestra Lena. Prvu zvaničnu utakmicu smo igrali na juniorskom prvenstvu BiH na legendarnom Stadionu sportskih igara, koji nazalost, više ne postoji !? Narednih godina smo bili neprikosnoveni u BiH kao pioniri, bili nekoliko puta juniorski prvaci, a i u seniorskom takmičenju smo bili sve bolji.
- Igrali ste beka, pozicije 1 i 2. Koja Vam je pozicija u igri više odgovarala?
Obe pozicije sam volio. Na "jedinici" sam uzivao u brzom prevodjenju lopte, organizaciji napada, asistencijama. Na "dvici" se "trpalo" vise koševa, novinari obično takve više isticu. Ipak, mislim da mi je više odgovarala pozicija 1, pozicija organizatora igre, ili kako to danas kazu-play maker. A odbrana? Volio sam crvrstu odbranu, nisam se bojao kontakta, posebno mi je bilo drago kada ukradem lopta suparničkom centru.
- Angel i Borac u ligaškim takmičenjima?
KSJ je često mijenjao sistem takmičenja, igrale su se republičke lige pa prvaci na kvalifikacije za Prvu ligu, ili su bile druge savezne lige i prvaci su direktno ulazili u Prvu Ligu. Naš tim je sve više stasavao, da bi u godinama 1961-62-63. slovili kao jedan od najjačih timova u Jugoslaviji koji nisu članovi Prve lige. Za taj presudni korak, plasman u Prvu ligu, bila nam je nuzna veća materijalna podrška grada, regije, jer samo naš kvalitet, naš beskrajni entuzijazam, nije bio dovoljan u borbi sa finansijski znatno jačim timovima u ovom izuzetno popularnom sportu. Tih godina naš tim je bio ubjedljivo najefikasniji tim sa prosjekom oko 95 poena po utakmici. Imali smo izvanredno uigranu i efikasnu petorku: braća Crnić (Vlatko i Davor), Prohaska Zoran, Slobodan Jelić-Bato i ja, ali i odlicnu "klupu": Vlado Starčević, Mirza Gušić, Kosta Vidović, Milan Tošić, Kopanja Drago...
S.Jelić je bio prvi strijelac Lige, a ja medju prvih pet. Nama je tada nedostajao "dvometraš", tzv. "teski centar", koji se morao kupiti, a para nije bilo.
Vremenom su se timu priključivali mladi igrači, stizale su nove generacije. Stasavali su redom odlicni igraci: Borko Miljević, Miroslav Daniš, Ante Reš, Vlado Bojer, Lazar Roljić, Djordje Mikeš, Djordje Lajšić, Slobodan Savić-Roki, Zlatko Galijaš, Tihomir Stupar-Čiša, Želimir Lesjak, Kljajić Branislav, Obradović Dragan-Griška, Dragoljub Obradović-Cober, Miholić Vladek, Majkić Branislav, Kaludjerović Đoko-Šopen, Osmančević Esad i drugi, svi iz pogona mladjih selekcija "Borca".
- Igrali ste veoma mnogo utakmica za prvi tim i u raznim takmičarskim rangovima. Imaju li neke utakmice koje bi posebno izdvojili, koje su ostale "za pamćenje" ?
Najbolje sam se osjecao kada smo igrali "jake" utakmice, one su me posebno motivisale.
Takva je bila utakmica na Stadionu sport. igara u Banja Luci 1961. godine protiv tada odlicne sarajevske "Mlade Bosne". Igrao sam dobro, na meni su se smjenjivali čuvari, da bi na kraju iz reketa izasao "na mene" i centar Zoran Marojević (dugogodisnji reprezentativac Jugoslavije) ! Pobijedili smo 65:63, dao sam 33 poena (tada nije bilo "trojki"), navijači su utrčali na teren, nosili me na ramenima...
Ili utakmica u Ilirskoj Bistrici 1966. godine protiv veoma jake ekipe "Lesonita" za koju su igrali sve bivši asovi "Olimpije". Oni su ubjedljivo vodili svo vrijeme, da bi ih mi stigli na oko 30 sec. do kraja na samo poen razlike. Time-out i dogovor: drzati loptu do kraja i šut oko 5 sec do kraja, jer na klupi vise nismo imali rezervnih igrača zbog 5 penala. Lopta je dugo kruzila okolo, duze nego što smo htjeli, cini mi se da je poslednji loptu imao Stupar Tihomir-Čiša i u zadnjim trenucima utakmice je dodao meni. Nalazio sam se u tom trenutku u tzv. "mrtvom" uglu (korneru). Bacio sam loptu prema obruču, po meni su popadali igraci "Lesonita", nisam ni vidio da li je lopta prosla kroz obruc ili ne, da bi me zatim prekrili tijelima moji saigrači... Pogodak i pobjeda!
Sutradan u "Glasu" pročitam da je neko drugi dao taj koš ! Pitam o tom mog dobrog prijatelja Emira Galijaša, koji je bio izvještač sa te utakmice, a on rece: "Nema veze, Gele, vazno je da ste pobijedili..."
- Prema dostupnim statističkim podacima Vi ste rekorder po broju odigranih utakmica za Borac. Da li imate precizne podatke o tom?
Nažalost nemam tačne statističke podatke, iz objektivnih razloga a koje ovom prilikom ne bih navodio. Uostalom, prepustimo to statističarima, ali znam da sam sigurno medju 2-3 igraca "Borca" koji su imali najvise staža, najviše utakmica, najviše postignutih poena. Pa "samo" 12 godina sam bio kapiten tima! I iza toga sam bio (u raznim periodima) 6-7 godina trener, oko 5 godina trener prvog tima. I uvijek prisutan u raznim ulogama uz voljeni Klub. Svim tim se ponosim, to je dio mene, to je jedan divan period mog zivota.
- Da. Nesporno je da ste Borčev rekorder ili, kako ste rekli, među 2-3 igrača "rekordera" kada je u pitanju statistika. Igrali ste s mnogo Borčevih košarkaša, od onih najstarijih pa do onih koji su za Vas bili "klinci" po životnoj dobi. Koje saigrače bi ipak izdvojili iz tih različitih generacija?
U pravu ste, igrao s igračima iz nekoliko generacija i svi su mi ostali u divnom sjećanju i najrađe bi ih sve pobrojao, ali "mnogo vode je proteklo Vrbasom" pa ću pokušati da se ovog momenta prisjetim barem nekih od njih, a sve one koje ovom prilikom ne spomenem zamolio bih neka se ne ljute, nije namjerno.
Počeo sam u naprijed spomenutoj generaciji, a u timu su bili: Prle Tošić, Aco Jurić, Zoran Prohaska, Vasiljević, V.Crnić, Sladoljev, Kopanja...
Zatim B. Miljević, M.Daniš i drugi, koje sam, takođe, već pomenuo, iz slijedeće Borčeve generacije i na kraju završio sam s trećom generacijom (uz dio prehodne) u kojoj su bili Tibor Bogdanović, Veso Marunić, Marko Čečez, Z.Glušica...
Svi su dali svoj, veći ili manji, udio u dresu našeg tima na utakmicama, ali znam da se niko od njih nije štedio na treninzima. I oni koji nisu davali mnogo poena doprinjeli su, sigurno, da se neki od saigrača igrački izdigne ili proslavi. Svi su oni bili i ostali čestiti ljudi, dobri djaci, svi su zavrsili škole, neki su i doktorirali. S najvećim dijelom njih i dalje kontaktiram i sve ih nosim duboko u srcu.
- S kojim saigračem ste najbolje sarađivali u igri?
Mi nismo imali pravog centra, "peticu", ali to je vrlo uspješno obavljao Davor Crnić i s Batom Jelićem mi smo činili jedan odličan trio. Bato je tada igrao poziciju "4" (iako je po visini i vokaciji bio klasicni bek!), a s njim sam se izvaredno razumjevao u igri, ja sam osjećao gdje se on nalazi, nisam morao ni gledati, znao sam gdje su njegove ruke. U mnogim novinama su često pisali "banjalučki tandem: Trajkovski-Jelić"
- Nikad i nikud iz Borca, iz Banja Luke! Da li ste imali ponuda za prelazak u neki veći, poznatiji klub, i ako jeste zasto nikad niste htjeli otići iz Borca?
Da, ponuda je bilo iz Beograda, Zagreba, Sarajeva i jedna iz Austrije. U to doba je malo ko znao za te ponude, pa čak ni moji roditelji ! Imao sam i dva nepotpisana ugovora "u dzepu" od dva velika kluba… Ali, sada to više nije vazno, bilo i prošlo mada je finansijska strana tih ponuda bila više nego povoljna za ondašnje prilike. Razlog zbog kojeg nisam prihvatio ni jednu ponudu mi ni dan danas nije bas potpuno jasan. Mozda sam bio premlad za tako značajnu životnu odluku koja bi, vrlo vjerovatno, dosta toga promijenila u mom životu. Možda, ko to zna... U to vrijeme sva moja razmisljanja bila su vezana za voljeni grad, u njemu mi je bilo sve, porodica, djevojka, moja raja, u B.Luci sam bio neizmjerno sretan…
- S obzirom da ste bili dugogodišnji igrač i trener Borca da li bi nam naveli "Top-Ten" Borčevih igrača, po Vašem izboru?
To je stvarno teško i nezahvalno. Svaka generacija je imala svoje "heroje" i kad se govori o nekom izboru najboljih "Borčevih" igrača smatram da se uvijek treba uzeti vrijednost, kvalitet i doprinos igrača u dresu "Borca". Često se u javnosti spominju igrači koji su de facto postali prave igračke veličine u drugim (većim) klubovima a koji su relativno kratko nosili dres Borca i objektivno nisu dali neki veći igrački doprinos svom matičnom klubu. Mišljenja sam da je to objektivan razlog i zbog toga se ne bi upuštao u "pravljenje Top-Ten-a". Vjerujem da će te me razumjeti i Vi i posjetioci Vašeg sajta.
- Da li ste imali svog košarkaškog uzora?
Kada sam počeo igrati košarku uzor mi je bio tada izvaredni Miodrag Nikolić-Sija, igrač OKK Beograd (generacija Radivoja Koraća, Trajke Rajkovića, Gordića...) i standardni reprezentativac. Njegova elegancija, pregled igre, pasovi, skok šut, sve me je to fasciniralo. Poslije su me oduševljavali mnogi drugi košarkaši, iz narednih generacija, jer je u bivšoj državi bilo zaista mnogo sjajnih košarkaša i bili smo poznata svjetska košarkaška velesila.
- Nakon dugotrajne i uspješne igračke karijere-opet u košarci ali u trenerskom dresu. Želja ili ...?
Ma, u košarci je to počesto isprepleteno. Još kao mlad igrač, kao gimnazijalac, počeo sam da radim sa zenskom ekipom gimnazijalki, koje su skoro sve poslije postale igračice "Borca". Povremeno sam trenirao mladje selekcije, pa oko 5 godina prvi tim, da bih pred svoj odlazak u USA radio sa jednom divnom generacijom dječaka, dobi oko 14 godina, u uslovima koje je nesretni rat dirigovao.
- Bili ste i trener prvog tima. Vodili ste, s klupe, skoro 5 godina prvi tim Borca i po mnogima radili ste to vrlo uspješno. Šta bi nam rekli o tom periodu svog košarkaškog angažmana?
S prvim timom sam počeo slučajno, krajem avgusta 1979, nekoliko dana prije početka drugog dijela Druge republičke lige BiH. Borac je bio četvrti na tabeli u tad skoro najnizem rangu takmicenja. Poslije ostavke Ace Jurića igrači su samoinicijativno (na čelu s Pandzićem) imali nekoliko treninga, a na treningu je bilo prisutno samo 6 igraca! Sjećam se da su bili Pandzić, Cober (Obradovic D.) i nekoliko mladjih igraca.
Tih dana (uveče) zovnuo me Duško Lajšić, član Uprave Borca, i kratko mi reće, ustvari saopšti: "Gele, nemoj me nista pitati, molim te, uzmi tim odmah, bojim se najgoreg, pokušaću da ti pomognem koliko mogu..."
Da ne duzim, na kraju prvenstva smo bili prvi i tako je počeo naš konstantni uspon. Iz tog prvenstva se sjećam veoma vazne utamice u S.Mostu. Već se bilo smračilo, sam kraj oni vode poen razlike, Vuković Dragan-Skaka šutira posljednju loptu i ona prolazi kroz obruč. Kaze mi Skaka poslije: "Ma, vjeruješ li, u onom mraku ništa nisam vidio..."
Bio je to veoma mlad tima, solidne prosječne visine (197 cm), prosjek godina oko 18. U tom timu od starijih su bili samo Pandzić i Obradović, a uz njih su bili: Dragan Vuković-Skaka, Djordje Jurić, Vukašin Božić -Kašo, Daroslav Vujaković -Dari, Zlatan Smailagić-Dino, Vrhovac Želimir, Darko Vulić, Husein Sojtarić-Sojta, Želimir Grgić, Adnan Zejnilović, Siniša Čotar, Željko Stojaković-Struja, Protudjer Mario kao i najmladji Novaković Siniša, sve mladi momci, mnogi još i juniori. Također, uspjeli smo u klub vratiti centra Vladimira Taušana i dovesti nekoliko talentovanih košarkaša: Gorana Majstorovića i Bobana Bosnića (iz Drvara), Želimira Drljaču (iz S.Mosta) i Gorana Tubicu (iz Bos.Dubice).
Iz sezone u sezonu smo išli po jednu stepenicu gore, da bi taj tim konačno ostvario i prvoligaški san (s M.Novakovićem kao trenerom) i plasirao se u Prvu, "YUBA - B" , ligu SFR Jugoslavije.
Ja sam se već prije tog velikog uspjeha povukao s trenerske klupe i ekipu je preuzeo Novaković. Svi su bili iznenadjeni tim mojim postupkom što napustam tako perspektivnu ekipu, taj potencijal koji smo zajedno stvorili. Međutim, znao sam kako treba dalje i kakve obaveze proisticu iz toga. Morao bih odbaciti sve druge obaveze u Klubu, napustiti odlican posao ("Enegopetrol"), postati trener-profesinalac, pripremati se za svaki detalj, svaki trening, biti 24 sata s timom. Samo tada nisu bili stvoreni uslovi u gradu za takav rad, za trenera profesionalca, pogotovo "domaćeg" trenera. Mi smo tad imali samo odličan tim kojem je bio neophodan profesionalni trener, čovjek kojem je trenerski posao jedino zanimanje. Bio sam svjestan da bi to mogao, u kontekstu našeg "gradskog mentaliteta" postici samo "čovjek sa strane". Tih dana u B.Luku je došao Božidar Maljković, našao me u Dvorani "Borik" i pitao me da li je dobro obaviješten da napuštam tim. Interesovalo ga je to ozbiljno, jer je on bio u potrazi za mladim i perspektivnim timom, na našim prostorima, sa kojim je želio da napravi nešto značajnije, nešto "veliko", naravno dokazujući time i svoje trenersko umijeće. Bio sam time oduševljen, želio sam da se to realizuje jer sam bio ubijeđen da je Božo Maljković upravo "trener budućnosti". Nazalost, Božo je brzo shvatio gdje se finansijski nalazi košarka u Banja Luci i od njegovog angažmana nije bilo ništa. Narednih dana potpisao je ugovor s splitskom "Jugoplastikom" i dobro je poznato sta je s njima postigao i kakav je danas njegov trenerski rejting u Evropi. Šteta, velika šteta što tadašnji gradski "moćnici" nisu imali "sluha" i angažovali Maljkovića jer bi, vrlo vjerovatno, Borac dosegnu "vrhove" na koje je Maljković popeo Jugoplastiku.
- Po prestanku aktivne igračke karijere ipak ste nastavili igrati košarku, istina rekreativno?
Da, uglavnom svi bivši košarkaši "Borca" su nastavili da igraju rekreativno košarku, igrali smo tzv. Zimske lige u Banja Luci u kojima su učestvovali aktivni igrači i imali smo dobre rezultate. Bili smo odlično organizovani, mnogo nam je pomogao moj kolektiv "Energopetrol" na čelu s direktorom Sarić Kazimirom. Učestvovali smo na svim Veteranskim turnirima u Zagrebu i Beogradu, u periodu 1988-92. godina. Posebno su dobro bili organizovana Veteranska prvenstva u Zagrebu u popularnoj "Kutiji šibica" Divna su tu bila druzenja s kompletnim šampionskim timovima "Zadra" (Đerđa, Ćosić, Marcelići...), "Olimpije" (Ivo Daneu, Jelovac...), beogradskog "Radnickog" (Ražnatović, Marović, Damjanović...), a bila je tu i zagrebačka "Mladost -Cibona" s Nikolom Plečašem, Mihovilom Nakićem... Učestvovali su i timovi iz Njemačke i Austrije. To su bila nezaboravna druzenja onih kojima je košarka u srcu.
Godine 1995. sam igrao za jednu selekciju veterana SR Jugoslavije protiv odgovarajuće selekcije Rusije u nekolkio gradova u Srbiji. Za "Jugu" su igrali sve velika, bivša, reprezentativna imena: Žarko Knežević, Rajko Žižić, Momo Pazmanj, Blaž Kotarac, Bato Jelić... Trener je bio Milan Tošić-Prle. Za Rusiju su igrali sve bivši reperezentativci na čelu s ogromnim Andrejevim (217 cm.) i Balašovim (207 cm), nosiocem zlatne olimpijske. medalje sa OI iz Munchena 1972. kada su u finalu nanjeli prvi poraz americkim kosarkasima na OI u legendarnoj utakmici košem Aleksandra Bjelova u posljednjoj sekundi. To Amerikanci nikad nisu zaboravili. Sve je ovo organizovao bivši igrač "Borca", vlasnik privatne avio kompanije "Montavija" pokojni Borislav Raičević, veliko srce, veliki čovjek, zaljubljenik B.Luke. Malo je poznato koliko je on pomogao Banja Luci u najtezim ratnim uslovima, koliko je Banjalučana zaposlio kod sebe, nije pitao za ime, bilo je dovoljno samo da kazeš da si Banjalučanin. O mom velikom prijatelju mozda jednom drugom prilikom.
- Opet jedno, pomalo, nezahvalno pitanje. Šta mislite, prema Vašim trenerskim kriterijumima, koji igrači koje ste trenirali su mogli postati košarkaške zvijezde, odnosno koji su to i ostvarili u svojoj košarkaškoj karijeri?
To je tesko pitanje, jer se svodi na ono: "šta bi bilo da je bilo". Premda sam bio prvi trener Blaža Kotarca, ne mogu reći da sam baš sigurno "znao" da će napraviti sjajnu košarkašku karijeru a napravio je, a mišljenja sam da su Dragan Vuković-Skaka, Daroslav Vujaković, Đorđe Jurić, Vukašin Božić i posebno Željko Drljača mogli, i trebali, da "odu u više sfere", tj. da u košarci postignu mnogo više s obzirom na svoj potencijal i kvalitet.
- Kao dugogodišnji igrač, i trener, možete li napraviti komparaciju košarkaške igre iz vremena kad ste bili igrač i današnje košarke?
Smatram da takvo poređenje uopšte nije moguće, jer maltene sve je promijenjeno u košarkaškoj igri - od pravila igre i suđenja, načina treninga, potpune profesionalizacije košarkaša, pa do psihofizičkih i antropoloških osobina igrača. Recimo, nekad se treniralo 2-3 puta nedeljno, a danas 4-5 i više sati dnevno! Ni uslovi nisu za poredjenje, npr. ja sam počeo košarku na šljaci, pa smo prešli na beton, zatim na asfalt, pa na hladni asfalt i zatim prelaskom u sale na parket. Ili, drugi primjer-nekad su igrači visoki između 195 i 200 cm igrali na pozicijama visokih krila i centara (pozicije 4 i 5) dok danas igrači te visine igraju na pozicijama bekova ili "niskih" krila (pozicije 1, 2 i 3). Takođe i materijalna situacija je potpuno drugačija jer su danas materijalna sredstva, novac, usko povezana s vrhunskim sportom. Slično je i u drugim popularnim sportovima i malo ko se usuđuje praviti poređenja tipa: "nekad i sad".
- Da se vratimo nekim drugim, lakšim, pitanjima. Sigurno imate mnogo uspomena i zanimljivih situacija s turneja, putovanja... Mozete li nam ispričati neku anegdotu iz tih vremena?
Toga je bilo svaki dan, na svakom putovanju, to se poslije medju nama prepričavalo, medjusobno smo se zezali.
Evo jedna iz "veteranskih dana", na Veteranskom prvenstvu u Zagrebu 1991. godine, gdje su učestvovale kompletne šampionske ekipe "Olimpije", "Zadra", "Radnickog" i nekoliko ekipa iz inostranstva.
Igrali smo protiv Zagrepčana i u reketu je došlo do sudara izmedju Mihovila Nakića i, mislim, Pandzić Borislava. Nakić je pao jaučući od bolova. Svi smo se okupili oko njega, on se drzao za ruku, znali smo da je to teza povreda. Najprisebniji je bio Drago Kopanja, gurajući se izmedju svih nas, nosio je sprej za ublazavanje bolova. Ali, u toj brzini je okrenuo otvor spreja prema svom licu i pritisno... I Nakić se nasmijao (premda mu je kasnije konstatovan lom ruke) i pošto su sve utakmice bile snimane TV kamerama to je i ovjekovjeceno...
- Možete li se sjetiti sretnih trenutaka, onih koji su Vam ostali ostali u lijepom sjećanju?
Bilo je, na sreću, više takvih trenutaka. Navešću samo nekoliko.
- Volio sam utakmice koje su bile do kraja rezultatski neizvjesne. Na 3-4 takve utakmice sam postigao odlučujuće koševe i tad sam bio veoma radostan i zadovoljan, ali to se ne dogadja svaki dan.
- Kao trener sam bio najradosniji, bolje reći najponosniji, poslije izvanredne igre moje ekipe u St.Pazovi, nisam siguran ali mislim da je to bilo 1983. godine, i ubjedljive pobjede protiv "Lifama" u kojem su tada igrali reprezentativci Ljubodrag Simonović-Duci i Dragiša Vučinić (nekadašnji asovi beogradske C.zvezde). Poslije utakmice prišao mi je njihov trener Bozidar Maljković, pružio ruku i rekao:
"Čestitam, niko nas nije tako rasturio, ovo je bila fenomenalna igra! Vaš tim je sigurno najperspektivnija ekipa u Jugosalaviji !"
Da, bio sam u tom trenutku neizmjerno sretan i ponosan, znao sam da smo uspjeli da na neki način krunišemo sav naš dotadašnji zajednički trud i rad.
- Radovao sam se i nastupima za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, premda se nije igralo često, ali sam igrao u povelikom rasponu godina. Posebno mi je ostao u sjećanju Memorijalni turnir u Bijeljini. U bh. reprezentaciji smo igrali Djoko Kaludjerović i ja, iz Borca, a ja sam bio "starter" u prvoj petorci u kojoj je bio i Dražen Dalipagić-Praja koji je tada igrao za Lokomotivu iz Mostara.
Zanimljiva je bila tada situacija oko Praje. On je bio pod neprestanom, budnom, pažnjom ljudi iz beogradskih klubova "Partizan" i "Crvena Zvezda". Bila je to prava trka i borba ova dva velika kluba za njim. Međutim, uzaludna su bila sva nastojanja ljudi iz C.Zvezde, koja je takodje učestvovala na tom turniru (posebno Vladimira Cvetkovića) da uspostave kontakt s njim i privole ga da dođe u C.zvezdu jer je Partizan bio spretniji i brži u toj "trci". Već dan nakon završetka turnira u Bijeljini u svim novinama se pojavila udarna vijest: Dalipagić u "Partizanu".
- Takođe, u sretne trenutke bi svrstao i "Izbor 10 najboljih sportista Bosanske Krajine" 1964. godine kad sam i ja bio među tih deset najboljih, rangiran na 7. mjesto, a za najboljeg je te godine proglašen Tanasije Kuvalja a drugorangirani je bio neponovljivi Jerolim Karadža. Međutim, tu radost mi je na nekin način "pokvarila" činjenica da nisam mogao prisustvovati toj svečanosti jer sam u to vrijeme bio na odsluženju vojnog roka i nisam dobio "slobodno".
- A oni tužni trenuci, vjerovatno je bilo i takvih?
Da, bilo je i takvih. Sport je takav smjenjuju se pobjede i porazi, radost i tuga, iskustvom se to malo nadvlada, ali kada iznenada izgubiš prijatelja... to se zaista teško podnese.
U Sarajevu, 1. juna 1969. godine, na legendarnom terenu FIS-a igrao se egzibicioni košarkaški meč izmedju reprezentacija Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, kao "šlag" finalu "Malih OI". Bio sam u ekipi BiH, a zbog posla sam došao dan kasnije, a u isto vrijeme je stigao, iz Padove gdje je igrao kao profesinalac, Radivoj Korać-Žućko sa svojim "Folksvagen"-om 1600. Dobro smo se znali od ranije, a posebno smo se sprijateljili za vrijeme njegovog sluzenja vojske u Banja Luci. "Žućko" je jedan od najvecih košarkaša Evrope svih vremena, izuzetno drag i skroman čovjek. Bili smo cijeli dan zajedno i iz hotela "Evropa" smo pješice došli do FIS-a. Prepuno gledalište, urnebesno navijanje, posebno na zakucavanja Krešimira Ćosića. Najbolji igrac utakmice je bio, naravno, Radivoj Korać. A uveče na zajedničkoj večeri sjedio je izmedju Milana Tošića (trener) i mene i razgovarali smo o predstojecoj utakmici istih reprezenatacija u Banja Luci. Rastali smo iza ponoći. Rano ujutro mi je javljeno da se "Žućko" bori za zivot... "Saobraćajka" je okončala život jednog velikog čovjeka i košarkaša. Bio sam dugo, dugo, šokiran tom tužnom viješću, saznanjem da smo zauvijek izgubili Radivoja Koraća. U nevjerici i žalosti je u tim trenucima bila sva sportska javnost Jugoslavije i Evrope.
- Najbolji košarkaš nekad i danas?
Za mene je to nekad bio Bil Rasel, strašni centar, zatim neprikosnoveni Majkl Dzordan (vjerovatno najbolji sportas svih vremena), a sada je to Tim Dankan.
Banjakučki sportisti
- Pratili ste i druge sportove. Ko je po Vama najbolji banjalučki fudbaler svih vremena
Pamtim mnogo odlicnih fudbalera, izbor je stvar ukusa. De gustibus non est disputandum.
Moj izbor je Abid Kovačević.
- Rukometaš?
To je znatno teže, koje su sve velike igračine prodefilovale u dresu "Borca"… Sve svjetska imena, silni nosioci mnogobrojnih medalja sa svjetskih takmičenja, a posebno zlatnih medalja sa OI - Milorad Karalić, Nebojša Popović, Irfan Smailagić, Zlatan Arnautović, Zdravko Radjenović Abas Arslanagić, Dobrivoje Selec, pa Jerolim Karadza, Pero Perović, Enver Koso, Patrik Čavar, braća Stanivuković, braća Golić, Vlado Jović, Anto-Šjor Friganović...
Ipak, za mene su najbolji bili Abas Arslanagić i Jerolim Karadza, jer uz sve ono što su oni pretstavljali na svjetskoj rukometnoj sceni, oni su unijeli nesto novo u taj sport. "Ako" je prvi izasao sa golmanske linije u lepezu kod sedmeraca i postao pravi bauk za izvodjače najstroze kazne. Svi golmani svijeta su to poslije prihvatili. Karadza se prvi počeo bacati kao pivot u šest metara-"Leteci doktor".
Malu prednost bih dao Jerolimu Karadzi-Dzokeru.
- A sportista, uopšte?
Moj izbor je Jerolim Karadza.
Ali bih, uz već pomenute rukometaše, spomenuo i u među najbolje uvrstio i boksere Marijana Beneša i Antona Josipovića.
- Mnogima nije poznato da u Vašoj porodici je bilo, i ima, još sportista. Molimo Vas da nam nešto kažete o ostalim sportistima iz Vaše porodice?
Bolje pitanje bi bilo ko nije sportista (bio, ili je i sad) u mojoj užoj i široj porodici. Jedino moja majka Božana nije bila sportistkinja, ali se "naprala" sportske odjeće svog muža, mog oca, Spase koji se oduvijek bavio sportskom rekreacijom, pa je aktivan i dan danas u svojoj 84. godini života! A da ne govorim o tom koliko je majka Božana puta prala i peglala sportsku opremu moje sestre Lene i moju! Mislim da joj je "sedmica" (broj 7 koji smo i Lena i ja imali na dresovima) i sad pred očima. Sestre Rahilka i Lena su, takođe, igrale košarku.
- Rahilka je igrala u Mladom Krajišniku, istina kratko jer je ubrzo prešla na balet.
- Lena je igrala u Mladom Krajišniku od njegovog osnivanja. Bila je zaista velika igračica, veliki borac, igrala je i u šampionskom timu beogradskog "Voždovca", nastupala za reprezentaciju Jugoslavije.
- Lenin sin Bojan (Crnomarković) je rukometaš, sad igra u RK "Borac" na mjestu pivota.
- Moja supruga je aktivno igrala košarku u Čehoslovačkoj
- Kćerka Barbara je još kao djevojčica bila odlična teniserka ali je "prešla" na odbojku i bila među najmlađim odbojkašicama koje su nastupale za prvi tim, i to u početnoj postavi, "Gimnazijalca". Njenim talentom za odbojku se oduševio i Rade Malević, nekadašnji reprezentativac i najbolji odbojkaš, iz zagrebačke "Mladosti", pa su je na njegovo insistiranje pozvali u "Mladost". Bila je na pripremama s njima, ali od angažmana za Mladost nije bilo ništa jer je, po njenoj želji i izboru, već sve bilo sređeno da ide u USA, gdje je opet zahvaljujuci svom "prvom" sportu - tenisu dobila školarinu jednog izuzetno cijenjenog koledza.
- Boro Golić, moj zet (Rahilkin suprug) je poznato i veliko rukometno ime i kao igrac i sada kao trener. Njihov stariji sin Andrej već godinama igra rukomet u šampionskom timu Montpelje u Francuskoj, i dugo je nastupao za francusku reprezentaciju. Mladji sin Aljoša, zbog povrede je morao napustiti aktivno igranje rukometa i sada je vrlo priznati rukometni sudija u Francuskoj.
Banja Luka.
- Kad ste otišli iz Banja Luke, i zašto?
Iz B.Luke sam izašao u oktobru 1994. godine. Razloga za to je bilo više. Kćerka je već bila u USA, o ostali razlozi... ma to više i nije tako bitno. Tu sam gdje jesam, ali Banja Luku nosim u srcu.
- Da li ste dolazili u svoj grad?
U Banja Luku dolazim svake godine, prije svega da vidim svoje roditelje, majku Božanu i oca Spasu, kao i sestru Lenu i njenu djecu Jasenku i Bojana, da vidim drage osobe, svoje prijatelje, da vidim svoj grad. Inaće kad god dodjem u svoj grad najčešće sam, ipak, na teniskim terenima "K-4" i "Borac" u društvu sa mojim divnim prijateljima
Da, u B.Luci je mnogo toga izmjenjeno, neizmjerno bih zelio da se naš grad sto prije oporavi. Obilazio sam sva draga mjesta za koja me veze toliko mnogo divnih uspomena, to je moj grad. Ima nešto zacudujuće što ni rat nije mogao promijeniti - Banja Luka i dalje ima najljepše djevojke !
- Angel danas?
Ništa spektakularno, ali stvorili smo si dobre zivotne uslove i moram biti zadovoljan. Živim s porodicom u Boise-u, glavnom gradu drzave Idaho. Na Zapadu - Zapad.To je prekrasan grad od oko 250.000 stanovnika sa divnom suhom klimom. Kroz centar grada tece Vrbas, pardon, ima drugo ime samo neodoljivo podsjeća na našu rijeku. Brza, bistra, planinska rijeka (nesto veća od Vrbasa), pecaroši love pastrmke u samom centru grada. Duž obala rijeke su nepregledni parkovi i šetališta. Radim u jednom Institutu drvne industrije u jednom izvanrednom radnom timu. Odnosom ljudi u firmi prema meni sam vise nego zadovoljan. Jedino što je premalo slobodnog vremena, a koje provodim u sredjivanju zelenih površina oko kuće, u šetnji, čestim odlascima na planinsku vikendicu pokraj ogromnog jezera Cascade i igrajući tenis.
- Sportske aktivnosti u USA?
U košarci sam malo, tu i tamo odrzim poneki trening s nekim mladim igračem, s nekom grupom košarkaša. Međutim, ovdje sam dosta aktivan u teniskom sportu. Na svu sreću još u Banja Luci sam se počeo baviti tenisom u TK "Petar Drapšin" (sada je to "Borac") i nakon kraćeg vremena po mom dolasku u USA postao sam član odlicno organizovanog teniskog kluba (smatra se za jednog od najbojih klubova u rekreativnoj kategoriji u USA). Odmah sam prihvaćen od ovdašnjih tenisera kao da sam ovdje bio vjecno. Uostalom, u cijelom svijetu "sportska raja", posebno teniska, je ista. Uslovi u klubu su da "boli glava". Imamo, primjera radi, 12 zatvorenih i dvadesetak otvorenih terena. Igram ustaljenim ritmom 3 puta nedeljno, ljeti-zimi. Imam dosta visoku kategoriju (jer ovdje se najcesce igra po nivoima igre, godine nisu osnovne), a moj tim je skoro svake godine bio prvak drzave Idaho. Ove godine smo bili prvaci cijelog Zapada i bili smo krajem septembra i početkom oktobra mjeseca u mondenskom Palm Springu na Prvenstvu USA.
- Pratite li zbivanja u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta-NBA?
Naravno. Gledao sam mnoge utakmice u zivo, gledao sve "najveće" na čelu s Jordanom, ali ne gledam sve na TV, biram mečeve, pročitam izvještaje najstručnijih komentatora, pregledam statistiku... Raduje me svaka uspješna igra svih igrača sa prostora bivše "Juge".
Ipak, mene znatno više interesuje koledz košarka, jer NBA mi je prlično hladna i počesto dosadna. Koledz košarka me oduševljava, tu je mnogo više zelje, žara. borbenosti, entuzijazma. Utakmice su po pravilu rezultatski neizvjesne. Uostalom, timove vode svi najbolji treneri koji "stvaraju" igrače. A i publika na tim utakmicama! Treba vidjeti samo tu publiku, posebno studente, koji ne štede sebe, prestoje cijelu utakmicu na nogama navijajući za svoj koledz. Sve ulaznice su mjesecima unaprijed prodane, a bude po 15, 20, 30 hiljada pa i više gledalaca.
- Da li ste u USA imali susreta s nekim od poznatih sportskih imena?
Ne mnogo onih ličnog, direktnog, tipa, ali sam gledao sve najveće košarkaše, sve najveće teniserke i tenisere. U divnom sjećanju mi je ostao susret s jednim od najvećih košarkaša svih vremena Dzulijusom Irvingom-dr. Dzejom. Naime, meni ni sada nije jasno kako je doslo do toga da sam bio njegov zvaničan gost na spektakularnoj humanitarnoj predstavi u mom gradu. Bilo je prisutno oko 4.000 gledalaca, sva "krema" drzave Idaho, mnogobrojni značajni gosti. Teško je opisati osjećaj kada me je veliki Dr. Dzej gledaocima predstavio kao svog gosta!
A poslije predstave programom je bilo predvidjeno da imam susret s njim u trajanju od 15 minuta. Međutim, taj susret je na njegovo insistiranje potrajao skoro sat ipo! Bio sam ne malo iznenadjen njegovim poznavanjem naše košarke, silnim pitanjima, a ponešto je i biljezio, ponašao se kao da sam mu ravan !
Na toj gala predstavi sam imao i jedan divan spontan susret s Kristin Kuper, skijašicom, srebrna sa OI iz Sarajeva 1984, koja je takodje bila gost te priredbe. Mi smo se slučajno upoznali još u Sarajevu na OI. Toliko je divno pričala o onome što je dozivjela u Sarajevu i na kraju me s tugom u očima pitala:
"Recite mi, da li se to tamo moralo dogoditi...?"
- Jeste li u kontaktu s bivšim saigračima, rajom...?
Premda smo rasuti bukvalno po cijelom svijetu, u stalnom sam kontaktu sa mnogim svojim bivšim saigračima, školskim kolegama, svojim prijateljima koji su u Banja Luci, Švedskoj, Njemačkoj, Rusiji, Austriji, Češkoj, J.Africi, Australiji, Kanadi, USA, Francuskoj, Holandiji, Španiji..., kao i sa mnogim sportistima i prijateljima sa prostora bivše Jugoslavije. Najčešće sam u kontaktu s bivšim košarkašima "Borca" koji zive u Kaliforniji (Kaludjerović, Bojer, Majkić) s nekima skoro svakodnevno.
Pa, mi imamo 12 bivsih igraca "Borca" na tlu Amerike.
Prof. dr. Ratko Adzić, Drago Kopanja, Anton Reš, Fuad Idrizović, Vladimir Bojer, Adnan Zejnilović, Djoko Kaludjerović, Branislav Majkić, Sead Jusufović, Sait Mustajbašić, Darko Jurić-Bleki i ja. Sada trazimo trenera jer svi žele da igraju. Ovdje nisam "uračunao" one koji su trenirali u "Borcu", u mladjim selekcijama, dr. Sašu Tošića, Vedrana Kaludjerovića, Ivana Bojera, dr.Migdata Hodzića...
Nekad smo u Banja Luci 1. januara u podne igrali tradicionalno baskete (to je bilo ustvari triježnjenje poslije novogodišnjeg dočeka), a sada u isto vrijeme u S.Francisku igramo tenis.
- Pratite li današnji banjalučki sport?
Pratim koliko mi vrijeme dozvoljava, ali nazalost nekad, jedan od najsportskijih gradova u Jugoslaviji sada je u sportu na dosta niskim granama. Normalno, to je usko vezano s ekonomskom situacijom u kojoj se nalazi naš voljeni grad. Vjerujem, nadam se, zapravo zelim da se Banja Luka ponovo uzdigne u visine u kojima je nekad bila i u kojima joj je mjesto.
Fudbal ! To je Sport koji mi ovdje nedostaje. Želim mom dobrom prijatelju, mom "zemljaku" Zoranu Smileskom mnogo uspjeha s "Borcem" i povratak u društvo najboljih bh. klubova - Premijer ligu BiH, u narednoj sezoni.
Banjalučki rukomet pratim redovno, nesto preko Bojana Crnomarkovića ("ujko nije dugme!"), pa preko internet novina i preko Vašeg sajta. Rukometaši, na čelu s Miroslavom Mikešom, su napravili jedan odlučan, hrabar i pametan potez dovodjenjem Abasa Arslanagića za trenera. Rezultati tog poteza se već pokazuju, po meni čak i brze od očekivanog. Mogu reći da sam bio jedini gledalac (uz Radnu grupu, Mikeš, Perović) na tribinama Dvorane "Borik", u septembru mjesecu ove godine, na prvom treningu mog dugogodisnjeg prijatelja Ake, kada još ni ugovor nije bio potpisan. Želio sam da to bude moj mali prilog podrške "Borcu" i Aki za uspješan povratak na stare staze nekada slavnog Kluba.
Od ostalih bl. sportova pratim tenis, ali iz tog sporta je premalo informacija.
- Imate li kontakt s bivšim klubom koji se, istina, više ne zove Borac nego SKK Banjalučka pivara ali koji baštini svu istoriju KK Borac?
Dok je u Klubu bio Vukašin Božić imali smo povremene kontakte, obilazio sam Klub prilikom svojih dolazaka u Banja Luku, ali u posljednjoj godini su ti kontakti prestali. Ipak, za "ljubav treba dvoje".
Promjena imena u SKK "Banjalučka pivara" nije donjela dobro ni "Pivari" ni "Borcu". Svjestan sam da su danas sponzori nužni, ali moralo se u nekom obliku zadrzati ime "Borac" (kao što je bilo "Borac-Incel", "Borac-Nektar"). Još nisam naišao na Banjalucanina (ne samo sportistu) širom svijeta, a ni u Banja Luci, koji je prihvatio tu promjenu, to novo ime kluba. Oni koji su tu odluku donijeli sada polako napustaju Klub, jer para više nema... Duboko sam uvjeren da će se ime "Borac" brzo vratiti, jer ono, de facto, nije ni prestajalo da postoji, navijaci, "Vulturesi", i dana danas još uvijek navijaju na utakmicama poklicima: "Borac", "Borac"!
Valjda to sve govori samo po sebi. Svom Klubu zelim iskreno sve najbolje.
- Ima li šansi da se "Gele" vrati u svoju Banja Luku, da možda nastavi s vraćanjem banjalučke košarke na "zelenu granu"?
Pa, ta mogućnost uvijek postoji. Želja postoji jer Banja Luka je Banja Luka, iako mi je i ovdje zaista lijepo. Sve opcije su u "igri", život je nepredvidiv. B.Luka i sada ima dobre trenere, a sigurno je da je najveci nedostatak za banjalucki sport, pa tako i za kosarku, ekonomska situacija u kojoj se nalazi B.Luka, premda mislim da u B.Luci ima ogroman broj mladih talenata za koje baš i ne trebaju velika novcana ulaganja.
- Vulturesi. Da li Vam je poznato to ime?
Kako da ne. Oni su mi ostali u divnoj uspomeni, to je prava publika, bez nje nema dobre utakmice.
A mozda "Vulturesi" ne znaju da su imali svoju preteću !? To je bilo davno, negdje oko 1960. godine, stotinjak djece uglavnom iz zgrade "Titanik" (gdje sam stanovao) su organizovano dolazili kao navijači na košarkaške utakmice na obliznju Gimnaziju. Bato, Šerpa, Danko, Brico, Čita, Cigo, Lemi, Branko... Imali su svoje prostorije, svoj klub, u "katakombama" naše zgrade, "Titanika", koji se zvao "Studio 4" i tu su se pripremali rekviziti za navijanje, pripremalo se kako će se navijati... Na igralištu Gimnazije su im se pridruzivali Šopen, kasnije moj saigrač, sa svojom rajom... Sjećam se, na jednu utakmicu su donjeli plakat na kojem je bila moja slika u prirodnoj veličini sa natpisom: "Gele košarkaški Pele". Eh, ...
- Spomenuli ste i ovaj naš web-site, što znači da Vas ne moramo pitati jeste li čuli za njega. Da li spadate u "redovne" posjetioce sajta Banjalučki Sportski Portal-www.boracbl.net, ili...?
Da, znam za Vaš sajt i pratim ga koliko mi vrijeme dozvoljava. Izuzetno sam zadovoljan onim što ste za ovo vrijeme postigli. Prije sam redovno pratio sajt "Eurobasket" dok je rubriku BiH vodio moj divni prijatelj Saša dr. Jakovljević, inace i košarkaški sudija u Banja Luci, s koji sam u stalnoj vezi. Vodio je rubriku izvanredno, tu sam mogao naći sve o banjalučkoj košarci a gazde "Eurobasketa" su bile izuzetno zadovoljne njegovim radom, ali njemu je trebala podrška grada, regije. To nije dobio i morao je zbog zauzetosti da napusti taj dodatni posao. Vama zelim da i dalje nastavite uspješno svoj rad.
- Za kraj?
Pozdrav B.Luci, pozdrav svim Banjalučanima ma gdje bili, pozdrav svim ljudima dobre volje.
Angel
Zahvaljujemo se gospodinu Trajkovskom na posvećenom nam vremenu za ovaj intervju.
Zahvaljujemo se i gospodinu Đoki Kaluđeroviću, nekadašnjem Geletovom saigraču i članu Vulture Teama, koji nam je omogućio da stupimo u kontakt s gospodinom Trajkovskim i koji je najvećim dijelom i odradio intervju s gospodinom Trajkovskim.
HVALA IM !
Redakcija - Vulture Team
Decembar, 2005. godine
