Razgovor s Daliborom Stuparom, rodjenim Banjalučaninom, koji je svoju sportsku karijeru započeo kao fudbaler BSK-a, ali ubrzo je nastavio kao košarkaš. Svoje prve košarkaške korake naučio je u OŠ Filip Macura (danas OŠ Jovan Cvijić), ali profesionalnu košarkašku karijeru nije započeo u Banja Luci! Sklopom okolnosti prvi tim mu je bila beogrdska Crvena Zvezda, a potom su uslijedili nastupi za druge klubove da bi na kraju, za sad, konačno stigao i u svoj rodni grad i zaigrao za KK Banjalučka Pivara. Bio je i član mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine ali i kandidat za najbolju selekciju BiH.
Ime i prezime: Dalibor Stupar
Mjesto i datum rodjenja: 13.07.1979. godine u Banja Luci
Sport: košarka
Klubovi u karijeri: Crvena Zvezda (Beograd), Crvena Zvezda-Ruma (Ruma), Buducnost (Valjevo), Igokea (Aleksandrovac), Banjalucka Pivara (Banjaluka)
- Kosarkaski počeci ?
Sasvim slucajno sam se počeo baviti košarkom. Za vrijeme rata u Banja Luci jedina sportska manifestacija koja je okupljala mlade bila je košarkaska Pepsi liga. Tokom vikenda igrale bi se utakmice izmedju ekipa banjalučkih osnovnih škola. Koliko je interesovanje medju omladinom bilo govori i podatak da je dvorana Borik redovno bila puna. Kao učenik Osnovne skole Filip Macura (danas-Jovan Cvijić), učestvovao sam u tom takmičenju i tada se pojavila ljubav za ovim sportom. Inace uporedo sam trenirao fudbal, bio sam talentovano lijevo krilo BSK-a. Medjutim kada sam vidio koliko je fudbal prljaviji i grublji sport od košarke odlučio sam da prestanem sa treninznima u BSK-u i da se posvetim košarci.
- Koliko si imao tada godina ?
Imao sam 14 godina i u tom periodu sam počeo ozbiljnije razmisljati o košarci.
- Nakon toga otisao si u Beograd, u Crvenu Zvezdu. Kako je doslo do toga ?
S 15 godina, zbog lošeg stanja u Banjaluci i cjelokupnoj Bosni i Hercegovini otišao sam u Beograd gdje sam počeo da treniram košarku u Crvenoj Zvezdi. Prošao sam sve selekcije crveno-belog tima, a u sezoni 1997/98. bio sam član i prvog tima Crvene Zvezde. S obzirom da sam bio mlad i talentovan u klubu su odlučili da me nakon te sezone pošalju na kaljenje. Odluka je pala na Zvezdinu filijalu u Rumi. Ekipa se zvala Crvena Zvezda-Ruma i takmičila se u Prvoj B ligi. Tom prvom godinom nisam baš bio zadovoljan. Promijenio sam sredinu, nisam dobio adekvatnu minutazu i mogu reći da se nisam baš najbolje snašao. Medjutim, već sljedeće godine bilo je mnogo uspješnije. Prešao sam u Valjevo u ekipu Budućnosti. Bila je to korektna sezona u kojoj sam pruzio mnogo bolje partije nego u Rumi. Ipak i tada je moje neiskustvo uticalo da ne prikazem maksimum.
- Da li ti je žao, iz ove perspektive, što nisi dobio pravu šansu u Crvenoj Zvezdi ?
Crvena Zvezda je veliki klub i normalno je da bi volio da sam dobio znatno veću šansu i minutazu. Medjutim, iz ove perspektive, svjestan sam da je to moralo biti tako. Tih godina Crvena Zvezda je bila na ivici egzistencije. U nastavku karijere pokazao sam da znam igrati i da neću ostati samo talentovan košarkaš. Ono što je bitnije da sam košarkasku afirmaciju stekao igrajući na svojoj teritoriji, tako reći, u rodnom gradu.
- Onda slijedi povratak Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o Igokei iz Bosanskog Aleksandrovca ?
Da, vratio sam se u Banjaluku i u obliznjem B.Aleksandrovcu potpisao ugovor sa perspektivnim klubom Igokea. Rukovodstvo Igokee me je kontaktiralo, još dok sam igrao za Budućnost, i kad se završila sezona dogovorili smo saradnju. Te prve sezone ekipu je vodio Jovica Antonić koji me je sticajem okolnosti trenirao dok sam bio u Rumi. Ta prva sezona je bila sezona privikavanja, a potpunu afirmaciju sam dozivio u drugoj godini ugovora sa Igokeom. Ekipu je preuzeo Drago Karalić i bila je to godina moje potpune košarkaske afirmacije. Drago Karalić mi je pruzio šansu koju sam veoma dobro iskoristio. S obzirom da su košarkaši koji su igrali na mojoj poziciji, Ševo i Kovačević, kuburili sa povredama često sam dobijao priliku da igram. Tako je krenuo moj košarkaški uspon koji je vrhunac dozivio kada je trener Igokee bio Boban Janković. To je bila najbolja godina u dosadašnjoj karijeri. Poklopile su se i moje dobre partije i dobri rezultati kluba. Sazrio sam u košarkaškom smislu i pruzio veliki doprinos u rezultatima koje je klub te godine ostvario. Bili smo finalisti Čelendz kupa i trećeplasirani u regularnom dijelu prvenstva Bosne i Hercegovine. Iako nismo bili favoriti bili smo u vrhu šampionata. Ta sezona je bila najvrednija od ostalih jer sam tada prvi put bio svjestan da sam nešto kvalitetno učinio i da je zahvaljujući mojim igrama klub napredovao. Posljednju godinu ugovora Boban Janković je počeo sezonu a završio je Slobodan Simović.
- Šta je uslijedilo poslije ?
Nakon Igokee imao sam kratki izlet u Madjarsku. Bio sam tamo mjesec dana ali nisam uspio da dogovorim saradnju sa jednim madjarskim klubom. Napravio sam dvomjesečnu pauzu nakon koje je uslijedio poziv od sportskog direktora Banjalučke Pivare Erešića. Na početku drugog dijela sezone u prvim utakmicama u dresu Banjalučke Pivare bio sam solidan ali je moja forma polako, zbog nedovoljnog broja treninga, počela da pada. Medjutim, trener Drago Karalić je baš tako i tempirao moje treninge i formu kako bi bio maksimalno spreman za Ligu 6. Za mene je na nesreću Liga 6 počela i završila sa utakmicom protiv Zrinjskog. Počela je dobro a završila se povredom ahilove tetive. Od tada nisam zaigrao utakmice.
- Kada se moze očekivati tvoj povratak na parket ?
Poslije 7 mjeseci, u kojima se imao operaciju i rehabilitaciju, polako se vraćam na parket. Radim individualno i nadam se da ću biti spreman za drugi dio prvenstva. Medjutim sa ovom vrstom povrede nikada ne mozeš biti siguran kada češ biti spreman, tako da ne mogu sa 100 % sigurnosti tvrditi da ću se početkom drugog dijela prvenstva vratiti na parket.
- Koji je realan plasman Banjalučke Pivare u ovoj sezoni ?
Ekipa je dosta mlada a kada se toj činjenici doda da smo Mijović i ja povredjeni onda je teško prognozirati plasman Banjalučke Pivare u sezoni. Na sreću Pejović se vratio u stroj i mislim da bi iz kola u kolo trebali da igramo sve bolje i bolje. Iskreno očekujem da budemo medju šest prvoplasiranih ekipa kojima će se pridruziti predstavnici Bosne i Hercegovine u Gudjer ligi: Bosna i Široki. Mislim da je to naš realan plasman i da bismo plasmanom u Ligu za prvaka ispunili naše ambicije. Bio bi to dobar uspjeh ne samo za nas mlade igrače vec i za klub i grad Banjaluku.
- Koji trener je ostavio najjači utisak na tebe ?
Svaki trener koji je radio sa mnom ostavio je traga u mom razvoju. Od svakog od njih stekao sam odredjeno znanje i afirmaciju. Nadam se da su i oni nešto naučili od mene. Mislim da bez trenera nema ni igrača ali isto tako vazi i obrnuto, dobrog trenera nema bez igrača.
- Reprezentacija BiH ?
Poslije odličnih partija u Igokei dobio sam poziv da zaigram u mladoj selekciji Bosne i Hercegovine. Išao sam sa ovom selekcijom na Mediteranske igre u Tunis. Osim mene u ekipi, izmedju ostalih, bili su još Kenan Bajramović, Ermin Jazvin, Goran Ikonić i ostali. Nakon toga, tadašnji selektor bh. reprezentacije Draško Prodanović me je pozvao u prvi tim. Ja sam prihvatio poziv i ušao medju 12 najboljih. Medjutim, te godine je vazilo pravilo da reprezentacija jedne zemlje moze da ima 10 košarkaša na spisku tako da sam otpao. Slično mi se desilo i u Crvenoj Zvezdi kada sam bio 11. na spisku prve ekipe a te sezone samo se deset igrača moglo registrovati.
- Gdje se vidiš za 5-6 godina ?
Vidim se u košarci. Imam 26 godina i nadam se da će me povrede zaobići i da ću narednih 5-6 godina aktivno igrati košarku. S obzirom da završavam Fakultet za sport i fizičku kulturu vjerovatno ću cijeli zivot ostati u sportu. Volio bi da, po završetku igračke karijere, radim u nekom klubu, ne kao trener, već kao asistent. Medjutim, to je sve relativno i veoma daleko od sadašnjosti.
- Najsretniji trenutak u karijeri ?
Kad sam prvi put ozbiljno zaigrao i kad se čulo za mene. Svaki početak, svaka naučena novina, svaki poen na početku karijere mi je bio drag.
- Najtezi trenutak u karijeri ?
Kada nisam mogao pomoći drugovima u finalu Čelendz kupa. U polufinalu ovog takmičenja povrijedili smo se Zirojević i ja tako da je Igokea oslabljena nastupila u finalu. Smatram da smo nas dvojica bili u timu da bi se Igokea kući vratila sa trofejom i tako postala prva ekipa u nezavisnoj Bosni i Hercegovini koja je osvojila jedan medjunarodni trofej.
- Odnos sa navijačima ?
Bilo je dosta tenzija kada su igrali Igokea i Banjalučka Pivara tako da je atmosfera na ovim utakmicama uvijek bila naelektrisana. Za razliku od nekih banjalučkih košarkaša koji su igrali u Igokei i koje Vulturesi nisu voljeli mene je zaobišla njihova negativna reakcija. Ja sam tip momka koji se za klub daje maksimalno i koji se ne štedi. Nisam imao nikakvih problema sa Vulturesima, ali ni sa drugim navijačkim grupama, što mi je posebno drago.
- Da li si čuo za nas sajt ?
Nisam čuo za njega ali ću ga sigurno posjetiti. Jako je dobro da takav jedan sajt postoji. Mislim da bi se iz godine u godinu trebao razvijati i napredovati jer to Banjaluka i banjalučki sport zasluzuju.
- Poruka Banjalučanima širom svijeta ?
Ulažite u Banjaluku bez obzira gdje zivite. Banjaluka je sada znatno veća i veoma je lijepa. Kao rodjeni Banjalučanin, poručio bi svima onima koji mogu da pomognu da to urade. S pametnim ulaganjem u sport i kulturu Banjaluka moze povratiti svoju dušu i u budućnosti biti ponovo poznata u cijelom svijetu.
P.Z.
Banja Luka, novembar 2005.
VT
